Već i letimično čitanje novina, portala, komentara na društvenim mrežama… ovih dana daje dovoljno razloga za čvrsto uvjerenje kako će se Hrvatska u predstojećim izbornim kampanjama – parlamentarnoj i predsjedničkoj, jer je ova, atipična, za Europski parlament pri kraju – spremno oduprijeti komunističkoj pošasti i istodobno prihvatiti fašizaciju ne samo političke scene, nego i čitavog društvenog ambijenta. Branitelji, HDZ i Crkva odavno hvataju zalet za odlučni boj, a s približavanjem ovonedjeljnih izbora za EU parlament, na tom se planu bilježe posebne aktivnosti.

U Splitu je, kao što je nadaleko znano, otkrivanju spomenika postrojbi nazvanoj po ustaškom zločincu nazočio socijaldemokratski gradonačelnik okićenim širokim osmijehom i blaženom ignorancijom; u Zagrebu je održana Konvencija branitelja, parapolitički skup čiji se smisao iscrpio već na početku, kada su ogorčenje i oduševljenje raspodijeljeni tako da je prvo – u formi zvižduka – isporučeno Predragu Matiću, ministru branitelja u aktualnoj Vladi, dok je “naše heroje” obuzela potpuna euforija kada je predstavljen Joe Šimunić, stoper Dinama, čije se zasluge za nacionalnu stvar svode na urlanje ustaškog pozdrava na maksimirskom stadionu. Konvenciju je održao i HDZ na krilima anketa koje mu garantiraju pobjedu na narednim izborima, a kod Bleiburga je, pod egidom odavanja počasti žrtvama partizanskih zločina, upriličeno redovito godišnje antikomunističko i filoustaško sijelo s rutinskim proklinjanjem “Titove soldateske” i revizionističkim lažima o žrtvama koje su “samo voljele Hrvatsku”. Tomislav Josić, čelnik HDZ-ova paramilitarnog krila poznatog pod imenom Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, dobio je pak udarnih sat vremena u nedjeljnoj političkoj emisiji javne televizije, da bi, uz ostalo, žalio zbog toga što Hrvatska nije ratom uspostavila kontrolu nad svojim istočnim dijelom… Tko zna u kojem bi se pravcu nastavila degeneracija da katastrofalne poplave nisu načas odvukle pažnje od kampanje, štoviše, vodeće su je stranke prekinule, a svote namijenjene održavanju predizbornih skupova odlučile preusmjeriti za pomoć ugroženima.

Izbori za EU parlament nikome nisu pretjerano važni sami po sebi: prikupljanje glasova za mjesta u bitnom, ali ne i ključnom tijelu komplicirane EU administracije značajnije je kao relevantna anketa o raspoloženju birača. A ono je, nakon još jednog više nego izglednog kraha takozvane hrvatske socijaldemokracije, upravo podatno za jačanje histeričnih tendencija. Temelje buđenja agresivnog konzervativizma postavila je Crkva s homofobnim referendumom u režiji Željke Markić, a sve što je uslijedilo pratilo je taj trag. Dosta tvrdi stavovi protiv manjina umotani su u borbeni antikomunizam, pa se primjerice Milan Kujundžić, liječnik s Pavelićeva groba koji Karamarkov desni HDZ napada s desnice, u kampanji za EU parlament izjasnio za lustraciju, što nema neke veze s hrvatskom pozicijom u tijelima Unije, ali je tijesno povezano s onim što Kujundžić i njegova Hrvatska zora u Savezu za Hrvatsku namjeravaju raditi i zagovarati u zemlji.

Čitav apsurd hrvatskog antikomunizma, koji je s protokom vremena od pada komunističkog sustava sve postojaniji, sadržan je u naizgled paradoksalnoj činjenici da u Hrvatskoj nema komunista. Ne postoji politička stranka, sindikat ili nevladina organizacija čiji bi se ciljevi i aktivnosti mogli opravdano nazvati komunističkima, niti itko od nekadašnjih istaknutih komunističkih političara danas ima pretjerano bitnu ulogu u javnom životu. Najviše rangirano lice iz “onog vremena” je Goran Radman, šef Hrvatske radiotelevizije, no njega bi se prije moglo opisati kao ideološki bezbojnog pragmatika negoli kao zakletog komunista. Potonju ulogu tumači samo u kolumnama Milana Ivkošića.

Ipak, antikomunizam je siguran ideološki ulog desnice pred predstojeće izbore, kako ove prve, evropske, tako i parlamentarne, pa i predsjedničke. Kada sluša prvake ovdašnje konzervativne scene, čovjek stječe dojam da će već sutra sadašnja vlast dokinuti privatno vlasništvo, zatvoriti crkve i oktroirati albanski tip komunizma. To je, naravno, duboko nekorektno, jer se sadašnjem SDP-u može pripisati štošta, ali ne i ozbiljna povezanost s komunizmom ili socijalizmom. Njihova je najčvršća veza s bivšim sistemom imovina naslijeđena od Saveza komunista, dok su se ideološke prtljage riješili, odbacivši loše, ali i dobro… Posljedice razabiremo iz tišine kojom, evo, već više od deset dana središnjica vladajuće stranke prati ukazanje Ive Baldasara, splitskog gradonačelnika, na otkrivanju spomenika HOS-ovoj postrojbi “Rafael vitez Boban”, nazvanoj po ustaškom zločincu. Baldasar je, kao što je poznato, tom prigodom izgovorio takozvani lapsus o “danu borbe protiv antifašizma” i aplaudirao dok je Marko Skejo, zapovjednik bobanovaca, vikao “Za dom spremni”, čime je počinio na principijelnoj, ali i pragmatičnoj razini dojmljiv salto mortale, jer je s jedne strane naznačio stranačko odstupanje od antifašističkih pozicija – koje SDP-ovci odavno ne brane naročito žustro, ali se dosad barem nisu tako srčano blamirali – a s druge je sigurno da nitko od okupljenih filoustaša neće glasovima honorirati gradonačelnikov izlet s onu stranu (i političke) pameti.

Kada kreću u nove bojeve, međutim, hrvatski antikomunisti ne upuštaju se u sasvim uzaludnu avanturu. Antikomunizam je i danas, kao recimo i tridesetih godina, tek jedan od pojavnih oblika ideologija ujedinjenih na idejama nejednakosti i gaženja manjinskih prava. Dok spominju borbu protiv komunista, mnogim je hrvatskim makartistima, čije vrijeme tek dolazi, u mislima rat protiv Srba. U hrvatsku budućnost vozi se u rikvercu.

Izvor: novosti