Foto: Wikimedia


U posljednjih se godinu-dvije kanadski psiholog Jordan Peterson prometnuo u desnog intelektualnog superstara na svjetskoj razini. Ovog je tjedna njegov bestseler “12 pravila” objavljen u Hrvatskoj. Na čemu Peterson zasniva svoje šarlatanske teze i zašto će ga prigrliti i lokalni libertarijanci i klerikalna desnica?

Ljudi su, u osnovi, isti kao jastozi: baš kao što se dva jastoga u borbi za teritorij prijeteći odmjeravaju i škljocaju kliještima, tako i ti trebaš stajati podignute glave i uspravno ne bi li svi odmah prepoznali pobjednika. Uspon radikalno desnih stranaka u Evropi posljedica je premekanog odgoja dječaka: ako se mamine sinove od malih nogu feminizira, logično je da će ih kasnije privući snažna, muška, fašistička ideologija. Zapadna kultura je pod zlokobnim utjecajem marksizma koji se maskirao u postmodernizam: ono što pokreće navodne borce za društvenu pravdu pritom nisu plemenite namjere, nego zavist i mržnja prema bogatijima.

I tako dalje, i tako dalje: svjetski self-help bestseler “12 pravila za život” kanadskog psihologa Jordana B. Petersona, koji je upravo izišao u hrvatskom prijevodu, dobrim se dijelom čita kao katalog bizarnih desničarskih teorija zavjere, a gorim kao kupusara paraznanstvenih paralela, nesuvislih tumačenja i promašenih zaključaka. Povijest nije bila patrijarhalna – tumači Peterson – jer su žene odgajale djecu, što znači da su indirektno pomogle da njihovi sinovi kasnije pokreću društvo prema naprijed: kao da osuđivanje žena na kućanski rad radi društvenog uspjeha muškaraca nije najsažetiji opis patrijarhata.

Jedno od osnovnih pravila dobrog odgoja jest da o djeci brinu i otac i majka – objašnjava dalje – što ne znači “da trebamo misliti loše o samohranim majkama, među kojima (…) su neke morale pobjeći iz brutalnih veza, ali ne znači ni da se trebamo pretvarati kako su sve obitelji podjednako uspješne”: iz ovoga, valjda, slijedi zaključak da su “uspješnije” obitelji s mužem nasilnikom i ocem zlostavljačem, nego one bez njega. “Dečki pate u suvremenom svijetu” – upozorava nas pri kraju knjige – a kada ih djevojka odbije doživljavaju “izravan susret s kaosom, koji se javlja razarajućom snagom svaki put kada ona ne pristane na dejt”: neuspješan pokušaj zavođenja možda nije idealno iskustvo, ali nekako se čini da ni “razarajuća snaga izravnog susreta s kaosom” nije najprecizniji način da ga se opiše u svijetu u kojem vršnjaci nesretno zaljubljenih kanadskih tinejdžera ginu u Afganistanu i Siriji, dave se u Mediteranskom moru ili dobijaju palicom po leđima na hrvatskoj granici Evropske unije.

“Apolitični” self-help

Pa ipak, bez obzira na blatantni zapadnjački narcizam, neizravno opravdavanje obiteljskog nasilja, izravno negiranje patrijarhata i ostale logičke vratolomije obilno natopljene ultrakonzervativnom ideologijom Jordan Peterson je intelektualni pop-star globalnih razmjera, s više od pola milijuna followera na Twitteru i milijun stalnih gledalaca na YouTubeu, a njegovih “12 pravila”, u izdanju uglednog Penguina, tiskano je u nekoliko milijuna primjeraka i već je mjesecima među najprodavanijim naslovima na Amazonu. Čak ih i anglofoni lijevo-liberalni kritičari, uostalom, tretiraju kao pristojan primjer žanra.

“Teško je napasti ovo djelo s ideoloških pozicija, jer je riječ o apolitičnoj self-help knjizi koja je istodobno bolje napisana i više pomaže čitaocima od većine sličnih”, piše Atlantic. “Politička polemika ovdje igra malenu ulogu; Petersonov cilj nije toliko da pomogne čitaocima da promijene svijet koliko da im pomogne da nađu stabilno mjesto u njemu”, smatra New Yorker. “Ovaj aspekt Petersonovog rada (psihološka pomoć, op.a) mnogo je suosjećajniji od njegovog neinformiranog i, iskreno, sramotnog političkog angažmana – pogotovo zato što su neka od temeljnih pravila, poput ‘govori istinu’, savršeno dobri moralni propisi”, zaključuje Vox.

Benevolentne pohvale koje njegovom “stručnom” radu upućuju lijevoliberalni kritičari lijepo pokazuju koliko je duboko Peterson uronio u medijski mainstream. Problem s tim pohvalama, međutim, nije samo u tome što olako previđaju da su eksplicitni ultrakonzervativni stavovi gusto raštrkani “nevinim” tekstom svjetskog self-help bestselera, nego u tome što pretpostavljaju da postoji dimenzija teksta koja je posve lišena ideoloških naslaga: zona moralno čistih, neproblematičnih, “običnih” i svakodnevnih savjeta. A upravo tamo gdje se čini da ideologije nema, “12 pravila” najefikasnije plasiraju desničarsku ideologiju.

Njihova je političnost najučinkovitija tamo gdje čitaoci smatraju da čitaju “apolitičnu self-help knjigu”, a to što “Petersonov cilj nije da pomogne čitaocima da promijene svijet” znači, među ostalim, i to da mu je cilj da se čitaoci nauče prihvaćati svijet ovakav kakav jest, ni ne pomišljajući da bi mogao biti bolji. Sve ovo postaje mnogo jasnije ako se “12 pravila” čita u kontekstu Petersonovog eksplozivnog karijernog uspona. Još prije samo dvije godine, 55-godišnji klinički psiholog iz Toronta s jednom objavljenom knjigom i nekoliko radova poznatih u uskim naučnim krugovima kretao se sigurnom trasom akademske anonimnosti.

Kult pojedinca

A onda je kanadska vlada predložila tzv. zakon C-16, koji kriminalizira poticanje na mržnju protiv različitih rodnih skupina: protumačivši ga maliciozno – i netočno, prema pravnim stručnjacima – kao napad na slobodu govora, Peterson je plasirao seriju YouTube predavanja pod naslovom “Profesor protiv političke korektnosti” i odmah postao zvijezda onoga što se, figurom forsirane subverzivnosti, brendira kao “intelektualni dark web“. Ondje je zaigrao ulogu racionalnog naučnika koji precizno artikuliranim argumentima smireno dekonstruira stavove zajapurenih ljevičarskih studenata, histeričnih feministkinja i zanesenih aktivista: video-klipovi nazvani “Jordan Peterson uništava Islam u 15 sekundi” ili “Gledajte kako Jordan Peterson uništava ljevičarsku voditeljicu” instantno su postajali viralni, a intervju s Cathy Newman u januaru ove godine neopozivo ga je promovirao u korifeja internetskog Kulturkampfa.

Prelazak s “tvrde” akademske teorije na pop-formu self-help literature utoliko je samo logičan poslovni korak novopečenog superstara koji je vrlo brzo napustio kliničku praksu i mjesto predavača na fakultetu u Torontu ne bi li zajahao val medijske popularnosti. “12 pravila” jasno se, uostalom, naslanjaju na široku Petersonovu onlajn platformu: formulirao ih je prema svojim postovima na Quori, u kojima je odgovarao na pitanje “Što je ono najvrednije što bi svi trebali znati?“, a pregled čitalačkog feedbacka i pozitivnih ocjena – prepričava već u prvim rečenicama knjige – osigurao mu je “ispitivanje tržišta najviše razine”. Upravo zato, “12 pravila” je najuputnije čitati u ključu ideologije kapitalističkog uspjeha: mačistički gard, antifeministički stavovi i opsesija “marksističkom” kulturnom zavjerom nedvojbeno će i u Hrvatskoj provocirati najviše reakcija, ali u njihovoj pozadini neprestano radi tihi obrt apologije kapitalističkog sistema.

Većina Petersonovih pravila zapravo su savjeti usmjereni prema pojedincu koji treba prvenstveno brinuti o sebi, ne zamarajući se pretjerano društvenim ili ekonomskim odnosima: od uvodnog “Glavu gore i stoj uspravno”, preko izvrtanja “zlatnog pravila” – koje nas podučava da druge tretiramo kao što bismo htjeli da oni tretiraju nas – u “Ponašaj se prema sebi kao prema nekome kome si odgovoran pomoći”, pa do “Budi prijatelj s ljudima koji ti žele najbolje” i “Pospremi vlastitu kuću prije nego što kritiziraš cijeli svijet”, u fokusu bestselera su pojedinac, njegova individualna odgovornost i briga za samoga sebe.

Osnovna strategija Petersonovog pristupa u tome je što pomoć nudi najprivilegiranijima među pojedincima: mladim, bijelim, heteroseksualnim muškarcima. Njegova je dvostruka perverzija pritom što ih predstavlja kao žrtve sustava, neopravedno opterećene krivnjom koju im nameću raznorazne feminističke aktivistkinje i marksistički kritičari. Logična pitanja tu su unaprijed eliminirana. Primjerice: ako u neprestanoj životnoj borbi, slijedeći drevnu mudrost jastoga, svi držimo glavu gore i stojimo uspravno, ne znači li to da će neki na kraju ipak morati biti poraženi, ma koliko uspravno stajali? Ako su nam prijatelji ostali bez posla, zdravlja ili obitelji pa nemaju vremena misliti na našu dobrobit, trebamo li ih napustiti? Ako netko ne može “pospremiti vlastitu kuću” jer je, recimo, ne posjeduje, smije li kritizirati svijet ili je kritika rezervirana samo za vlasnike nekretnina?

Samoostvarujuće proročanstvo

Iz perspektive “12 pravila” – naravno – sve su ovo samo lažna opravdanja i prenemaganja. Projekcija stabilnog, snažnog, samopouzdanog muškarca koji upravlja vlastitim životom slika je koju Peterson uspješno prodaje svojoj ciljnoj skupini, nadograđujući je savjetima o tradicionalnom ustroju obitelji, “prirodnoj” podjeli muško-ženskih uloga i odgoju djece čvrstom rukom. Glavna prednost ovakve poslovne strategije – jer “12 pravila” su prvenstveno poduzetnički projekt – u tome je što djeluje poput samoostvarujućeg proročanstva: oni kojima se Peterson obraća doista imaju najbolje početne šanse da postanu uspješni vlasnici nekretnina koje potom mogu uređivati. Sporedna prednost u tome je što sve potencijalne prigovore unaprijed pretvara u vlastite dokaze: spomenemo li ekonomske i društvene nejednakosti na kojima počivaju privilegije Petersenove publike, već smo postali tipični predstavnici zamorne kultur-marksističke kritike.

Pa opet, teško je ne primijetiti lakoću kojom Peterson prelazi preko tih nejednakosti. Kada u prvom poglavlju ustanovi da “jedan posto najimućnijih ljudi na svijetu posjeduje koliko i 50 posto onih koji imaju najmanje, a 85-oro najbogatijih onoliko koliko i tri i pol milijarde najsiromašnijih”, odmah to proglašava prirodnim zakonom, istim onim prema kojem i vrlo mali broj nebeskih tijela ima proporcionalno najveću masu. Teško je čak i započeti suvislu kritiku ovakvog rezoniranja: dovoljno je zaključiti kako za Petersona društvo kao da i ne postoji. Ali nema veze: tu su pojedinci i njihove obitelji.

Napokon, čak i opsesivno insistiranje na hegemoniji “kulturnog marksizma” – maskiranog u deridijansku postmodernu teoriju, pri čemu marksiste i Derridu vjerojatno povezuje samo to da im ovakva teza bila podjednako smiješna – prikriva činjenicu da je marksizam odavno poražen ondje gdje je njegovo težište, u polju socio-ekonomskih odnosa: “marksisti” možda, makar u Petersonovim fantazijama, vladaju humanističkim akademskim odsjecima, ali ostaje činjenica da ih nema na ekonomskim, pravnim ili politološkim fakultetima, da ih nema među radnicima, a kamoli u državnoj politici. Bauk marksizma, ukratko, kruži stranicama self-help literature ne bi li prikrio koliko su marksisti danas zapravo nemoćni.

Plodno tlo u Hrvatskoj

I dok je donekle razumljivo kako ovakve konstrukcije mogu naći publiku u Kanadi kojom upravlja vlada posterboya političke korektnosti Justina Trudeaua, s 50-postotnom zastupljenošću žena i prijedlozima zakona poput C-16, ostaje činjenica da je Petersonova popularnost globalni fenomen. Zato će biti itekako zanimljivo pratiti odjek “12 pravila” u patrijarhalnoj Hrvatskoj, gdje pripovijest o feminističkom tlačenju krivo optuženih dječaka teško da može rezonirati izvan vrlo uskih, srednjoklasno-urbanih, pseudoprovokativnih intelektualnih krugova uhvaćenih u beskonačnu igru istodobnog distanciranja od desnog domoljublja i lijeve “hegemonije”. Ali Peterson je pronašao svjetski uspješnu formulu, pa nema razloga da ona ne profunkcionira i lokalno.

Teorija marksističke kulturne zavjere, uostalom, sasvim se lijepo nastavlja na sveprisutni paranoidni narativ o “komunjarama” i salonskim ljevičarima koji iz pozadine upravljaju hrvatskom kulturnom scenom i medijima. Tradicionalizam rodnih uloga uklapa se u svjetonazor ultradesnih, katoličko-fundamentalističkih strančica i udruga. Glorifikacija individualne odgovornosti i temeljita apologija kapitalizma skrojene su točno po mjeri domaćih libertarijanaca i ekonomskih liberala. Izvrnuta teza prema kojoj je privilegirana skupina zapravo žrtva pomahnitalih manjina ovdje bi bez većih problema trebala uhvatiti korijena. U svjetonazoru koji promovira Peterson, drugim riječima, ima ponešto za svakoga: Željku Markić i Matiju Babića, Nina Raspudića i Gorana Vojkovića, Ladislava Ilčića i Nenada Bakića…

Nije čudno što je Petersona među prvima opsežnim intervjuom promovirao navodno liberalni Jutarnji list i što ga je pohvalio konzervativni Večernji list, što su o njemu s odobravanjem pisali Liberal.hr i Bitno.net, što se svidio autoru probiznis Indexa i što smo njegovu knjigu dobili u izdanju Verbuma, pa će u izlozima stajati uz katoličke kalendare, porculanske križeve i pozlaćene kaleže. Za širu prihvaćenost nedostaje mu tek izraženija nacionalistička komponenta, ali što da se radi: nacionalne partikularizme nešto je teže utržiti na globalnoj razini. Neovisno o nacionalnom deficitu, Peterson već sada, prije nego što je recepcija njegovog hita zapravo i počela, u Hrvatskoj funkcionira kao pouzdani označitelj onog ideološkog teritorija na kojem se u čvrstom zagrljaju valjaju ekonomska i svjetonazorska desnica.

Što ne znači da ga i ljevica ne može čitati kao dobrodošao self-help. Recimo, kao poduku o tome koliko može biti važno korištenje različitih internetskih platformi. Ili o tome kojim se sve kanalima mogu popularizirati politički stavovi. Ili – zašto ne – o tome da, na kraju krajeva, ipak ima nečeg utješnog o tome što se borimo protiv ljudi koji misle da su isti kao jastozi.

 

bilten