kregarNa mom stolu je crna bilježnica, zapravo neki elegantni notes. Nekoliko puta sam počinjao nešto pisati, jer volim pisati nalivperom, no zapisao sam samo par dugova. Šteta, jer takve bilježnice postaju vrijedni biografski dokumenti.
Mislim da sam dovoljno zreo za pisati memoare, puno sam toga vidio, napravio i bio svjedokom. Sada je prošlo dosta vremena, no kad bih počeo vidim da su akteri zaboravljeni, situacije krivo tumačene, i da to nikome osim meni ne bi bilo zanimljivo.
Uvijek sam se divio onim ljudima koji na sastanak donose takve knjižice i pažljivo pišu što je tko rekao, koliko je sastanak trajao i što su zaključci.
Žao mi je, ja to ne znam, a za sjećanja moraš imati dobru memoriju i ne miješati datume.
Sad propagiram ideju da je zaboravljanje neka evolucijska prednost, a ne staračka bolest, jer ponekad treba zaboraviti iskustva, s entuzijazmom započeti nešto iako se možeš prisjetiti kako je slična ideja propala. Za novi početak korisno je imati vjeru u ljude i ideje, ali za tako nešto moraš ponešto zaboraviti, puno oprostiti.
Znam da je sve ovo moja mana koja nije isplativa već je nekorisna i štetna. Ponekad pomislim da su takve bilježnice pravo životno osiguranje onima koji podnose kalvarije sudskih optužbi.
Bilo je takvih crnih bilježnica, u kojima su osim imena bile i brojke, zakopane u ružičnjaku vrtu obične (”obične”?) šefice računovodstva. No takva blaga se rijetko pronađu. Prije bi ih našli pirati s Kariba nego naši istražitelji, a i kad se nađu brzo se zaboravi takav apokrifni spis. Onda ostanu samo spekulacije i prijetnje.
Ja mislim da najveći broj takvih bilježnica ne postoji, ali da se s njima stalno prijeti. Sjećam se kako je za novac u zagonetnim torbama Ivo Sanader govorio da je to za druge, za lobiranje i potrebu promicanja hrvatskih interesa. Stvarno? Možda i nije tako, ali ja to znam iz novina. Možda se time tražila diskretna pomoć i utjecaj na poslovično nezavisno pravosuđe.
Moja crna bilježnica je prazna. Ni primio ni dao.
Tko je s Nadanom Vidoševićem ubijao životinje po Africi? On mi nikad nije izgledao k’o kukavelj, već stasit poduzetnik, hrabar i odlučan. Ipak nije se valjda sam probijao kroz savane i prašume, ubijao trofeje, a da to nitko ne vidi.
To je kao u lošem vicu kad ostaneš sam na pustom otoku s filmskom zvijezdom, plane strast, a to nitko ne vidi.
Možda se kompanjoni boje? Svakako se ne hvale pa šute.
Ima li Ivica Todorić takvu bilježnicu? Kome je pomogao, koga ugostio, kome poklonio darove, kome zaposlio rođaka… Mislim da je njegova bilježnica puna, ili bi mogla biti u više svezaka. Kome je napravio uslugu, dao novac, tko je lovio u njegovim lovištima, tko je spavao u njegovim vilama? I on ništa ne otkriva samo prijeti.
Novine su objavile kako je ministar u pratnji dviju mlađih ženskih osoba noćio u vili na njegovom otoku. Si unus cum una, solus cum sola, in uno lectu invenientur pater noster orare non censetur. A nije bila jedna gošća, već dvije. I nije ministar bio jedini.
Valjda bi u crnom bloku pisalo tko se sve vozio u njegovom helikopteru. Valjda bi se spomenule donacije strankama, pokloni važnim prijateljima.
Bio sam na jednoj proslavi Kineske nove godine kada je večeru i zabavu za cijeli državni vrh (predsjednik i obitelj, ministri) platio Ivica Todorić.
Nisam bio u tom društvu iako je pjevački program bio prigodan za moju generaciju, jer je Tuđman ipak više volio Kiću i Kseniju Erker nego Bana. Čini mi se da gosti nisu platili ništa i da je Todorić platio sve.
Mislim da se on jedva i sjeća tog sitnog gesta gostoprimstva, bilo je toga puno, računi su stizali gosti nisu pitali koliki je ceh. Njemu naravno nije padalo na pamet tražiti da plate. Sram ga je bilo. Ali u crnu bilježnicu možda je ušla koja bilješka.
Mnogi se boje što bi o njima pisalo u takvoj bilježnici. A to i je najvažnija stvar u takvim bilježnicama. Nikad ne znaš što piše, pa se boje i vlasnici bilježnica i glavni likovi.
Pouka je jasna. Crne bilježnice se boji i njen vlasnik. Može i sasvim nevin ostati bez glave. Meni se i čini da se Todorić ne treba bojati zatvora, tamo je sigurniji nego na prividnoj slobodi.
Kakvu su sve literaturu mogli napisati i uvezati u crni skaj naši bjegunci u susjedne zemlje koje ih ne kažnjavaju niti izručuju.
Memoari Jože Manolića ili Jadranke Kosor obična su limunada.
U crnim bilježnicama Kutle, Mamića ili Tadića ne bi se svodilo sve na puke brojke: kome dao koliko, kome posudio bez obveze da vrati, kome jednostavno velikodušno pomogao. U tim bilježnicama iščitale bi se spletke i prevare, urote i sumnjivi poslovi, opisi zabava s ljepoticama, namještanje rezultata utakmica izbora i sudskih presuda.
Neki bi rado kupili autorska prava, drugi skupo platili da ih se ne spominje. Lako bi bilo naći izdavača takve literature, teško je naći izdajicu koja bi otkrila što piše i o kome. U bjekstvu dok čekaju zastare, valjda imaju vremena za pisanje.
Nisam siguran jer su im i ranije omiljena literatura bili bankovni izvodi, a ne Dostojevski ili Heine. Pričekajmo još malo sa zaključkom.
Čudim se da omiljeni gradonačelnik nije spomenuo da bi se htio okušati u pisanju. Njegove crne bilježnice sadrže puno imena i kolona. Ne vjerujem da je sve mogao precizno zapamtiti: kome usluga, koliko, kada ili zašto.
Samo imena iz prva tri sveska dovoljna su, u slučaju niske izlaznosti, za pobjedu na izborima. A siguran sam da se popisi usluga protežu na više zemalja, najmanje tri kontinenta i treći entitet u BiH.
Bože moj, to pretvoriti u memoare!
Pa Churchill je dobio Nobelovu nagradu za svoje memoare! Zločinac (vidi ”hrvatsku” Wikipediju!), a ne književnik, čovjekoljub i domoljub (Winston, a ne Milan!).
Skoro sam siguran da postoji crna bilježnica jer se cifre zaborave, datumi pomiješaju, a ponekad se zabuniš i u imenu: tu su tvrtke, zaslužni građani dužnosnici, vatrogasne postrojbe, i što već ne. Treba sve to zapamtiti i kad treba podsjetiti na uslugu.
I tako je hrvatska talac crnih bilježnica. Tko je upisan u crnu teku taj je proklet i osuđen. Ti zapisi su jači od onih koji vode stručne službe svetog Petra.
Suci ne sude jer se boje da će se pojaviti u nekom svesku, policajci prestaju istraživati kad netko kaže da će sve priznati i reći, bankari se boje da će normalna petljanja sredstvima biti proglašena pranjem novca, novinari moraju biti mladi, neiskusni ili fanatici da bi postavili nezgodna pitanja.
U kasne noćne sate vidovnjakinje uklanjaju zapise uz pomoć viska i numerologije. Cijeli sistem, koji bez forme funkcionira besprijekorno, bez papira i na riječ i obećanje, rastače nešto što s prezirom nazivamo institucijama.
U crnim bilježnicama piše koliko košta da institucije ne rade svoj posao, da ne rade ništa i prikriju sve. Crne bilježnice jednom će biti sjajna arhivska građa i arheološki artefakti. Crne bilježnice su hrvatska varijanta indulgencija.
Nemojte reći da crne bilježnice ne postoje, da ih nema jer potencijalni autori ne vole pisati, kako sam najavio, da ne vole pisane dokaze svojih (zlo)djela ili da su one u sefovima bankarskih sefova. One i kad nisu napisane moguća su prijetnja.
U kriminalističkim serijama osumnjičenik kaže da neće priznati, da ništa neće reći. U hrvatskoj stvarnosti svi se boje osumnjičenika koji kaže sve ću reći, ili: ”sve sam ja to zapisao”.
Svojevremeno sam izazvao zgražanje kad sam za knjigu ”Uprava i društvo” odabrao crne korice i žuta slova naslova. Danas predlažem da svaka ozbiljna knjiga o hrvatskom pravu bude u crnom ovitku. Crne bilježnice su simbol zavjere šutnje. Simbol, ne dokaz. Poruka, a ne obični pesimizam.
Hrvatska je zemlja tajni, glasina i šaputanja. Ovdje nema svjedoka pokajnika, ovdje svjedoci umiru i zašute bez medijske pažnje. Ovdje vlada epidemija zaboravljivosti svjedoka.
Hrvatska je zemlja glasina i prijetnji osumnjičenih da će sve odati, ali nitko ih o tome ništa ne pita pa šute.
Zato dopustite da vam šapnem na uho. Priđite bliže: crnih bilježnica nema jer su mogući autori slabi u pisanju i nisu nikad mislili da će ima trebati. Uskoro neće biti ni svjedoka. Što je skandal veći brže se zaboravi. Uostalom novac, moć i ugled su u pitanju.
Šapćite dalje.
autograf
Mislim da sam dovoljno zreo za pisati memoare, puno sam toga vidio, napravio i bio svjedokom. Sada je prošlo dosta vremena, no kad bih počeo vidim da su akteri zaboravljeni, situacije krivo tumačene, i da to nikome osim meni ne bi bilo zanimljivo.
Uvijek sam se divio onim ljudima koji na sastanak donose takve knjižice i pažljivo pišu što je tko rekao, koliko je sastanak trajao i što su zaključci.
Žao mi je, ja to ne znam, a za sjećanja moraš imati dobru memoriju i ne miješati datume.
Sad propagiram ideju da je zaboravljanje neka evolucijska prednost, a ne staračka bolest, jer ponekad treba zaboraviti iskustva, s entuzijazmom započeti nešto iako se možeš prisjetiti kako je slična ideja propala. Za novi početak korisno je imati vjeru u ljude i ideje, ali za tako nešto moraš ponešto zaboraviti, puno oprostiti.
Znam da je sve ovo moja mana koja nije isplativa već je nekorisna i štetna. Ponekad pomislim da su takve bilježnice pravo životno osiguranje onima koji podnose kalvarije sudskih optužbi.
Bilo je takvih crnih bilježnica, u kojima su osim imena bile i brojke, zakopane u ružičnjaku vrtu obične (”obične”?) šefice računovodstva. No takva blaga se rijetko pronađu. Prije bi ih našli pirati s Kariba nego naši istražitelji, a i kad se nađu brzo se zaboravi takav apokrifni spis. Onda ostanu samo spekulacije i prijetnje.
Ja mislim da najveći broj takvih bilježnica ne postoji, ali da se s njima stalno prijeti. Sjećam se kako je za novac u zagonetnim torbama Ivo Sanader govorio da je to za druge, za lobiranje i potrebu promicanja hrvatskih interesa. Stvarno? Možda i nije tako, ali ja to znam iz novina. Možda se time tražila diskretna pomoć i utjecaj na poslovično nezavisno pravosuđe.
Moja crna bilježnica je prazna. Ni primio ni dao.
Tko je s Nadanom Vidoševićem ubijao životinje po Africi? On mi nikad nije izgledao k’o kukavelj, već stasit poduzetnik, hrabar i odlučan. Ipak nije se valjda sam probijao kroz savane i prašume, ubijao trofeje, a da to nitko ne vidi.
Svojevremeno sam izazvao zgražanje kad sam za knjigu ”Uprava i društvo” odabrao crne korice i žuta slova naslova. Danas predlažem da svaka ozbiljna knjiga o hrvatskom pravu bude u crnom ovitku. Crne bilježnice su simbol zavjere šutnje. Simbol, ne dokaz. Poruka, a ne obični pesimizam
To je kao u lošem vicu kad ostaneš sam na pustom otoku s filmskom zvijezdom, plane strast, a to nitko ne vidi.
Možda se kompanjoni boje? Svakako se ne hvale pa šute.
Ima li Ivica Todorić takvu bilježnicu? Kome je pomogao, koga ugostio, kome poklonio darove, kome zaposlio rođaka… Mislim da je njegova bilježnica puna, ili bi mogla biti u više svezaka. Kome je napravio uslugu, dao novac, tko je lovio u njegovim lovištima, tko je spavao u njegovim vilama? I on ništa ne otkriva samo prijeti.
Novine su objavile kako je ministar u pratnji dviju mlađih ženskih osoba noćio u vili na njegovom otoku. Si unus cum una, solus cum sola, in uno lectu invenientur pater noster orare non censetur. A nije bila jedna gošća, već dvije. I nije ministar bio jedini.
Valjda bi u crnom bloku pisalo tko se sve vozio u njegovom helikopteru. Valjda bi se spomenule donacije strankama, pokloni važnim prijateljima.
Bio sam na jednoj proslavi Kineske nove godine kada je večeru i zabavu za cijeli državni vrh (predsjednik i obitelj, ministri) platio Ivica Todorić.
Nisam bio u tom društvu iako je pjevački program bio prigodan za moju generaciju, jer je Tuđman ipak više volio Kiću i Kseniju Erker nego Bana. Čini mi se da gosti nisu platili ništa i da je Todorić platio sve.
Mislim da se on jedva i sjeća tog sitnog gesta gostoprimstva, bilo je toga puno, računi su stizali gosti nisu pitali koliki je ceh. Njemu naravno nije padalo na pamet tražiti da plate. Sram ga je bilo. Ali u crnu bilježnicu možda je ušla koja bilješka.
Mnogi se boje što bi o njima pisalo u takvoj bilježnici. A to i je najvažnija stvar u takvim bilježnicama. Nikad ne znaš što piše, pa se boje i vlasnici bilježnica i glavni likovi.
Pouka je jasna. Crne bilježnice se boji i njen vlasnik. Može i sasvim nevin ostati bez glave. Meni se i čini da se Todorić ne treba bojati zatvora, tamo je sigurniji nego na prividnoj slobodi.
Kakvu su sve literaturu mogli napisati i uvezati u crni skaj naši bjegunci u susjedne zemlje koje ih ne kažnjavaju niti izručuju.
Memoari Jože Manolića ili Jadranke Kosor obična su limunada.
U crnim bilježnicama Kutle, Mamića ili Tadića ne bi se svodilo sve na puke brojke: kome dao koliko, kome posudio bez obveze da vrati, kome jednostavno velikodušno pomogao. U tim bilježnicama iščitale bi se spletke i prevare, urote i sumnjivi poslovi, opisi zabava s ljepoticama, namještanje rezultata utakmica izbora i sudskih presuda.
Neki bi rado kupili autorska prava, drugi skupo platili da ih se ne spominje. Lako bi bilo naći izdavača takve literature, teško je naći izdajicu koja bi otkrila što piše i o kome. U bjekstvu dok čekaju zastare, valjda imaju vremena za pisanje.
Nisam siguran jer su im i ranije omiljena literatura bili bankovni izvodi, a ne Dostojevski ili Heine. Pričekajmo još malo sa zaključkom.
Čudim se da omiljeni gradonačelnik nije spomenuo da bi se htio okušati u pisanju. Njegove crne bilježnice sadrže puno imena i kolona. Ne vjerujem da je sve mogao precizno zapamtiti: kome usluga, koliko, kada ili zašto.
Samo imena iz prva tri sveska dovoljna su, u slučaju niske izlaznosti, za pobjedu na izborima. A siguran sam da se popisi usluga protežu na više zemalja, najmanje tri kontinenta i treći entitet u BiH.
Bože moj, to pretvoriti u memoare!
Pa Churchill je dobio Nobelovu nagradu za svoje memoare! Zločinac (vidi ”hrvatsku” Wikipediju!), a ne književnik, čovjekoljub i domoljub (Winston, a ne Milan!).
Skoro sam siguran da postoji crna bilježnica jer se cifre zaborave, datumi pomiješaju, a ponekad se zabuniš i u imenu: tu su tvrtke, zaslužni građani dužnosnici, vatrogasne postrojbe, i što već ne. Treba sve to zapamtiti i kad treba podsjetiti na uslugu.
I tako je hrvatska talac crnih bilježnica. Tko je upisan u crnu teku taj je proklet i osuđen. Ti zapisi su jači od onih koji vode stručne službe svetog Petra.
Ja mislim da najveći broj takvih bilježnica ne postoji, ali da se s njima stalno prijeti. Sjećam se kako je za novac u zagonetnim torbama Ivo Sanader govorio da je to za druge, za lobiranje i potrebu promicanja hrvatskih interesa. Stvarno? Možda i nije tako, ali ja to znam iz novina. Možda se time tražila diskretna pomoć i utjecaj na poslovično nezavisno pravosuđe. Moja crna bilježnica je prazna. Ni primio ni dao
Suci ne sude jer se boje da će se pojaviti u nekom svesku, policajci prestaju istraživati kad netko kaže da će sve priznati i reći, bankari se boje da će normalna petljanja sredstvima biti proglašena pranjem novca, novinari moraju biti mladi, neiskusni ili fanatici da bi postavili nezgodna pitanja.
U kasne noćne sate vidovnjakinje uklanjaju zapise uz pomoć viska i numerologije. Cijeli sistem, koji bez forme funkcionira besprijekorno, bez papira i na riječ i obećanje, rastače nešto što s prezirom nazivamo institucijama.
U crnim bilježnicama piše koliko košta da institucije ne rade svoj posao, da ne rade ništa i prikriju sve. Crne bilježnice jednom će biti sjajna arhivska građa i arheološki artefakti. Crne bilježnice su hrvatska varijanta indulgencija.
Nemojte reći da crne bilježnice ne postoje, da ih nema jer potencijalni autori ne vole pisati, kako sam najavio, da ne vole pisane dokaze svojih (zlo)djela ili da su one u sefovima bankarskih sefova. One i kad nisu napisane moguća su prijetnja.
U kriminalističkim serijama osumnjičenik kaže da neće priznati, da ništa neće reći. U hrvatskoj stvarnosti svi se boje osumnjičenika koji kaže sve ću reći, ili: ”sve sam ja to zapisao”.
Svojevremeno sam izazvao zgražanje kad sam za knjigu ”Uprava i društvo” odabrao crne korice i žuta slova naslova. Danas predlažem da svaka ozbiljna knjiga o hrvatskom pravu bude u crnom ovitku. Crne bilježnice su simbol zavjere šutnje. Simbol, ne dokaz. Poruka, a ne obični pesimizam.
Hrvatska je zemlja tajni, glasina i šaputanja. Ovdje nema svjedoka pokajnika, ovdje svjedoci umiru i zašute bez medijske pažnje. Ovdje vlada epidemija zaboravljivosti svjedoka.
Hrvatska je zemlja glasina i prijetnji osumnjičenih da će sve odati, ali nitko ih o tome ništa ne pita pa šute.
Zato dopustite da vam šapnem na uho. Priđite bliže: crnih bilježnica nema jer su mogući autori slabi u pisanju i nisu nikad mislili da će ima trebati. Uskoro neće biti ni svjedoka. Što je skandal veći brže se zaboravi. Uostalom novac, moć i ugled su u pitanju.
Šapćite dalje.
autograf
