Poštovani čitatelji!

Evo još jedne priče iz davina. Pokušat ću vam ispričati priču o nastanku brodskog naselja Plavo polje. A ne! Neće to biti štivo kakvo pišu povijesničari, nego priča napisana na moj način, što ni u kom slučaju ne znači da nije istinita. Kroz priču pokušat ću dočarati život običnih ljudi, građana i građanki tog naselja pa i šire tih dalekih godina.

Stavite vaše omiljene grickalice, piće, a ako baš mora i cigarete i pepeljaru na stolić i neka priča krene.

Godina je 1958. Početak je mjeseca prosinca. I ove je godine, baš kao i nekoliko godina ranije, snijeg pao oko Svetog Nikole, a otopit će se negdje oko 8. marta, Dana žena ili Majčinog dana.

Te godine odigrano je svjetsko nogmetno prvenstvo u Švedskoj. Prvak svijeta posato je Brazil, koji je u finalu pobijedio domaćina 5:2. Brazil je imao čudesni napad: Garinča, Didi, Vava, Pele, Zagalo. Mladi osamnaestogodišnji Pele postao je planetarno popularna zvijezda, pruživši i u finalu briljantnu partiju postigavši 2 lijepa gola. Desnokrilni napadač (uh, kako ne podnosim izraz desni bočni, što: bek, krilo?). Garinča popularni Vrapčić uopće nije bio visok, gotovo je šepao dok je hodao (otuda vrapčić), nije nipošto bio brz, ali je bio čudesni dribler. Jadan bek koji bi ga čuvao kada bi on imao svoj dan. Garinča bi mu turao loptu kroz noge ili pored nogu i gotovo gegajući se odlazio prema protivničkom golu. Ne, nije imao široki repertoar finti. Jedna jedina! Svi su znali koju, ali ga skoro nitko nije mogao zaustaviti, osim ponekad grubim prekršajem. Kakav je samo centaršut imao. Znao je na udaljenosti od tridesetak metara loptom suigrača pogoditi u glavu. Šut mu je bio precizan da se nadavao golova. Nije znao s novcem pa je umro relativno mlad u siromaštvu. Didi i Vava su bili sjajni tehničari, dribleri, odličnog pregleda igre i pasa, jaka udarca. Didi je čak prvi počeo koristiti posebni udarac "suhi list". To prvenstvo je bilo prvo kojega je pratila televizija, naravno crno-bijela slika. Zagalo je bio bijela strijela, brži od vjetra.

Ni reprezentacija Jugoslavije nije bila loša, lako je prošla skupinu i opet u četvrtfinale naletjela na reprezentaciju Zapadne Njemačke, prvaka svijeta iz Švicarske 1954. godine. Reprezentacija Jugoslavije bila je tehnički bolja, ali njemački stroj "elf", bio je uspješniji. Opet je za Jugoslaviju bio koban odlični strijelac Rahn. Te godine prvak Jugoslavije u nogometu bio je Dinamo, a kup je osvojila Crvena Zvezda.

No, vratimo se i u Slavonski Brod i prilike u njemu tih poslijeratnih godina. Jedna generacija Plavopoljaca 1955. godine krenula je u osnovnu školu Mika Babić u zgradi preko puta bivšeg hotela Park (malo južnije), gdje je sada jedna banka, a jedno vrijeme tu je svoje prostorije imalo i propalo poduzeće Jasinje. Kada su mališani išli u tu školu, od kasnijeg hotela Park bili su samo temelji bivšeg hotela, kojega su bombe savezničkih aviona sravnile sa zemljom. U te su temelje putnici namjernici, u slučaju potrebe, vršili nuždu, češće manju, ponekad i veliku, naročito noću.

Osim plavopoljskih mališana, u tu nastajaću školu išla su i djeca iz centra grada, Malog Pariza, Podvinja, i iz naselja od Savskog mosta prema Migalovcima. Kasnije, u petom razredu, njima su se pridružila djeca iz Mjesne škole na Budainci. Ta škola je do te godine imala nastavu samo do četvrtog razreda, a nakon te godine i ona je postala osmogodišnja. To su bila djeca s Budainke, Brlićke, Jelasa i Brodskog Varoša.

Beskućnici su nakon dvije godine promijenili lokaciju. Sada su pohađali nastavu u zgradi smještenoj pokraj bivše pekare Prpić u Strossmayerovoj ulici. Kasnije u toj zgradi svoje prostorije imalo je, u tranziciji propalo, poduzeće GIK Brod. Mnogi radnici tog i mnogih drugih poduzeća postali su ljudi skoro nikom potrebni, sve zbog toga da bi se odabrana elita i njihovi pripuzi obogatili. Sve je bilo u funkciji toga cilja, a parole koje su se pri tome koristile nisu nimalo olakšale položaj osiromašene mase. Ali, to je već jedna druga priča, pa se mi vratimo mladim đacima.

Ta nova lokacija bila je blizu samo učenicima iz centra grada, dok je već mališanima s Plavog Polja bila daleko, a kamoli dječici iz Malog Pariza, Podvina, Brodskog Varoša, Budainke, Jelasa, Brlićke. Brodske škole su onda bile prepune učenika. Tako je i u ovoj školi u svakom razredu bilo namjanje 40 đaka. Učiteljica ovom razredu bila je gospođa Paula, to joj je, pred odlazak u mirovinu, bila zadnja generacija učenika. Bila je nižeg rasta, vrlo uredna, stroga, pravedna. Kosa sijeda, lice joj je odavalo tragove nekadašnje ljepote. Glas joj je bio smiren, autoritaran. Stanovala je u Zrinskoj ulici. Nije dopuštala, tko zna iz kojih razloga, da djeca prolaze pored Male crkve, nego su morala ići Gundulićevom ulicom. Možda joj se crkva zamjerila za vrijeme Drugog svjetskog rata, a možda je željela da većina djece prolazi pokraj njene kuće. Kako bilo, čim su prošla 4 razreda otišla je u mirovinu, prodala kuću u Zrinskoj i otišla živjeti kod kćeri u Zagreb, gdje joj se gubi svaki trag.

Kako to već biva, zgrada nije bila spremna prihvatiti učenike, pa su djeca dva tjedna imala nastavu u hodniku buduće škole. Bilo je tu i sreće. Valjda se netko odozgor pobrinuo pa je cijelo vrijeme bilo toplo ugodno vrijeme, koje je znalo uspavati ponekad đaka. Oštro oko Paule bi to odmah primijetilo, prišla bi spavaču i povikala po imenu:

- Ivane, ne spavaj!

Opomenuti bi poskočio i promucao:

- Učit ...

- Šut'!

Drugi učenici bi prasnuli u smijeh, ona bi ih ošinula pogledom i nastala bi tišina. Ona bi mirno nastavila s predavanjem gdjeje stala.

Ponekad bi neki mališan, uvijek dječak nikada curica, usudio se proći pored crkve da skrati put. Učiteljica je uvijek preko svojih informatora, ili bi izašla pred zgradu prije i poslije nastave i sama nadgledala kretanje učenika, doznala za to i sljedeće jutro bi bilo "veselo". Prije početka nastave ona bi odsječenim glasom rekla (recimo ovo ime):

- Zvonko, ustani!

Prozvani bi ustao, problijedio, znao je što slijedi.

- I, jesi li se nadivio crkvi?

- Ali, drugarice, morao sam hit...

- Kuš! Marše jedno divlje. Trk u kut.

Ovaj bi se u trku uputio u ugao prostorije. Nakon nekog vremena učiteljica bi povikala:

- Za klupu!

Brzo su učenicima proletjele 4 godine. Ali, napustimo na trenutak učenike i vratimo se malo godina unatrag. Maj je 1945. godine. Jedan od najstrašnijih ratova u povijesti je završio. Rat u kojem su nacisti i njihovi pomagači počinili najveći zločin u povijesti - genocid nad Židovima.

Osim genocida bilo je još puno jezivih zločina, u kojima je poginula na milione ljudi. U Hitlerovom ludilu ubijeno je 6 miliona Židova samo zato što su Židovi. Ali, i Njemačka je platila veliku cijenu za nacistička mahnitanja. Pred kraj rata saveznici, Britanci i Amerikanci, nemilosrdno su borbenim avionima zasipali bombama dosta njemačkih gradova. Jedni su bacali bombe danju, drugi noću. U tim bombardiranjima poginule su tisuće Njemaca, mnogo civila od kojih neki nisu bili simpatizeri naconalsocijalista. Mahniti furer počeo je novačiti djecu da se suprotstavljaju nadiranju saveznika, što je predstavljalo katastrofu za mnoge te mlade ljude.

I grad Slavonski Brod je pred kraj rata teško stradao. Saveznici (zapadni) gađali su Tvornicu vagona (danas Đuro Đaković) jer je proizvodila oružje i streljivo za potrebe nacista i pomagača, a gađali su i most preko rijeke Save. Po svršetku rata valjalo je sve to obnoviti. Plavo polje je u to doba bilo velika livada puna, u proljeće, sitnog prekrasnog plavog cvijeća u malenim nakupinama na jednoj stapki. Kasnije je cijelo naselje dobilo ime po tom divnom cvijeću. Jedno kraće vrijeme, između dva svjetska rata, tu je čak bilo i nogometno igralište, na kojemu su nastupale lokalne momčadi i njihovi gosti. Poslije rata bilo je dosta njemačkih zarobljenika, koji su bili smješteni u logor, ali ne u konc u kojima su nacisti i pomagači činili jezive zločine. Ako su se pristojno ponašali, a većina je, nije ih nitko dirao. Hrana, naravno, nije bila kraljevska, ali ni lokalno stanovništvo nije živjelo u izobilju nego u bijedi. Znači, "strašni" komunisti nisu postupali ni blizu okrutno prema zarobljenicima kao što su "nježni" nacisti i pomagači postupali prema svojim zarobljenicima. Budući u Brodu nije bilo dovoljno radne snage da se uklone ruševine u gradu i Tvornici vagona (kasnije Đuro Đaković), počela je stizati radna snaga iz okolnih sela, a i iz drugih republika, naročito Bosne. Nijemci su se u logorima dosađivali, a među njima bilo je inženjera, tehničara, zidara, molera, bravara, pekara i drugih zanimanja. Ne zna se točno tko se prvi dosjetio da bi se na području plavopoljske livade moglo sagraditi naselje. Tko god to bio, a vjerojatno se o radi o nekom komunističkom činovniku, mnogobrojne plavopoljske obitelji su mu bile zahvalne, jer su u rekordnom roku dobile topli dom za pristojan život. Tako je to bilo i nikakva ideologija, niti naknadno pranje mozga, tu ne može ništa promijeniti. Da su ondašnji vizionari, pa makar i komunistički, bili u pravu, dokaz je da to naselje i danas egzistira, da je sve ljepše i ljepše i da u njemu žive mnogobrojne obitelji.

I tako, zarobljeni Nijemci u sudjelovanju s domaćim ljudima dadoše se na posao. Njemačka stručnost, disciplina i radinost uz svestranu pomoć domaćih ljudi učinit će svoje. Vlasti su uglavnom prepustile brigu o radnoj disciplini Nijemcima, odnosno njihovom rukovodstvu. Malobrojni domaći inženjeri i tehničari u suradnji s njemačkim kolegama i uz pomoć mnogobrojnih radnika, brzo su napredovali u radu, za što postoje dokazi koje nitko ne može osporiti. Cijelo naselje je u ondašnjim okolnostima bilo gotovo za godinu - dvije. Skupa su stručno i brzo napredovali antifašasti i fašisti, pobjednici i poraženi, nekoliko mjeseci nakon užasnog rata. Za koliko se danas vremena, s daleko boljom tehnologijom, može izgraditi tako kvalitetno naselje, kojem ni potres u proljeće 10963. godine nije mogao nauditi. Zamislite, Brođani! Rat je tek završio, do jučer ljuti protivnici, nacisti i partizani, zajedno u rekordnom roku izrađuju cijelo jedno naselje, jače i od potresa. A što imamo danas, preko 70 godina kasnije? Još uvijek se dežurni ideolozi bave ustašama, partizanima i četnicima, a sa svom silnom novom tehnologijom grade lošije i sporije od onih graditelja.

Naročito je autoritet bio jedan Nijemac, arhitekt, kojega su svi radnici slušali i uvažavali, pa čak i lokalni partijaši, koji su shvatili da će s njim na čelu radovi biti kvalitetnije i brže obavljeni, nego da su s njima oni upravljali. Čak mu je nađen i privatni smještaj u blizini, a i prehrana mu je bila pojačana, bolja od većine građana Broda. Kako je bio naočit, visok, plavosok, plavook, nasmiješen i sklon šali lako je našao ljubavnicu, koja mu je krišom u sitne sate dolazila u posjet i odlazila u zoru zadovoljna.

Našlo se je nekoliko crtačih tabli, paus papir, olovke i ostali pribor. Projektna dokumentacija bila je brzo gotova i moglo se pristupiti izgradnji. Prvo je napravljen stari dom, danas je to dom kojega koristi HVIDR-a za svoje potrebe. Izgradnja novog doma započela je krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća uz obilatu višegodišnju novčanu pomoć stanovnika naselja u vidu samodoprinosa iz plaća. Čak i ljudi koji su napustili naselje nastavili bi plaćanje sve do planiranog roka. Eto, da nije bilo samodoprinosa i gradskog novca ne bi bilo ni novog doma, niti bi se tu mogli okupljati branitelji. Ovo je samo mali pokazatelj da ni sve u socijalizmu nije bilo zlo i upereno protiv hrvatskog čovjeka, kako sada neki, ni malo se ne stideći, tvrde.

Ali, dobro! Idemo mi dalje s pričom. Alata i materijala nije nedostajalo. Radovi su tekli brzo i glatko. Ako bi negdje nešto i zapelo, vođa radova bi na kratkom poslovnom sastanku obavijestio nadležne, a oni bi se brzo pobrinuli da se zastoji otklone. I tako, do jučer neprijatelji, a sada suradnici, zdušno su i složno surađivali. Izgradnja naselja tekla je tako brzo da su mnogi Brođani, naročito nedjeljom, dolazili i čudom se čudili. Mladen Delić je mnogo godina kasnije, tijekom prijenosa nogometne utakmice Jugoslavija - Bugarska, u trenutku kada je Radanvić potkraj utakmice postigao pobjedenosni gol za Jugoslaviju, uzviknuo: "Ljudi moji, pa je li to moguće?". Bilo je itekako moguće. Radnici su prvo izmjerili i obilježili buduće ulice, sjever, jug, onda su počeli raditi temelje zgrada. Kuće će graditi na dugim čvrstim stupovima. To je plavopoljska dječurlija kasnije utvrdila vrlo praktično. Svaki je stan imao takozvani "ganjak", betonirani južni sporedni ulazu u stan. Kiša, snijeg, toplina su pomalo devastirali okolicu "ganjka", a znatiželjna djeca bi se tada podvalačila pod njega i gledala što se nalazi ispod. Poneka užasnuta majka, kada bi slučajno uhvatila sina u takvim aktivnostima, strpljivo bi mu tumačila sve moguće posljedice takvih postupaka.

Uglavnom, prošlo je nešto više od godinu dana i već su se prvi stanari počeli useljavati. Zgrade su se gradile uz obje strane ulica, istok - zapad. Svaka zgrada, jednokatnica, imala je 5 stanova, svaki stan uglavnom 55 m2. Na istočnom dijelu naselja izgrađene su 4 "velike" kuće (u žargonu ondašnjih žitelja naselja), to su dvokatne zgrade u kojima je puno stanova. Manje zgrade imale su tu prednost što su stanari mogli obrađivati i manji vrtić iza kuće (južna strana) i zasadili bi koju voćku s prednje strane kuće, gdje je bio glavni ulaz u stan. Uz zadnji stan izgrađena je mala zgradica u kojoj je svaki stanar imao svoju šupu, a svi su mogli koristiti zajedničku prostoriju za prati veš. U početku su neki stanari tu prali rublje, a onda je služila uglavnom kao prostorija za odlaganje stvari. Onda su zime bile vrlo hladne pa su preko zime drvarnice bile pune drva i ugljena.

U prizemlju stana bila je odmah na ulazu kuhinja, koje je ujedno bila i trpezarija, prolaz, koji su neki stanari zatvorili vrtima, a većina zavjesom, je vodio u dnevni boravak, na početku kojega je bili visoka zidana peć. Ispred ulaznih varata bilo je malo otvoreno betonirano predsoblje. Nasuprot vratima, metar od zemlje, bila je ugrađena betonska ploča debljine 7-8 cm. Kasnije je to predsoblje zatvoreno vratima, tako da je stan imao dvoja ulazna vrata. Betonska ploča je uklonjena pa je većina ljuti taj prostor koristila kao prostor za cipele. Iz kuhinje vrata su vodila u malu ostavu, u zidu kuhinje bio je ugrađen elemnet za spremanje suđa. Tu je, na suprtonom zidu bio ugrađen i umivaonik. Prozori na kuhinji i u primaćoj bili su veliki, prozračni. Na staklima u kuhinji bila je obično stora (forganga), u primaćoj zavjesa i roletna. Iz boravka je petnaestak drvenih stepenica vodilo na kat kroz visoki hodnik. Odmah desno bilo je kupatilo s wc školjkom, pravo je bila mala spavaća soba, lijevo veća spavaća soba, u njoj vrata u malu prostoriju, u koju su stanari odlagali raznovrsne stvari. Sobe imaju velike prozračne prozore. U kupaonici je bila peć koja se ložila za vrijeme kupanja stanara. Peć je grijala veliki tamni kazan u koji je mogla stati velika količina vode. Peć se obično palila subotom kada je kod većine stanara bio dan kupanja. Između dvije sobe bila je ugrađena zidana peć, koje se ložila za velikih zima te grijala obje prostorije. Iznad kata lojtrima se dolazilo na prostrani tavan.

Kada su vrijedni radnici završili s izgradnjom naselja priređena je skromna zakuska. Bilo je jela i pića za radnike, stanovncine naselja i prolaznike.

Nekoliko mjeseci po završetku radova zarobljeni Nijemci su bili slobodni. Većina njih se vratila u Njemačku. Mjesni komitet ponudio je arhitektu da ostane u gradu i da dalje sudjeluje u obnovi i izgradnji, što je on elegantno odbio. Rekao je da u Bremenu ima ženu i dvoje djece i da jedva čeka da ih vidi. Nije propustio ni da se zahvali ljubavnici na svemu što mu je pružila. Ona je godinu dana žalila za njime pa se onda udala za jednog radnika Đure Đakovića, kojega su neki zlobnici iza leđa zvali Arhitekt. Bilo je, međutim, nekoliko Nijemaca koji se nisu vratili u domovinu. Oni su se oženili s lokalnom ženama, a par njih je čak dobilo stan u naselju i posao u Đuri. Jedan se kasnije ipak s obitelji vratio u Njemačku, a dvojica su ostala.

Jednog dana tih godina policajci su dojurili u jedan stan u Senjugovoj ulici, ali zakasnili su. Onaj kojega su tražili zbog ratnog zločina pobjegao je nekoliko dana ranije preko granice.

***

Mali učenici, čije školovanje pomalo pratimo, završili su 4 razreda osnovne škole. Zgrada u Strossmayerovoj ulici bila je potrebna za nove namjene pa su oni preselili u čuvenu brodsku gimnaziju u samom središtu grada, na nimalo manje čuvenom brodskom šetalištu - korzu, i tu su se skrasili do završetka osmoljetke. Gimnazijalci i oni išli su u suprotnim smjenama. Susretali su pokadkad na hodnicima, kada su jedni odlazili, drugi dolazili. Većina gimnazijalaca gledala je na mališane blagonaklono.

- Je li, švrćo, učiš li? - upitao bi ponekda neki od gimnazijalaca.

Oslovljeni učenik bi ga gledao i sramežljivo odgovorio:

- Pa, tako, tako.

- Uči, imat ćeš bolje prilike u životu.

- Dobro!

Pokraj gimnazije (sjeverno) bila je crvena zgradica, gdje su gimnazijalci i mali đaci po zimi imali fiskulturu. Nekoliko godina kasnije ta je zgradica srušena. Po ljeti su gimnazijalci i mali učenici koristili tzv. tehničko igralište za zabavu. Koliko li je samo tu utakmica odigrano. Razred protiv razreda, ulica protiv ulice, kvart protiv kvarta, škola protiv škole. Igralište se nalazilo u samom srcu parka Klasija. Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća prokrčio se je taj dio parka i napravljena je cesta, koja je vodila do Save i onda na Zapad do obližnjeg mosta za Bosnu. Izgradnjom ceste nestala je i kućica u kojoj je živjela jedna obitelj, nestalo je tehničko igralište, nestala je i bašča, koju je vrijedni domaćin obrađivao. Koliko li je samo puta lopta igrača odletjela u tu bašču i na užas domaćina oštećivala zasađeno povrće. Domaćin bi u takvim situacijama znao uzviknuti:

- Pazite, momci!

- Hoćemo - uzvratio bi onaj koji je išao po loptu.

Zapadno od igrališta bio je garnizon (vojničko vojarna) JNA ograđen visokom bodljikavom žicom. Koliko god momci pazili ponekad bi lopta preletila žicu. Tada bi oni molili vojnika koji je stražario da im vrati loptu. On je uglavnom vraćao, pogotovo djeci, ali je znao ponekad od odraslih tražiti koju cigaretu.

Tamo gdje je sada ostatak robne kuće Vesna bila je livada s pokojim drvetom. Nešto južnije bila je "mala pijaca", gdje su domaćice kupovale voće, povrće, sir, mlijeko i med. Tamo gdje je danas spomen dom Ivana Brlić - Mažuranić bilo je tarabama ograđeno igralište za hazenu, tzv. veliki rukomet, koju su uglavnom igrale žene. Brođanke su u tom sportu bilo dobre, među najboljima u Jugoslaviji.

Pri kraju školske godine, polovicom lipnja, nebo je bivalo pokriveno leticama, koje su letjele iz smjera Migalovaca prema Poloju, što su ribiči čekali s oduševljenjem, jer su se tih dana napecali riba i poboljšali prehranu obitelji. Sava je bivala sve prljavija pa su letice zadnji puta poletjele sredinom šezdesetih godina i još se nisu vratile. Učenici su završili osmoljetku i svatko je krenuo svojim putem. Događa se da neki od tih učenika žive u istom gradu, a ne vide se desetljećima. Polako odlaze na jedno drugo mjesto iz kojeg nema povratka. Umrlom na sprovod ne dođe ni jedan, nekada jedan ili dva od bivših učenika s kojima je dijelio godinama istu učionicu.

***

Evo i nekoliko riječi i o čuvenom ćiri, uskotračnom vlaku. Taj vlakić, s minijaturnim vagonima i lokomotivicom, prvi puta je veselo pisnuo 1879. godine. Vozio je na liniji Sl. Brod, B. Brod, Derventa, Sarajevo, Metković. Naravno da je putovanje dugo trajalo i da su se umorne lokomotive mijenjale, usput se snabdijevale (neki misle da je opskrba samo hrvatska riječ, a snabdijevanje samo srpska, a nije tako. Srbi rabe objed riječi - op. aut.) ugljem i vodom. Posljednji puta se lokomotiva tužno oglasila 31. svibnja 1969. godine i otišla, skupa s prugom i vagonima, u povijest.

Na pola puta između mosta i željezničkog kolodvora bio je signal. Više puta, kada je signal bio zatvoren, dječaci iz Krndeljeve i Senjugove ulice bi se trkom uputili ka vagončićima i ukrcali se u njih, te bi se, nakon otvaranja signala, odvezli do kolodvora. Ćiro je svoj uskotračni kolosijek imao ispred kolodvora, a mnogobrojni širokotročani kolodvori bili su prema sjeveru, ispred poduzeća Đuro Đaković. Radnici su u Đuru i s posla, oni koji su stanovali u južnom dijelu grada, prelazili preko čvrstog drvenog mosta, kojih stotinjak metara zapadno od željezničke stanice. Čim bi vlak stao dječaci bi veselo iskakali iz vagona i trkom se sjurili ka svojim kućama. Dok su oni tako jurcali lokalne curice, koje bi se tog trenutka zatekle izvan stana, bi ih jedno vrijeme promatrale, sa zanimanjem, poneka bi znala tiho prozboriti:

- Kakve budaletine!

***

Tih godina, sredinom pedesetih, zadruga je imala običaj dati na čićenje vreću, dvije oraha, svakom domaćinstvu. Kakva je to samo radost bila za to domaćinstvo. Stariji su se radovali da neće morati kupovati skupe orahe, od kojih su žene pravile više vrsta divnih kolača za Božić, a djeca su, dok su pomagala, uglavnom majkama, jer su očevi radili da bi se obitelj mogla prehraniti, tucati orahe, trpala u sebe slasne plodove. Otprilike su roditelji procijenili pola za zadrugu pola za vlastite potrebe.

Kada bi budno oko majke primijetilo da djeca pretjeruju u jedenju oraha znale bi upozoriti:

- Lakše malo, djeco, može vas zaboliti stomak.

- Neće, mama - graktala bi djeca.

Zadrugari su znali da će gotovo svako domaćinstvo vratiti za polovicu manje od realne  količine oljuštenih plodova, ali nisu protestirali. Da domaćinstva nisu čistila orahe sve bi propalo, ovako samo pola, a i narod je imao važnu sirovinu za kolače pred praznike.

U to vrijeme nitko u naselju nije imao televizor, automobil, motor, ponetko je imao bicikl, obično marke Rog. Malo tko je imao telefon, frižider, električno glačalo. Većina stanovnika imala je radio aparate, koji su bili glavni izvor informiranja. Novine je, zbog neimaštine, malo tko ponekad kupovao. Kasnije je poneki mališan počeo kupovati Kekec ili Plavi vijesnik.

Zime su uglavnom bile duge i hladne. Obično bi snijeg počeo padati početkom prosinca, a počeo se otapati početkom ožujka. Snijeg bi sa ceste čistile drvene ralice malih mogućnosti, tako da je ostajao na cestama praktično cijelo zimsko razdoblje. Seljaci su u grad dolazili seoskim kolima koja su umjesto kotača imala saonice. Građani su mogli uživati u predivnim konjima i njihovom gizdavom kasu kroz snijeg. Ako bi vožnja bila po noći ozada bi na kolima bila obješena petrolejka. Prizor bi bio upravo čaroban ako bi u takvim prilikama padao gusti snijeg. I onda odjednom, obično oko 8. marta, zapuhao jugo, zasjalo toplo proljetno sunce. Počimalo je otopljavanje nagomilane naslage snijega na krovovima kuća, livadama, šumama, drveću. Nije to bilo kao danas da od -10 C odjednom imamo 20 C. Ne, sunce je, postepeno grijalo zemlju. Bio je to klasična prijelaz iz zime u proljeće, postepeno buđenje prirode i čovjeka iz zimskog sna. Sa krova kuća i šupa visile su dugačke ledenice koje su mališani zvali "sige". Te "sige" su dečki trgali i lizaili s uživanjem na užas brižnih majki, ali daj ti djecu uvjeri da zbog toga mogu dobiti upalu grla.

U toda svi su odrasli muškarci bili zaposleni, osim nešto penzionera, dok su žene bile uglavnom domaćice, koje su se brinule o kući, djeci, bašči. Malo je žena radilo i to uglavnom u malobrojnim trgovinama, administraciji u poduzećima, bolnici, općini i školama. Bi je manjak inženjera, tehničara, radnika strojarske struke, medicinara i još nekih struka. Žene inženjerke, tehničarke i liječnice bile su prava rijetkost.

Tih godina pa sve do polovice šezdesetih godina prošlog stoljeća mrtvace nisu vozili na posljednju vožnju za tu svrhu posebni automobili. A ne, to je bio zadatak specijalne konjske zaprege. Kola su bila crna, konj crn, kočijaš u crnom, korbač (bič, kandžija) posve crn. Kočijaš je kola tjerao kasom, a kada je to bilo potrebno, kočijaš bi nekoliko puta majstorski bičem fijuknuo po zraku. Čuo bi se rezak prasak. Dok su kola prolazila, pobožne bake bi ispustile teret na zemlju ako su ga imale u rukama i ponizno se prekrižile. Ponekad bi neki osioni ili pijani muškarac uzviknuo:

- Ajde bako, ne budali, i ne poznaš mrtvaca.

- Šuti, nesrećo, svi ćemo ovako završiti - uzvraćale bi bake.

- Vražje babe - progunđao bi napasnik.

U to vrijeme vidjeti zaprežno vozilo na cesti uopće nije bila rijetkost. Kočijaši su obavljali, nekad legalno, većinom ilegalno, svoju poslovnu aktivnost tim vozilom. Vlast je to znala, ali je rijetko tko zbog toga platio kaznu. Vučni konji vukli su kroz grad vagončiće pune drveta do Save. Kompozicija je prolazila između ostalog i uz zapadni dio Karađićeve ulice. Radnici komunalnog poduzeća imali su tada u opisu radnog mejsta i posao koji iz današnje perspektive izgleda nestavaran. Mnoštvo konja na ulicama imalo je za posljedicu i puno konjskog izmeta po ulicama grada. Čistili su ga strpljivo sa sporednih ulica jednom, a s onih u centru grada i nekoliko puta tjedno. Ali, da prostite, nisu oni mogli toliko očistiti koliko su konji mogli zagaditi. Gume malobrojnih automobila bile su često pune konjske balege, pa su ih vlasnici morali često prati. Kad već spominjem automobile oni se nisu palili uz pomoć anlasera, nego "kurblom" (metalna šipka koja bi se ugurala u motor). Vozač bi okretao "kurblu" sve dok se motor ne pokrene. Bilo bi tu i komičnih situacija, koji bi izazvali smijeh mangupčića. Šofer bi taman pomislio da je motor pokrenut, odahnuo i prestao kurblati, kad bi se motor ugasio. Uspuhani vozč bi ponekad grdo opsovao i nastavio kurblati. Motor je drndao, dr, drr, drrrr i konačno se i pokrenuo. Poneki fakin bi znao uzviknuti:

- Majstore, neće!

- Hoće, hoće, kad te dohvatim - uzvraćao je vozač bijesno.

Vozača je tada bilo malo, a vozačica skoro da nije ni bilo. Tako je jednom neka vozačica došla iz Osječke ulice u posjet kolegici iz Krndeljeve ulice. Solidno se parkirala, prijateljice su popile kavu i valjalo se vratiti kući. Oko auta se skupilo nešto lokalnih mangupa. Dama, onako tanana i slabašna, jedva je držala kurblu, a kamo li da počne kurblati. Odrasli muškarci su bili na svojim radnim mjestima, međutim, među magupima bila su i dvojica malo starija i jača. Plavopoljka je ravno dečke poznavala, reče:

- Hajde, neka nekto zakurbla, teta će mu dati čokoladu.

- Naravno - potvrdi vozačica.

Au, čokolada, mljac. Dečkići se nesvjesno počeše oblizivati.

Jedan od one dvojice uze kurblu, već je on vidio kako se to radi i započe kurblati. Nekako je to uspio i dok je dahtao lijepa dama ga je u znak zahvalnosti, poljubi u obraz. Dok je momčić zbunjeno buljio u nju, a ona pošteno izvadi iz torbe čokoladu sasvim pristojne veličine.

- Uživaj!

- Hoću!

Pogledom ispratiše vozačicu, sretnik poče skidati omot sa čokolade.

- Bezec! - dreknuše ostali.

"Kurblaš" je bio dobre volje pa svakom dade po komadić. Poče jesti ostatak kada jedan mali zdepasti viknu:

- Supre bezec!

- Danas nema super bezeca.

- Škrtonjo! - bio je razočaran onaj mali.

- Evo ti još komadić, gladonjo.

***

Idemo sada napisati nekoliko riječi o velikom i malom "vojničkom". Mnogi Brođani, pogotovo mlađi, nisu nikada čuli za "vojničko", a kamo li za veliko i malo. Tamo gdje je danas Spar pa sve do ceste za željeznički kolodvor, bilo je smješteno malo "vojničko", a veliko "vojničko" je u stvari vojarna, bivši garnizon u kojem je za vrijeme Jugoslavije bila JNA. Malo "vojničko" sastojalo se od spavaonice za vojnike, konjušnice i kojoj je bio određeni broj konja, drvarnice i velike livade koja se prostirala na sjeveru sve do blizine željezničkih pruga, a bilo je tu i igralište za mali nogomet. "Vojničko" je bilo opasano žicom, na ulazu, uz ulicu Petra Svačića, uvijek je stajao stražar s puškom uz vojničku kućicu. Plavopoljski momčići su sa zanimanjem promatrali smjenu straže iz obližnjeg velikog "vojničkog". Kroz Krndeljevu ulicu marširala su svaka 2 sata trojica vojnika praćena zapovjednikom, koji je hodao sa strane. Nakon razmjene lozinke dotadašnji stražar bi se priključio maloj koloni, a jedan iz kolone bi ga zamijenio na stražarskom mjestu. Kakava je samo predstava bila za mališane kada bi vojnici Kardeljevom ulicom vodili konje iz jednog u drugo "vojničko". Veliki gizdavi konji bili su blagodat za svako oko, a kamo li za znatiželjne dječje oči. Znalo se dogoditi, ako u blizini nije bilo nekog nezgodnog podoficira, da vojnik zapita nekog mališana:

- Mali, oćeš malo na konja?

Dječak je s jedne strane bi ushićen, s druge malo preplašen. Ipak je većina pristala. Vojnik bi tada dječaka posadio na gola leđa konja i nakon par koraka bi ga spustio na tlo. Neki bi upitao:

- Imaš li odraslu sestru?

Ako bi dječak imao, vojnik bi rekao da je pozdravi.

Zbog potrebe oba "vojnička" samo je Krndeljeva ulica imala betonsku cestu. Asfalt je došao kasnije, negdje početkom šezdesetih godina. Tada je grdosija - Đurin parni valjak imao pune ruke posla. Ako bi se neki znatiželjni momčić preblizu približio parnom valjku, rukovac bi stao i povikao:

- Beno balava, odstupi!

Veliko "vojničko" je ustvari današnja vojarna. Građani su je za vrijeme Jugoslavije zvali garnizon. U garnizonu je osim prostorija za vojnike i konjušnice, bilo i nogometno igralište za veliki nogomet, na kojemu su ponekad protiv selekcije garnizona igrale nižerazredne momčadi. Na ulazu u garnizon, s istočne strane kao i sada, bila je stražarska kućica, nešto dalje oveća zgrada u kojoj su se po zimi, preko vikenda i praznika organizirale igranke, na kojima su svirali brodski svirači. U zgradi s južne strane nalazio se šank, gdje se za malo novca moglo popiti piće. Naročito je dobro išao čaj za hladnih dana. Preko puta šanka bio je ulaz u prostranu dvoranu u kojoj je bilo dosta stolova, prostor za ples i podijum za svirače. Koliko je tu samo započinjalo veza, a ne mali broj njih završio je brakom. Tu su na ples išli uglavnom ljubitelji šlagera, dok su u dom na Plavom Polju išli uglavnom zaljubljenici u moderniju zapadnu glazbu kao twist, rock, blues, country. Tu je svirala grupa Hidrogeni. Kasnije su se ljubitelji takve glazbe prebacili u gimnastičku dvoranu Partizan u Končarevoj ulici, gdje su svirali brodski Eggs-i.

***

Poslije Drugog svjetskog rata pa sve do karaja sedamdesetih godina lijepo brodsko šetalište - korzo, bilo je uvečer puno šetača, naročito za lijpea vremena. Šetalo se od sjevera ka jugu (Savi), a neki bi produžili i do čuvenog restorana zvanog "Otok sreće". To je bio omanji ugostiteljski objekt ("drvenjara"), koji je dobro došao, kada bi se na obližnjem nogometnom stadionu pored Save odigravala utakmica, navijačima da za poluvremena skoknu na piće s nogu. Pored objekta za lijepa vremena bilo je desetak stolova sa po 4 stolice. Stazice su bile od sitnih finih kamenčića, koji su proizvodili poseban zvuk kada bi netko po njima hodao. Tu bi znale navratiti cijele obitelji na osvježavajuće piće. Gurmani koji su voljeli pojesti riblje specijalitete iz čiste Save posbeno su uživali. Uvečer je tu bio raj za mlade ljude i zaljubljene parove. Atmosfera je, za današnje pojmove, bila opuštena. Nitko se nije nigdje žurio, jelo se i pilo polako i s uživanjem. Razgovaralo se uglavnom o ljubavi, glazbi i sportu, malo tko je spominjao posao, a politiku gotovo nitko. Ako neki mladi par nije imao novca za piće ili se poželio malo nježnosti zaustavio bi se u parkiću pored samostana.

Brod je pravi moderni autobusni kolodvor dobio tek veljače 1969. godine. Prije toga su autobosu imali stajalište na korzu  ispred gimnazije. Uvečer, kada bi se mladež sjatila na korzo, autobus bi se poput puža probijao kroz mnoštvo šetača do gimnazije. Još je to nekako išlo odmah poslije rata kada je bilo malo autobusnih linija, ali početkom šezdesetih godina problem je bivao sve veći jer je linija bilo sve više. Nije bilo druge nego napraviti moderni autobusni kolodvor na zadovoljstvo putnika, vozača autobusa, šetača i gradskih otaca.

***

Trebalo je proći mnogo godina pa da naselje dobije rasvjetu na pročeljima zgrada. Tek tamo početkom šezdesetih godina instalirane su velike žarulje jače snage na pročelja zgrada. Do tada je po noći, pogotovo za oblačna vremana, cijelo naselje bilo obavijeno mrklim mrakom. Nije bio rijedak slučaj da neki pijanac promaši svoju zgradu pa počne otključavati vrata na nečijem tuđem stanu. Kako to nije išlo mrmljao bi i psovao sve po spisku. Jednom tako pijanac iznerviran povikao:

- Ženo, prokleta bila, što si promijenila bravu.

- Pijanduro, nije to tvoj stan, tvoja zgrada je ispred ove - izderao se susjed.

- Izvini, komšija!

- Idi k vragu!

Malo tko od povjesničara zna da je od 1945. g. pa do kraja pedesetih godina na Plavom polju bila mala radionica (mališani su je zvali "pecara"), koja je proizvodila u malim količinama keramičke proizvode. Bila je smještena sa zapadne strane Krndeljeve ulice, u blizini šupe prve zgrade sa sjeverne strane. Pored nevelike radionice bila je uvijek u blizini i kamara pijeska, po kojoj su mališani iz Krndeljeve i Senjugove ulice rado skakala. Šef proizvodnje bio je "strašni" Kosta. Kad bi on naišao na trošnom biciklu niz Krndeljevu ulicu prvi dječak koji bi ga vidio dreknuo bi:

- Kosta!

U tili čas momčići bi se raspršili po okolnim livadama. Kosta bi skakao s bicikla i vikao:

- Mangupi, dat ću ja vama.

Neki hrabriji momčić bi na trenutak zastao i povikao:

- Hoćeš kad na vrbi rodi grožđe.

Onda je Kosta gurajući bicikl došao do pecare i blago ukorio radnike. Kosta je kao šef pogona vozio truljavi bicikl, a kako danas žive pojedini šefovi? U ono doba bile su male razlike u materijalnom položaju stanovnika naselja, koje su se sastojale u tome što su neke obitelji imale malo više hrane, obuće i odjeće od drugih. A što imamo danas? Je li za većinu stanovnika bolja ovako mala razlika u materijalnom položaju, ili je bolje da vrlo mala odabrana elita ima nebrojeno puta više od drugih? Vele bogataši i njihove apologete da poslodavci zapošljavaju radnike i omogućuju im egzistenciju, što je točno, ali može li poslodvac išta proizvesti ili napraviti bez svojih radnika? Naravno da ne može. Mogu li bogataši uživati u svojim vilama, skupim automobilima, jahtama, avionima, helikopterima i ostalom da te proizvode nisu napravili radnici? Naravno da ne mogu. Zar ne treba uvijek tragati za što pravednijim odnosom između rada i kapitala, jer oni su kao prst i nokat?

U Americi ima 60 miliona siromaha, milijuni ljudi nema ni zdravstveno osiguranje, a mnogi beskućnici skapavaju od gladi, bolesti, hladnoće i neimaštine uz kante za smeće sanjajući komadić kruha. Zar uistinu ima itko normalan koji misli da je te ljude imalo briga za prednosti neoliberalne demokracije u odnosu na komunizam Sjeverne Koreje. Oni samo žele da žive makar malo dostojno čovjeka i posljednja im je briga bilo koja ideologija. Kod nas, a i u Europi, većina ljudi ima bar zdravstveno osiguranje, međutim ako pobjede zagovornici američke koncepcije zdravstvenog osiguranja, a ima ih koji bi prodali dušu i crnom vragu, bit će i kod nas umiranja uz kante za smeće, očajnih, gladnih, bolesnih i smrznutih ljudi. Od postanka svijeta pa do danas postojala je malobrojna moćna i bogata manjina, koja je uz pomoć nasilja i svojh apologeta (prije kojekakvi vračevi, a danas novinarsko-kvazi znanstvena elita) nastojala lažima, više ili manje uspješno uvjeravati potlačenu većinu da im je jedini smisao života služiti bogatima i moćnima. Tko se tome nije bespogovorno povinjavao bio je ovako ili onako neutraliziran.

No, pustimo okrutnu stvarnost i vratimo se u prošlost. Između dva svjetska rata jedan je poduzetnik došao na ideju da na Jelasu uzgaja rižu. Pokušaj je propao, kapitalist je odustao pretrpjevši novčanu štetu i podsmijeh ljudi. Nakon Drugog svjetskog rata neki su mudraci, kontra zdravog razuma i zakona prirode, odlučili da se na ogromnim jelaskim livadama ima uzgajati riža, Kao, oni prije njih, prezreni kapitalisti i pristaše kralja, bili su glupi i nisu u tome uspjeli. Uostalom, što može bijedna priroda komunističkoj vlasti (nažalost i danas imamo sličnih ponašanja u tobože najdemokratskijim državama - globalno zatopljenje - op. aut.). I radnici zasukaše rukave i zasadiše rižu na Jelasu, čak je bila pripremljena zgrada, koju su Brođani zvali rižana. Zgrada se nalazila malo sjevernije od TENE. Radnisi se naradili, nadzornici sve ureno kontrolirali i gle čuda. Kad je došlo vrijeme berbe riže nigdje. Propade trud radnika, srećom ne i njihove male plaće koju su redovno primali do propale berbe. Nije poznato jesu li veliki mislioci zbog te avanture snosili posljedice ili je sve kao i danas. Malo kritike pa na drugi, četo bolje plaćeni, posao.

***

Spomenut je nešto ranije Jelas sa svojim velikim prostranstvima. Tu se je u ono vrijeme napasalo mnoštvo krava, trčkaralo je puno gusaka, pataka, kokoši. Poseban spektakl je bio kada bi se ogromno stado krava bez vodiča, spustio cestom od Brodskog Varoša prema Budainci. Krave bi se predvečer vukle polako cestom, na očaj vozača, prema svojim štalama. Kako bi koja došla do kuće sa svojom štalom, lijeno bi se odvojila od stada i mirno ušla u štalu. U početku je blo malo vozila, ali ih je iz godine u godinu bivalo sve više i više. Neki bi vozači ljutito trubili, ali krave kao krave. Nisu na to obraćale pažnju, nastavile bi se vuči po cesti do odredišta. Poneki ljutiiti ljudi su iz autobuda psovali krave i njihove vlasnike, a neki iz većih gradova bi razrogačili oči ne vjerujući da tome nazočuju. Krave su hodale tom svojom šetnicom, važnom cestom prema središtu grada, zadnji puta 1971. godine. Čast kravama, ali promet je usljed sve većeg broja vozila na cesti, bivao toliko zagušen da je gradska uprava konačno to zabranila. Nakon te zabrane vlasnici krava morali su naći novi put ka travom bogatim livadama smještenim u jugozapadnom dijelu Brodske Varoši skroz prema Slobodnici. Malo po malo broj krava se smanjivao u Brodskom Varošu pa ih danas gotovo i nema, a snaše već odavno ne nose mlijeko građanima Plavog polja. Evo na kraju priče o bosanskim ovčarima. Znam, znam, pitate se kakve veze oni imaju s naseljem Plavo polje. E, imaju! Poslije Drugog svjetskog rata pa do kraja pedesetih godina Brođani, posebno Plavopoljci, imali su svake jeseni i proljeća predstavu kakva je danas nezamisliva. U kasnu jesen, kada se već osjećao dah nadolazeće hladne zime, bosanski su ovčari preko savskog mosta, uz bosansku prugu, preko Krndeljeve ulice, dalje prema Budainci i Br. Varošu, tjerali ogromno stado ovaca. Pričalo se da su to ovce s bosanskih planina, dalekih čak i do Travnika, koje da bi preživjele zimu, dolaze na ispašu u Slavoniju, gdje zime ipak nisu toliko surove kao na planini. Dječurlija je zabezeknuto, širom otvorenih očiju gledala prizor. Oko stada trčkarali su dobro obučeni psi, čuveni šarplaninci, koji su nestašnije ovce, koje bi se udaljile od stada, brzo vratili u stado. Uz stado hodala je manja skupina ovčara, koji su ličili na biblijske pastire. Kao od kamena isklesani, srednje visine , koščati, srednjih godina, ispijena tamna lica puna bora kao posljedica dugotrajne izloženosti sucnu, vjetru, kiši, hladnoći. U ruci im je bio drveni štap, na koji su se u hodu oslanjali, a znali su i zamahnuti na poneku ovcu.

- Sikter - znao se oglasiti poneki pastir.

Na čelu male čete goniča bio je kalauz (putovođa), kojega se o svemu važnom pitalo. Obvezni dio ove neobične kolone bilo je i nekoliko omanjih žilavih brodskih konjića na koje su ovčari natrpali svu prateću opremu od zaliha jela i pića, posuđa, šatorskih krila i ostalog potrebnog za ovakve prilike. Konjići su bili mršavi i ispijeni poput goniča. Vukli su se tužna pogleda s noge na nogu, malo bi živnuli kada bi neki od ovčara na njih podviknuo ili zamahnuo štapom. Odmah bi se tu našao jedan od pasa koji bi zalajao na konjića. Kakva li je to samo bila sinhronizacija između goniča i pasa. Ovčari nisu morali psima ništa reći, oni su znali u svakom trenutku što im je činiti. Ovce su cijelo vrijeme blejale i usput čupkale travu.  Ako bi se neka malo duže zadržala već je tu bio jedan od pasa da je potjera dalje hodati. Djeca su bula očarana prizorom, naročito psima. Tom jedinstvenom prizoru nisu mogle odoliti ni plavopoljske domaćice. Obrisale bi svoje marljive ruke o skromnu kecelju i izašle na vrata i jedno vrijeme s nekom sjetom u očima gledale scenu. Onda bi uzdahnule i vratile se pravljenju ručka, koji je uvijek bio spreman za konzumaciju oko podne. Ručali su domaćica i djeca dok je domaćin ručao po povratku s posla, obično oko 15 sati. Ako im je muž radio u Đuri Đakoviću neke od domaćica su malo poslije zvuka sirene, da je radni dan završio, gledale kroz sjeverni kuhinjski prozor. Kada bi vidjele na drvenom pješačkom mostu preko mnogobrojnih pruga svoga supruga, počele su stavljati jelo i tanjur na stol.

Vratimo se na veličanstvene pse. Govorilo se da gore u bosanskim planinama ti psi bez imalo straha ulaze u okršaje s vukovima, a da bi za svoje gazde život dali. Nije zabilježen slučaj da je šarplaninac napao nekoga od stanovnika naselja. Oni su samo obavljali svoju dužnost. Ovčari su bili silno vezani za svoje pse, sigurni da ih nikada neće ostaviti na cjedilu. Zato su bez razmišljanja s njima podijelili i posljednji zalogaj.

U rano proljeće vraćali bi se ovčari sa svojim stadom u bosanske planine. Blejanje ovaca bilo je pojačano nježnim blejanjem mnogobrojne janjadi, koja se netom ojanjila. Bilo je slučajeva da se poneko janje ojanjilo i na plavopoljskim livadama. Kalauz bi naredio kratak zastoj. Djeca su zaprepašteno gledala dolazak janjeta na svijet. Čim bi janje dodirnulo travu pokušalo bi stati na nejake nožice. Nekom bi to uspjelo prije, nekom malo kasnije. Odmah bi pojurilo na majčino vime. Zabilo bi njušku u vime i veselo mrdalo repićem. Tu kratku stanku iskoristila je i druga janjad da navale na majčina vimena. Kad bi putovođa procijenio da je vrijeme za nastavak puta odlučno je rekao:

- Pokret!

I odjednom bi stado i pratnja oživjeli i krenuli.

***

Bolnica na Plavom polju otvorena je 1955. godine, a 1956. imala je 470 kreveta. Cijeli tok izgradnje pratile su znatiželjne oči plavopoljske djece. Kamioni, zemlja, cigla, kočijaši, radnici, sve je to izazivalo pažnju ne samo djece. Mališani neće nikada zaboraviti kojim su apetitom i zadovoljstvom zidari za vrijeme stanke za ručak jeli svoje skromne objede, usput se šaleći. U bolnicu su bili smješteni uglavnom plućni i psihijatrijski bolesnici.

I na samom kraju evo kratke storije o jednom plavopoljskom poslovođi. Zvao se Redžo i porijeklom je bio iz Mostara. Visok, stasit, uredno oblikovanih crnih obrva, crnokos, pravilnih crta lica, dovodio je u napast čak i stidljive brodske žene. Bio je pravi Ero, duhovit, brze misli, veseo. Jeo je dobro, pio umjereno, fin u odnosima s ljudima, kavalir prema ženama. Ako se nije htio vezati s nekom ženom odmah joj je to dao na znanje pa neka izabere hoće li ili ne biti s njim. Kad mu je dodijao samački život oženio se s jednom čestitom, nešto mlađom ženom, s kojom je ostao sve do svoje smrti početkom devedesetih godina. Redžo je bio poslovođa u slovenskoj tvrtci Inles, koja je imala stovarište između Krpanove kuće i bosanske pruge. Ta seje firma, između ostalog, bavila i daskama koje bi kamioni dovezli i istresli u dvorište tvrtke. Ne rijetko bi onda Redžo angažario momke, naročito iz Krndeljeve ulice, jer mu je cura, kasnije žena, bila iz te ulice, da te daske uredno slože na kamaru. Ti su dječaci pohađali brodske srednje škole, a potrebno je bilo angažirati 2-3 dječaka. Kada bi se pojavio takav posao Redžo bi potražio nekog od dječaka i pitao:

- Može li u subotu ujutro, trebam trojicu?

- Može! - uzvratio bi momak.

Točno u zakazno vrijeme Redži bi došao i objasnio kako daske trebaju biti složene.

- Jel jasno?

- Je!

Posao nije bio ni naporan ni dugotrajan, primjeren dobi momaka. Dečke nitko nije nadzirao niti požurivao. Obično bi završili oko šesnaest sati. Isplata je bila prvi, najkasnije drugi radni dan nakon obavljenog posla. Redžo nije škrtario. Obično bi im na ruku davao jednu do dvije radničke nadnice. Momcima u ono vrijeme velik novac.

- I, momci, hoće li biti za cure, slatkiše, izlaske?

- Naravno!

Momci bi u nekoliko dana spiskali novac na zabavu i čekali da ih Redžo opet pozove. On je uvijek pazio da im daje samo lakše poslove, kojih nije bilo puno, ali dečkima je dobra i ta povremena zarada za razonodu. Malo po malo, mic po mic i došao sam do kraja priče o nastanku brodskog naselja Plavo polje, kao i o prvim godinama života ljudi u njemu. Kada povijesničari pišu o prošlosti onda je uglavnom promatraju kroz vladare i njihove ratove, ljubavnice, sklonosti, dok je narod dekor. Evo, ja sam napisao povijest ovog naselja kroz život običnih ljudi (naroda), a vladari su spomenuti samo usput.

***

Vjerujte mi, da neki Brođanin napiše priču na razini Ive Andrića, što se tiče većine lokalnih kulturnih radnika i političara, bilo bi isto. Šutnja! Za njih niti pišrem, niti postojim. Amen!