Long story short. Politologinja Mirjana Kasapović, nekad navodno ugledna, prosula se lani pseudoznanstvenim drlogom od traktata o pošasti "postjugoslavenstva". Kako su joj taj sadržaj i tu poziciju argumentirano sasjekli Viktor Ivančić, Lujo Parežanin, Dragan Markovina, Boris Postnikov, itd., iz nemoći da odgovori, krenula se nedavno svetiti pamfletom u kojem je iskoristila frazu beogradske novinarke Vesne Knežević, mišljenu pejorativno: "viktorijanci". Šifra za bivše feralovce i ostalu feralovštinu duhom, s podcrtavanjem zamjerke na stacioniranosti u Novostima.
Kasapović navodi nekoliko srpskih novinara nabrušenih na "viktorijance", krsti ih poopćavajućom odrednicom "Srbi" i veže uz "srpski svet", pa tu njihovu nabrušenost naziva "raskolom u postjugoslavenskom taboru". Likuje videći u tome znak skorijeg gubitka okrilja za "viktorijance" u Novostima, kao listu srpske manjine, čiji je izdavač Srpsko narodno vijeće (SNV). Miloradu Pupovcu, koji vodi i SNV i Samostalnu demokratsku srpsku stranku (SDSS), Kasapović prognozira – budući da SDSS nije ušao u aktualni sastav Vlade RH – okomitije prestrojavanje pod skute "srpskog sveta".
Pisao sam već ponešto u osvrtanju na slučaj.
Sa "Srbima" na čiju se ekspertizu o "viktorijancima" oslanja, Kasapović dijeli frktanje nosom nad praksom bacanja u blato svetih pojmova Države-Nacije-Crkve-Identiteta-Simbola-Obilježja-Rata-Himne-Zastave-Grba-Tradicije-Žrtava. Kako za desničarsku ograničenost vrijednosti ne mogu biti nego te i takve, oni koji ih bezobzirno ismijavaju nužno im se pričinjaju kao da poriču sam koncept vrijednosti, "radikalnu nihilističku ideologiju". Na koji način batina takvih inkriminacija za nihilizam ima dva kraja podsjetio sam na ovom portalu, a na Prometeju sam se pozabavio još nekim obrascima ugrađenima u slučaj, ali koji ga inače nadilaze, ciklički se javljajući.
Dvije osnove desničarenja
Hrvatski desničari odavno Novosti napadaju – u tom sloju im je ključna pozadinska uloga Pupovca, koji im refleksno dođe četnikom – kao agresivni tribalisti. Onom najprimitivnijom manirom: kao veliki Hrvati Srbe, kao turbo katolici pravoslavce, kao pripadnici jednog plemena ono drugo, kao nasuprotničke parnjake-dušmane. Kao desničari desničare s druge strane riječi.
Ali tu je odmah i drugi sloj, zapravo kontradiktoran prvom: napadaju Novosti kao desničari ljevičare, kao ustaše partizane, kao tradicionalistički konzervativci anacionalne "globaliste" i "jugokomuniste", kao antimodernisti "jakobinsko" prosvjetiteljstvo.
U isti mah im Novosti dođu ljevičarska i velikosrpska crvena krpa (ILUSTRACIJA: Novosti)
U isti mah im Novosti dođu ljevičarska i velikosrpska crvena krpa. Jer miješaju im se u glavama dvije osnove desničarenja: protusrpsko i protulijevo. Apstraktnim konzervativizmom protiv modernizma i konkretnim hrvatskim tribalizmom protiv srpskog. Ali odaju se u još nečemu, zapravo logičnom: animozitet prema crvenoj lijevosti dođe im fundamentalnijim od onoga prema crnom četništvu. Invektive protiv Novosti tendiraju im se oteti u najednom zagovore srpstva – kao glasilo srpske manjine da se zadrže na folklornom pravoslavlju, običajima predaka i kobajagi deideologiziranoj redukciji na varoške komunalne teme. Ako moraju birati, i svetosavlje im je draže od jugokomunizma!
S mračnom tajnom u tome da je svetosavlje zapravo, u strukturnom smislu, isto što i etnonacionalistički kulturalizirano katoličanstvo u koje se zaklinju. Zato im i jesu, ponosnoj srbofobiji unatoč, popovska posla draža rubrika od partizanštine, koja predstavlja strukturnog antagonista svemu što jesu.
Ustaše i četnici, zajedno ste bježali
Ne samo da većinski hrvatski desničar nema dubinski problem sa šajkačom, nego manjinskog Srbina jedino i želi vidjeti u šajkači. Nije čak ni kokarda nepremostiv problem. Srbin zatvoren u etno domenu je Srbin politički desubjektiviziran, koji zna svoje mjesto i ne inzistira na svemu onome građanskom u svojim pravima. Prihvaćen je dok sam prihvaća status marginaliziranog kmeta u opancima i ne buni se zbog ustašluka ili diskriminacije, mareći jedino za komunalne i parohijske teme.
I Knežević iznad svega "viktorijancima" zamjera, kao i hrvatski desničari, da su "gonjeni jakobinskim duhom". Kasapović preuzima te obrasce samoskrivljene malodobnosti, kao antimodernizma koji od sapere aude prosvjetiteljstva bježi u konzervativizam. Permanentna kontrarevolucija.
Za Kasapović, legura "postjugoslavenstva" nije nego ujdurma "Srba" i "viktorijanaca" (ujedinjenih u mržnji svega hrvatskog, druga stvar što je došlo do šizme). Što je drugi način da se izrazi (oksi)moronska prozivka Novosti zbog crne i crvene, velikosrpske i lijeve propagande istovremeno. Ali te dvije komponente nisu joj jednako mrske.
Srpska Hrvatina Boro Ristić je kadikad zagovarao alijansu velikih Hrvata i velikih Srba, da ne kažemo ustaša i četnika, suprotivo anacionalnih "jakobinaca". Kasapović prakticira Ristićevu formulu. Dok straši Hrvate "srpskim svetom", sve sa spremanjem novog rata, u kojem će sa srpske strane Hrvate proždirati i Pupovac, ispoljava trijumfalno zadovoljstvo što će "viktorijancima" crći krava. To je važnije. Medijske trudbenike koje je sama označila proponentima "srpskog sveta" uzima za saveznike, kao desničarka s desničarima (ko ih bre zavadi), protiv većeg i goreg neprijatelja: ljevice, partizana, Ferala i njegovog posthumnog života.
Iskasapljena logika
Ima u svemu nešto o čemu već jesam pisao – ali nisam još pisao. Čak bih rekao najgadnija stvar u cijeloj priči.
Nisu feralovci iz Novosti nikakvi borci "protiv hrvatskog nacionalizma", prozrela ih je Kasapović, nego baš obratno: oni proizvode taj nacionalizam, "zbog sustavnoga izrugivanja i ismijavanja hrvatske države, nacije, povijesti, Domovinskog rata, himne, zastave, grba, tradicije, Katoličke crkve, obitelji … – vrijednosti i institucija do kojih je velikoj većini Hrvata stalo".
Spominjao sam, elem, taj odlomak u oba dosadašnja teksta o ovom slučaju. Ali po linijama koje sam gore naveo, a Kasapović je još nešto utkala; jednu posebno opaku zamjenu teza.
Primijetimo da je na opći antimodernizam tih redaka, koji dijeli sa svojim osloncima "Srbima", dodala nazad antagonizam dva nasuprotna plemena, Hrvata i Srba. U redu, imamo sloj jakobinskog nihilizma koji ismijava nacije, himne ili crkve (tu se hvata s Knežević za ruku radi zgražavanja u duetu). Ali imamo i sloj da se tu ismijava baš hrvatsku naciju ili himnu, baš katoličku Crkvu. U listu srpske manjine.
Odgovornost s "viktorijanaca" kao pravih krivaca za nacionalističko divljanje Hrvata prebacuje se na manjinski etnicitet (FOTO: Lupiga.Com/Ladislav Tomičić)
Kako to kritičari hrvatskog nacionalizma proizvode hrvatski nacionalizam? Izrugivanje, premda ga vrše "'orjunaši' hrvatskoga podrijetla", svejedno "Hrvati pripisuju Srbima jer su Novosti formalno srpski list". A onda se Hrvati naljute na Srbe. Eto zato su "viktorijanci" toksični: "ni hrvatskoj državi ni hrvatskom društvu ne treba održavanje, a kamoli produbljivanje netrpeljivosti Hrvata prema Srbima, kao ni Srba prema Hrvatima". Đura će ti oprostiti što te produbljeno ne trpi.
Kasapović ne pada na pamet problematizirati ovaj dio u kojem si većinski Hrvati dozvoljavaju spojiti to na taj način. Njihova uvrijeđenost je nedovodiva u pitanje, skupa s polaganjem prava da njihove normativne vrijednosti važe za nedodirljive, kao i onda zbog toga gledanje poprijeko srpske manjine. Odgovornost za to što je došlo do netrpeljivosti Hrvata prema Srbima maknuta je sa samih Hrvata – drugi su odgovorni za njihovo ponašanje. Oni koji su ih isprovocirali. S utvrđenjem nesporazuma čisto u tome da je odgovornost onda, s "viktorijanaca" kao pravih krivaca za nacionalističko divljanje Hrvata, prebačena na manjinski etnicitet.
Gdje li smo već čuli takvo rezoniranje, takvu iskasapljenost logike?
U tekstu na Prometeju spomenuo sam kako je Nino Raspudić "Feralovu siročad" iz Novosti optužio da srpsku manjinu u njenom vlastitom glasilu "perfidno konfrontiraju s hrvatskom većinom". Oni je konfrontiraju, tko bi drugi, a Kasapović ga je prepisala, što bi drugo. Ali i to je samo kap u moru ponašanja i rezoniranja po obrascu. Počevši od opusa samog Raspudića.
Zmija otrovnica
Prije nekoliko godina, u jesen 2018. godine, oborio je neke rekorde degutantnim člankom "Maženje poskoka i vabljenje migranata". Usporedio je naivnu, razmaženu neopreznost nizozemske turistice ("zapadnog derišta") koja je išla pomaziti poskoka s onima "koji vabe ilegalne migrante u Europu". Nije bio naročito originalan (Trump je već potezao takvu paralelu, sa zmijom koju se pustilo unutra), samo naročito odvratan i zao (takoreći trampoidan).
Koji mjesec kasnije, u ožujku 2019. godine, bijeli kršćanin desničar po imenu Brenton Tarrant je – inspiriran bijelim kršćaninom desničarom Breivikom – u terorističkom napadu na novozelandske džamije ubio 51 osobu.
Bijelom kršćaninu desničaru Raspudiću ne dođe do tikve da zmijom otrovnicom nazove vlastitu antimigrantsku, rasističku, neonacističku retoriku. Kamoli da bi mu stiglo da bi ta besprizorna propagandna histerija, u čijoj proizvodnji učestvuje, mogla imati nešto s besprimjernim terorizmom koji breivici i tarranti vrše nad nevinima, čija je sva krivica u tome da su druge rase. Ali će zato s otrovnicom sinonimizirati priljev migranata upravo po toj osnovi: da bi kao ljudi druge rase htjeli postojati unutar granica Europske unije.
Upada je u oči hipokritska ironija: pa Raspudić je i sam migrant u EU! I to došavši doslovno preko iste granice preko koje bi htjele i izbjeglice iz kampa kod Bihaća, protiv čijih je ambicija akutno dizao dreku. S pokvarenom stranom licemjerja ne, naravno, u tome što je sam došao s jedne na drugu stranu granice u potrazi za boljim životom (bujrum), već u tome što zločesto sikće kad bi isto htjeli i drugi. Ako nisu bijeli Hrvati.
Sinulo mi je tada da mu paralelu sa zmijom otrovnicom zapravo ne treba čitati kao hipokritsku već kao beljenje državi u koju je pušten: pa on to nas upozorava na opasnost puštanja zmije unutra upravo s vlastitim primjerom na umu! Nije jamačno nesvjestan da su zubi poskoka možda u njegovim ustima.
Raspudićeva zamjena teza u tome je što toksičnost, kakvu je zlo imati pored sebe, nije u rasi već u bivanju rasistom. Mogućnost terora osnovano proizlazi iz toga da je netko desničar (po definiciji nabijen šovinističkim mržnjama) – kao u slučajevima tarranta i breivika kriminalno, odnosno svih raspudića diskurzivno. Ali on paniku radi pred mogućnošću koju izvodi iz golog kriterija rase (po definiciji nevinog kriterija).
Ali nije ni to bilo sve od zamjena teza ...
Normalitet izopačenosti
Poslušajmo: "Hoće li mazitelji poskoka poticati priljev imigranata sve dok ne budemo imali masakre svakog dana? Ili dok imigranti ne preuzmu vlast? Za pokolj na Novom Zelandu zaslužni su oni koji pomažu i potiču migracije i migrantski priljev – čak i u grad na drugom kraju svijeta koji se zove Christchurch! Nije problem u ubojici, problem je u ubijenima, oni su poskok. Da, stojim iza te teze. Ako je istina opasna, onda je i ta teza opasna."
Je li Raspudić stvarno ovo rekao? Nije … ali je, je.
Ovako je glasila originalna izjava iz članka od 26. listopada 2018.: "Hoće li nastavljati poticati priljev migranata sve dok krajnje desne stranke ne zavladaju u cijeloj Europi i ne započnu s nasilnim progonima? Ili dok migranti ne preuzmu vlast?" Prethodno je u tekstu istaknuo kako je "AFD u tri godine postao druga po snazi stranka u Njemačkoj, (jednako kao što su na protumigrantskoj retorici uzletjeli Švedski demokrati ili Liga u Italiji), a među počiniteljima terorističkih napada u Europi identificirani i neki ilegalni migranti s balkanske rute". Dodavši: "Od Italije preko Njemačke do Švedske, paralelno s priljevom ilegalnih migranata jačaju političke opcije koje su za represiju prema njima." Završivši mišlju da baš zato trebamo pojačane represivne, nasilne napore hrvatske policije na granicama EU: da ne bi došlo do represije i nasilja prema migrantima (nije to "samo obrana državne granice i suverenosti, već i sigurnosti i vladavine prava").
Raspudićeva zamjena teza u tome je što toksičnost, kakvu je zlo imati pored sebe, nije u rasi već u bivanju rasistom (FOTO: Arhiva/Novi list)
Nije mu se samo omaklo. U članku tjedan dana kasnije, 2. studenog 2018. godine, reterira: "Da, stojim iza te teze. Ako je istina opasna, onda je i ta teza opasna. Što je uzrok jačanja ekstremne desnice ako ne migrantsko pitanje? Kako objašnjava uzlet AFD-a u Njemačkoj, Švedskih demokrata ili Lige u Italiji? O čemu su jedino govorili u kampanji? Zašto Merkel pada, iako je gospodarska situacija u Njemačkoj izvrsna? Ako je opasna laž reći da jačaju zbog migrantskog priljeva molim objašnjenje zašto onda jačaju."
Rekordi koje Raspudić obara su oni izopačenosti. Ali pozivajući se na mjeru normaliteta!
Toksičnom, radioaktivnom podlacu ne dođe do tikve da pitanje ne glasi je li do porasta rasizma došlo posredstvom migrantskog priljeva, nego na kome je odgovornost kad dođe do takve osnove porasta rasizma? Pa valjda na rasistima – s izbijanjem na vidjelo da su rasisti? Ali ne, za Raspudića sami migranti proizvode taj rasizam prema sebi! Time što su tu, a ono su što jesu. Oni su krivci što ih se mrzi. Onako kao što nećemo valjda reći da bi za nasilničko divljanje Ku Klux Klana bile odgovorne same njuške pod bijelim kukuljicama? Razumije se da odgovornost leži na crncima koji su pomislili dići glave i nisu znali svoje mjesto!
Za Raspudića, kao i za Kasapović, ne dolazi u obzir problematizirati dio u kojem si većinski Hrvati, njih dvoje uključivo, dozvoljavaju spojiti to na taj način. Njihovo pravo da budu latentni rasisti je bogomdano, a krivica što to i aktualiziraju može biti samo na onome tko im latenciju isprovocira. Odgovornost za to što su rasisti prebačena je s njih na migrante ili Srbe – ukoliko ti migranti ili Srbi ne žele znati svoje mjesto, biti kuš, prihvatiti podređeni položaj, odnosno ostati kod kuće. Objekti šovinističke mržnje odgovorni su za ponašanje šovinističkog subjekta.
I nemoj biti tako siguran da će ti Đura oprostiti što si ga provocirao!
Pad u šaht
Srž naopake logike savršeno je prikazala karikatura Hugleikura Dagssona: dva autohtona ksenofoba promatraju useljeničku obitelj kako dolazi i komentiraju: "Jebeni stranci. Dolaze ovamo, čineći nas većim rasistima."
Baš ovako (ILUSTRACIJA: Hugleikur Dagsson/Twitter)
Fenomen koji se otkriva po istom obrascu i u mnogim drugim kontekstima. Amblematski template žene u kratkoj suknji: nije problem u nama ako je ne znamo ne silovati, nego je problem u njoj što se, ne htijući naše prste na sebi, ipak išla pojaviti u suknjici. Ili slučaj prajdova: nije problem što smo mi bigotni, a vi diskriminirani, nego je problem što vi, umjesto da u svoja četiri zida radite što hoćete, izlazite tu da provocirate naše neotuđivo pravo na bigotnost (tj. što je, neustručavanjem da javno budete ono što jeste, izvlačite na površinu). Nije nacionalistički ispad što smo šoveni kojima smeta vidjeti ćirilicu nego su Srbi batina popili zato što su nas išli nadraživati bivanjem Srbima naglas, iako znaju da nam smeta.
I tako dalje, primjerima nema kraja. Sve je to u suštini Ku Klux Klan koji zagovornike školovanja i emancipacije crnaca upozorava da će biti odgovorni za produbljivanje netrpeljivosti prema crncima, što kao polarizacija ne treba ni državi ni društvu.
Ironija za kraj: da Kasapović kojim slučajem nije alergična na Feral i feralovski duh, mogla se upravo s tog izvora napiti fašističkog obrasca u koji se dala. Vidi pod: Boris Dežulović, "Moja domovina", "Pjesme iz Lore", 2005. Bilo bi, doduše, poželjno prokljuviti sarkastični odmak satirika od pozicije lirskog subjekta ... a, zbilja, koliko smo sigurni da Kasapović ne bi potonjeg shvatila doslovno, još mu i zapljeskala? Da je samo bila u stanju razumjeti tu feralovštinu, tu "jakobinsku" lijevost koju proklinje, na vrijeme bi nas poštedjela stropoštavanja nekad navodno ugledne profesorice kroz šaht neonaci kanalizacije.
"Pun mi je kurac
Srba, Šiptara i Bosanaca
Madara, Čeha i Slovenaca
nesvrstanih Crnaca
i Makedonaca
Židova, Arapa i stranih studenata
djece afričkih diplomata
Japanaca, Kineza i Azijata
i svih tih prljavih beduina
zbog kojih mi Hrvati
ispadamo nekakvi primitivni
štajaznam šoveni
i kse
ksefon
kako se reče
e to."
