Ne prođe gotovo nijedan tjedan, a da se u Hrvatskoj ne otkrije kakva imovinska tajna. Posrijedi su tajne koje u svojim srcima i džepovima nose političari i državni dužnosnici. Nakon što se tajna otkrije, automatski se aktivira prevladavajuće tumačenje ovdašnje ekonomske i društvene stvarnosti: sve se svodi na sukob javnog i “realnog” sektora, na sukob uhljeba i onih čija primanja ovise o tržištu, neovisno o tome nastupaju li na tržištu kao prodavači radne snage (radnici) ili prodavači proizvoda (kapitalisti).
Ako se kojim slučajem otkrije da kontroverzna imovina pripada kapitalistu, onda se iz političko-ekonomske sfere prelazi u onu estetsku. Kad se “otkrilo” da je vlasnik “neobične” vile u Preradovićevoj ulici u Zagrebu Ante Vlahović, vlasnik Adrisa, mediji kao tumače nisu konzultirali forenzičare privatizacije i tranzicije, već arhitekte i estete opće prakse. Da jesu, saznali bi da iza Vlahovićevih sofisticiranih estetskih nagnuća stoji privatizacijsko “snalaženje” i obilata državna zaštita od tržišne konkurencije. Međutim, postoji u našem političkom i javnom prostoru jedna figura koja svojim djelovanjem i retorikom nehotično osujećuje standardne reflekse naše buržoaske štampe.
Riječ je o Miroslavu Škori, pjevaču, političaru i poduzetniku. Njegova politička taktika inspirirana je američkom alt-desnicom, a svodi se na to da truje javni prostor raznolikim oblicima mržnje pretvarajući se da on to zapravo nije rekao ili poručio, prepuštajući “razradu” mržnje ustaškim trolovima. Retorička osnova njegova pristupa jest: narod. Teško je pronaći neki njegov istup, intervju, govor ili post na društvenim mrežama koji ne spominje narod. On je tako u koaliciji s tim famoznim narodom, on samo osluškuje bilo naroda, ne bi se on ni upuštao u politiku da narod to od njega nije tražio, on će u politici isključivo raditi u interesu naroda i isključivo zastupati interese naroda. Jer i on je, na kraju krajeva, čovjek iz naroda. Makar je bio dok ga poduzetnički genije nije samo od sebe uspeo koju klasnu stepenicu više.
Škorino inzistiranje na narodu zasniva se na dva svakodnevna “značenja” koja izraz narod u sebi nosi. Naravno, radi se o krajnje kompleksnom agregatu koji uključuje različite društvene interese, ideološke sklonosti i političke sentimente i koji se opire bilo kakvom vidu homogenizacije. No, dva “značenja” ipak prevladavaju. Jedno je ono nacionalno: narod je naprosto hrvatski narod, hrvatska nacija. Drugo se zasniva na socijalnoj dimenziji: narod su obični ljudi koji žive od svog rada, radnička klasa. Škoro kad spominje narod nastoji aktivirati obje ove značenjske dimenzije. Dok s prvom nema problema u konzistentnosti jer je i on Hrvat, druga mu sve više pričinja probleme. Ali otkriva i pukotine u prevladavajućem razumijevanju društvene i ekonomske stvarnosti.
Naime, Škorine raznolike poduzetničke avanture u više navrata su motivirale novinare da mu postave pitanje o ideološkoj prikladnosti njegove ekonomske pozicije i one naroda kojeg navodno zastupa. Na razne načine je Škoro zaobilazio odgovor, bilo floskulama bilo argumentacijskim vratolomijama, ali jučer je priča kulminirala. Nedavno je Telegram otkrio da je Škoro, između ostalog, i suvlasnik parkinga ispred zagrebačke bolnice Merkur. Ono što donekle razlikuje ovaj Škorin poslovni pothvat od ostalih jesu roba i kupci. On, naime, pacijentima naplaćuje parking 15 kuna po satu. Upitan jučer u intervjuu na RTL-u o moralnosti takvog naplaćivanja, Škoro je konačno prelomio: to je tržište, ne mogu ja tu ništa. A očito ne može ni narod.
Međutim, ono što je tu najzanimljivije nisu Škorine poduzetničke nezgode sa zastupanjem naroda. To je problem na koji naiđe svatko s takvim pretenzijama pa makar i bio iz naroda. Puno je zanimljiviji refleks najvećih medijskih kuća koje ustrajnim ispitivanjem odnosa između poduzetnika Škora i naroda implicitno priznavaju nerazrješiv klasni antagonizam. I na taj se način, barem privremeno, odriču ustaljene matrice koja propovijeda o sudbinskoj borbi javnog i privatnog sektora. Miroslav Škoro nije donio ništa dobro hrvatskoj politici u smislu sadržaja, ali valja mu zahvaliti što je, makar nehotično i implicitno, vratio klasno pitanje u javni prostor.
bilten
