Društvene panike i masovne histerije nisu rijetke. Na svu sreću brzo se zaborave i sjećamo se smiješnih detalja i anegdota. Uvidi se da je prijetnja ili opasnost preuveličana u odnosu na realistične procjene, na medijsku eksploataciju straha od nepoznatog. No dok traje, panike je teško izbjeći. Razum govori svoje, no u ponašanju oponašamo druge. Uvijek ostaje sumnja, što ako je stvarno opasno, imamo li pravo biti smireni?
Nisam očekivao da će virus gripe, usprkos sasvim solidne informiranosti i dobre pripreme, izazvati paniku. Nažalost jest. Vjerojatno je to radi toga što je narod već uznemiren korupcionaškim aferama, niskom razinom političke kulture, pa ne vjeruje nikome.
Nije čudo da su heroji dana postali ljudi koji odgovorno i uz znanje o čemu govore informiraju javnost. Ministar ove vlade koji zna što govori: neprocjenjivo!
Sjetimo se kako je to ponekad bilo. Černobil je odletio kvragu. Bio je neradni dan i ja sam s djecom bio na Savi. Bacali smo kamenčiće i krili se po travi. Čudno, bilo je malo ljudi. Tramvaj skoro prazan. Trebao sam kupiti mlijeko za bebu i smrznuti špinat. U dućanu gužva. Nema smrznutog špinata ni graška, nema mlijeka, nema trajnog mlijeka, nema ni mlijeka u prahu ni sardina ni paštete. Gužva na blagajnama. Vicevi i smijeh u čekanju. Ljudi su mirno čekali red. Nije bilo posebne nervoze i baš to je stvaralo nervozu. Kolica su bila puna namirnica i ljudi su stvarali zalihe.
Panika je došla kasnije. Posebne konferencije, neprekidno ponavljanje stručnjaka da stvar nije opasna, ali uz ogradu da se sve još ne zna. Radioaktivni oblak otišao je sjevernije. Što su više govorili da nema razloga za zabrinutost to su redovi u bankama i trgovinama bili duži. Što smo više slušali o poluraspadu cezija i štitnjači, to su se brže praznile police.
Nismo baš puno znali ni razumjeli, ali smo vidjeli da ljudi stvaraju zalihe. Pouka: što se više, i opravdano, javno prosvjećivalo, ljudi su bivali sve luđi. Ali sve je prošlo. Jedna stvarna opasnost postala je priča.
Sjećam se i epidemije variole vere i dugih redova za cijepljenje. Panika počinje u tjeskobi i onda je opasna. Opasan je taj osjećaj da se nešto nepredvidivo može dogoditi. I tako se panike oslanjaju na neinformiranost, neizvjesnost i dezorijentiranost masa ljudi. Pouka: uopće nije važno kakav je uzrok panike, povod i argumenti.
Panike nemaju logiku razloga i sadržaja. One samo imaju ciklus nastanka razvoja, divljanja, iscrpljenosti i zaborava.
Ima puno objašnjenja i teorija o ponašanju masa. Ukratko, pojedinac se ponaša neracionalno u masi. Gomile nisu predvidive publike. Ne mogu se odlučiti između Le Bona, Younga, Ben-Yahuda, Thompsona i Cohena, teorije zaraze, teorija imitacije…
No znam jedno. Masovne histerije sjajno su sredstvo skretanja pažnje, dokaz za ideološku ispravnost, one često proizvode ono što osporavaju (self-fulfilling prophecy). Panike se sve brže smjenjuju. Mediji nemaju granice, a često ni mjere i često stvaraju panike. Društvene mreže začas uhvate ljudske duše. Na panikama se zarađuje. S gledišta vladajućih lakše je proizvesti paniku nego program za pobjedu za izbore.
Posebna vrsta panike su moralne panike. Koncept moralne panike uveden je u društvene znanosti krajem 20. stoljeća. To su oni pokreti i panike koje prepoznaju znakove moralnog kvarenja društva i neki fenomen smatraju ugrozom, prepoznaju kao opasnost za društva. Na primjer, teorije zavjere, židovsku i masonsku konspiraciju koja je opasnost za naš opstanak.
Nemamo samo jednu paniku nego više: zdravstvenu, migrantsku i masonsku. Uz potencijalnu paniku epidemije, imamo i paniku o tajnim društvima.
Za pojavu moralne panike važna je pojava moralnih poduzetnika koji se uključuju u temu. To su katkad političari, katkad novinari (osobito kolumnisti i blogeri, često stručnjaci), katkad vjerski autoriteti koji dalje raspiruju temu i unose emocionalne i osobne elemente u raspravu. Svaka, pa i razumna oporba i argumentacija, javno je utišana.
Nastaje atmosfera lova na vještice, ali u mnogim slučajevima izostaje strast masovne histerije. Primjeri pedofilije, nasilja u obitelji, navijačkog nasilja pokazuju taj obrazac. Nakon nekog vremena pokret se smiruje, no ostaju trajni učinci u masovnoj kulturi.
Primijećeno je da postoji posebna dinamika društvenih pokreta, da se novi društveni ciljevi i standardi pojavljuju prema određenom obrascu pa je moralna panika pravilan i tipičan slijed faza. ”Nešto ili netko definira se kao prijetnja vrijednostima ili interesima. Tu prijetnju mediji prikazuju u lako prepoznatljivoj formi. Naglo raste zabrinutost javnosti. Javlja se reakcija vlasti ili onih koji utječu na stvaranje javnog mnijenja. Panika se povlači ili rezultira društvenim promjenama.”
Ideja da je potreban neki akter koji će prepoznati novu pojavu, potječe iz kriminologije, no primjenjiva je na analizu političkih skandala. U 19. su stoljeću moral entrepreneurs bili slobodni novinari, crkve, zavjerenički klanovi, no u 20. stoljeću tom popisu treba priključiti i političke stranke, televiziju i internet, nevladine organizacije, stručne udruge, fondacije i samostalne intelektualce.
Hrvatska je mala zemlja velike panike. Politička scena postala je napučena akterima propitivanja moralnih pitanja, a uništeni su glavni pokretači napretka: obrazovanje, tehnička inteligencija, slobodni umjetnici, općenito srednja klasa. Ostali su crkva, komercijalni mediji, sport i zabava.
Istina svi su više kupljeni ugodnom neslobodom nego fizički uništeni. Nestali su oni koji su formulirali ciljeve, pokretali ljude, vodili i usmjeravali. Epigoni nisu vođe. Društvena elita treba voditi, a ne držati se kao pas Kastor toplog zapećka.
U ovom trenutku moralni poduzetnici, sasvim neprirodno, više vole sjenu i anonimnost. Guraju u prvi plan novinare i glasne intelektualce, a sami čekaju rasplete izbora, za njih ima vremena i svaka panika, bez obzira na sadržaj, njima je dobro došla. Bar nitko neće pitati što rade, zašto ne rade ništa i odakle im imovina.
I tu nastaje pitanje koje bi trebalo okončati svaku paniku: kome koristi panika (qui bono) i tko su oni koju suptilno provociraju panike (protiv masona, migranata, stranaca). Tko su ti poduzetnici i majstori prenošenja glasina, stvaranja osjećaja ugroženosti i mobilizacije?
Odgovor nije težak, to su oni koji vladaju a ne rade svoj posao. Oni koji profitiraju na strahu. Istina je da su ljudi uznemireni, da nedostaju znanja, uzori i društveni kompas, ali to se sistematski kod nas radi.
Umjesto da se pokaže odgovornost za rezultat, objašnjenja se traže u nepredvidivom slučaju i neprijatelju, a rješenja u čudu. Ako bude ozbiljnih posljedica za turizam, zašto se upozorenja o ”ekonomskoj monokulturi” (naročito u regijama), nisu slušala?
Sad je jedna mala (za sada) panika, izazvana virusom novog soja gripe skrenula pozornost s bitnog: caruje virus apatije.
autograf
Nisam očekivao da će virus gripe, usprkos sasvim solidne informiranosti i dobre pripreme, izazvati paniku. Nažalost jest. Vjerojatno je to radi toga što je narod već uznemiren korupcionaškim aferama, niskom razinom političke kulture, pa ne vjeruje nikome.
Nije čudo da su heroji dana postali ljudi koji odgovorno i uz znanje o čemu govore informiraju javnost. Ministar ove vlade koji zna što govori: neprocjenjivo!
U ovom trenutku moralni poduzetnici, sasvim neprirodno, više vole sjenu i anonimnost. Guraju u prvi plan novinare i glasne intelektualce, a sami čekaju rasplete izbora, za njih ima vremena i svaka panika, bez obzira na sadržaj, njima je dobro došla. Bar nitko neće pitati što rade, zašto ne rade ništa i odakle im imovina
Sjetimo se kako je to ponekad bilo. Černobil je odletio kvragu. Bio je neradni dan i ja sam s djecom bio na Savi. Bacali smo kamenčiće i krili se po travi. Čudno, bilo je malo ljudi. Tramvaj skoro prazan. Trebao sam kupiti mlijeko za bebu i smrznuti špinat. U dućanu gužva. Nema smrznutog špinata ni graška, nema mlijeka, nema trajnog mlijeka, nema ni mlijeka u prahu ni sardina ni paštete. Gužva na blagajnama. Vicevi i smijeh u čekanju. Ljudi su mirno čekali red. Nije bilo posebne nervoze i baš to je stvaralo nervozu. Kolica su bila puna namirnica i ljudi su stvarali zalihe.
Panika je došla kasnije. Posebne konferencije, neprekidno ponavljanje stručnjaka da stvar nije opasna, ali uz ogradu da se sve još ne zna. Radioaktivni oblak otišao je sjevernije. Što su više govorili da nema razloga za zabrinutost to su redovi u bankama i trgovinama bili duži. Što smo više slušali o poluraspadu cezija i štitnjači, to su se brže praznile police.
Nismo baš puno znali ni razumjeli, ali smo vidjeli da ljudi stvaraju zalihe. Pouka: što se više, i opravdano, javno prosvjećivalo, ljudi su bivali sve luđi. Ali sve je prošlo. Jedna stvarna opasnost postala je priča.
Sjećam se i epidemije variole vere i dugih redova za cijepljenje. Panika počinje u tjeskobi i onda je opasna. Opasan je taj osjećaj da se nešto nepredvidivo može dogoditi. I tako se panike oslanjaju na neinformiranost, neizvjesnost i dezorijentiranost masa ljudi. Pouka: uopće nije važno kakav je uzrok panike, povod i argumenti.
Panike nemaju logiku razloga i sadržaja. One samo imaju ciklus nastanka razvoja, divljanja, iscrpljenosti i zaborava.
Ima puno objašnjenja i teorija o ponašanju masa. Ukratko, pojedinac se ponaša neracionalno u masi. Gomile nisu predvidive publike. Ne mogu se odlučiti između Le Bona, Younga, Ben-Yahuda, Thompsona i Cohena, teorije zaraze, teorija imitacije…
No znam jedno. Masovne histerije sjajno su sredstvo skretanja pažnje, dokaz za ideološku ispravnost, one često proizvode ono što osporavaju (self-fulfilling prophecy). Panike se sve brže smjenjuju. Mediji nemaju granice, a često ni mjere i često stvaraju panike. Društvene mreže začas uhvate ljudske duše. Na panikama se zarađuje. S gledišta vladajućih lakše je proizvesti paniku nego program za pobjedu za izbore.
Panika je došla kasnije. Posebne konferencije, neprekidno ponavljanje stručnjaka da stvar nije opasna, ali uz ogradu da se sve još ne zna. Radioaktivni oblak otišao je sjevernije. Što su više govorili da nema razloga za zabrinutost to su redovi u bankama i trgovinama bili duži. Što smo više slušali o poluraspadu cezija i štitnjači, to su se brže praznile police
Posebna vrsta panike su moralne panike. Koncept moralne panike uveden je u društvene znanosti krajem 20. stoljeća. To su oni pokreti i panike koje prepoznaju znakove moralnog kvarenja društva i neki fenomen smatraju ugrozom, prepoznaju kao opasnost za društva. Na primjer, teorije zavjere, židovsku i masonsku konspiraciju koja je opasnost za naš opstanak.
Nemamo samo jednu paniku nego više: zdravstvenu, migrantsku i masonsku. Uz potencijalnu paniku epidemije, imamo i paniku o tajnim društvima.
Za pojavu moralne panike važna je pojava moralnih poduzetnika koji se uključuju u temu. To su katkad političari, katkad novinari (osobito kolumnisti i blogeri, često stručnjaci), katkad vjerski autoriteti koji dalje raspiruju temu i unose emocionalne i osobne elemente u raspravu. Svaka, pa i razumna oporba i argumentacija, javno je utišana.
Nastaje atmosfera lova na vještice, ali u mnogim slučajevima izostaje strast masovne histerije. Primjeri pedofilije, nasilja u obitelji, navijačkog nasilja pokazuju taj obrazac. Nakon nekog vremena pokret se smiruje, no ostaju trajni učinci u masovnoj kulturi.
Primijećeno je da postoji posebna dinamika društvenih pokreta, da se novi društveni ciljevi i standardi pojavljuju prema određenom obrascu pa je moralna panika pravilan i tipičan slijed faza. ”Nešto ili netko definira se kao prijetnja vrijednostima ili interesima. Tu prijetnju mediji prikazuju u lako prepoznatljivoj formi. Naglo raste zabrinutost javnosti. Javlja se reakcija vlasti ili onih koji utječu na stvaranje javnog mnijenja. Panika se povlači ili rezultira društvenim promjenama.”
Ideja da je potreban neki akter koji će prepoznati novu pojavu, potječe iz kriminologije, no primjenjiva je na analizu političkih skandala. U 19. su stoljeću moral entrepreneurs bili slobodni novinari, crkve, zavjerenički klanovi, no u 20. stoljeću tom popisu treba priključiti i političke stranke, televiziju i internet, nevladine organizacije, stručne udruge, fondacije i samostalne intelektualce.
Hrvatska je mala zemlja velike panike. Politička scena postala je napučena akterima propitivanja moralnih pitanja, a uništeni su glavni pokretači napretka: obrazovanje, tehnička inteligencija, slobodni umjetnici, općenito srednja klasa. Ostali su crkva, komercijalni mediji, sport i zabava.
Istina svi su više kupljeni ugodnom neslobodom nego fizički uništeni. Nestali su oni koji su formulirali ciljeve, pokretali ljude, vodili i usmjeravali. Epigoni nisu vođe. Društvena elita treba voditi, a ne držati se kao pas Kastor toplog zapećka.
Odgovor nije težak, to su oni koji vladaju a ne rade svoj posao. Oni koji profitiraju na strahu. Istina je da su ljudi uznemireni, da nedostaju znanja, uzori i društveni kompas, ali to se sistematski kod nas radi
U ovom trenutku moralni poduzetnici, sasvim neprirodno, više vole sjenu i anonimnost. Guraju u prvi plan novinare i glasne intelektualce, a sami čekaju rasplete izbora, za njih ima vremena i svaka panika, bez obzira na sadržaj, njima je dobro došla. Bar nitko neće pitati što rade, zašto ne rade ništa i odakle im imovina.
I tu nastaje pitanje koje bi trebalo okončati svaku paniku: kome koristi panika (qui bono) i tko su oni koju suptilno provociraju panike (protiv masona, migranata, stranaca). Tko su ti poduzetnici i majstori prenošenja glasina, stvaranja osjećaja ugroženosti i mobilizacije?
Odgovor nije težak, to su oni koji vladaju a ne rade svoj posao. Oni koji profitiraju na strahu. Istina je da su ljudi uznemireni, da nedostaju znanja, uzori i društveni kompas, ali to se sistematski kod nas radi.
Umjesto da se pokaže odgovornost za rezultat, objašnjenja se traže u nepredvidivom slučaju i neprijatelju, a rješenja u čudu. Ako bude ozbiljnih posljedica za turizam, zašto se upozorenja o ”ekonomskoj monokulturi” (naročito u regijama), nisu slušala?
Sad je jedna mala (za sada) panika, izazvana virusom novog soja gripe skrenula pozornost s bitnog: caruje virus apatije.
autograf
