Diarmaid MacCulloch, autor odlične serije o povijesti kršćanstva, u zadnjoj je epizodi sažeo najvažnije činjenice vezane uz Drugi vatikanski koncil, od Ivana XXIII. koji je krenuo sa silovitom modernizacijom Crkve do biskupa Karola Wojtyle – koji je na Koncilu glasao protiv svih njegovih glavnih ideja!
U čemu je razlika između elitnih uradaka naših televizija i onih na Viasat Historyju? Pa u tome što se i jedni i drugi bave uglavnom poviješću, samo što to Viasat radi dobro i nepristrano… Autor ove odlične serije, dojmljivi Diarmaid Ninian Ivan MacCulloch, inače profesor povijesti Crkve na Oxfordu, ima privilegiju raditi za veliku i bogatu produkcijsku kuću, pa nas uz pomoć kamere može odvesti na poprišta svih ključnih događaja kršćanstva, od Nazareta, preko Carigrada i Moskve, do Rima. U zadnjoj epizodi MacCulloch je sažeo najvažnije činjenice vezane uz Drugi vatikanski koncil, od Ivana XXIII. koji je krenuo sa silovitom modernizacijom Crkve do biskupa Karola Wojtyle – koji je na Koncilu glasao protiv svih njegovih glavnih ideja! Eksperiment očito nije uspio. Velik dio plime zapadnog konzervativizma – koji, nažalost, živimo – očito možemo zahvaliti tom trijumfu ljute postkoncilske reakcije.Na sreću, nije sve u Crkvi politika. MacCulloch smatra da Crkva ima šansu dok postavlja pitanja, a ne daje konačne odgovore. U zaključku serije kaže da je raznolikost crkava prednost, a ne nedostatak. Tri ključne struje u kršćanstvu definira ovako: katolike odlikuje poslušnost Rimskoj crkvi, pravoslavne okrenutost misticizmu i ritualima, tamjanu i freskama, a protestante određuje Pismo. Koncizno. Iako je trebao postati protestantski đakon, MacCulloch se nije zaredio zbog otpora Crkve prema njegovoj homoseksualnosti. Ipak, veli da bi sebe opisao kao ‘iskrenog prijatelja kršćanstva’. Možemo li takvu seriju zamisliti kod nas? S takvim voditeljem? U ovom, nadgrobnom životu? Teško!
Želite izgledati kako je izgledao pakao samoupravnog socijalizma? Doživjeti 3D sliku prošlosti? Muči vas nostalgija a ne znate kako je eliminirati? Ne bojte se – za vašu boljku izmišljen je lijek! To je emisija ‘Retro’. U njoj će vas (1980-ih) mlađahni reporter (Damir Matković) odvesti iz starog u Novi Zagreb zadnjim autobusom koji vozi u jedan po ponoći (do jutra više nema javnog prijevoza). Ljekovito! Mlađahni Vanja Sutlić Junior odvest će vas u usijanu kuhinju usred ljeta 1972. u kojoj, dakako, nema klima-uređaja. I tako dalje i tomu slično, terapeutski, ljekovito… Ukratko, urednici su se odlično dosjetili kako da u 25 minuta vaspitno djeluju na one koje misle da je prije bilo bolje, pa nakon emisije morate biti lagano užasnuti i barem djelomično razuvjereni – nije samo danas grozno, i prije je bilo loše!
Predsjednica je na vrijeme shvatila da je Ured predsjednika najbolja turistička agencija u državi: jednom kad u nju uđete, vodi vas na sve destinacije, po najpovoljnijoj cijeni, uz jamstvo sigurnosti. Čemu tragati dalje? Alah ne voli one koji prećeruju, veli jedna sura u Kuranu. Ljetni odmor u Splitu Kolinda Grabar-Kitarović provela je vodeći za HDZ predizbornu kampanju u mjestima gdje ta stranka ima lokalnu vlast. Kao svoja među svojima. U Zagrebu je izvela niz državničkih poteza:- maknula jednu bistu,
- promijenila nekoliko tepiha,
- promijenila nekoliko ulja na platnu u svom novom uredu,
- izvanustavno pozvala Milanovića na impeachment,
- izvanustavno se samopozvala na sjednicu Sabora, pa dobila košaricu.
U jedinoj situaciji gdje je mogla, temeljem Ustava, poentirati, sazivanjem sjednice Sabora na temu arbitraže sa Slovencima, oklijevala je i taktizirala, čekajući da Milanović obavi riskantni dio posla. Nije sazvala Sabor. Kad je posao bio gotov, zaključila je da više nema rizika, pa se poželjela pojaviti na sjednici parlamenta, kako bi se slikala za povijest. Poslovnik, nažalost, nije davao mogućnost grupnog portreta s damom. To bi bilo kao da se pozvala na zasjedanje neke sudske porote – brkanje ovlasti, rušenje zakona. Kad je shvatila da joj to ne ide, odlučila se na ljetovanje, potezanje Grgurova prsta, slikanje s koludricama, odlazak na Alku, sudjelovanje u procesiji za Gospu itd. itd. Gdje je politika, nema nje. Gdje je ona, nema politike. Ali to joj je donijelo silnu popularnost.
Predsjednica je lišena političkog talenta, ali je popularnija od Savke Dabčević nekoć, koja je – četiri desetljeća ranije – imala jasnu agendu. To dosta govori i o ovoj zemlji, jer pokazuje da se politika i dalje tretira kao pitanje pripadnosti, kao nemušta stvar srca: bitno je da je na vlasti ‘naš’, nije bitno što radi. Kao što se govorilo početkom 1990-ih: neka nas kradu, ma neka nas kradu naši. Vidimo kuda nas je to dovelo. U pogledu artikulacije, to nije ništa više od onoga što viču navijači na tribinama: ‘Mi Hrvati! Mi Hrvati!’ Ne promijeni li se nešto dramatično, svi ćemo dobiti jasan argument zašto bi predsjednika, koji košta 250 milijuna kuna u mandatu, trebao birati Sabor, a ne ovako kao dosad. Problem je jedino što Kolinda Grabar-Kitarović nije jedini, nego tek najbolji demagog u hrvatskoj politici, uz metropolitanca Mikija Bandića. Moira Orfei komorna je drama naspram ove zemlje, koja postaje cirkus šokantnih razmjera.
U prvoj reakciji nakon vijesti o navodnoj egzekuciji Tomislava Salopeka, predsjednica je dala svoju možda najsuvisliju političku izjavu od početka mandata. Zahvalila se Islamskoj zajednici u Hrvatskoj, predsjedniku Mešihata Azizu Hasanoviću i njegovu prethodniku Ševku Omerbašiću na sudjelovanju u pokušajima spašavanja Salopekova života, pa onda odlično formulirala izjavu da ovi događaji nisu u duhu islamskih vrijednosti. ‘Ovakva nedjela nemaju nikakve veze s tolerantnim i plemenitim učenjem islama. Hrvatska je uvijek bila i bit će primjer suživota i tolerancije među vjerskim zajednicama, pa tako i s islamskom zajednicom’, rekla je predsjednica.Doista, razoriti nekoliko stabilnih islamskih država zbog nafte, vratiti ih u kameno doba, a onda uzeti Kuran i tražiti ‘razloge’ agresivnosti, licemjerje je vrhunskog tipa. Ali to nije rekla predsjednica, to dodajemo mi. Bilo bi zgodno da odgovorni i ljudi hrvatskih medija, koji su lani u rujnu na velika zvona oglašavali kako je ‘general Dempsey naredio napad na Siriju iz zagrebačkog hotela Esplanada’, odu u neki ured za izgubljene stvari i potraže tamo pamet koju su očito pogubili. Tim su činom Esplanadu doveli na radar islamista, a Hrvatsku uveli u opasnu zonu sudjelovanja u sukobu koji su stvorili drugi, pa bi ga drugi trebali i rješavati. Dovoljna je jedna jedina svinjarija u jeku sezone – vidimo što se dogodilo Egiptu – pa da ova zemlja, oslonjena na monokulturu turizma, ode dođavola. Treba li vraga izazivati?
Kad god ‘govoreće glave’ (talking heads) prebacite na neki posao u kojemu je potrebna funkcija razmišljanja, događa se karambol. Oni su tu da lijepo izgledaju, sugestivno čitaju i, prema mogućnosti, pravilno naglašavaju riječi. Urednik Dnevnika Nove TV zaletio se povjerivši neobično nabusitoj Romini Kežić vođenje intervjua s Miloradom Pupovcem, u čemu je, u pozi Bustera Keatona, asistirao i Saša Kopljar. Sažetu ocjenu ove televizijske nezgode, koja je zavapila samoranjavanjem voditeljice i to ne prvi put, dao je Dejan Jović na Facebooku, pa evo statusa.- Kratki razgovor s Miloradom Pupovcem sinoć u dnevniku. Ponovno ista stvar kao i u slučaju prošlog intervjua s njim na toj istoj televiziji: dvoje potpuno nedoraslih ‘novinara’ koji ne znaju što da rade s gostom koji govori drukčije od fraza koje ponavljaju već godinama. Kad je g. Pupovac postavio odlično pitanje – što bi bilo da je u Jasenovcu ili Glini 1946. zabranjena latinica – kap ih je prvo strefila, a potom je ‘prelila čašu’, pa su pobjegli od vlastitog intervjua… Preteška su to pitanja za njih – oni nisu tu da omoguće ljudima da postave teze koje izlaze izvan domovinskog okvira. Ova ‘novinarka’, uznemirena i uspaničena, rekla je samo na to da je danas 2015. Hvala na toj informaciji – nismo znali. Da sam na mjestu Nove TV, više se ne bih ovako sramotio. Da sam na mjestu Milorada Pupovca, došao bih im svaki put kad me pozovu…
portalnovosti
Povijest kršćanstva, Viasat History
U čemu je razlika između elitnih uradaka naših televizija i onih na Viasat Historyju? Pa u tome što se i jedni i drugi bave uglavnom poviješću, samo što to Viasat radi dobro i nepristrano… Autor ove odlične serije, dojmljivi Diarmaid Ninian Ivan MacCulloch, inače profesor povijesti Crkve na Oxfordu, ima privilegiju raditi za veliku i bogatu produkcijsku kuću, pa nas uz pomoć kamere može odvesti na poprišta svih ključnih događaja kršćanstva, od Nazareta, preko Carigrada i Moskve, do Rima. U zadnjoj epizodi MacCulloch je sažeo najvažnije činjenice vezane uz Drugi vatikanski koncil, od Ivana XXIII. koji je krenuo sa silovitom modernizacijom Crkve do biskupa Karola Wojtyle – koji je na Koncilu glasao protiv svih njegovih glavnih ideja! Eksperiment očito nije uspio. Velik dio plime zapadnog konzervativizma – koji, nažalost, živimo – očito možemo zahvaliti tom trijumfu ljute postkoncilske reakcije.Na sreću, nije sve u Crkvi politika. MacCulloch smatra da Crkva ima šansu dok postavlja pitanja, a ne daje konačne odgovore. U zaključku serije kaže da je raznolikost crkava prednost, a ne nedostatak. Tri ključne struje u kršćanstvu definira ovako: katolike odlikuje poslušnost Rimskoj crkvi, pravoslavne okrenutost misticizmu i ritualima, tamjanu i freskama, a protestante određuje Pismo. Koncizno. Iako je trebao postati protestantski đakon, MacCulloch se nije zaredio zbog otpora Crkve prema njegovoj homoseksualnosti. Ipak, veli da bi sebe opisao kao ‘iskrenog prijatelja kršćanstva’. Možemo li takvu seriju zamisliti kod nas? S takvim voditeljem? U ovom, nadgrobnom životu? Teško!
Retro, HTV 4
Želite izgledati kako je izgledao pakao samoupravnog socijalizma? Doživjeti 3D sliku prošlosti? Muči vas nostalgija a ne znate kako je eliminirati? Ne bojte se – za vašu boljku izmišljen je lijek! To je emisija ‘Retro’. U njoj će vas (1980-ih) mlađahni reporter (Damir Matković) odvesti iz starog u Novi Zagreb zadnjim autobusom koji vozi u jedan po ponoći (do jutra više nema javnog prijevoza). Ljekovito! Mlađahni Vanja Sutlić Junior odvest će vas u usijanu kuhinju usred ljeta 1972. u kojoj, dakako, nema klima-uređaja. I tako dalje i tomu slično, terapeutski, ljekovito… Ukratko, urednici su se odlično dosjetili kako da u 25 minuta vaspitno djeluju na one koje misle da je prije bilo bolje, pa nakon emisije morate biti lagano užasnuti i barem djelomično razuvjereni – nije samo danas grozno, i prije je bilo loše!
Dnevnik, HTV 1
Predsjednica je na vrijeme shvatila da je Ured predsjednika najbolja turistička agencija u državi: jednom kad u nju uđete, vodi vas na sve destinacije, po najpovoljnijoj cijeni, uz jamstvo sigurnosti. Čemu tragati dalje? Alah ne voli one koji prećeruju, veli jedna sura u Kuranu. Ljetni odmor u Splitu Kolinda Grabar-Kitarović provela je vodeći za HDZ predizbornu kampanju u mjestima gdje ta stranka ima lokalnu vlast. Kao svoja među svojima. U Zagrebu je izvela niz državničkih poteza:- maknula jednu bistu,
- promijenila nekoliko tepiha,
- promijenila nekoliko ulja na platnu u svom novom uredu,
- izvanustavno pozvala Milanovića na impeachment,
- izvanustavno se samopozvala na sjednicu Sabora, pa dobila košaricu.
U jedinoj situaciji gdje je mogla, temeljem Ustava, poentirati, sazivanjem sjednice Sabora na temu arbitraže sa Slovencima, oklijevala je i taktizirala, čekajući da Milanović obavi riskantni dio posla. Nije sazvala Sabor. Kad je posao bio gotov, zaključila je da više nema rizika, pa se poželjela pojaviti na sjednici parlamenta, kako bi se slikala za povijest. Poslovnik, nažalost, nije davao mogućnost grupnog portreta s damom. To bi bilo kao da se pozvala na zasjedanje neke sudske porote – brkanje ovlasti, rušenje zakona. Kad je shvatila da joj to ne ide, odlučila se na ljetovanje, potezanje Grgurova prsta, slikanje s koludricama, odlazak na Alku, sudjelovanje u procesiji za Gospu itd. itd. Gdje je politika, nema nje. Gdje je ona, nema politike. Ali to joj je donijelo silnu popularnost.
Predsjednica je lišena političkog talenta, ali je popularnija od Savke Dabčević nekoć, koja je – četiri desetljeća ranije – imala jasnu agendu. To dosta govori i o ovoj zemlji, jer pokazuje da se politika i dalje tretira kao pitanje pripadnosti, kao nemušta stvar srca: bitno je da je na vlasti ‘naš’, nije bitno što radi. Kao što se govorilo početkom 1990-ih: neka nas kradu, ma neka nas kradu naši. Vidimo kuda nas je to dovelo. U pogledu artikulacije, to nije ništa više od onoga što viču navijači na tribinama: ‘Mi Hrvati! Mi Hrvati!’ Ne promijeni li se nešto dramatično, svi ćemo dobiti jasan argument zašto bi predsjednika, koji košta 250 milijuna kuna u mandatu, trebao birati Sabor, a ne ovako kao dosad. Problem je jedino što Kolinda Grabar-Kitarović nije jedini, nego tek najbolji demagog u hrvatskoj politici, uz metropolitanca Mikija Bandića. Moira Orfei komorna je drama naspram ove zemlje, koja postaje cirkus šokantnih razmjera.
Izvanredne vijesti, HTV 1
U prvoj reakciji nakon vijesti o navodnoj egzekuciji Tomislava Salopeka, predsjednica je dala svoju možda najsuvisliju političku izjavu od početka mandata. Zahvalila se Islamskoj zajednici u Hrvatskoj, predsjedniku Mešihata Azizu Hasanoviću i njegovu prethodniku Ševku Omerbašiću na sudjelovanju u pokušajima spašavanja Salopekova života, pa onda odlično formulirala izjavu da ovi događaji nisu u duhu islamskih vrijednosti. ‘Ovakva nedjela nemaju nikakve veze s tolerantnim i plemenitim učenjem islama. Hrvatska je uvijek bila i bit će primjer suživota i tolerancije među vjerskim zajednicama, pa tako i s islamskom zajednicom’, rekla je predsjednica.Doista, razoriti nekoliko stabilnih islamskih država zbog nafte, vratiti ih u kameno doba, a onda uzeti Kuran i tražiti ‘razloge’ agresivnosti, licemjerje je vrhunskog tipa. Ali to nije rekla predsjednica, to dodajemo mi. Bilo bi zgodno da odgovorni i ljudi hrvatskih medija, koji su lani u rujnu na velika zvona oglašavali kako je ‘general Dempsey naredio napad na Siriju iz zagrebačkog hotela Esplanada’, odu u neki ured za izgubljene stvari i potraže tamo pamet koju su očito pogubili. Tim su činom Esplanadu doveli na radar islamista, a Hrvatsku uveli u opasnu zonu sudjelovanja u sukobu koji su stvorili drugi, pa bi ga drugi trebali i rješavati. Dovoljna je jedna jedina svinjarija u jeku sezone – vidimo što se dogodilo Egiptu – pa da ova zemlja, oslonjena na monokulturu turizma, ode dođavola. Treba li vraga izazivati?
Dnevnik, Nova TV
Kad god ‘govoreće glave’ (talking heads) prebacite na neki posao u kojemu je potrebna funkcija razmišljanja, događa se karambol. Oni su tu da lijepo izgledaju, sugestivno čitaju i, prema mogućnosti, pravilno naglašavaju riječi. Urednik Dnevnika Nove TV zaletio se povjerivši neobično nabusitoj Romini Kežić vođenje intervjua s Miloradom Pupovcem, u čemu je, u pozi Bustera Keatona, asistirao i Saša Kopljar. Sažetu ocjenu ove televizijske nezgode, koja je zavapila samoranjavanjem voditeljice i to ne prvi put, dao je Dejan Jović na Facebooku, pa evo statusa.- Kratki razgovor s Miloradom Pupovcem sinoć u dnevniku. Ponovno ista stvar kao i u slučaju prošlog intervjua s njim na toj istoj televiziji: dvoje potpuno nedoraslih ‘novinara’ koji ne znaju što da rade s gostom koji govori drukčije od fraza koje ponavljaju već godinama. Kad je g. Pupovac postavio odlično pitanje – što bi bilo da je u Jasenovcu ili Glini 1946. zabranjena latinica – kap ih je prvo strefila, a potom je ‘prelila čašu’, pa su pobjegli od vlastitog intervjua… Preteška su to pitanja za njih – oni nisu tu da omoguće ljudima da postave teze koje izlaze izvan domovinskog okvira. Ova ‘novinarka’, uznemirena i uspaničena, rekla je samo na to da je danas 2015. Hvala na toj informaciji – nismo znali. Da sam na mjestu Nove TV, više se ne bih ovako sramotio. Da sam na mjestu Milorada Pupovca, došao bih im svaki put kad me pozovu…
portalnovosti
