Poželim tako nekad, pravo glupo ženski, podijeliti tugu s nekim. Sve je manje onih kojima se, u stanju na rubu suza, jada, bijesa i žalosti, mogu javiti. Nije da poznanici mi imaju ili više ili jačih svojih tuga, nego, ne zanimaju ih moje. Ni bilo čije druge a koje su im preblizu, pa bi se morali u njih unijeti. Najprije, ako bih im ušla u dom, isključiti televizor, bez zijevanja slušati, a kad bih zavapila: ne javljaj se, ne prekidaj me ... na pjesmu mobitela, samo iznenađen pogled koji govori: tko si ti da meni zapovijedaš hoću li se ili neću javiti.
Jutrošnju tugu podijelih sa prijateljem mailom. Poslala sam mu link sa fotografijama napuštenih olimpijskih objekata u Sarajevu. On ima okruglih sedamdeset godina, nije pristojno misliti koliko onda imam ja, ali neku manje. On je bio branitelj Hrvatske. Da li je slao granate i u moje dvorište, nikad ga nisam pitala, zašto je došao u našu kuću dva-tri mjeseca nakon Oluje izraziti saučešće zbog pogibije oca mi u istom tom dvorištu od nikad ničijih poslanih granata, nikad ga nisam pitala, je l' dao kome moju adresu u Zagrebu a da bi me uznemiravali i prijetili, nikad ga nisam pitala, a ni puno toga drugoga nikad ga nisam pitala. Ima braniteljsku penziju, koliku, nikad ga nisam pitala, razveo se od žene, zašto, nikad ga nisam pitala, živi sam, zašto, nikad ga nisam pitala.
Kao da je znao da će mi se uskoro srce smanjiti i stisnuti, prije, bit će tome dva tjedna, iz čista je mira rekao: „Znaš, da opet netko organizira omladinske radne akcije, ja bi' se prvi prijavio, gdje god bilo u Jugoslaviji“. Opa, ali nije prvi put da mu se omakne to ime države predamnom, pa nastavi nabrajati gdje je sve bio i kako mu je bilo divno, žao mu današnje mladosti što nikad neće upoznati ni sresti takvu radost. Onda smo još brbljali o „Turniru četiri skakaonice“, onim novogodišnjim skokovima u Garmisch Partenkirchenu, ali i na ostale tri skakaonice: Oberstdorf, Innsbruck i Bischofshofen, o fenomenalnom uspjehu Poljaka Kamila Stocha i tako, još neke sportske teme. A razgovarali smo prije nego što je počelo Evropsko prvenstvo u rukometu. Kad još nismo imali pojma da će Jovica Cvetković, izbornik reprezentacije Srbije, reći: „Živjeli smo 40 godina kao braća, pomiješane krvi, zajedničkih slava, Božića i Bajrama, bilo nam je lijepo. Izrekao sam istinu koja ne smije da se kaže", dodatno je objasnio Cvetković. I pozvao Hrvate – navijače da u ogledu Srbije i Francuske navijaju za Srbiju, a oni sami, hrvatski navijači, valjda imaju toliko pameti i znaju računati na prste jedne ruke da bi zaključili kako im pobjeda Srbije ili neriješen rezultat mogu biti od velike koristi. Reprezentacija Srbije više nema što izgubiti jer se već „pobrinula“ za povratak kući, ali, ali… ima li svjetla na kraju tunela. Elem, Cvetkovićeve riječi prijatelju-branitelju nisu mogle biti podsjetnik, kad smo onda, prije petnaestak dana, razgovarali o omladinskim radnim akcijama.Rekoh, a hoće to u ovim godinama biti i da se ponavljam, da sam mu jutros proslijedila link prepun prevelike tuge. Usnimljene na 31 fotografiji. I evo njega za sat vremena na mojim vratima: nisam popio kavu, ne ide mi se sa dečkima, nego, bi li ti u Sarajevo. Čujem kako mu srce lupa, ruke pomalo drhte, a nije alkoholičar i nema PTSP, bio je uredan, discipliniran i jednostavan branitelj, jebiga, morao sam, kako ja nisam morala. Molim te, hajmo u veljači, on ipak govori „veljača“, mora tako stalno, da se ne zabuni na šalteru banke, pošte, u kakvom državnom uredu, ja ću: ne razumijem te. Ma nemoj me zajebavati, misliš li da mi nije dosta moje tuge, hajmo u Sarajevo u februaru, na one naše Zimske olimpijske igre. Podsjećam ga, kao da on ne zna, namjerno ga vrijeđam i potcjenjujem, kao da nije muško, da je ovogodišnji februar rezerviran za XXIII Igre u južnokorejskom gradu Pyeongchangu. Nikad Koreja ne može stići, a kamoli prevazići Bosnu. Idemo, pristajem.
U kasno prijepodne javlja, na čistom hrvatskom, jasno mi je da čita sa Googlea: vlak Zagreb - Sarajevo ukinut je 11. prosinca 2016. godine te ne prometuje do daljnjega, ali imaju četiri autobusne linije, dvije noćne, jedna dnevna i jedna poslijepodnevna. Idemo li?
Ma idemo, naravno, eto odmah javljam Sarajevu! Neka nitko ne sklanja ono granje sa bob staze i ne popravlja ni jednu odavno potrganu stolicu, neka ne mijenja ni jedno razlupano prozorsko staklo i ne ubacuje ležaj u razrušene spavaonice. Sve ćemo mi to sami uraditi. Samo neka u Morića hanu pristave begovu čorbu...
xxzmagazin
