Postoji mogućnost da nakon 11. siječnja, velika većina hrvatskog stanovništva uđe u fazu hibernacije. Što zbog blagdanskog veselja, nataložene hrane, a što zbog dva kruga predsjedničkih izbora koji će nas možebitno psihički dotući. Pitanje je zapravo je li teže nama koji slušamo, gledamo i na kraju odlučujemo koga zaokružiti (i to dva puta) ili njima koji se za naše glasove moraju izboriti. Obzirom da psihologija kaže kako prema vlastitom bivstvu ne možemo nikada biti u potpunosti objektivni, pretpostavljam da je ipak teže nama kao publici posmatrati predstavu koja, baš kao i Eurosong, svaki puta dosegne razinu više šunda i kiča.
Uzročno - posljedična veza je ključni segment od kojega treba poći. Veza je to nas, publike, glasača, punopravnih građana ove zemlje i njih kao pojedinaca koji su se odlučili iskušati na poziciji moći i vlasti. Baš kako mi je jedan poznanik iznio svoju viziju burze za rad kao mjesta na koje moraš otići, premda niti oni tebe tamo žele vidjeti, niti ti njih, ali zbog obostrane koristi to morate s vremena na vrijeme, tako sam tu rečenicu prenijela na koncept predsjedničkih izbora.
Pretpostavka na kojoj temeljim svoju tezu jest da su predsjednički kandidati ljudi. Nije ovo rečenica iza koje se krije tajna svijeta, nego samo očito koje se često izostavlja. Kao takvi on bivaju umornima, zna im biti dosadno, osjećaju se usamljenima, voljenima. I oni vole Božić i doček Nove godine, vole kuhano vino i nekada se zatvoriti i gledati filmove cijeli dan (valjda to nisam samo ja).
Jedna odluka učinila ih je izoliranima jer više ne žele biti kao drugi, oni se žele izdignuti i biti na vrhu, a znamo što društvu radi s onima koji misli da su bolji - pokušava ih dokrajčiti ili barem sebe i njih uvjeriti kako nisu zaista bolji i kako su možda zagrizli prevelik zalogaj. Tog trenutka kada su se ipak odvažili napraviti iskorak ka slatkoj vlasti, kada je put ka moći zasjenio sve druge životne staze, a vrhovno mjesto predsjednika ili predsjednice države postalo jedini fokus, tada su potpisali, rekli bi neki, "ugovor s vragom".
Ne doslovno naravno, ali bez obzira voljeli desne ili lijeve, plave ili crvene (jer u Hrvatskoj se na kraju uvijek sve svede na te dvije opcije) morate znati da je takvo što malo tko od nas spreman uistinu napraviti. Već tu im treba čestitati na hrabrosti i odvažnosti što su se izložili najljepšim i najružnijim komentarima, kritikama i stavovima masa.
Sumnjam da se gospođi Kolindi ljubilo svako ono dijete, grlila svaka bakica i milovao svaki beskućnik. Sumnjam da bi ista ijednome od njih uputila i osmjeh da se nije našla pred objektivom javnosti, reflektorima koji bi ju mogli razotkriti kao karijeristicu koja ne drži pretjerano do ljudi oko sebe. Ali od onoga trenutka kojega sam već spomenula kao presudni, kada je u dogovoru s nekima od predstavnika aktivne domaće politike odlučila otići korak više i u svojoj zemlji pokušati ostvariti najviše, gospođa Kolinda je morala prestati razmišljati na način da možda neki od tih građana prenose bakterije i klice, a koje bi se mogle naći na skupom kaputu koji je kupljen u Parizu. Ista je morala zaboraviti da joj možda djeca i nisu najdraža, posebno njihova slina koja bi mogla ostati na majici koju je kupila još u SAD-u. Morala se prikazati kao dio svake hrvatske ljudske priče, jer nikada ne možeš biti gospodar ako nisi bio sluga. Retrogradno je teško steći ljudsko povjerenje i dokazati da razumiješ nešto čega nikada nisi bila (ili bio) dio.
Tu ponovno dolazimo do koncepta uzročno - posljedične veze i hipoteze kako gospođi Kolindi trebamo mi, a ona nama i ne previše jer nakon izbora nikada nas se dosada, pa vjerojatno neće niti ovoga puta, previše pitalo. Iako bi možda ili vjerojatno gospođa Kolinda radije pijuckala skupi šampanjac ispred kamina u Aspenu, a ne išla od studija do studija izgovarajući već napamet naučene rečenice, mi, glasači, i svaki naš glas koliko god možda pojedinačno bio malen i na prvu beznačajan, na okupu dotičnoj mogu donijeti životnu preinaku u kojoj će se itekako nauživati.
Politika je nužno zlo i vjerojatno ste već čuli više puta kako će se ista baviti vama, ako vi nećete njome, zaključak je ipak kako je puno lakše ako vi povučete prvi potez, preduhitrite politiku i pokažete razumijevanje za istu. Jer samo razumijevanje može odagnati sumnje. Tako sumnje ne bi trebalo biti ako gledamo prema budućnosti, ako razmišljamo da budući vrhovni predstavnik naše zemlje treba imati barem većinu zadovoljavajućih komponenti da bismo bili zadovoljni vlastitom adresom. Ma tko god ti bio roditelj, kakav god politički put, najlakše je svoje odluke temeljiti na umjerenosti i znanju, a čini mi se kako je to ipak put kojim je krenuo ili barem koliko toliko sigurno koraca predsjednik Ivo Josipović. Uza sve navedeno, draže mi je znati kako bi neugodnu tišinu za nekog ozbiljnog predsjedničkog sastanka Josipović riješio vlastitom sonatom, nego što bi Grabar Kitarović svojim namještenim osmjehom.
Razumijevanje o kojemu govorim znači shvaćati svoju građansku dužnost. Znati da nemamo pravo jadikovati i u svoja četiri zida pisati ode o utopijskoj slobodi i lošoj politici ako sami nismo napravili ništa. Ništa je uvijek najgori izbor, nedjelovati je gore nego djelovati imalo, stoga ono što svatko od nas može i trebao napraviti, barem kako bi imali alibi za kasnije političke jadikovke uz kavu jest - IZAĆI NA IZBORE i iznijeti svoje mišljenje.
Uzročno - posljedična veza je ključni segment od kojega treba poći. Veza je to nas, publike, glasača, punopravnih građana ove zemlje i njih kao pojedinaca koji su se odlučili iskušati na poziciji moći i vlasti. Baš kako mi je jedan poznanik iznio svoju viziju burze za rad kao mjesta na koje moraš otići, premda niti oni tebe tamo žele vidjeti, niti ti njih, ali zbog obostrane koristi to morate s vremena na vrijeme, tako sam tu rečenicu prenijela na koncept predsjedničkih izbora.
Pretpostavka na kojoj temeljim svoju tezu jest da su predsjednički kandidati ljudi. Nije ovo rečenica iza koje se krije tajna svijeta, nego samo očito koje se često izostavlja. Kao takvi on bivaju umornima, zna im biti dosadno, osjećaju se usamljenima, voljenima. I oni vole Božić i doček Nove godine, vole kuhano vino i nekada se zatvoriti i gledati filmove cijeli dan (valjda to nisam samo ja).
Jedna odluka učinila ih je izoliranima jer više ne žele biti kao drugi, oni se žele izdignuti i biti na vrhu, a znamo što društvu radi s onima koji misli da su bolji - pokušava ih dokrajčiti ili barem sebe i njih uvjeriti kako nisu zaista bolji i kako su možda zagrizli prevelik zalogaj. Tog trenutka kada su se ipak odvažili napraviti iskorak ka slatkoj vlasti, kada je put ka moći zasjenio sve druge životne staze, a vrhovno mjesto predsjednika ili predsjednice države postalo jedini fokus, tada su potpisali, rekli bi neki, "ugovor s vragom".
Ne doslovno naravno, ali bez obzira voljeli desne ili lijeve, plave ili crvene (jer u Hrvatskoj se na kraju uvijek sve svede na te dvije opcije) morate znati da je takvo što malo tko od nas spreman uistinu napraviti. Već tu im treba čestitati na hrabrosti i odvažnosti što su se izložili najljepšim i najružnijim komentarima, kritikama i stavovima masa.
Sumnjam da se gospođi Kolindi ljubilo svako ono dijete, grlila svaka bakica i milovao svaki beskućnik. Sumnjam da bi ista ijednome od njih uputila i osmjeh da se nije našla pred objektivom javnosti, reflektorima koji bi ju mogli razotkriti kao karijeristicu koja ne drži pretjerano do ljudi oko sebe. Ali od onoga trenutka kojega sam već spomenula kao presudni, kada je u dogovoru s nekima od predstavnika aktivne domaće politike odlučila otići korak više i u svojoj zemlji pokušati ostvariti najviše, gospođa Kolinda je morala prestati razmišljati na način da možda neki od tih građana prenose bakterije i klice, a koje bi se mogle naći na skupom kaputu koji je kupljen u Parizu. Ista je morala zaboraviti da joj možda djeca i nisu najdraža, posebno njihova slina koja bi mogla ostati na majici koju je kupila još u SAD-u. Morala se prikazati kao dio svake hrvatske ljudske priče, jer nikada ne možeš biti gospodar ako nisi bio sluga. Retrogradno je teško steći ljudsko povjerenje i dokazati da razumiješ nešto čega nikada nisi bila (ili bio) dio.
Tu ponovno dolazimo do koncepta uzročno - posljedične veze i hipoteze kako gospođi Kolindi trebamo mi, a ona nama i ne previše jer nakon izbora nikada nas se dosada, pa vjerojatno neće niti ovoga puta, previše pitalo. Iako bi možda ili vjerojatno gospođa Kolinda radije pijuckala skupi šampanjac ispred kamina u Aspenu, a ne išla od studija do studija izgovarajući već napamet naučene rečenice, mi, glasači, i svaki naš glas koliko god možda pojedinačno bio malen i na prvu beznačajan, na okupu dotičnoj mogu donijeti životnu preinaku u kojoj će se itekako nauživati.
Politika je nužno zlo i vjerojatno ste već čuli više puta kako će se ista baviti vama, ako vi nećete njome, zaključak je ipak kako je puno lakše ako vi povučete prvi potez, preduhitrite politiku i pokažete razumijevanje za istu. Jer samo razumijevanje može odagnati sumnje. Tako sumnje ne bi trebalo biti ako gledamo prema budućnosti, ako razmišljamo da budući vrhovni predstavnik naše zemlje treba imati barem većinu zadovoljavajućih komponenti da bismo bili zadovoljni vlastitom adresom. Ma tko god ti bio roditelj, kakav god politički put, najlakše je svoje odluke temeljiti na umjerenosti i znanju, a čini mi se kako je to ipak put kojim je krenuo ili barem koliko toliko sigurno koraca predsjednik Ivo Josipović. Uza sve navedeno, draže mi je znati kako bi neugodnu tišinu za nekog ozbiljnog predsjedničkog sastanka Josipović riješio vlastitom sonatom, nego što bi Grabar Kitarović svojim namještenim osmjehom.
Razumijevanje o kojemu govorim znači shvaćati svoju građansku dužnost. Znati da nemamo pravo jadikovati i u svoja četiri zida pisati ode o utopijskoj slobodi i lošoj politici ako sami nismo napravili ništa. Ništa je uvijek najgori izbor, nedjelovati je gore nego djelovati imalo, stoga ono što svatko od nas može i trebao napraviti, barem kako bi imali alibi za kasnije političke jadikovke uz kavu jest - IZAĆI NA IZBORE i iznijeti svoje mišljenje.
