Nitko živ ne zna što će bivša predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, nepovratno ispraćena iz bivše Titove vile Zagorje na Pantovčaku Milanovićevim poljupcima, glazbom i cvijećem, zapravo i kako raditi u Uredu u Visokoj 22. Koji joj je prije pet godina nudio za predsjedničku rezidenciju upravo tadašnji premijer RH Zoran Milanović netom što je izabrana, ali ga nije uzela. Sada jest, a oproštaj polit-svjetonazorskih rivala na kišnom Pantovčaku pobrao je simpatije javnosti. Recimo, tako bi nekako trebala izgledati ta hrvatska „kuća za sve nas“ o kojoj je inaugurativno zborio novi predsjednik države, jamačno i sâm uvjeren koliko će to još dugo, dugo i predugo biti – čista utopija. Možda nikad dnevna zbilja i akademika i potplaćene blagajnice u trgovačkom centru 

Marijan Vogrinec

Besmisleno ili ne, tek, sljedećih će pet godina domaća i strana javnost imati prigodu tu i tamo, odnosno opet vrlo, vrlo često – dakako, ovisno o (ne)profesionalnosti žurnalista koji (ne)će podleći „iskušenju“, je li, kako je pas ugrizao čovjeka, ne obratno – nazočiti nijagarama prepoznatljivo čiste i dokazane ljubavi bivše predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović prema „hrvatskom narodu i Hrvatskoj“. Sudeći po političkoj naravi i egu, ali i njezinoj najavi da je odlučila ostati u politici, bilo bi čudo nad čudima da ne bude tako. Očekivati je kako će se slapovi te ljubavi, službeno pod egidom tzv. brendiranja Hrvatske, obrušavati sa 158 nadmorskih metara rezidencijalne visine gornjogradske Visoke 22 te se razlijevati na sve četiri strane svijeta. I dobro je da je tako – ostane li samo tako – budući da diplomatsko iskustvo i veze bivšeg državnika, makar i zazornim gafovima armiranog mandata kakav je bio Grabar-Kitarović, ipak nisu za odbaciti u kontejner s nerazvrstanim otpadom. Ne bude li tako – jer bivša možebitno „zaboravi“ da je bivša i tzv. brendiranje Hrvatske poistovjeti s političkim soliranjem (nadomjestak za izgubljen „već osvojen“ drugi mandat, plaćen 9,57 milijuna kuna ili triput više od pobjedničkog?) – bit će jao i naopako.

Bivša predsjednica RH Grabar-Kitarović ni kao petogodišnja državnica u bivšoj Titovoj vili Zagorje na Pantovčaku ustavno nije imala veće ovlasti u operativnom upravljanju zemljom od premijera i vlade, ali se nije libila povremenih sukobljavanja sa službenom politikom HDZ-a i operativcima na objema stranama Markovog trga. Pa baš i nikad slučajno u škakljivim trenutcima za Andreja Plenkovića. Od oštrih unutarstranačkih prijepora do globalnih politika (npr. Istanbulska konvencija, Marakeški compact, NATO/SAD-EU, etc.). Sada pak kad bivša predsjednica nema ni promil ionako nikakvih do neki dan liderskih/državničkih ovlasti niti je kao bivša pozvana bilo što tzv. (su)kreirati u unutarnjoj i vanjskoj politici RH, je li realno očekivati od Kolinde Grabar-Kitarović da će se u tzv. brendiranju Hrvatske kloniti političkog sufliranja i Plenkoviću i, još više, novom gazdi Pantovčaka Zoranu Milanoviću? Ćemo vidjeti. Odluka o tomu kako kani o(p)stati u politici i nakon izgubljenog drugog predsjedničkog mandata, je li, može podrazumijevati svašta. Ili ništa.

Recimo, svašta: da će se odazvati pozivu vrha formalno bivše stranke i opet upisati u HDZ, a koncem godine iskoristiti svoj polit-svjetonazorski pedigre te se nabildanih ambicija nametnuti i kao tzv. prva predsjednica denver plave ZNA SE opcije. Pod uvjetom da Andrej Plenković izgubi na unutarstranačkim izborima 15. ožujka ili 22. ožujka bude li drugog kruga, odnosno novo/staro vodstvo najesen na strateški važnim parlamentarnim izborima priuštiti HDZ-u i treću blamažu zaredom. Definitivno neoprostivu nakon teških poskliznuća na europarlamentarnim i sada predsjedničkim, gdje se Plenkoviću – uz neviđenu logistiku i neupitne vreće novca – nije posrećilo namaknuti HDZ-ovoj kandidatkinji drugi mandat. Spriječilo ga je u naumu jato tzv. crnih labudova. Ironije li sudbine, ono isto koje je na šatoraško-„domoljubnom“ perju 2015. godine jedva-jedvice iznijelo u drugom izbornom krugu pak prvi mandat HDZ-ove „žene iz naroda“ ponad aspiranta na drugi predsjednički mandat Ive Josipovića. Tek za neznatnih, a nezanemarivih, je li, 32.000 glasova. Izborne se karte dijele svaki put iznova, pa…

Ma kakav Clinton, Blair i takvi

Ako nekim čudom, u koje je teško vjerovati kad je riječ o političkoj karijeri Kolinde Grabar-Kitarović, egu i ambicijama – ponikle iz istog zrinjevačkog inkubatora prvih 1990-ih kao Andrej Plenković, Zoran Milanović, Gordan Jandroković, Orsat Miljenić, Joško Klisović, Ivo Sanader, Davor Ivo Stier, Zvonimir Frka Petešić, Andro Krstulović Opara, etc. iz družbe što zadnjih 15 godina upravlja tzv. Samostalnom, Neovisnom i Suverenom – dakle, pođe li hrvatska bivša stopama bivših globalnih alfa lidera Billa Clintona, Tonyja Blaira, Baracka Obame i takvih pisati knjige, držati predavanja za pristojne honorare, baviti se nekim humanitarijama, itsl.,njezino će  tzv.  brendiranje Hrvatske imati nekakvog smisla. Ne samo za nju i bez obzira na tih cca milijun kuna što će ih porezni obveznici godišnje platiti za Ured bivše predsjednice RH. Neke države imaju, neke nemaju tu neobaveznu instituciju – ured bivšeg predsjednika/ce.

Hrvatska se zakonski odlučila imati taj ured koji je aktiviran netom nakon drugog mandata Stjepana Mesića, s predviđenim državnim troškom od 777.000 kuna u 2016. godini, otprilike kao prethodne, službenim vozilom i  vozačem te osiguranjem na lokaciji rezidencijalne vile u Grškovićevoj ulici u Zagrebu. U osvetničkom pohodu HDZ-ove koalicije s Mostom nezavisnih lista (Tomislav Karamarko, Božo Petrov i Tihomir Orešković) 2016. godine na neistomišljenike (SDP-ove „komunjare“ s partnerima) na svim javnim mjestima državnih ustanova do medija (drastična sječa na HRT-u, neispravljena ni dan-danas), već u proljeće 2016. godine dovukli su na giljotinu i ured tzv. državnog neprijatelja No. 1 Stjepana Mesića. Balvan u oku tadašnjeg HDZ-ovog nesuđenog premijera, ali ideološkog jastreba/šefa Karamarka i ništa manje radikalnog Mostovog buntovnika Mire Bulja, koji nisu mogli smisliti bivšeg dvomandatnog predsjednika. Ured u Grškovićevoj je sramotno eutanaziran prekidom financiranja, a vila je kasnije netransparentno prešla iz državnog u privatno vlasništvo, čiji se repovi čudne transakcije još vuku ispod radara javnosti.

Bivši predsjednik Ivo Josipović – u krajnje kompromitantnim okolnostima HDZ-ove vlasti Andreja Plenkovića – nije želio iskoristiti svoje zakonsko pravo na Ured bivšeg predsjednika RH. Kolinda Grabar-Kitarović jest, a vlada je promptno udovoljila njezinom zahtjevu od 18. veljače 2020. te je  vladinoj Službi za odnose s javnošću ostalo kratko priopćiti: „Vlada je na telefonskoj sjednici donijela Odluku o osnivanju Ureda predsjednice RH po prestanku obnašanja dužnosti“. Dokument podrazumijeva i to da će se Ured financirati „na teret proračunske zalihe državnog proračuna RH za 2020.“ Ured će „najkasnije u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ove Odluke dostaviti Uredu za opće poslove Hrvatskog sabora i Vlade RH kao i Ministarstvu financija financijski plan i godišnji program rada Ureda za 2020. godinu“.

„Većina država ima određene ‘privilegije’ za bivše predsjednike, recimo, Talijanima su bivši predsjednici doživotni senatori i na taj im način daju ured za rad i plaćaju ih“, kazao je Ivo Josipović ožujka 2016. novinarki Foruma TM Sandri Bartolović nakon što je odjeknulo u javnosti da HDZ i Most uzimaju Mesićevom uredu 600.000 kuna (navodno u korist civilnih žrtava Domovinskog rata, sic transit), službeni automobil i vozača, a još neko vrijeme ostavljaju fizičko osiguranje. „Slovenci imaju ograničen ured bivšeg predsjednika. Što se mene tiče, Mesić je odigrao pozitivnu ulogu dok je bio predsjednik dva mandata, a i sada radi dobar posao. Bio sam s njim na nekim skupovima na kojima je imao dobre govore i mislim da pridonosi ugledu zemlje. Drugo je pitanje zašto vlast ne koristi bivšeg predsjednika koji se, za razliku od mene, odlučio maknuti iz dnevne politike, zašto ne koristi njegova iskustva, veze, poznanstva, pogotovo zato što mu se gospodarstvenici javljaju i traže od njega pomoć.“

Mesiću su tada ekstremisti iz HDZ-a i Mosta podmetali kojekakve laži i objede – sve do toga da je u Uredu trošio više od četiri milijuna kuna i nije podnosio račun – međutim, Karamarko-Petrov-Buljeva ekipa nije se ufala novim paragrafima ukinuti Zakon o posebnim pravima predsjednika RH nakon prestanka obnašanja dužnosti. Poštenje je u hrvatskoj politici jako zazorna i valjda nepoželjna osobina. Kako će poštenje pak funkcionirati u tzv. brendiranju Hrvatske u izvedbi Kolinde Grabar-Kitarović, zasad se može samo pretpostavljati. Ako i to. Za taj će posao imati na dispoziciji – ako je vjerovati nekim insajderskim izvorima – cca milijun proračunskih kuna, dva državna službenika, osobnog vozača i službeni automobil te rezidencijalne visokovrijedne prostorije u Visokoj 22. Elitnijem prostoru od onoga u Grškovićevoj ulici, odakle su HDZ i Most istjerali Stjepana Mesića te ga je u besplatnom podstanarstvu ugostio Savez antifašista i antifašističkih boraca Hrvatske u na zelenom valu u Ulici Pavla Hatza 16.

Valjda se bivšoj HDZ-ovoj gubitnici neće dogoditi peh, „Mesićeva kletva“, pa najesen odu s vlasti polit-svjetonazorski mecene, a neki novi na obje strane Markovog trga također požele – vrag će znati iz kojih razloga – taj njezin uredski novac za tzv. brendiranje Hrvatske preusmjeriti sirotinji što kopa po kontejnerima, gladnoj djeci, nezaposlenima, kulturi i umjetnosti… Državni blagajnik Zdravko Marić tvrdi da još nije vidio troškovnik Ureda bivše predsjednice RH, pa ne zna koliko će duboko posegnuti u džepove poreznih obveznika. Pored toga što će prvih šest mjeseci inkasirati punu predsjedničku plaću, a ostalih šest samo pola, navodno nešto više od 12.000 kuna. Ako od toga bude kakve opće koristi, O.K. Ako ne…

Bez obzira na to, je li, tko u svijetu ima ili nema ured bivšeg državnog lidera/ce, odnosno ima li ili nema od toga zemlja ikakve koristi, ostat će u okolnostima Bijedne Naše otvorenim pitanje smisla te institucije. Nekada ideolog Mosta, pa medijski tražen politički analitičar Ivica Relković tvrdi da je „Ured bivše predsjednice parainstitucija koja šteti ugledu Hrvatske“ te da je „promjena zakona o doživotnom pravu na ured došla za vrijeme Oreškovićeve vlade na prijedlog Mosta. Ja sam tada bio savjetnik Bože Petrova i nisam bio fokusiran na to kako će to završiti. To nije do kraja riješeno. Kapa dolje Josipoviću, nije uzeo tu opciju“. Grabar-Kitarović jest i to je na neki način podijelilo političare, novinare i javnost u tomu koliko je njezin potez (ne)pametan. Novinarke Jutarnjeg lista Ivanka Toma i Večernjeg lista Petra Maretić-Žonja također („Točka na tjedan“ televizije N1 Hrvatska) drže neproduktivnom odluku izborne gubitnice. „Građani su na izborima rekli svoje“, tvrdi Maretić-Žonja.

„Svako dobro, i javi se“

„Cijeli institut ureda bivšeg predsjednika nema smisla. Grabar-Kitarović ga nije izmislila, to je bivši predsjednik Stjepan Mesić dobio od Ive Sanadera. Tražio ga je doživotno ali je smanjeno na pet godina. Mislim da je i tih pet godina pretjerano, jer bivši predsjednik/ca nema nikakav legitimitet.“ Toma također ne podržava „ured koji uopće nema smisla“ budući da „i inače imamo raspravu u javnosti treba li predsjednika/cu birati izravno ili u parlamentu, jer predsjednik/ca ima vrlo ograničene ovlasti. Treba skratiti to razdoblje nakon izbora do stupanja na dužnost, jer što sada predsjednica na odlasku ima plahutati po svijetu i čekati? Izgubila je izbore i to razdoblje treba skratiti na najviše dva tjedna“. No, izborna se gubitnica ne osjeća – gubitnicom. Na stranu jad i sentimenti što ih nije uspijevala sakriti na inauguraciji izbornog pobjednika Zorana Milanovića, podboltani, je li, glazbom i počastima na dolasku te buketom cvijeća i poljupcima novog predsjednika na odlasku iz bivše Titove vile Zagorje, gdje je gazdovala punih pet godina.

„Svako dobro, i javi se“, uhvatili su tv-mikrofoni njezine riječi. Teško je podnijeti i stabilnijem egu od Kolinde Grabar-Kitarović kad ti „Hrvatice i Hrvati i svi građani Hrvatske“ tako uvjerljivo okrenu palac dolje drugomu mandatu. Nju, eto, više nisu željeli ni u prvom niti u drugomu izbornom krugu, već drčnog bivšeg SDP-ova premijera Zorana Milanovića. Vuka koji je uistinu ili samo naoko promijenio dlaku, vidjet će se. Autora, je li, posprdnice o „slučajnoj državi“ i, kažu, uvjerenja da je predsjednička dužnost obesmišljena gotovo nikakvim ustavnim ovlastima. Nitko živ ne zna što će, nepovratno ispraćena njegovim poljupcima, Grabar-Kitarović zapravo i kako raditi u Uredu u Visokoj 22. Koji joj je upravo premijer RH Milanović nudio netom što je izabrana prije pet godina, ali ga nije uzela. Sada jest, a oproštaj polit-svjetonazorskih rivala na kišnom Pantovčaku pobrao je simpatije javnosti.

Recimo, tako bi nekako trebala izgledati ta hrvatska „kuća za sve nas“ o kojoj je inaugurativno zborio novi predsjednik RH, jamačno i sâm uvjeren koliko će to još dugo, dugo i predugo biti – čista utopija. Možda  nikad dnevna zbilja i akademika i potplaćene blagajnice u trgovačkom centru. Hrvatska „kuća za sve nas…“? Malo morgen!

tacno