NFOTO, Luka Stanzl/PIXSELL
Zoran Milanović bučno je sredinom prošlog mjeseca upao u kampanju za parlamentarne izbore, najavljujući da će biti budući premijer, sada se tiho evakuira u predsjedničku rezidenciju i okvire svoje funkcije. Samo je šef SDP-a u jednoj rečenici priznao da odustaju od njegovih premijerskih ambicija. Treba biti svjestan realnosti, promrsio je Grbin. A realnost je takva da su potencijalni partneri objavili kako su spremni poštovati odluku Ustavnog suda, kojom se Milanović isključuje iz natjecanja: ne može biti ni mandatar ni premijer.
Nakon što mu je plan o transferu s Pantovčaka u Banske dvore propao, vjerojatno će se šef države sada zabaviti lizanjem rana. Čeka ga ozbiljan posao saniranja posljedica vlastite avanture. Do predsjedničkih izbora, koji dolaze krajem godine, morao bi se riješiti luzerskog imidža, rezultata teškog poraza kojega je u proteklih mjesec dana sam sebi priredio. Ali, što je njegovo uključivanje u kampanju donijelo Hrvatskoj? Što ostaje iza njegova vihornog ulijetanja u utakmicu za koju se na koncu pokazalo da ipak nije njegova?
Prvo, Milanovićev burevjesnički upad u kampanju sasvim je sigurno podigao atraktivnost izbora. Povećao je zanimanje i odaziv birača. Što je jako dobro za Hrvatsku, u kojoj se izlaznost na izbore – kao rezutat rastuće političke apatije društva – kontinuirano smanjivala. Ali, ono što je dobro za državu, nije dobro za HDZ. Andrej Plenković otvoreno priznaje da bi njima manja izlaznost više odgovarala. U tom slučaju, kaže, rezultati bi bili bolji, a formiranje parlamentarne većine i vlade lakše. Šef HDZ-a, dakle, navija za što veću apstinenciju. Valjda bi mu bilo najbolje da se birači u izbore ne miješaju previše.
Drugo, Milanović je SDP-u i pomogao i odmogao. S njim su izborni rezultati stranke sigurno bolji nego što bi bili bez njega. Svojim uskokom u izbore na strani SDP-a podigao je vidljivost i privlačnost ekipe s Iblera. Postali su zanimljiviji i biračima i potencijalnim partnerima. Biračko se tijelo SDP-a povećalo. Ali se politička uvjerljivost stranke smanjivala. Grbinova je družba entuzijastično slijedila Milanovića i za njegovih potpuno desnih skretanja. Dok je on govorio, cijela je stranka šutjela. Na štetu vlastitog političkog identiteta. Što je zaista SDP, kakve politike zastupa, to je danas još manje jasno nego prije. Za razliku od trenutačne koristi, šteta će biti trajnijeg karaktera.
Treće, Milanovićevo uključivanje u izbore za posljedicu je imalo potpuno striptiziranje stupnja političke porobljenosti institucija države. Predsjednik se nije ponašao u skladu s Ustavom, ali je i Ustavni sud došao u sukob s Ustavom. Sigurno ne slučajno i ne greškom, nego vođen jasnom namjerom da pogoduje HDZ-ovoj vlasti. Što i nije neka velika novost. Novost je samo razina do koje su se navodni čuvari Ustava spremni politički instrumentalizirati. Situacija neugodno podsjeća na recentna zbivanja u Poljskoj, gdje se nova vlast, nakon smjene ultrakonzervativnih i protudemokratskih prethodnika, našla pred teškom dilemom može li se dramatično devastirani demokratski poredak konsolidirati demokratskim sredstvima. Hrvatska do tog pitanja još nije stigla. Samo zato jer su devastatori demokracije pobijedili na izborima.
