Po ugođaju na našim nogometnim stadionima nikad se ne bi reklo da je Hrvatska članica EU-a. Ako su nogometni klubovi simboli gradova, svaki bi se građanin trebao zapitati: jesu li trčkarala na travnjaku i njihovi fanovi smješteni u kaveze na tribinama, simboli ili sramota gradova?
Moram se odmah posuti pepelom i ispričati čitateljima što se usuđujem pisati o nogometu, o kojem znam onoliko koliko me educiraju moji prijatelji Mladen, Boris, Hrvoje i Damir, strastveni navijači, teoretičari i analitičari u nas najpopularnijeg sporta. U strahu da ne budem izopćen iz društva u kojem prevladavaju nogometne teme jer se politika svima ogadila, pomno slušam mudrije i iskusnije, nastojim nešto naučiti i uz ispriku objasniti zašto ne odlazim na stadione, a na televiziji gledam samo utakmice reprezentacije i važnije susrete u Ligi prvaka.
Ne znam koliko sam žutih kartona već dobio zbog nesuvislih upadica, a u moje skrušeno priznanje da zapravo volim nogomet ionako nitko ne vjeruje. To nije ni važno jer me više zabrinjava sve što se zbiva oko nogometa, a znanstvene studije o potezima „u fazi obrane“ i „u fazi napada“ prepuštam televizijskim komentatorima i sukomentatorima/akademicima koji još nisu naučili da se ispravnije i jednostavnije kaže „u obrani“ i „u napadu“. Ta nesuvisla baljezganja jedva podnose i najstrastveniji navijači.
Iako kao reprezentacija visoko kotiramo u europskom nogometu, kad je riječ o domaćoj nogometnoj ligi udaljeniji smo od Europe nego od Trumpova shvaćanja međunarodnih odnosa skrojenog po obrascima vestern filmova. Povremeno ipak pogledam djeliće utakmica domaćeg nogometnog prvenstva, jer cjelovito praćenje nezanimljiva loptanja smatram gubljenjem vremena. Ipak, mnogo me više zanima zašto se tribine naših nogometnih stadiona i profil gledatelja toliko razlikuju od europskih standarda.
Po ugođaju na domaćim stadionima nikad se ne bi reklo da je Hrvatska članica EU-a. Na europskim stadionima utakmice se igraju u kultiviranom ozračju, navijači protivničkih momčadi ispremiješani su na tribinama na kojima je mnogo žena i djece, a razlikuju se samo po klupskoj scenografiji. Navijanje se svodi na razdraganost i veselje ako omiljena momčad pobjeđuje i tugu i razočaranje ako je izgubila. Nema bakljada, bacanja predmeta u teren i lomljenja stadionskog inventara. Publika se ponaša kao na kazališnoj predstavi, a zaiskri samo kad je posrijedi dvojbena sudska odluka ili neki grubi prekršaj na igraču. Na travnjaku se ne ratuje nego igra, a na tribinama veseli ili tuguje. U nas navijače gostujuće momčadi policija najprije doprati na stadion, a onda na tribinama smješta u posebne kaveze, kao da je riječ o divljim zvijerima opasnim za okolinu. Mnogi od njih trude se da huliganskim ponašanjem potvrde tu kvalifikaciju, nesretni što ih je policija spriječila da se fizički obračunaju s protivničkim navijačima.
Frustraciju će nadoknaditi bakljadom koja njihov omiljeni klub košta desetke tisuća eura uplaćenih u blagajnu HNS-a ili UEFA-e, ne brinući se što pirotehničko divljanje pristojne gledatelje koji vole nogomet drži podalje od stadiona. Možda su najodaniji navijači ulaznicu za utakmicu platili posljednjim eurima, možda im je gledanje nogometa jedno od rijetkih zadovoljstava, a druženje s pripadnicima iste navijačke skupine vrhunac društvenosti koju će u slučaju pobjede njihove momčadi proslaviti potocima piva, a u slučaju poraza svoje razočaranje iskaliti na bilo čemu ili bilo kome. Riječ je o pretežno mladim ljudima kojima su gledalište i travnjak jedini izvor zadovoljstva, narušenog pogledom na semafor s nepovoljnim rezultatom. Lako za gubitnike na terenu, ali što ćemo s gubitnicima na tribinama? Oni se ne pitaju je li klub za koji zdušno navijaju samo bankomat za nesposobnu i preplaćenu upravu i trčkarala na travnjaku, dok je nekoliko eura u njihovim džepovima dostatno jedva za bocu „žuje“?
Ta su trčkarala na terenu za svoj loše obavljen posao plaćena deseterostruko više od liječnika, profesora, znanstvenika, arhitekata, medicinskih sestara, vatrogasaca i drugih zajednici korisnih i prijeko potrebnih zanimanja. Hrvatska nogometna liga pretvorena je u kaljužu u kojoj su sportske vrijednosti i sportska etika srozani na najniže grane. Za upravu klubova i igrače ne vrijedi pravilo „vrijednost za novac“ – važno je samo upamtiti PIN klupskog bankomata.
Glavna preokupacija klubova – trgovina igračima – širi se svijetom poput epidemije, a tzv. menadžeri lutaju Afrikom u potrazi za brzonogim mladićima koje će vrsni treneri pretvoriti u klupsku tiskaru novca. Antropološki je dokazano da tamnoputi igrači iz afričkih zemalja tjelesnim predispozicijama u atletici i nogometu nadmašuju bijelu rasu. Nakon spartanskih treninga stasavaju u vrhunske igrače, što znači da će klupskim korporacijama priskrbiti visoke prihode. Nekad su ih trgovci ljudima odvodili na polja pamuka na američkom jugu i brutalno zlostavljali, a danas ih prodaju bogatim nogometnim klubovima. Europa je u tom biznisu daleko odmaknula, ali ni hrvatski klubovi ne zaostaju pa pojedinci mjesečno zarađuju više nego cijela njihova plemenska zajednica u matičnoj zemlji u nekoliko godina.
Nogometni klubovi, uz pomoć lakovjernih navijača, stekli su status simbola gradova. A svaki građanin koji voli svoj grad trebao bi biti uvrijeđen time što ga predstavljaju mladi ljudi koji loše rade svoj posao i jedva zaslužuju igranje na seoskoj livadi. Veći dio onog što je vrijedilo u hrvatskom nogometu prodan je na europskoj nogometnoj tržnici, a ono što je ostalo bačeno je pred navijače kao oglodana kost. U gradovima klinci više nemaju ni livadu na kojoj bi se loptali.
Ako su nogometni klubovi, uz koje se vežu mnoge emocije, simboli gradova, a navijači – prema izjavama igrača i trenera – „vjetar u leđa“ ili „12. igrač“, svaki stanovnik bilo kojeg hrvatskog grada trebao bi se pitati jesu li „igračke zvijezde“ i njihovi fanovi – usporede li se s Europom – simboli ili sramota gradova?
Na gostovanju u Rijeci, u jednoj od važnijih utakmica HNL-a, Zagreb su predstavljali igrači Dinama kojima bi – umjesto nogometne blamaže – bilo bolje da igraju badminton, a na tribinama huligani koji lome stadionski inventar i bakljama zasipaju travnjak. Ni jedni ni drugi nisu simboli mog Zagreba, a još manje gosti koji zaslužuju gostoprimstvo.
Moji prijatelji i nogometni mentori sjede u VAR-sobi i nakon pregleda mog rukopisa dodijelili su mi crveni karton. Ne pojavim li se u sljedećoj kolumni, znači da sam drastično kažnjen jer sam se usudio dirnuti u „sveto ime nogomet“.
