Piše Nenad Rizvanović
Jon Fosse Nobelovu nagradu dobio je „za svoje inovativne proze koje daju glas neizrecivom“
Kada smo prije dvije godine u Nakladi Ljevak kupovali prava za Septologiju – za romane Drugo ime, Ja sam drugi i Novo ime – o Jonu Fosseu već se bilo pisalo kao o izglednom kandidatu za Nobelovu nagradu. U to vrijeme Jon Fosse bio je hrvatskoj publici ponajprije poznat kao dramski pisac jer su na hrvatski jezik dotad bile prevedene samo njegove drame Netko će doći (Fitpad, 2010) i Majka i dijete (Disput, 2012). I u Hrvatskoj kao i drugdje u svijetu čitateljima i kritici trebalo je vremena da prihvate ideju da Fosse nije samo dramatičar nego i romanopisac, esejist i pjesnik. Preokret u toj predodžbi dogodio se nakon prijevoda Septologije na engleski jezik (i drugih dvadeset i pet jezika). Nekomu se ipak može učiniti da je 64-godišnjak preko noći postao najpoznatiji živi norveški pisac, no riječ je zapravo o dugom i sporom književnom procesu.
Fosseova književna karijera traje četrdeset godina i sadrži opsežan opus napisan na manjinskom norveškom narječju kojim govori deset posto Norvežana: četrdesetak drama, tridesetak knjiga proze, petnaest knjiga poezije, nekoliko knjiga eseja i knjiga za djecu.
Roman od 1250 stranica
u jednoj rečenici
Septologiju – književni projekt na 1250 stranica u sedam dijelova, tri sveska i jednoj rečenici – Jon Fosse počeo je pisati neposredno nakon prelaska na katoličanstvo 2013, a zatim još intenzivnije 2015. Prvi svezak, Drugo ime – Septologija I–II, koji je odnedavno čitateljima dostupan i na hrvatskom jeziku u prijevodu Muniba Delalića, usredotočen je na likovnog umjetnika i udovca Aslea, koji stari negdje na jugozapadu Norveške. Asle je kao i Fosse uostalom preobraćenik koji se bori s vremenom, vlastitom umjetnošću, osjećajima i identitetom. Kritičarka Guardiana Catherine Taylor u tekstu Where to start with: Jon Fosse (Guardian, 5.10. 2023) Septologiju je proglasila romanom „egzistencijalne krize, gubitka pamćenja i ustrajnih dvojnika, stvarnih ili imaginarnih, proživljenog života i života koji je mogao živjeti netko drugi“. Kritičarka piše o Septologiji kao o „zastrašujućem i intenzivnom štivu, bez pauze u rečenici“ i doista je istina da je Septologija još jedan i to višesveščani roman napisan u jednoj rečenici, no ovog puta nije riječ o nekom pomodnom hipsterskom književnom eksperimentu, već o piščevoj nakani da čitatelja što više zbliži sa svojim junakom Asleom i njegovim životom.
Septologija je jednostavno rečeno velik i neobičan roman u kojem jedan čovjek govori o svom životu. Ili možda još bolje, kao što je to rekao predsjednik Nobelova odbora Anders Olsson, „naizgled beskonačni monolog umjetnika koji govori sam sa sobom kao s drugom osobom“.
Novi Ibsen
Tek je s prijevodom Septologije na engleski Fosse postao poznatiji široj čitateljskoj publici, premda ga je i prije pratio glas „najizvođenijeg norveškog dramskog pisca nakon Ibsena“ ili čak „novog Ibsena“. Uspjeh njegova dramskog opusa, naime, bio je sužen uglavnom na Skandinaviju, Njemačku i Francusku, i tek je uvrštenje trećeg sveska Septologije – Novo ime 2022. u uži izbor prestižnih nagrada National Book Award i International Booker za Fossea značio iskorak u tzv. anglosferu, što je ujedno bio i važan preduvjet za Nobelovu nagradu. Iako je dakle Septologija imala književnog uspjeha 2021. i 2022, mnogi su bili iznenađeni kad je tajnik Nobelova odbora Mats Malm pročitao Fossevo ime, možda zbog nevjerice da bi Nobelova nagrada dva puta uzastopce mogla biti uručena nekom europskom piscu ili možda zbog čudne, ali uvijek žive nade da će Nobelovu nagradu konačno dobiti netko od vječnih kandidata, poput Salmana Rushdieja, Margaret Atwood ili Harukija Murakamija. Samo Fosse je nakon vijesti da je dobio Nobelovu nagradu rekao da se osjeća „shrvanim i pomalo uplašenim“.
Predsjednik Nobelova odbora Anders Olsson veli da je Fosse „fantastičan pisac na mnogo načina“ i da je čitatelj tako duboko dirnut njegovom literaturom da želi pročitati što više njegovih knjiga. Zaključujući da Fosse piše o tjeskobama, nesigurnostima, pitanjima života i smrti, fenomenima s kojima se svako ljudsko biće zapravo suočava od početka, Olsson je Fossea usporedio sa Samuelom Beckettom i Thomasom Bernhardom proglasivši ga „književnim minimalistom“. Zanimljivo da Karl Ove Knausga˚rd – vjerojatno najveći književni obožavatelj Jona Fossea uopće – tvrdi da Fosse uopće nije književni minimalist te da ga je pogrešno povezivati sa Samuelom Beckettom, no svi se slažu da je čitanje Fosseove melodične i hipnotičke „spore proze“ jedinstveno i dojmljivo književno iskustvo.
Zanimljivo da je Fosse književnu karijeru započeo kao romanopisac – njegov prvi roman Raudt, svart (Crveno, crno) objavljen je još 1983, dakle točno prije četrdeset godina, no u to vrijeme Fosse kao da je bio netko drugi – više od književnosti zanimao ga je rock, a za sebe je tvrdio da je neka vrsta mješavine hipika, komunista i anarhista. Deset godina poslije napisao je prvu dramu Netko će doći i zatim se dugo i gotovo isključivo bavio dramskim radom.
Jutro i večer
Nakon što smo u Nakladi Ljevak kupili prava za Septologiju, postalo je jasno da bi bilo dobro da prije Drugog imena objavimo neko Fosseovo djelo koje bi čitatelja primjereno uvelo u Fosseov opus. Izbor je pao na kratki roman Jutro i večer (Morgon og kveld, 2000) o prvom i posljednjem danu ribara Johannesa. Taj je roman ujedno dokaz da je i prije preobraćenja Fosse na sličan ili isti način pisao o pitanjima života i smrti i da samo preobraćenje nije izazvalo veće promjene u njegovoj književnoj poetici. Kritika unisono drži Fossea velikim piscem svjetla i tame, podsjećajući da njegovi likovi računaju sa stvarnom prisutnošću Boga. Fosse je uostalom nagradu i dobio, po predsjedniku Nobelova odbora, „za svoju inovativnu prozu koja daje glas neizrecivom“, no njegov veliki književni uspjeh sugerira da se ta proza ne može svesti na vjersku literaturu koja je upućena samo kršćanima i katolicima, odnosno da njegove romane rado čitaju i sekularni čitatelji kao i čitatelji koji pripadaju drugim vjerskim zajednicama (o čemu svjedoče prijevodi Septologije na turski, arapski i perzijski jezik).
Jutro i večer nije naravno jedino Fosseovo djelo koje bi bilo primjeren izbor za prvu prevedenu Fosseovu knjigu. Izbor je mogao pasti i na knjigu Kortare Prosa (u engleskom prijevodu Scenes from a Childhood) u kojoj je Fosse sabrao prozne fragmente koje je pisao od 1983. do 2013. i koji su zaista uvod u središnje teme njegova djela – djetinjstvo, sjećanje, obitelj, vjera. U Melankoliji I i II (1995. i 1996) Fosse je pisao o izmučenom umu Larsa Herterviga, autora snovitih i uzvišenih pejzaža. U Srbiji je pak prva Fosseova prevedena knjiga bila Det er Ales (2004) u srpskom prijevodu To je Ales (Arhipelag, 2009), u kojoj glavna junakinja Signe leži u svojoj kući pokraj fjorda i sanja o sebi i svom mužu Asleu, koji je jednog dana prije dvadeset godina nestao u neveri zajedno sa svojim čamcem.
Nobelov odbor ove je godine izabrao Jona Fossea baš zbog njegova jedinstvenoga književnog statusa – autor golema i ujednačena opusa poznat je i nepoznat, prevođen i neprevođen, čitan, ali svakako nedočitan. U pravu je ako se osjeća „shrvanim i uplašenim“ jer njegova prava književna karijera tek počinje.
