Hrvatska nema političku elitu, što se jasno vidjelo u jadnom, kukavičkom reagiranju na napad na beogradske vaterpoliste i na iredentističke izjave Antonija Tajanija. A vidjet će se još jasnije na predsjedničkim izborima, kojima prijeti kadrovska pustoš
U povodu divljačkog, kako kažu, a prije bi se reklo kukavičkog napada na beogradske vaterpoliste u Splitu, oglasio se manje-više cijeli hrvatski državni vrh. I to je, naravno, u redu, gledali smo i drukčije primjere, ali imam jedno pitanje. Sjeća li se itko ijedne od tih izjava, što su zapravo ti iz vrha rekli? Ne, nije riječ o memoriji, i moja je dovoljno loša da bih to morao iskopati s novinskih ili internetskih stranica. Riječ je o tome da su te izjave toliko plošne, a ako hoćete i toliko kukavičke, kakav je bio i napad naoružanih splitskih batinaša jakih samo u gomili. Naravno da su onda bolji hrvatski novinski komentatori otišli u pravcu konstatacije da se u Splitu nije dogodilo ništa neočekivano, nego nešto što je zakonomjerna posljedica nacionalhuškačke politike i klime koja desetljećima vlada u zemlji. Da, tu svako slovo stoji. Zato ćemo se okrenuti drugoj, načelnijoj priči, koja postaje posebno aktualna u ovoj izbornoj godini (Evropski parlament, predsjednički izbori), plus sljedećoj koja je također izborna (Hrvatski sabor). To je bijeda hrvatske političke klase i vodećih državnih političara.
Možda će neke iznenaditi, ali iz te bijede izostavljam Franju Tuđmana i njegovog parnjaka Slobodana Miloševića, jer su oni i izmislili sadašnji model političke vlasti i, pobjegavši iz svojih grobnica puno prije nego što je to Vinko Brešan zapazio, pobrinuli se da se tu ništa ne mijenja. I nije se mijenjalo. Sva hrvatska i srbijanska politička scena sliči na tridesetljetno tapkanje u istom blatu, što se može provjeriti pučkoškolski jednostavnim testom. Ako pitate tko bi sutra mogao zamijeniti Aleksandra Vučića, u zraku ostaje velika nijema praznina jer nitko ne zna tko bi taj mogao biti. A ako taj pokus ponovite s Kolindom Grabar-Kitarović, opet ništa, praznina je ista ili, hajde, nijansu manja. Zasad kao jedini ozbiljni konkurent slovi Zoran Milanović, iako se on nije izjasnio hoće li se uopće kandidirati, čak uopće ne istupa u javnosti. Paradoksalno, to mu je zapravo prednost jer pušta da za njega radi Grabar-Kitarović, koja za razliku od njega pada u anketama, iako je toliko prisutna u javnosti da, štono svojedobno reče Stipe Mesić, samo što ne ‘iskoči iz paštete’. Nedavno je u sklopu višegodišnje nacionalne turneje čak ‘posjetila’ Zagreb u kojem živi i radi. Ali nije pokazala takvu sveprisutnost u povodu nedavne skandalozne izjave Antonija Tajanija o ‘slovenskoj Istri i Dalmaciji’.
Dok je službena Ljubljana smjesta reagirala najtežim diplomatskim oruđem, Zagreb je nekoliko sati šutio kao zaliven (predsjednica) ili čekao nekakva Tajanijeva objašnjenja (premijer). A kada se i progovorilo, bilo je to s puno mucanja i prešućivanja ključnog konteksta priče. Da, Talijani su godinama, čak desetljećima držali pod okupacijom velike dijelove Hrvatskog primorja i da, kako grme s hrvatske desnice (Ruža Tomašić), ondje su provodili fašistički teror. Ali nitko, od Tomašić preko Plenkovića do Grabar-Kitarović, nije spomenuo ono najvažnije, a to je da je taj teror najviše eskalirao otkako je Pavelić predao te dijelove Mussoliniju. Drugim riječima, najviši hrvatski državni predstavnici ‘elegantno’ su izveli iz ove priče ustaše i NDH, kao što su u istom progutanom dahu prešutjeli da su Istru i Dalmaciju oslobodili partizani, iako im je Tajani ponudio mogućnost da barem recipročno uzvrate, nakon što je progovorio o zločinima Titovih jedinica nad Talijanima na kraju rata. Jeste, tih zločina je bilo, ali kao osvetnički odgovor na fundamentalne zločine talijanskih fašista uz pomoć Pavelićevih ustaša, a oni su po reagiranjima službenog Zagreba mekom gumicom jednostavno izbrisani iz ove priče. Istom mekom gumicom je prebrisano i da su beogradski vaterpolisti pretučeni u Splitu kao posljedica predugo tolerirane ustašonostalgije u zemlji, a u slučaju ovog grada po svemu sudeći i svjesne, planske ustašizacije nekada crvenog Splita i njegovog pretvaranja devedesetih u dvorišna vrata tzv. Herceg-Bosne.
Eto, u takvu gvalju preplašenosti, prešućivanja i mucanja uroniš kada otvoriš temu prvih ljudi ove zemlje. Hrvatska naprosto nema ljudi kapacitiranih da budu državnici prvog ranga, još manje lideri. Izuzetaka je, naravno, bilo i lako ih se sjetiti. Kada je prije više od deset godina tadašnji talijanski predsjednik Giorgio Napolitano prosiktao o ‘krvožednim’ Hrvatima i Slovencima zbog fojbi, predsjednik Mesić ga je pomeo umalo pa zahodskom metlom, mada je Napolitano, za razliku od berluskonijevca Tajanija, bio antifašist i partizan. Tu ideološko rodbinstvo nije igralo nikakvu ulogu, za razliku od Plenkovića koji dijeli člansku iskaznicu Pučke (narodne) stranke s Tajanijem. Poslije se, međutim, i Mesić okliznuo na koru od banane iz Drugog svjetskog rata i umalo ruinirao status čovjeka najzaslužnijeg za to što se Hrvatska barem neko vrijeme oslobodila straha od Tuđmana i tuđmanizma.
Slično je s Milanovićem, koji je uoči pretprošlih parlamentarnih izbora žestoko ošinuo spomenutu Ružu Tomašić nakon što je za ovdašnje Srbe izjavila da su u Hrvatskoj gosti koji mogu otići kada hoće. Zatim je stisnuo i Tomislava Karamarka zbog bojovnog anti-antifašizma, i već izgubljene izbore za SDP doveo gotovo u egal s HDZ-om, a ovoga natjerao na kerefeke tipa Tihomira Oreškovića i rušenja vlastite vlade, a na kraju ga praktički otjerao iz politike. No poslije je i on zabrazdio s rogobatnim, granično rasističkim izjavama o Srbima, BiH itd. i tako potkopao ugled razarača hrvatske radikalne desnice. Ova samoubojstva lidera s ljevice (kojima je na desnici ravnopravno parirao samo Ivo Sanader) uvelike natkriljuju sadašnju borbu za Pantovčak. S jedne strane, jasno je da Grabar-Kitarović nije dorasla toj funkciji, iako ona sigurno nije promijenila visoko mišljenje o sebi, ali jeste savjetnike. Pa se od generalice radikalne desnice spustila na rang ročnice HDZ-a, što joj je zbilja jedina šansa za drugi mandat, mada u ovoj stranci postoji bogata tradicija hinjenog, kobajagi podupiranja svojih predsjedničkih kandidata. Ali s druge strane nema, kumi boga, nikoga, gola praznina, tako da raste pritisak na Milanovića iz dijela SDP-a i drugih lijevo-liberalnih stranaka da se prihvati kandidature koliko god šutio o tome da li ga to uopće zanima.
No sam Milanović kompromitirao je ulogu potencijalnog kandidata time što je svojedobno govorio da Hrvatskoj predsjednik/predsjednica uopće ne treba, a ako ostane, treba ga birati u Saboru. Dakle, mali su izgledi za to i u opoziciji se već osjeća panika – ako neće Milanović, mi drugoga nemamo. Da stvar bude zabavnija, slično je i u HDZ-u – ako ne podržimo Grabar-Kitarović, ni mi nikoga drugoga nemamo. Dobro, ako nema lidera, nema, ali zna se tko od toga ima više štete. HDZ ima svoju agendu vladanja, to je ovo što gledamo, a opozicija bi tek trebala naći nekoga dovoljno sposobnog i makar mrvicu karizmatičnog da osmisli agendu povratka na vlast. A takvog nema na vidiku.
portalnovosti
U povodu divljačkog, kako kažu, a prije bi se reklo kukavičkog napada na beogradske vaterpoliste u Splitu, oglasio se manje-više cijeli hrvatski državni vrh. I to je, naravno, u redu, gledali smo i drukčije primjere, ali imam jedno pitanje. Sjeća li se itko ijedne od tih izjava, što su zapravo ti iz vrha rekli? Ne, nije riječ o memoriji, i moja je dovoljno loša da bih to morao iskopati s novinskih ili internetskih stranica. Riječ je o tome da su te izjave toliko plošne, a ako hoćete i toliko kukavičke, kakav je bio i napad naoružanih splitskih batinaša jakih samo u gomili. Naravno da su onda bolji hrvatski novinski komentatori otišli u pravcu konstatacije da se u Splitu nije dogodilo ništa neočekivano, nego nešto što je zakonomjerna posljedica nacionalhuškačke politike i klime koja desetljećima vlada u zemlji. Da, tu svako slovo stoji. Zato ćemo se okrenuti drugoj, načelnijoj priči, koja postaje posebno aktualna u ovoj izbornoj godini (Evropski parlament, predsjednički izbori), plus sljedećoj koja je također izborna (Hrvatski sabor). To je bijeda hrvatske političke klase i vodećih državnih političara.
Možda će neke iznenaditi, ali iz te bijede izostavljam Franju Tuđmana i njegovog parnjaka Slobodana Miloševića, jer su oni i izmislili sadašnji model političke vlasti i, pobjegavši iz svojih grobnica puno prije nego što je to Vinko Brešan zapazio, pobrinuli se da se tu ništa ne mijenja. I nije se mijenjalo. Sva hrvatska i srbijanska politička scena sliči na tridesetljetno tapkanje u istom blatu, što se može provjeriti pučkoškolski jednostavnim testom. Ako pitate tko bi sutra mogao zamijeniti Aleksandra Vučića, u zraku ostaje velika nijema praznina jer nitko ne zna tko bi taj mogao biti. A ako taj pokus ponovite s Kolindom Grabar-Kitarović, opet ništa, praznina je ista ili, hajde, nijansu manja. Zasad kao jedini ozbiljni konkurent slovi Zoran Milanović, iako se on nije izjasnio hoće li se uopće kandidirati, čak uopće ne istupa u javnosti. Paradoksalno, to mu je zapravo prednost jer pušta da za njega radi Grabar-Kitarović, koja za razliku od njega pada u anketama, iako je toliko prisutna u javnosti da, štono svojedobno reče Stipe Mesić, samo što ne ‘iskoči iz paštete’. Nedavno je u sklopu višegodišnje nacionalne turneje čak ‘posjetila’ Zagreb u kojem živi i radi. Ali nije pokazala takvu sveprisutnost u povodu nedavne skandalozne izjave Antonija Tajanija o ‘slovenskoj Istri i Dalmaciji’.
Dok je službena Ljubljana smjesta reagirala najtežim diplomatskim oruđem, Zagreb je nekoliko sati šutio kao zaliven (predsjednica) ili čekao nekakva Tajanijeva objašnjenja (premijer). A kada se i progovorilo, bilo je to s puno mucanja i prešućivanja ključnog konteksta priče. Da, Talijani su godinama, čak desetljećima držali pod okupacijom velike dijelove Hrvatskog primorja i da, kako grme s hrvatske desnice (Ruža Tomašić), ondje su provodili fašistički teror. Ali nitko, od Tomašić preko Plenkovića do Grabar-Kitarović, nije spomenuo ono najvažnije, a to je da je taj teror najviše eskalirao otkako je Pavelić predao te dijelove Mussoliniju. Drugim riječima, najviši hrvatski državni predstavnici ‘elegantno’ su izveli iz ove priče ustaše i NDH, kao što su u istom progutanom dahu prešutjeli da su Istru i Dalmaciju oslobodili partizani, iako im je Tajani ponudio mogućnost da barem recipročno uzvrate, nakon što je progovorio o zločinima Titovih jedinica nad Talijanima na kraju rata. Jeste, tih zločina je bilo, ali kao osvetnički odgovor na fundamentalne zločine talijanskih fašista uz pomoć Pavelićevih ustaša, a oni su po reagiranjima službenog Zagreba mekom gumicom jednostavno izbrisani iz ove priče. Istom mekom gumicom je prebrisano i da su beogradski vaterpolisti pretučeni u Splitu kao posljedica predugo tolerirane ustašonostalgije u zemlji, a u slučaju ovog grada po svemu sudeći i svjesne, planske ustašizacije nekada crvenog Splita i njegovog pretvaranja devedesetih u dvorišna vrata tzv. Herceg-Bosne.
Eto, u takvu gvalju preplašenosti, prešućivanja i mucanja uroniš kada otvoriš temu prvih ljudi ove zemlje. Hrvatska naprosto nema ljudi kapacitiranih da budu državnici prvog ranga, još manje lideri. Izuzetaka je, naravno, bilo i lako ih se sjetiti. Kada je prije više od deset godina tadašnji talijanski predsjednik Giorgio Napolitano prosiktao o ‘krvožednim’ Hrvatima i Slovencima zbog fojbi, predsjednik Mesić ga je pomeo umalo pa zahodskom metlom, mada je Napolitano, za razliku od berluskonijevca Tajanija, bio antifašist i partizan. Tu ideološko rodbinstvo nije igralo nikakvu ulogu, za razliku od Plenkovića koji dijeli člansku iskaznicu Pučke (narodne) stranke s Tajanijem. Poslije se, međutim, i Mesić okliznuo na koru od banane iz Drugog svjetskog rata i umalo ruinirao status čovjeka najzaslužnijeg za to što se Hrvatska barem neko vrijeme oslobodila straha od Tuđmana i tuđmanizma.
Slično je s Milanovićem, koji je uoči pretprošlih parlamentarnih izbora žestoko ošinuo spomenutu Ružu Tomašić nakon što je za ovdašnje Srbe izjavila da su u Hrvatskoj gosti koji mogu otići kada hoće. Zatim je stisnuo i Tomislava Karamarka zbog bojovnog anti-antifašizma, i već izgubljene izbore za SDP doveo gotovo u egal s HDZ-om, a ovoga natjerao na kerefeke tipa Tihomira Oreškovića i rušenja vlastite vlade, a na kraju ga praktički otjerao iz politike. No poslije je i on zabrazdio s rogobatnim, granično rasističkim izjavama o Srbima, BiH itd. i tako potkopao ugled razarača hrvatske radikalne desnice. Ova samoubojstva lidera s ljevice (kojima je na desnici ravnopravno parirao samo Ivo Sanader) uvelike natkriljuju sadašnju borbu za Pantovčak. S jedne strane, jasno je da Grabar-Kitarović nije dorasla toj funkciji, iako ona sigurno nije promijenila visoko mišljenje o sebi, ali jeste savjetnike. Pa se od generalice radikalne desnice spustila na rang ročnice HDZ-a, što joj je zbilja jedina šansa za drugi mandat, mada u ovoj stranci postoji bogata tradicija hinjenog, kobajagi podupiranja svojih predsjedničkih kandidata. Ali s druge strane nema, kumi boga, nikoga, gola praznina, tako da raste pritisak na Milanovića iz dijela SDP-a i drugih lijevo-liberalnih stranaka da se prihvati kandidature koliko god šutio o tome da li ga to uopće zanima.
No sam Milanović kompromitirao je ulogu potencijalnog kandidata time što je svojedobno govorio da Hrvatskoj predsjednik/predsjednica uopće ne treba, a ako ostane, treba ga birati u Saboru. Dakle, mali su izgledi za to i u opoziciji se već osjeća panika – ako neće Milanović, mi drugoga nemamo. Da stvar bude zabavnija, slično je i u HDZ-u – ako ne podržimo Grabar-Kitarović, ni mi nikoga drugoga nemamo. Dobro, ako nema lidera, nema, ali zna se tko od toga ima više štete. HDZ ima svoju agendu vladanja, to je ovo što gledamo, a opozicija bi tek trebala naći nekoga dovoljno sposobnog i makar mrvicu karizmatičnog da osmisli agendu povratka na vlast. A takvog nema na vidiku.
portalnovosti
