Nekada davno (tako su počinjale bajke, no ovo nije bajka), u vrijeme one države što je – ako se pita danas vladajuće – nije uputno ni imenom spomenuti, bila je prilično popularna komedija pod naslovom “Je li moguće, drugovi, da smo svi mi volovi?”. Promatraču današnjih zbivanja na međunarodnoj sceni neizbježno se nameće to isto pitanje u samo “malo” prilagođenom obliku. Naime: je li zaista moguće da smo svi mi toliko glupi? Da nas smatraju tako glupima?

Imamo pri tome na umu sve one, od vrhunskih (po funkcijama, ali ne i pameti) političara, preko navodno umnih analitičara, pa do dobro usmjeravanih novinara koji u atmosferi “slobode medija” uredno pišu i govore ono što im se kaže, egzistencijalno ucijenjeni mogućim gubitkom posla. Riječ je, naravno, o opasnosti ruske agresije što – tako nas uporno uvjeravaju – lebdi nad Evropom, a krunski je dokaz te opasnosti činjenica što je Rusi ni na koji način ne skrivaju, da njihova armija koncentrira svoje snage na granici s Ukrajinom i na poluotoku Krimu.

Što se događalo s Ukrajinom, kako su i zašto orkestrirane demonstracije protiv tadašnjeg predsjednika Janukoviča, tko je i javno i tajno podupirao demonstrante da bi doveo do željene promjene režima, rečeno je i napisano do sada već toliko puta, da doista nema smisla ponavljati. Zapadna, prije svega američka umiješanost u sve to nedvojbena je. A vraćanje Krima u sastav Rusije, mada neupitno u režiji Kremlja, izvedeno je toliko “mekano” i – usuđujemo se čak reći – demokratski, da djeluje koliko bezazleno, toliko i smiješno u usporedbi s promjenama režima pod dirigentskom palicom Washingtona i saveznika (Libija, Irak, dalje od toga ne treba ići, jer u obje su zemlje likvidirani dotadašnji šefovi država, a obje su bačene u kaos u kojemu se koprcaju i danas, usprkos demokratski održanim izborima). Posebna je priča Afganistan iz kojega se potkraj ljeta i Amerikanci i NATO imaju namjeru povući (nakon punih 20 godina, a bez ostvarene željene pobjede!) prepuštajući sve one Afganistance koji su s njima surađivali na milost i nemilost talibanima, ponavljajući tako ono što su svojedobno Amerikanci učinili svojim saveznicima u Južnom Vijetnamu.

Bilo kako bilo, od povratka Krima u sastav Rusije kreatori novoga hladnog rata bombardiraju nas pričama o neposrednoj ruskoj opasnosti, o potrebi da NATO šalje svoje kontingente na granicu s Rusijom (što, suvišno je i reći, poslušna Hrvatska uredno čini), uvode se sve novije i obuhvatnije sankcije, mada je i najvećem laiku jasno da one ostaju bez učinka. Povod najnovijem setu američkih sankcija je već spomenuto gomilanje ruskih trupa i naoružanja na granici s Ukrajinom. Svima su puna usta priča o koncentriranju ruskih trupa (na ruskom teritoriju!), ali nitko ni u primisli da spomene kako je ruski potez – odgovor. Zar zaista? Da, zaista. Evo podataka iz prvih dana prošloga mjeseca, a promijenilo se od tada nije ništa.

Prvoga travnja o gomilanju ruskih trupa izvještava Washington Post, idućega dana luxenburška on-line platforma L’essentiel, petoga travnja uzbunu s istim alarmantnim vijestima diže jedna od najpoznatijih emisija švicarskog radija Odjek vremena. Slijedi, dan kasnije, njemački radio namijenjen inozemstvu Deutsche Welle, a istoga dana iste se teme dohvaća i izraelski dnevnik Haaretz. Osmoga travnja opet je na redu Švicarska (CH Media-Zeitungen). Devetoga travnja to je udarna tema u emisijama britanskog BBC-a, da bi se ruski bauk još jednom vratio u Švicarsku, u uglednom Neue Zuericher Zeitung, desetog travnja. U svim tim izvještajima (a takvo je izvještavanje nastavljeno do dana današnjega) govori se, upotrebom čak i istih formulacija, o “pokretima ruskih trupa na granici s Ukrajinom”. I ni u jednom od spomenutih, kao ni kasnijih izvještaja, nema ni riječi o NATO manevrima divovskih razmjera što se kroz nekoliko mjeseci održavaju diljem Evrope, ali poglavito u zemljama bližima Rusiji. Riječ je o manevrima pod imenom Defender-Europe 21 u kojima sudjeluje 28.000 vojnika iz 27 zemalja. Sudjeluju, međutim, a to sa stanovišta Rusije nije nimalo nevažno i vojnici iz nekoliko država koje nisu (još) članice Atlantskog pakta, naime iz Ukrajine (!), Gruzije, Bosne i Hercegovine, Moldove i Kosova. Težište manevara usmjereno je na južno krilo NATO, ali – kao i prethodne godine – na područja uz granicu s Rusijom. Manevri se premještaju iz države u državu, a trajat će – da ponovimo –  nekoliko mjeseci (do lipnja!)

O tim se manevrima, dakle, na Zapadu, osim u stručnim publikacijama, ne govori. Svakodnevnoj publici (volovima, da se poslužimo izrazom iz davne komedije) namijenjene su samo informacije o kretanjima ruskih trupa. Da su ti pokreti reakcija na nešto što radi Zapad, o tome ni riječi. Pa se postavlja pitanje: je li moguće da su svi ti predsjednici, premijeri, ministri vanjskih poslova, glavni tajnici NATO, predsjednici(e) Evropske komisije i – napokon – svi ti “vrsni” analitičari iz raznih think-tankova toliko glupi da ne vide uzročno-posljedičnu vezu? Pitanje je, naravno, retoričko, jer je odgovor jasan. Naravno da oni vide tu vezu. Oni je samo, dirigirajući medijima i –osobito – igrajući na kartu proturuskih sentimenata u zemljama nekadašnjim satelitima Moskve, a u kojima su danas redom na vlasti prozapadni režimi, nastoje sakriti od šire javnosti, od onih čijim glasovima zahvaljuju što su na pozicijama vlasti. Oni, dakle, ne samo da misle, oni su uvjereni u to, da smo svi mi “volovi”, što će reći – glupi.

Ozbiljnijim rječnikom rečeno, zapadne vlasti, pri čemu Evropa tek poslušno izvršava ono što joj se naredi iz Washingtona, varaju javnost, prešućuju svoje potencijalno prijeteće poteze prema Rusiji i predstavljaju ruski odgovor na to kao objektivno postojeću rusku opasnost za Evropu.

A da bi se vidjelo koliko “ozbiljno” Zapad shvaća tu fantomsku opasnost, uvode se opet nove sankcije Moskvi, uz poziv na sastanak na vrhu (!). Uvode se, mada je Kremlj unaprijed upozorio da će na nove sankcije odgovoriti istom mjerom, što je i učinio (pa se spirala zaoštravanja nastavlja). U cijeloj toj priči o sankcijama i protjerivanjima diplomata, za vedru se notu– a bez da joj je to bila namjera – pobrinula Češka (kao da u nekom kabinetu sjedi dobri vojnik Švejk). Službeni Prag ustanovio je, naime, nakon punih sedam godina (!), i to samo dan nakon što je nove sankcije Moskvi uveo Washington, da je ruska obavještajna služba odgovorna za eksploziju u skladištu streljiva godine 2014. Pa je protjerao 18 ruskih diplomatskih službenika (tvrdeći da su sve to obavještajci), na što je Moskva promptno odgovorila protjerivanjem čak 20 čeških. Naravno, da bi bilo logično upitati kako to da češke protuobavještajne strukture nisu znale da im u Pragu sjedi 18 ruskih obavještajaca? A ako su znale, kako to da do sada ništa nisu poduzimale? No, naravno, to su pitanja što ih se nijedan vrli istraživački novinar neće usuditi postaviti. Neće smjeti!

Da bi komedija (ili tragikomedija) bila potpuna, kao osumnjičenici za eksploziju iz godine 2014. navode se dvojica navodnih pripadnika ruske obavještajne službe koji su bili optuženi da su svojedobno u Velikoj Britaniji otrovali bivšeg sovjetskog obavještajca Skripala i njegovu kćerku. Da, da, ista ta dvojica. Pa je nemoguće ne upitati se: zar moćna (a ona jest moćna) ruska obavještajna služba ima samo dvojicu operativaca osposobljenih za “prljave poslove” širom svijeta? I, pod pretpostavkom da je tako i da su oni doista uradili to za što ih se optužuje i u Velikoj Britaniji, i u Češkoj, zar su to takvi super-špijuni, da im uspijevaju takve stvari, a da ne budu uhvaćeni, mada putuju s ruskim (!) putovnicama? Pri tome u Britaniji protiv tih politički, odnosno medijski optuženh trovača nikada nije podignuta i formalna optužnica. Indikativno u najmanju ruku. A sve zajedno i smiješno i čudno.

I zaključno, još jedno pitanje. Nije li možda novi set sankcija Rusiji, kako američkih, tako i čeških, insceniran zato da bi se zasjenila afera s uhićivanjem osoba osumnjičenih za pripremanje atentata na bjeloruskog predsjednika Lukašenka (od koji jedna ima dvostruko, dakle i američko državljanstvo). Ruske tajne službe koje su sudjelovale u razotkrivanju zavjere, objavile su i snimke kako dogovora potencijalnih atentatora, tako i uhićivanja, dakle materijalne dokaze, za razliku od Zapada gdje Rusiju i dalje optužuju isključivo na osnovi sumnji, nerijetko predrasuda, u pravilu indicija i vrlo često “uvjerenja” (svi su uvjereni, pa je to, eto, dokaz).

Sve to zajedno ne samo da opravdava, nego upravo nameće ono ključno pitanje: zar oni koji nam serviraju takve priče zaista misle da smo svi glupi? Očito je da misle. Što je znak kako je krajnje vrijeme da ih ako ne odmah i opovrgnemo, barem upozorimo. Makar i samo pitajući ih: je li moguće, gospodo, da vi mislite kako smo svi mi volovi? I dokle ćete tako misliti i tako nas tretirati?

tacno