Kad bih češće čitao Krležu, možda bih počeo rečenicom da je hrvatska politika neslani čuspajz, nikome prema okusu, da se kuha bez recepta, servira kao u menzi, naplaćuje kao da se plaća poslovnom karticom direktora. Iako je slika jasna, izoštrimo je samo na dvije stvari. Hrvatska politika promiče kukavice, vlada se na strahu, a ne na znanju ili sposobnostima.
Šutnja je zlato. Znanje je moć. To su prigodne parole i mogu se tumačiti kako kome drago.
Da je šutnja zlato, vjeruju oni koji su se odlučili za život pod gospodarom, oni koji čekajući u zavjetrini grabe dio uspjeha gospodara.
Znanje je moć tvrde i oni koji plagiraju tuđe tekstove, stječu diplome bez muke ili doktorate dugih besmislenih naslova u kojima dominira fraza ”s posebnim osvrtom na…”.
Može li uspjeti društvo u kojem je dobro biti drugi, neprimjetan i lažljivi laskavac? Može li uspjeti društvo u kojem caruje lijenost i strah od isticanja? Možda ipak može; situacija stvara posebne ljude, heroji postaju oni koji nemaju odstupnicu, a primjer radišnima daju i oni koji bi se rado opustili u dnevnom hedonizmu.
Čudesna stvar je činjenica da su mnoge izume stvorili ljudi po prirodi inertni i komotni. Nisu radili jače, mučili se više, već su izmislili sjekiru, kotač, vatru i mobitel.
Meditacija sama po sebi ne jamči nastanak neke nove ideje, ona i jest stanje bez ikakve ideje, ali lako mogu zamisliti umornog seljaka kako u hladu, u pauzi košnje razmišlja o stroju koji bi smanjio njegovu muku.
Lako mogu zamisliti i pokvarenog vođu koji izmišlja zavjere i neprijatelje, intrige, izluđuje sav narod velikim planovima i obećanjima. Ne mislim na malog raketnog čovječuljka (nepotrebno ružna izjava), već na naše političke inovatore koji izmišljaju pojmove: stabilizaciju, investicijsku maniju, suverenističku politiku i sl.
No još više je napravljeno iz straha. Strah je snažan osjećaj i velika motivacija. Neizvjesnost i tjeskoba ljude su potaknule da žive u grupama, da surađuju, da se vole ili mrze, da poštuju idole i prinose žrtve bogovima, da trpe nepravde, dodvoravaju se moćnima i jačima.
Sve je to jasno i poznato.
Naravno, možda ja samo projiciram svoje strahove, no osjećam da u društvu raste nelagoda i strah od sutrašnjice.
Ne tvrde samo Jehovini svjedoci da se približava kraj, nije to krik uzbuđenih karizmatika, histerija nedjeljnih televizijskih propovijedi.
Sasvim skromni ljudi, zadovoljni životom, zdravi i obdareni zdravim razumom nemaju osjećaj da mogu predvidjeti sutrašnjicu i sve se više boje apokaliptičnih znakova kraja: ratova, carstva koja nasrću jedno na drugo, bolesti, ljudske bahatosti i otuđenja.
Ne treba okolišati. Ljudi znaju da smo zaduženi i da dug ne možemo vraćati, da se država rasprodaje, skloni dramatizaciji će reći – da se zapije za male novce.
Vodstvo ne daje smjer, oporba ne koči ludosti.
Pametni su ušutjeli jer – što se i ima reći. Luđaci nisu poslušna manjina. Nisu u institucijama, već vladaju institucijama. Nije me toliko strah što nisu manjina, već što imaju moć, a još više strepim da su ponekad u pravu.
Takav kaos rađa strah, potječe tjeskobu, stvara kaos i anomiju. U staro se ne vjeruje, a novo se čeka.
Na javnoj sceni nema uzora ni pokreta.
Svi se bore za postojeće, nitko za napredak.
Dakle strah i lijenost mnogih su pogonsko gorivo za one koji će morati postati hrabri i poduzetni.
U stvarnosti postoje situacije u kojima, jednom ili nikada, sada i ovdje, nastanu okolnosti u kojima se ne smije biti lijen ili strašljiv.
I tu nedostaje jedna spona. Tmurna slika stvarnosti treba biti poticaj da se nešto napravi.
Ne stvaraju vođe i proroke njihove stvarne osobine, već situacija i potreba da se djeluje.
Ovo je vrijeme u kojem će se tražiti energija i odlučnost, drskost i akcija. To se očekuje od onih koji imaju moć i koji se pozivaju na povjerenje. No vjerodostojnost je izraz koji jasno ocrtava da se povjerenje dokazuje svaki dan.
Naša politička scena visoko je personalizirana. Pravce političkog djelovanja simboliziraju osobe, a ne njihovi programi i ideologije.
Politička scena prepuna je osobnih podvala, intriga i obračuna klika. Međutim, točno je i to da intelektualno prosječni, a moralno upitni ne mogu motivirati druge jer nisu uzori i pokretači.
Kad god se razveselim i ponadam ličnosti koja djeluje obrazovano i pametno, kad iskoristi prazan prostor stranačkog vodstva i političke dezorijentacije i nepromišljenosti glasača, začas se razočaram jer ne izgleda ni hrabro, ni odlučno, ni predano cilju, već stvara dojam da ništa i ne želi već čeka zgodnu birokratsku poziciju zapadno od Bregane.
Oklijevanje i odgoda postaju manira koja prelazi ideološke i stranačke podjele.
Sasvim su u pravu oni koji tvrde da je takav strah posljedica taktike osobne diskvalifikacije svakoga tko se u politici istakne.
Nalaze mu se karakterne mane, arogancija ili porijeklo, produciraju lustracijske liste, govorne mane ili mladost i neiskustvo. To ne vrijedi samo za premijera ili vođu oporbe već i za trenere i selektore.
Pogledajte te likove u sportu. Oni su tu, često i uvezeni, samo da se sačuva položaj za drugog, da se radi bez ambicije i strasti. Nemaju što izgubiti jer na položaj nisu došli da bi nešto ostvarili, već da bi imali plaću.
No situacija je takva da bi narod i glasači sve oprostili da dobiju dojam da se nešto radi, da se djeluje prema cilju i radi ideala, a ne radi osobne pohlepe i taštine.
Neka dođu drugi. Mlađi i neiskusni, gluplji, ali radišni i predani cilju.
Zato se ja nadam da će lijenčine postati inovatori da će lisice biti lavovi. Postoje trenuci u kojima je lakše učiniti više nego manje. To vrijedi i za popravak stare kuće i za političke reforme.
Naravno da sam pretjerao.
Nije sve crno i loše.
Suprotno – sustižu nas dobre vijesti. Jedino čega se treba bojati je strah. Svjesno ili nesvjesno strah i neizvjesnost su prirodni kao i spavanje i jelo. Strahovi nisu racionalni; jednom na svjetlu prestaju biti muka.
Budimo jasni u tome što želimo. Želimo izaći iz političke žabokrečine.
Moje vrijeme je prošlo. Neka dođu oni koji rade na svojoj viziji. Gledajte stvarnost, čitajte više od novina, pratite uzore i bolje od sebe.
Trenirajte viziju i mozak.
Od želje na plan, od plana na akciju. Navika da će nas povesti ili prosvijetliti netko drugi stvara pasivnost, čeka vanjsku motivaciju. Van iz bunara.
autograf
Šutnja je zlato. Znanje je moć. To su prigodne parole i mogu se tumačiti kako kome drago.
Da je šutnja zlato, vjeruju oni koji su se odlučili za život pod gospodarom, oni koji čekajući u zavjetrini grabe dio uspjeha gospodara.
Znanje je moć tvrde i oni koji plagiraju tuđe tekstove, stječu diplome bez muke ili doktorate dugih besmislenih naslova u kojima dominira fraza ”s posebnim osvrtom na…”.
Može li uspjeti društvo u kojem je dobro biti drugi, neprimjetan i lažljivi laskavac? Može li uspjeti društvo u kojem caruje lijenost i strah od isticanja? Možda ipak može; situacija stvara posebne ljude, heroji postaju oni koji nemaju odstupnicu, a primjer radišnima daju i oni koji bi se rado opustili u dnevnom hedonizmu.
No još više je napravljeno iz straha. Strah je snažan osjećaj i velika motivacija. Neizvjesnost i tjeskoba ljude su potaknule da žive u grupama, da surađuju, da se vole ili mrze, da poštuju idole i prinose žrtve bogovima, da trpe nepravde, dodvoravaju se moćnima i jačima
Čudesna stvar je činjenica da su mnoge izume stvorili ljudi po prirodi inertni i komotni. Nisu radili jače, mučili se više, već su izmislili sjekiru, kotač, vatru i mobitel.
Meditacija sama po sebi ne jamči nastanak neke nove ideje, ona i jest stanje bez ikakve ideje, ali lako mogu zamisliti umornog seljaka kako u hladu, u pauzi košnje razmišlja o stroju koji bi smanjio njegovu muku.
Lako mogu zamisliti i pokvarenog vođu koji izmišlja zavjere i neprijatelje, intrige, izluđuje sav narod velikim planovima i obećanjima. Ne mislim na malog raketnog čovječuljka (nepotrebno ružna izjava), već na naše političke inovatore koji izmišljaju pojmove: stabilizaciju, investicijsku maniju, suverenističku politiku i sl.
No još više je napravljeno iz straha. Strah je snažan osjećaj i velika motivacija. Neizvjesnost i tjeskoba ljude su potaknule da žive u grupama, da surađuju, da se vole ili mrze, da poštuju idole i prinose žrtve bogovima, da trpe nepravde, dodvoravaju se moćnima i jačima.
Sve je to jasno i poznato.
Naravno, možda ja samo projiciram svoje strahove, no osjećam da u društvu raste nelagoda i strah od sutrašnjice.
Ne tvrde samo Jehovini svjedoci da se približava kraj, nije to krik uzbuđenih karizmatika, histerija nedjeljnih televizijskih propovijedi.
Sasvim skromni ljudi, zadovoljni životom, zdravi i obdareni zdravim razumom nemaju osjećaj da mogu predvidjeti sutrašnjicu i sve se više boje apokaliptičnih znakova kraja: ratova, carstva koja nasrću jedno na drugo, bolesti, ljudske bahatosti i otuđenja.
Ne treba okolišati. Ljudi znaju da smo zaduženi i da dug ne možemo vraćati, da se država rasprodaje, skloni dramatizaciji će reći – da se zapije za male novce.
Vodstvo ne daje smjer, oporba ne koči ludosti.
Pametni su ušutjeli jer – što se i ima reći. Luđaci nisu poslušna manjina. Nisu u institucijama, već vladaju institucijama. Nije me toliko strah što nisu manjina, već što imaju moć, a još više strepim da su ponekad u pravu.
Takav kaos rađa strah, potječe tjeskobu, stvara kaos i anomiju. U staro se ne vjeruje, a novo se čeka.
Na javnoj sceni nema uzora ni pokreta.
Svi se bore za postojeće, nitko za napredak.
Kad bih češće čitao Krležu, možda bih počeo rečenicom da je hrvatska politika neslani čuspajz, nikome prema okusu, da se kuha bez recepta, servira kao u menzi, naplaćuje kao da se plaća poslovnom karticom direktora. Iako je slika jasna, izoštrimo je samo na dvije stvari. Hrvatska politika promiče kukavice, vlada se na strahu, a ne na znanju ili sposobnostima
Dakle strah i lijenost mnogih su pogonsko gorivo za one koji će morati postati hrabri i poduzetni.
U stvarnosti postoje situacije u kojima, jednom ili nikada, sada i ovdje, nastanu okolnosti u kojima se ne smije biti lijen ili strašljiv.
I tu nedostaje jedna spona. Tmurna slika stvarnosti treba biti poticaj da se nešto napravi.
Ne stvaraju vođe i proroke njihove stvarne osobine, već situacija i potreba da se djeluje.
Ovo je vrijeme u kojem će se tražiti energija i odlučnost, drskost i akcija. To se očekuje od onih koji imaju moć i koji se pozivaju na povjerenje. No vjerodostojnost je izraz koji jasno ocrtava da se povjerenje dokazuje svaki dan.
Naša politička scena visoko je personalizirana. Pravce političkog djelovanja simboliziraju osobe, a ne njihovi programi i ideologije.
Politička scena prepuna je osobnih podvala, intriga i obračuna klika. Međutim, točno je i to da intelektualno prosječni, a moralno upitni ne mogu motivirati druge jer nisu uzori i pokretači.
Kad god se razveselim i ponadam ličnosti koja djeluje obrazovano i pametno, kad iskoristi prazan prostor stranačkog vodstva i političke dezorijentacije i nepromišljenosti glasača, začas se razočaram jer ne izgleda ni hrabro, ni odlučno, ni predano cilju, već stvara dojam da ništa i ne želi već čeka zgodnu birokratsku poziciju zapadno od Bregane.
Oklijevanje i odgoda postaju manira koja prelazi ideološke i stranačke podjele.
Sasvim su u pravu oni koji tvrde da je takav strah posljedica taktike osobne diskvalifikacije svakoga tko se u politici istakne.
Nalaze mu se karakterne mane, arogancija ili porijeklo, produciraju lustracijske liste, govorne mane ili mladost i neiskustvo. To ne vrijedi samo za premijera ili vođu oporbe već i za trenere i selektore.
Pogledajte te likove u sportu. Oni su tu, često i uvezeni, samo da se sačuva položaj za drugog, da se radi bez ambicije i strasti. Nemaju što izgubiti jer na položaj nisu došli da bi nešto ostvarili, već da bi imali plaću.
No situacija je takva da bi narod i glasači sve oprostili da dobiju dojam da se nešto radi, da se djeluje prema cilju i radi ideala, a ne radi osobne pohlepe i taštine.
Neka dođu drugi. Mlađi i neiskusni, gluplji, ali radišni i predani cilju.
Zato se ja nadam da će lijenčine postati inovatori da će lisice biti lavovi. Postoje trenuci u kojima je lakše učiniti više nego manje. To vrijedi i za popravak stare kuće i za političke reforme.
Može li uspjeti društvo u kojem je dobro biti drugi, neprimjetan i lažljivi laskavac? Može li uspjeti društvo u kojem caruje lijenost i strah od isticanja? Možda ipak može; situacija stvara posebne ljude, heroji postaju oni koji nemaju odstupnicu, a primjer radišnima daju i oni koji bi se rado opustili u dnevnom hedonizmu
Naravno da sam pretjerao.
Nije sve crno i loše.
Suprotno – sustižu nas dobre vijesti. Jedino čega se treba bojati je strah. Svjesno ili nesvjesno strah i neizvjesnost su prirodni kao i spavanje i jelo. Strahovi nisu racionalni; jednom na svjetlu prestaju biti muka.
Budimo jasni u tome što želimo. Želimo izaći iz političke žabokrečine.
Moje vrijeme je prošlo. Neka dođu oni koji rade na svojoj viziji. Gledajte stvarnost, čitajte više od novina, pratite uzore i bolje od sebe.
Trenirajte viziju i mozak.
Od želje na plan, od plana na akciju. Navika da će nas povesti ili prosvijetliti netko drugi stvara pasivnost, čeka vanjsku motivaciju. Van iz bunara.
autograf
