Ruska invazija na Ukrajinu “zamijenila” je pandemiju kao glavnu globalnu medijsku temu. Taj je prijelaz poslužio teoretičarima zavjere i tumačima svjetskog vajba kao povod za brojne konstrukcije, a nama manje ambicioznima može poslužiti da usporedimo prevladavajuće reakcije na šokove tih povijesnih događaja. Premda su po svojoj logici ti događaji prilični različiti i iziskuju različite metode spoznajnog i političkog tretmana, veže ih slična pozadinska epistemologija “refleksnih” reakcija. Naime, naša, nazovimo je “zapadna”, stanovita nespremnost na takve događaje ima zajednički uzrok. A on se može pronaći u specifičnoj političkoj klimi devedesetih i ranih dvijetisućitih čiji smo i dalje epistemološki taoci. Unatoč svemu što se dogodilo od tada, a prvenstveno mislimo na veliku ekonomsku krizu.
Pandemija je sa sobom donijela dvostruki šok: pojavu pandemije kao takve i političko-ekonomske posljedice epidemioloških mjera za njenu suzbijanje. Unatoč prethodnim upozorenjima znanstvenika i niza epidemija “slabijeg dometa” na azijskom tlu, mjere opreza nisu bile ugrađene u naše zdravstvene, infrastrukturne i političke živote. Te su se epidemije smatrale nečim “azijskim”, egzotičnim, a ne posljedicama sve intenzivnijeg zadiranja kapitalističke poljoprivrede u divljinu koje značajno podiže šanse za scenarije poput pandemijskog. Pored značajnih doza orijentalizma i rasizma, u pozadini takvog stava stajale su i dubinske posljedice političko-ekonomskog optimizma devedesetih. Taj nam je optimizam sugerirao da sretnom braku kapitalizma i demokracije nema prepreka. Naravno, ekonomska kriza i politička previranja na zapadu koja se kolokvijalno nazivaju “usponom populizma” poljuljali su taj optimizam, ali samo na onoj kozmetičkoj razini: dubinska logistika tih sentimenata ostala je ista. Između ostaloga, zato što se nije na horizontu pojavila održiva politička alternativa.
No, ekonomske posljedice epidemioloških mjera i lokdauna udarile su na logistiku samog suvremenog kapitalizma. Tada smo shvatili da nema ništa prirodno u nesmetanoj globalnoj trgovini i just-in-time proizvodnji koja se zasniva na eliminiranju skladištenja, kompleksnim opskrbnim lancima i jeftinoj radnoj snazi. Zastoji u opskrbnim lancima, nedostatnost ključnih materijala i prevelika oslonjenost na resurse i infrastrukturu iz najudaljenijih dijelova svijeta, potaknuli su kolumniste u buržoaskoj štampi, činovnike u ministarstvima ekonomije, logističke menadžere u velikim kompanijama i obične ljude suočene s promjenama cijena na policama da se zapitaju: jesu li “globalizacija” i njoj specifični lanci opskrbe najučinkovitiji oblici organizacije proizvodnje i distribucije? Postoji li možda alternativna opcija koja nas izlaže manjem riziku u slučaju nepredviđenih okolnosti koje jasno prokazuju fragilnost dosadašnjeg modela. Te su se alternative u ne tako davnoj prošlosti itekako ispitivale, ali politički optimizam nakon kraha projekta takozvanih realnih socijalizama pridao im je status anakronosti.
Sličan tip nespremnosti smo “osjetili” i povodom izbijanja rata u Ukrajini. I dok je sama invazija legitimni izvor šoka, naknadne reakcije su razotkrile stanje zapostavljene političke abecede koja je bila neizostavni dio rasprava i programa u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Premda su se odmah aktivirali hladnoratovski sentimenti, oni su korišteni više kao elementi ideološkog prokazivanja Rusije, a ne kao integralni elementi (geo)političke epistemologije. U dva aspekta se to zapostavljanje političke abecede najizrazitije očituje. Prvi se tiče funkcije i smisla NATO-a. Njemu je nakon kraja Hladnog rata u više navrata dijagnosticirana klinička smrt, ali Putin ga je svojim potezima vratio u život. No, valja imati na umu da NATO nije bio ni približno klinički mrtav, već je imao sasvim drukčiju ulogu, pogotovo u Europi, i to onu koja je značajno pridonijela ideološkim promjenama koje ovdje nastojimo skicirati. Kako je to nedavno u briljantnoj kratkoj povijesti te “organizacije” sročio Thomas Meaney, NATO je u drugoj polovici prošlog stoljeća u Europi služio zapravo kao svojevrsni trgovačko-politički aranžman: SAD će nas štititi vojno i tu im prepuštamo sve ovlasti, a mi ćemo kroz “uštedu” tih sredstava za obranu financirati državu blagostanja i tako primiriti militantne sindikate.
No, nakon devedesetih uloga NATO-a se promijenila. Nema više Sovjetskog Saveza, a nema ni militantnih sindikata. Širenjem na europski istok, ističe Meaney, NATO je postao nešto poput rejting agencija koja proglašava određene zone u istočnoj Europi sigurnima za investiranje i članstvo u EU. Prigrljen je jezik ljudskih prava kao legitimacija za širenje i intervencije, a retorički koktel demokracije i slobodnog tržišta je odrađivao svoju političku i ideološku ulogu. Danas, nakon ruske invazije, uloga NATO-a se opet mijenja, ali retoričke naslage devedesetih i dalje određuju naše razumijevanje sukoba. To se možda i najbolje vidi u medijskom i društvenom tretmanu potencijalne nuklearne eskalacije. Doduše, i sama upotreba nuklearnog rata u svrhe klikbejta je otupila opći osjećaj realne opasnosti, ali prvenstveno ga otupljuje skleroza “geopolitičkog uma” koji eventualnu upotrebu nuklearnog oružja ne razmatra iz logike sukobe već iz perspektive ludog diktatora koji ne poštuje ljudska prava u svojoj zemlji i tomu je ionako dio folklora.
Ta spomenuta skleroza očituje se i u drugom aspektu, a on se tiče prilične depolitizacije energetskog pitanja. Kao što ističe Helen Thompson, profesorica političke ekonomije na Cambridgeu i autorica nedavno objavljene i prilično zapažene knjige “Disorder: Hard Times in the 21st Century”, u intervjuu za Phenomenal World, energija je depolitizirana od devedesetih naovamo u sklopu općeg globalizacijskom optimizma. Trijumf kapitalizma je naprosto uklonio sva geopolitička pitanja s repertoara jer će se ionako svi povinovati tržištu i demokraciji pod američkim vodstvom. Thompson navodi primjere vojnih intervencija: dok su prije devedesetih američki predsjednici jasno objašnjavali intervencije energetskim interesima, Zaljevski je rat donio novu rundu sasvim neobičnih i drukčijih objašnjenja. Ta se depolitizacija po prirodi stvari prelila i na ostatak zapadnog svijeta i sve nas učinila politički nepismenima kad je riječ o energiji – ili barem onoj fosilnog porijekla koja i dalje diktira odnose. A pritom je sasvim očito da se radi o ključnom pitanju političke ekonomije i geopolitičkih odnosa. I morat će proći dosta vremena dok se ne oslobodimo statusa taoca političke epistemologije devedesetih. Možemo se samo nadati da nuklearna eskalacija to neće učiniti umjesto nas.
