Hrvatsko društvo u pokušaju zasigurno obilježava tvrdokorna nemogućnost opozivanja iluzija, jer da smo u stanju živjeti realnost, a ne iluzije o bitnosti i spasenjskoj ulozi koju nam je kozmos namijenio, ova država bi sasvim drugačije izgledala.
Ako analiziramo dominantni politički diskurs koji obilježava, primjerice, rasprave o izboru glavnog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije, uočljiva je borba za autorstvo nad borbom da Hrvatska radiotelevizija bude javni servis koji donosi informacije, ali ne i da se ostvari da Hrvatska radiotelevizija uistinu postane slobodni medij.
Borba za autorstvo nad borbom nikada nije prava borba. Sasvim je svejedno hoće li se oporba ujedinjavati ili razjedinjavati oko pitanja tko će biti ravnatelj medija koji je politički zarobljen.
Onaj tko smatra da se u Saboru, i to ovakvom Saboru, može išta osloboditi, u zabludi je. Sabor je mjesto dekadencije slobode. Tu govornici najčešće govore o sebi kao izvoru države i društva.
Ne bih se previše zadržavao na opisu patologije koja obilježava Hrvatski sabor, to je dobro znana patologija prisutna kod svih zatvorenika koji se, da bi nešto dobili, moraju svidjeti onima koji ih gledaju. Zato su se naši zastupnici prvenstveno borili za to da ih netko gleda, da ih gleda kao bitne i moćne.
Njih zapravo pogađa cenzura prijenosa saborskih sjednica i onoga što oni govore, a ne pogađa ih političkim posluhom zarobljena javna istina. Uostalom, neki od njih su ubirali masne honorare kada su u predpolitičkom životu gostovali upravo na takvoj, dekadencijom prožetoj televiziji.
Po čemu se razlikuje honorar na dekadentnoj televiziji od političkog honorara u dekadentnom Saboru? Ni po čemu. Zato je najprirodniji put da oni koji su zarađivali na dekadentnoj televiziji nastave zarađivati u ovom dekadentnom političkom tijelu.
Problem medija, pa samim time i Hrvatske radiotelevizije, nije u tome tko se izborio za njihovu slobodu. Darovana sloboda nikada nije sloboda, to je iluzija o slobodi.
Problem je što Hrvatska radiotelevizija nije u stanju, vlastitim snagama, biti slobodna. Ona je dekadentna. I dobro je da postoji. Svaka dekadencija treba biti vidljiva, baš kao što i sloboda treba biti vidljiva.
No sloboda nije nešto što ti netko daje i nikada nije nešto za što se netko drugi umjesto tebe izborio. Sloboda je intrinzična vrijednost, bez vlastitog zauzimanja, nema slobode.
Televizija koju netko treba oslobađati, nikada neće biti slobodna. Ona će uvijek biti poslušna onima koji su je navodno oslobodili. Hrvatsko društvo nikada neće biti slobodno sve dok treba biti poslušno onima koji su ga navodno oslobodili. Hrvatska država nikada neće biti slobodna i uspješna država sve dok njeguje iluzije o slobodi i uspjehu.
Iluzija je maska koja skriva neuspjeh, posluh i slabost. E, takvo smo mi društvo i država. Neuspješni, poslušni i slabi. Takvi su nam političari i takva nam je Hrvatska radiotelevizija.
Takav nam je sadašnji premijer – slab, neuspješan i poslušan. Iluzija je da je sadašnji premijer uspješan i nedodirljiv. U državi koja nije opozvala iluzije, u zemlji iluzija nema uspješnog premijera. Nikada ga nije ni bilo.
Takvi su nam svi dosadašnji premijeri, baš kao što nam je takav sadašnji predsjednik države, a takvi su nam bili i svi dosadašnji predsjednici države. Slabi, poslušni, neuspješni i dekadentni.
Znači li to da nam ovakvi dekadentni političari nisu potrebni? Ne, upravo suprotno – oni su nam nužni. Dobro je da su nam stalno pred očima. Jedino tako možemo ili opozvati iluzije, osloboditi se dekadencije i razviti se, ili ćemo, naprotiv, potpuno nestati u dekadenciji.
Opozovimo iluzije koje nas pretvaraju u zahvalne baštinike slobode koju nam je netko drugi podario. To nije sloboda, to je iluzija o slobodi.
Iskustvo slobode ne nastaje iz iskustva darovanosti, nego iz stvarnosti autonomije i mogućnosti da netko, vlastitim snagama, bude poseban i da djeluje posebno. Iluzija zahvalnosti uvijek rezultira iskustvom neuspjeha, ostavljenosti i uzaludnosti.
Uzaludna je, ostavljena i neuspješna ona egzistencija koja je pozvana da slijedi nečiju veličinu. Uzaludna je, ostavljena i neuspješna ona država koja neprestano traži autoritete kojima se generacije trebaju, bez ikakvih propitivanja, unaprijed predavati i obećati im trajni posluh.
Ako ne opozovemo iluzije, onda ćemo i dalje podržavati stranku koja je pravomoćnom sudskom presudom, i to u ovakvom pravosuđu, osuđena zbog korupcije.
Iluzija je da se sadašnji HDZ razlikuje od nekadašnjeg HDZ-a, baš kao što je iluzija da se sadašnji premijer razlikuje od tadašnjeg premijera. I jedan i drugi premijer su premijeri dekadencije i iluzije o uspjehu.
Pogledajmo samo bliske suradnike nekadašnjeg premijera Sanadera i usporedimo ih s bliskim suradnicima premijera Plenkovića. Ima li razlike? Nema. Mogu li dva čovjeka koji biraju isto i iste biti radikalno različiti? Ne mogu. Oni su isti. Provode iste politike, vode istu stranku, biraju iste suradnike i isto čine državi – čine je neuspješnom, poslušnom i dekadentnom. Tako je na svim razinama.
Postavlja se pitanje, jesmo li bolje zaslužili? Nismo. Mi smo dobili bolje i više nego što zaslužujemo, jer da smo dobili gore i manje nego što smo zaslužili, pobunili bismo se, a tada bismo se ili izborili za ono što zaslužujemo ili bismo u borbi poginuli.
Nama odgovara upravo ova iluzija, mi je stvaramo. Zato i naglašavam da iluzije samo mi, jer smo ih stvorili i jer ih podržavamo, možemo i opozvati. Sve dok ne odlučimo opozvati iluzije, živjet ćemo stanje neuspjeha i dekadencije.
Iluzija je da Hrvatska radiotelevizija nije slobodna, ona je slobodnija od nas. Zato je gledamo, zato je plaćamo, zato skrbimo o njoj. Uostalom, zato se i saborski zastupnici bore za ovakvu Hrvatsku radioteleviziju – ona im odgovara, ali pod uvjetom da njih prenosi i da njih poziva u emisije.
Prava istina je da je Hrvatska radiotelevizija slobodnija od nas, zato će Robert Šveb postati glavni ravnatelj. A mi i dalje nećemo biti slobodni jer ne želimo biti slobodni, baš kao i što se Plenković neće razlikovati od Sanadera jer se ne želi razlikovati od Sanadera.
Što bismo mi bez iluzija? Ništa, ne bi nas upravo ovakvih bilo, a mi upravo ovakvi želimo biti. Neuspješni, poslušni, slabi i dekadentni.
autograf
Ako analiziramo dominantni politički diskurs koji obilježava, primjerice, rasprave o izboru glavnog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije, uočljiva je borba za autorstvo nad borbom da Hrvatska radiotelevizija bude javni servis koji donosi informacije, ali ne i da se ostvari da Hrvatska radiotelevizija uistinu postane slobodni medij.
Borba za autorstvo nad borbom nikada nije prava borba. Sasvim je svejedno hoće li se oporba ujedinjavati ili razjedinjavati oko pitanja tko će biti ravnatelj medija koji je politički zarobljen.
Onaj tko smatra da se u Saboru, i to ovakvom Saboru, može išta osloboditi, u zabludi je. Sabor je mjesto dekadencije slobode. Tu govornici najčešće govore o sebi kao izvoru države i društva.
Ne bih se previše zadržavao na opisu patologije koja obilježava Hrvatski sabor, to je dobro znana patologija prisutna kod svih zatvorenika koji se, da bi nešto dobili, moraju svidjeti onima koji ih gledaju. Zato su se naši zastupnici prvenstveno borili za to da ih netko gleda, da ih gleda kao bitne i moćne.
Njih zapravo pogađa cenzura prijenosa saborskih sjednica i onoga što oni govore, a ne pogađa ih političkim posluhom zarobljena javna istina. Uostalom, neki od njih su ubirali masne honorare kada su u predpolitičkom životu gostovali upravo na takvoj, dekadencijom prožetoj televiziji.
Po čemu se razlikuje honorar na dekadentnoj televiziji od političkog honorara u dekadentnom Saboru? Ni po čemu. Zato je najprirodniji put da oni koji su zarađivali na dekadentnoj televiziji nastave zarađivati u ovom dekadentnom političkom tijelu
Po čemu se razlikuje honorar na dekadentnoj televiziji od političkog honorara u dekadentnom Saboru? Ni po čemu. Zato je najprirodniji put da oni koji su zarađivali na dekadentnoj televiziji nastave zarađivati u ovom dekadentnom političkom tijelu.
Problem medija, pa samim time i Hrvatske radiotelevizije, nije u tome tko se izborio za njihovu slobodu. Darovana sloboda nikada nije sloboda, to je iluzija o slobodi.
Problem je što Hrvatska radiotelevizija nije u stanju, vlastitim snagama, biti slobodna. Ona je dekadentna. I dobro je da postoji. Svaka dekadencija treba biti vidljiva, baš kao što i sloboda treba biti vidljiva.
No sloboda nije nešto što ti netko daje i nikada nije nešto za što se netko drugi umjesto tebe izborio. Sloboda je intrinzična vrijednost, bez vlastitog zauzimanja, nema slobode.
Televizija koju netko treba oslobađati, nikada neće biti slobodna. Ona će uvijek biti poslušna onima koji su je navodno oslobodili. Hrvatsko društvo nikada neće biti slobodno sve dok treba biti poslušno onima koji su ga navodno oslobodili. Hrvatska država nikada neće biti slobodna i uspješna država sve dok njeguje iluzije o slobodi i uspjehu.
Iluzija je maska koja skriva neuspjeh, posluh i slabost. E, takvo smo mi društvo i država. Neuspješni, poslušni i slabi. Takvi su nam političari i takva nam je Hrvatska radiotelevizija.
Takav nam je sadašnji premijer – slab, neuspješan i poslušan. Iluzija je da je sadašnji premijer uspješan i nedodirljiv. U državi koja nije opozvala iluzije, u zemlji iluzija nema uspješnog premijera. Nikada ga nije ni bilo.
Takvi su nam svi dosadašnji premijeri, baš kao što nam je takav sadašnji predsjednik države, a takvi su nam bili i svi dosadašnji predsjednici države. Slabi, poslušni, neuspješni i dekadentni.
Znači li to da nam ovakvi dekadentni političari nisu potrebni? Ne, upravo suprotno – oni su nam nužni. Dobro je da su nam stalno pred očima. Jedino tako možemo ili opozvati iluzije, osloboditi se dekadencije i razviti se, ili ćemo, naprotiv, potpuno nestati u dekadenciji.
Opozovimo iluzije koje nas pretvaraju u zahvalne baštinike slobode koju nam je netko drugi podario. To nije sloboda, to je iluzija o slobodi.
Iskustvo slobode ne nastaje iz iskustva darovanosti, nego iz stvarnosti autonomije i mogućnosti da netko, vlastitim snagama, bude poseban i da djeluje posebno. Iluzija zahvalnosti uvijek rezultira iskustvom neuspjeha, ostavljenosti i uzaludnosti.
Uzaludna je, ostavljena i neuspješna ona egzistencija koja je pozvana da slijedi nečiju veličinu. Uzaludna je, ostavljena i neuspješna ona država koja neprestano traži autoritete kojima se generacije trebaju, bez ikakvih propitivanja, unaprijed predavati i obećati im trajni posluh.
Ako ne opozovemo iluzije, onda ćemo i dalje podržavati stranku koja je pravomoćnom sudskom presudom, i to u ovakvom pravosuđu, osuđena zbog korupcije.
Iluzija je da se sadašnji HDZ razlikuje od nekadašnjeg HDZ-a, baš kao što je iluzija da se sadašnji premijer razlikuje od tadašnjeg premijera. I jedan i drugi premijer su premijeri dekadencije i iluzije o uspjehu.
Ako analiziramo dominantni politički diskurs koji obilježava, primjerice, rasprave o izboru glavnog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije, uočljiva je borba za autorstvo nad borbom da Hrvatska radiotelevizija bude javni servis koji donosi informacije, ali ne i da se ostvari da Hrvatska radiotelevizija uistinu postane slobodni medij
Pogledajmo samo bliske suradnike nekadašnjeg premijera Sanadera i usporedimo ih s bliskim suradnicima premijera Plenkovića. Ima li razlike? Nema. Mogu li dva čovjeka koji biraju isto i iste biti radikalno različiti? Ne mogu. Oni su isti. Provode iste politike, vode istu stranku, biraju iste suradnike i isto čine državi – čine je neuspješnom, poslušnom i dekadentnom. Tako je na svim razinama.
Postavlja se pitanje, jesmo li bolje zaslužili? Nismo. Mi smo dobili bolje i više nego što zaslužujemo, jer da smo dobili gore i manje nego što smo zaslužili, pobunili bismo se, a tada bismo se ili izborili za ono što zaslužujemo ili bismo u borbi poginuli.
Nama odgovara upravo ova iluzija, mi je stvaramo. Zato i naglašavam da iluzije samo mi, jer smo ih stvorili i jer ih podržavamo, možemo i opozvati. Sve dok ne odlučimo opozvati iluzije, živjet ćemo stanje neuspjeha i dekadencije.
Iluzija je da Hrvatska radiotelevizija nije slobodna, ona je slobodnija od nas. Zato je gledamo, zato je plaćamo, zato skrbimo o njoj. Uostalom, zato se i saborski zastupnici bore za ovakvu Hrvatsku radioteleviziju – ona im odgovara, ali pod uvjetom da njih prenosi i da njih poziva u emisije.
Prava istina je da je Hrvatska radiotelevizija slobodnija od nas, zato će Robert Šveb postati glavni ravnatelj. A mi i dalje nećemo biti slobodni jer ne želimo biti slobodni, baš kao i što se Plenković neće razlikovati od Sanadera jer se ne želi razlikovati od Sanadera.
Što bismo mi bez iluzija? Ništa, ne bi nas upravo ovakvih bilo, a mi upravo ovakvi želimo biti. Neuspješni, poslušni, slabi i dekadentni.
autograf
