Kao temelj američke projekcije sile u svijetu i uspostavljanja globalne hegemonije se uvijek uzima rad pokojnog američkog stratega Zbigniewa Brzezinskog Velika šahovska ploča. Kasniji projekti, poput stvaranja Velikog Bliskog istoka, savršeno se uklapaju u ovaj pomno razrađeni plan američke elite koju su činili Brzezinski, Henry Kissinger, kojima su se kasnije pridružili Samuel Huntington, Francis Fukuyama, George Soros i drugi.
Nakon uspostave potpune hegemonije nad Velikim Bliskim istokom su, što je logično, sljedeće žrtve trebale biti velike sile Rusija i Kina. No, ovaj se plan nasukao u Siriji, dok Iran, unatoč periodičnim ekonomskim krizama, ne pokazuje znakove slabosti. Ali ne zaboravimo da američkim stratezima plan nije uspostaviti hegemoniju sam nad euroazijskim prostorom, već zavladati cijelim svijetom, što uključuje puni nadzor i nad Afrikom i Latinskom Amerikom. Stoga treba podsjetiti da Doktrina Monroe za latinoamerički kontinent nikada nije odbačena, iako je tijekom više od jednog stoljeća revidirana i prilagođena novim okolnostima.
No, vratimo se na događaje koji su prethodili aktualnom pokušaju uspostave marionetske vlade u Venezueli, dok se činilo da su SAD izgubile svoje dvorište. Tijekom prvog desetljeća trećeg milenija, dok se Washington bavio Bliskim istokom i ratom protiv terora, američki utjecaj u Latinskoj Americi je drastično opao i sveo se na nekoliko manjih zemalja. Nikaragva, Argentina, Venezuela, Brazil, Ekvador, Urugvaj, Bolivija, nakratko i Paragvaj su izašli iz američke orbite.
U to vrijeme, nakon invazije na Afganistan i Irak, SAD su se okrenule zemljama koje su određene da budu žrtve “Arapskog proljeća”. Nakon brzo obavljenog posla u Tunisu i Egiptu je na red došla Libija. NATO paktu, predvođenim Sjedinjenim Državama, trebalo je devet mjeseci da uništi libijsko društvo. Ovdje usput spomenimo da je tijekom summita Arapske lige 2011. godine bivši katarski emir Hamad bin Khalifa Al-Thani alžirskom predsjedniku Abdelazizu Boutefliku zaprijetio “kako je on sljedeći na redu”. Alžirski vođa mu je odgovorio da će prvo morati uništiti moćnu alžirsku vojsku, koja je jamac stabilnosti u zemlji koja je tek 2002. izašla iz deset godina dugog rata protiv islamskih fundamentalista i da Alžirci više ne žele kap prolivene krvi u svojoj zemlji. Osam bojni sustava S-300PMU2, modernizirane zrakoplovne snage i svi rodovi kopnene vojske i mornarica su bili dovoljni da se Alžir ostavi na miru, iako je u bazi u Tunisu sve bilo spremno za pokretanje demonstracija, kasniju uspostavu satelitske vlade sa sjedištem u istočnom dijelu zemlje koji graniči s Tunisom, svrgavanje Bouteflike i postavljanja marionetske vlade. No, nije bilo vojne sile koja bi bila u stanju provesti i podržati ovaj scenarij, a čak i NATO nije mogao jamčiti da će u zračnim udarima proći bez gubitaka. Tako je spašen Alžir, dok je Sirija preživjela ne toliko zbog snage svoje vojske, barem u početku, koliko zbog požrtvovnosti sirijskog naroda, koji je uspio odbiti agresiju do izravnog uključivanja saveznika – Hezbollaha, Irana i Rusije.
Vraćajući se na Libiju, čiji je vođa Muammar Gaddafi nesretno ili naivno počeo vjerovati zapadnim vođama, najviše Parizu i Rimu, za vrlo kratko vrijeme je najbogatija zemlja na afričkom kontinentu postala propala država, potonula u građanski rat koji traje od 2011. godine. U vrijeme nove imperijalne ofenzive protiv Venezuele, ovaj slučaj treba shvatiti kao upozorenje za budućnost regije i svijeta.
Iako se čini da je nafta glavno opravdanje ovih intervencija, a ne humanitarni razlozi o kojima govori američka vlada, ovo tumačenje situacije je površno. U oba slučaja razlozi za intervenciju su veći od preuzimanja naftnih resursa, iako ni oni nisu zanemarivi. Ovo je modus operandi tradicionalnog američkog imperijalizma.
Ovaj model se temelji na konceptu izgradnje nacije (nation-building), kroz kojeg su Amerikanci prisvojili tuđe resurse i to su činili “upravljanom” institucionalizacijom koja je zadovoljila njihove privatne i političke interese.
Primjer je Čile tijekom ’70-ih godina prošlog stoljeća. 1973. su SAD financirale su i vodile državni udar protiv Salvadora Allendea, a zatim poučavale naciju neoliberalizmu, što bio interes i privatnih tvrtki i geopolitičkih strategija za regiju. Nametanje ovog modela se pravda lažnim vrijednostima kao što su red, pravda, napredak i razvoj.
Međutim, sve se promijenilo nakon napada 11. rujna 2001. u New Yorku. Pod upravom Georgea W. Busha su neokonzervativci, malo poznata frakcija američkog desnice, preuzeli kontrolu nad vanjskom politikom i obranom, pokrenuvši novu fazu imperijalne dominacije.
Nakon što su desetljećima razvijali globalnu strategiju, invazija na Irak 2003. godine je obilježila je kraj tradicionalnog modela i početak neoimperijalizma. Red, napredak i razvoj zamjenjuju sigurnost i militarizacija, uz nametanje unutarnjih podjela na temelju etničkih, vjerskih i povijesnih razmirica i nesuglasica između različitih skupina. Sve zajedno daje željeni kontrolirani kaos. Danas, više od dva desetljeća od završetka “balkanskih ratova”, čini se da je ovo područje bilo laboratorij kako najbolje razjediniti različite etničke i vjerske skupine i gurnuti ih u rat jedne protiv drugih, nego i kako naizgled homogene nacije razjediniti na temelju različitih svjetonazora, političkih preferencija, obiteljskog povijesnog i kulturološkog nasljeđa. Nakon što je unutar nekada zajedničke države razbijeno zajedništvo različitih naroda, ostatak “etnički čistih” zajednica, ma što to značilo, je fragmentiran do neprepoznatljivosti i pokazalo se da su jednom posvađane međusobno, ali i same sa sobom, potpuno nesposobne da djeluju kao neovisan subjekt u međunarodnoj areni. Nema dokaza da je Balkan, ili bivša Jugoslavija, bio taj “laboratorij”, ali sve što se kasnije radilo u svijetu, radilo se i još uvijek se radi po istom scenariju.
Ova strategija nije rođena u Pentagonu, nego u učionicama Sveučilišta u Chicagu u spisima Lea Straussa (1899.-1973.). Kako objašnjava profesorica Shadia Drury, filozof Leo Strauss je ponovno uveo pojam kaosa kao oruđe dominacije “izabrane elite” kojim bi se neobrazovane mase pokorile na temelju “prirodne” hijerarhije. Strauss je bio opsjednutost klasicima kao što su Platon i Aristotel i suvremenicima kao Nietzsche i Heidegger.
Ali što politički filozof dvadesetog stoljeća ima veze s imperijalizmom XXI stoljeća? Prije svega, Strauss je imao najveći utjecaj na neokonzervativce, koji uključuju osobe poput Dicka Cheneya, Paula Wolfowitza, Donalda Rumsfelda, Francisa Fukuyame, Samuela Huntingtona, Arthura Cebrowksog i Johna Boltona, aktualnog Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost.
Donalda Rumsfelda, bivši američki državni tajnik obrane (2001.-2006.), prigrlio je “Doktrinu Cebrowksi“, viceadmirala mornarice, o ratu usredotočenom na mreže koje restrukturiraju strategiju potpune dominacije u informatičko doba kako bi se postigla hegemonija u društvenom, jezičnom, kognitivnom, informativnom i fizičkom području.
Dakle, imamo veći stupanj prodora od teritorijalnog “Heartlanda”, kojeg su do u najsitnije detalje razradili Halford Mackinder, kasnije Zbigniew Brzezinski. Strategija dominacije je dobila novu i višu kvalitativnu dimenziju u odnosu na puku kontrolu teritorija, koja traži ogromne resurse, uključujući vojne. Nova strategija cilja pokoriti narode da se dragovoljnu prepuste svojoj sudbini roblja svjetske oligarhije.
U tu svrhu je jedan najčešće korištenih alata korištenje laži, trenutno lažnih vijesti, ili alternativnih istina koje se promiču putem medija i komunikacijskih mreža, s ciljem potpunog manipuliranja kolektivnim osjećajem. Taj instrument društvenog inženjeringa je bio nešto što je Strauss smatrao potrebnim kako bi zaštitio gornju elitu od progona “vulgarnih masa”.
Korištenje lažnih narativa je viđeno s navodnim oružjem za masovno uništenje kako bi se opravdala invazija na Irak, navodnim terorističkim vezama u Afganistanu, opisom Muammara Gaddafija kao krvožednog diktatora, medijskim opisom takozvane “Osovine zla”, a sada prikazivanjem Venezuele kao propale države, uključujući je u “Trojku tiranije” s Nikaragvom i Kubom.
Još jedan od ključnih elemenata Straussove teorije koji se primjenjuje u američkoj vojnoj strategiji je spomenuti kaos. U novom imperijalističkom modelu cilj nije “izgraditi nacije”, čak ni pod neoliberalizmom, nego potopiti dominantna društva.
Geopolitički strateg američkog ministarstva obrane i pomoćnik Arthura Cebrowskog, Thomas Barnet, dao je model vojnom zapovjedništvu Pentagona 2003. godine, sažimajući ga u novoj karti svijeta. Karta svijeta se dijeli između zemalja koje se nazivaju “funkcionalnom jezgrom” i “neintegriranim pojasom”. Mnogima će ova strategija i karta iste biti posebno zanimljiva, jer granica između presijeca zapadni Balkan i neintegrirani pojas su sve zemlje istočno od ove granice, obojene u crveno.
FOTO – Karta nove strategije imperijalne dominacije sa zemljama “funkcionalne jezgre” i “neintegriranog pojasa”
Nacije u drugoj skupini se ne smatraju neovisnima i suverenima, nego homogenim blokom bez mogućnosti integracije. Tako je Bush napadao arapske zemlje Bliskog istoka, Sjeverne Afrike, Arapskog poluotoka, Iran, subsaharske zemlje i Kavkaz, s ciljem da se opravdaju sustavni i paralelni ratovi.
U tim teritorijalnim blokovima ratovi postaju beskrajni i opetovani. Kontrolirana tranzicija s prijateljskim diktatorom ili marionetskom vladom više nije potrebna. Cilj su postali kaos i nefunkcionalna uprava.
Kao što objašnjava analitičar Thierry Meyssan, ova ideja ne smatra da je pristup resursima ključan za Washington, ali da bi države “funkcionalne jezgre” imale pristup tim resursima moraju se obratiti Amerikancima. Za to je potrebno uništiti državnu strukturu i institucije napadnutih i ciljanih zemalja, tako da potrebni resursi budu lako dostupni.
Afganistan, zemlje subsaharske Afrike, Libija, Ukrajina i ono što je trebala postati Sirija su ogledni primjeri ove strategije.
Osim toga, nemojmo se tješiti da isto nije sa zemljama koje naizgled žive u miru i pod demokratskom upravom, poput Bugarske, Rumunjske, Srbije Makedonije, BiH i drugih navedenoj u karti Thomasa Barneta. Svi ovi prosvjedi, trajna nestabilnost, vlade koje dolaze i odlaze, parlamenti s jednom većim i izbori predsjednika druge političke opcije nemaju za cilj demokratizirati i stabilizirati ciljane zemlje, nego ih držati u trajnom kaosu, nesposobne da izgrade učinkovite institucije, nužne za bilo kakav prosperitet.
No vraćajući se na zemlje koje su pretrpjele najviše štete, u tom smislu, činjenica da Libija i Irak u ovom trenutku proizvode manje barela nafte nego što su to činile s bivšim vladama i mnogim bušotinama koje su prešle u ruke stranaca, predviđeni je učinak. Takva strategija je dovela uvjeta života stanovništva daleko ispod međunarodnih standarda u smislu blagostanja i sigurnosti, a civilne smrti su premašile stotine tisuća.
Dakle, prije samoproglašenja Juana Guaidóaa za privremenog predsjednika Venezuele 23. siječnja, čini se da je došlo vrijeme za sličnu intervenciju u Latinskoj Americi.
Scenario je otkrila argentinska novinarka Stella Calloni, koja je došla do dokumenta američkog Južnog zapovjedništva (SoutCom), kojeg je potpisao Kurt Tidd, bivši glavni zapovjednik do studenog 2018. Dokument imena “Master Strike” detaljno opisuje izravne i neizravne aktivnosti za destabilizaciju zemlje i njezino potonuće u kaos.
Među planovima se sugerira “povećanje unutarnje nestabilnosti na kritične razine, intenziviranje smanjenja dotoka bilo kakvog kapitala u zemlju, bijeg postojećeg stranog kapitala i uništenje nacionalne valute, pridonijeti da se sve više pogoršava kritično stanje stanovništva, izazvati žrtve i kao odgovornu optužiti vladu Venezuele”.
Uz sve nužne kritike vodstva Venezuele, ovakav pritisak vjerojatno ne bi izdržala ni Njemačka ili neki od azijskih divova u usponu, čije bi se gospodarstva urušila kao kula od karata, baš kao u Venezueli. No, činjenica je da su neke zemlje dio “funkcionalne jezgre” i na njih se ne vrše pritisci, sve dok ključne resurse, usluge i tehnologije moraju moliti od američke elite. Za one koje se odluče krenuti vlastitim putem vrijedi isto kao i za “barbare neintegriranog pojasa”.
Pravdajući se “humanitarnim” razlozima, tekst plana za Venezuelu predlaže i “pokretanje vojne operacije pod međunarodnom zastavom, pod pokroviteljstvom Saveza latinoameričkih vojski, pod zaštitom i nadzorom Organizacije američkih država (OAS), kojeg će u pravnom i medijskom kontekstu voditi njezin glavni tajnik Luis Almagro”. Akcije identične onima koje su u Libiji provedene prije osam godina s NATO paktom i članicama Europske unije.
To nije slučajnost, niti je provedba strategije došla pod znak pitanja s Bushom, Obamom i Trumpom. Neokonzervativci su nastavili vršiti svoj utjecaj i vladati u Bijeloj kući i vojnim sferama Sjedinjenih Država, što bi danas trebalo brinuti sve Latinoamerikance, ne samo narod Venezuele, ali i cijeli svijet.
Situacija u Venezueli nije obrana jedne politike, navodnog socijalizma ili onoga što je od njega ostalo, nego borba za suverenitet, demokraciju i stabilnost cijele regije i budućnosti svijeta.
Na Bliskom istoku se čini da je Sirija zaustavila ovu zlokobnu strategiju, sada su na redu Venezuela i ostaci slobodnih zemalja Latinske Amerike. Ako sve bude kako želi Washington, nema nikakve sumnje da ćemo svjedočiti nastanku Libije u Latinskoj Americi i pobjedonosnom maršu američkog neoimperijalizma na kontinentu. Ali to neće biti kraj, jer će meta postati sljedeći iz bloka “barbarskih zemalja”, koje pomoćnik Arthura Cebrowskog, Thomas Barnet, zove “neintegriranim pojasom”.
logično
Nakon uspostave potpune hegemonije nad Velikim Bliskim istokom su, što je logično, sljedeće žrtve trebale biti velike sile Rusija i Kina. No, ovaj se plan nasukao u Siriji, dok Iran, unatoč periodičnim ekonomskim krizama, ne pokazuje znakove slabosti. Ali ne zaboravimo da američkim stratezima plan nije uspostaviti hegemoniju sam nad euroazijskim prostorom, već zavladati cijelim svijetom, što uključuje puni nadzor i nad Afrikom i Latinskom Amerikom. Stoga treba podsjetiti da Doktrina Monroe za latinoamerički kontinent nikada nije odbačena, iako je tijekom više od jednog stoljeća revidirana i prilagođena novim okolnostima.
No, vratimo se na događaje koji su prethodili aktualnom pokušaju uspostave marionetske vlade u Venezueli, dok se činilo da su SAD izgubile svoje dvorište. Tijekom prvog desetljeća trećeg milenija, dok se Washington bavio Bliskim istokom i ratom protiv terora, američki utjecaj u Latinskoj Americi je drastično opao i sveo se na nekoliko manjih zemalja. Nikaragva, Argentina, Venezuela, Brazil, Ekvador, Urugvaj, Bolivija, nakratko i Paragvaj su izašli iz američke orbite.
U to vrijeme, nakon invazije na Afganistan i Irak, SAD su se okrenule zemljama koje su određene da budu žrtve “Arapskog proljeća”. Nakon brzo obavljenog posla u Tunisu i Egiptu je na red došla Libija. NATO paktu, predvođenim Sjedinjenim Državama, trebalo je devet mjeseci da uništi libijsko društvo. Ovdje usput spomenimo da je tijekom summita Arapske lige 2011. godine bivši katarski emir Hamad bin Khalifa Al-Thani alžirskom predsjedniku Abdelazizu Boutefliku zaprijetio “kako je on sljedeći na redu”. Alžirski vođa mu je odgovorio da će prvo morati uništiti moćnu alžirsku vojsku, koja je jamac stabilnosti u zemlji koja je tek 2002. izašla iz deset godina dugog rata protiv islamskih fundamentalista i da Alžirci više ne žele kap prolivene krvi u svojoj zemlji. Osam bojni sustava S-300PMU2, modernizirane zrakoplovne snage i svi rodovi kopnene vojske i mornarica su bili dovoljni da se Alžir ostavi na miru, iako je u bazi u Tunisu sve bilo spremno za pokretanje demonstracija, kasniju uspostavu satelitske vlade sa sjedištem u istočnom dijelu zemlje koji graniči s Tunisom, svrgavanje Bouteflike i postavljanja marionetske vlade. No, nije bilo vojne sile koja bi bila u stanju provesti i podržati ovaj scenarij, a čak i NATO nije mogao jamčiti da će u zračnim udarima proći bez gubitaka. Tako je spašen Alžir, dok je Sirija preživjela ne toliko zbog snage svoje vojske, barem u početku, koliko zbog požrtvovnosti sirijskog naroda, koji je uspio odbiti agresiju do izravnog uključivanja saveznika – Hezbollaha, Irana i Rusije.
Vraćajući se na Libiju, čiji je vođa Muammar Gaddafi nesretno ili naivno počeo vjerovati zapadnim vođama, najviše Parizu i Rimu, za vrlo kratko vrijeme je najbogatija zemlja na afričkom kontinentu postala propala država, potonula u građanski rat koji traje od 2011. godine. U vrijeme nove imperijalne ofenzive protiv Venezuele, ovaj slučaj treba shvatiti kao upozorenje za budućnost regije i svijeta.
Iako se čini da je nafta glavno opravdanje ovih intervencija, a ne humanitarni razlozi o kojima govori američka vlada, ovo tumačenje situacije je površno. U oba slučaja razlozi za intervenciju su veći od preuzimanja naftnih resursa, iako ni oni nisu zanemarivi. Ovo je modus operandi tradicionalnog američkog imperijalizma.
Ovaj model se temelji na konceptu izgradnje nacije (nation-building), kroz kojeg su Amerikanci prisvojili tuđe resurse i to su činili “upravljanom” institucionalizacijom koja je zadovoljila njihove privatne i političke interese.
Primjer je Čile tijekom ’70-ih godina prošlog stoljeća. 1973. su SAD financirale su i vodile državni udar protiv Salvadora Allendea, a zatim poučavale naciju neoliberalizmu, što bio interes i privatnih tvrtki i geopolitičkih strategija za regiju. Nametanje ovog modela se pravda lažnim vrijednostima kao što su red, pravda, napredak i razvoj.
Međutim, sve se promijenilo nakon napada 11. rujna 2001. u New Yorku. Pod upravom Georgea W. Busha su neokonzervativci, malo poznata frakcija američkog desnice, preuzeli kontrolu nad vanjskom politikom i obranom, pokrenuvši novu fazu imperijalne dominacije.
Nakon što su desetljećima razvijali globalnu strategiju, invazija na Irak 2003. godine je obilježila je kraj tradicionalnog modela i početak neoimperijalizma. Red, napredak i razvoj zamjenjuju sigurnost i militarizacija, uz nametanje unutarnjih podjela na temelju etničkih, vjerskih i povijesnih razmirica i nesuglasica između različitih skupina. Sve zajedno daje željeni kontrolirani kaos. Danas, više od dva desetljeća od završetka “balkanskih ratova”, čini se da je ovo područje bilo laboratorij kako najbolje razjediniti različite etničke i vjerske skupine i gurnuti ih u rat jedne protiv drugih, nego i kako naizgled homogene nacije razjediniti na temelju različitih svjetonazora, političkih preferencija, obiteljskog povijesnog i kulturološkog nasljeđa. Nakon što je unutar nekada zajedničke države razbijeno zajedništvo različitih naroda, ostatak “etnički čistih” zajednica, ma što to značilo, je fragmentiran do neprepoznatljivosti i pokazalo se da su jednom posvađane međusobno, ali i same sa sobom, potpuno nesposobne da djeluju kao neovisan subjekt u međunarodnoj areni. Nema dokaza da je Balkan, ili bivša Jugoslavija, bio taj “laboratorij”, ali sve što se kasnije radilo u svijetu, radilo se i još uvijek se radi po istom scenariju.
Ova strategija nije rođena u Pentagonu, nego u učionicama Sveučilišta u Chicagu u spisima Lea Straussa (1899.-1973.). Kako objašnjava profesorica Shadia Drury, filozof Leo Strauss je ponovno uveo pojam kaosa kao oruđe dominacije “izabrane elite” kojim bi se neobrazovane mase pokorile na temelju “prirodne” hijerarhije. Strauss je bio opsjednutost klasicima kao što su Platon i Aristotel i suvremenicima kao Nietzsche i Heidegger.
Ali što politički filozof dvadesetog stoljeća ima veze s imperijalizmom XXI stoljeća? Prije svega, Strauss je imao najveći utjecaj na neokonzervativce, koji uključuju osobe poput Dicka Cheneya, Paula Wolfowitza, Donalda Rumsfelda, Francisa Fukuyame, Samuela Huntingtona, Arthura Cebrowksog i Johna Boltona, aktualnog Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost.
Donalda Rumsfelda, bivši američki državni tajnik obrane (2001.-2006.), prigrlio je “Doktrinu Cebrowksi“, viceadmirala mornarice, o ratu usredotočenom na mreže koje restrukturiraju strategiju potpune dominacije u informatičko doba kako bi se postigla hegemonija u društvenom, jezičnom, kognitivnom, informativnom i fizičkom području.
Dakle, imamo veći stupanj prodora od teritorijalnog “Heartlanda”, kojeg su do u najsitnije detalje razradili Halford Mackinder, kasnije Zbigniew Brzezinski. Strategija dominacije je dobila novu i višu kvalitativnu dimenziju u odnosu na puku kontrolu teritorija, koja traži ogromne resurse, uključujući vojne. Nova strategija cilja pokoriti narode da se dragovoljnu prepuste svojoj sudbini roblja svjetske oligarhije.
U tu svrhu je jedan najčešće korištenih alata korištenje laži, trenutno lažnih vijesti, ili alternativnih istina koje se promiču putem medija i komunikacijskih mreža, s ciljem potpunog manipuliranja kolektivnim osjećajem. Taj instrument društvenog inženjeringa je bio nešto što je Strauss smatrao potrebnim kako bi zaštitio gornju elitu od progona “vulgarnih masa”.
Korištenje lažnih narativa je viđeno s navodnim oružjem za masovno uništenje kako bi se opravdala invazija na Irak, navodnim terorističkim vezama u Afganistanu, opisom Muammara Gaddafija kao krvožednog diktatora, medijskim opisom takozvane “Osovine zla”, a sada prikazivanjem Venezuele kao propale države, uključujući je u “Trojku tiranije” s Nikaragvom i Kubom.
Još jedan od ključnih elemenata Straussove teorije koji se primjenjuje u američkoj vojnoj strategiji je spomenuti kaos. U novom imperijalističkom modelu cilj nije “izgraditi nacije”, čak ni pod neoliberalizmom, nego potopiti dominantna društva.
Geopolitički strateg američkog ministarstva obrane i pomoćnik Arthura Cebrowskog, Thomas Barnet, dao je model vojnom zapovjedništvu Pentagona 2003. godine, sažimajući ga u novoj karti svijeta. Karta svijeta se dijeli između zemalja koje se nazivaju “funkcionalnom jezgrom” i “neintegriranim pojasom”. Mnogima će ova strategija i karta iste biti posebno zanimljiva, jer granica između presijeca zapadni Balkan i neintegrirani pojas su sve zemlje istočno od ove granice, obojene u crveno.
FOTO – Karta nove strategije imperijalne dominacije sa zemljama “funkcionalne jezgre” i “neintegriranog pojasa”
Karta nove strategije imperijalne dominacije
Nacije u drugoj skupini se ne smatraju neovisnima i suverenima, nego homogenim blokom bez mogućnosti integracije. Tako je Bush napadao arapske zemlje Bliskog istoka, Sjeverne Afrike, Arapskog poluotoka, Iran, subsaharske zemlje i Kavkaz, s ciljem da se opravdaju sustavni i paralelni ratovi.
U tim teritorijalnim blokovima ratovi postaju beskrajni i opetovani. Kontrolirana tranzicija s prijateljskim diktatorom ili marionetskom vladom više nije potrebna. Cilj su postali kaos i nefunkcionalna uprava.
Kao što objašnjava analitičar Thierry Meyssan, ova ideja ne smatra da je pristup resursima ključan za Washington, ali da bi države “funkcionalne jezgre” imale pristup tim resursima moraju se obratiti Amerikancima. Za to je potrebno uništiti državnu strukturu i institucije napadnutih i ciljanih zemalja, tako da potrebni resursi budu lako dostupni.
Afganistan, zemlje subsaharske Afrike, Libija, Ukrajina i ono što je trebala postati Sirija su ogledni primjeri ove strategije.
Osim toga, nemojmo se tješiti da isto nije sa zemljama koje naizgled žive u miru i pod demokratskom upravom, poput Bugarske, Rumunjske, Srbije Makedonije, BiH i drugih navedenoj u karti Thomasa Barneta. Svi ovi prosvjedi, trajna nestabilnost, vlade koje dolaze i odlaze, parlamenti s jednom većim i izbori predsjednika druge političke opcije nemaju za cilj demokratizirati i stabilizirati ciljane zemlje, nego ih držati u trajnom kaosu, nesposobne da izgrade učinkovite institucije, nužne za bilo kakav prosperitet.
No vraćajući se na zemlje koje su pretrpjele najviše štete, u tom smislu, činjenica da Libija i Irak u ovom trenutku proizvode manje barela nafte nego što su to činile s bivšim vladama i mnogim bušotinama koje su prešle u ruke stranaca, predviđeni je učinak. Takva strategija je dovela uvjeta života stanovništva daleko ispod međunarodnih standarda u smislu blagostanja i sigurnosti, a civilne smrti su premašile stotine tisuća.
Dakle, prije samoproglašenja Juana Guaidóaa za privremenog predsjednika Venezuele 23. siječnja, čini se da je došlo vrijeme za sličnu intervenciju u Latinskoj Americi.
Scenario je otkrila argentinska novinarka Stella Calloni, koja je došla do dokumenta američkog Južnog zapovjedništva (SoutCom), kojeg je potpisao Kurt Tidd, bivši glavni zapovjednik do studenog 2018. Dokument imena “Master Strike” detaljno opisuje izravne i neizravne aktivnosti za destabilizaciju zemlje i njezino potonuće u kaos.
Među planovima se sugerira “povećanje unutarnje nestabilnosti na kritične razine, intenziviranje smanjenja dotoka bilo kakvog kapitala u zemlju, bijeg postojećeg stranog kapitala i uništenje nacionalne valute, pridonijeti da se sve više pogoršava kritično stanje stanovništva, izazvati žrtve i kao odgovornu optužiti vladu Venezuele”.
Uz sve nužne kritike vodstva Venezuele, ovakav pritisak vjerojatno ne bi izdržala ni Njemačka ili neki od azijskih divova u usponu, čije bi se gospodarstva urušila kao kula od karata, baš kao u Venezueli. No, činjenica je da su neke zemlje dio “funkcionalne jezgre” i na njih se ne vrše pritisci, sve dok ključne resurse, usluge i tehnologije moraju moliti od američke elite. Za one koje se odluče krenuti vlastitim putem vrijedi isto kao i za “barbare neintegriranog pojasa”.
Pravdajući se “humanitarnim” razlozima, tekst plana za Venezuelu predlaže i “pokretanje vojne operacije pod međunarodnom zastavom, pod pokroviteljstvom Saveza latinoameričkih vojski, pod zaštitom i nadzorom Organizacije američkih država (OAS), kojeg će u pravnom i medijskom kontekstu voditi njezin glavni tajnik Luis Almagro”. Akcije identične onima koje su u Libiji provedene prije osam godina s NATO paktom i članicama Europske unije.
To nije slučajnost, niti je provedba strategije došla pod znak pitanja s Bushom, Obamom i Trumpom. Neokonzervativci su nastavili vršiti svoj utjecaj i vladati u Bijeloj kući i vojnim sferama Sjedinjenih Država, što bi danas trebalo brinuti sve Latinoamerikance, ne samo narod Venezuele, ali i cijeli svijet.
Situacija u Venezueli nije obrana jedne politike, navodnog socijalizma ili onoga što je od njega ostalo, nego borba za suverenitet, demokraciju i stabilnost cijele regije i budućnosti svijeta.
Na Bliskom istoku se čini da je Sirija zaustavila ovu zlokobnu strategiju, sada su na redu Venezuela i ostaci slobodnih zemalja Latinske Amerike. Ako sve bude kako želi Washington, nema nikakve sumnje da ćemo svjedočiti nastanku Libije u Latinskoj Americi i pobjedonosnom maršu američkog neoimperijalizma na kontinentu. Ali to neće biti kraj, jer će meta postati sljedeći iz bloka “barbarskih zemalja”, koje pomoćnik Arthura Cebrowskog, Thomas Barnet, zove “neintegriranim pojasom”.
logično
