Josip UŽAREVIĆ: DNEVNIK KRIZE
(Zdravko Malić, Stazom pored druma. Dnevnik osamdesetih, Zagreb: Disput, 2019. Uredila Irena Lukšić; Noć bez sna. Dnevnik devedesetih, Zagreb: Disput, 2019. Uredio Josip Pandurić)
Josip Užarević: Zdravko Malić o hrvatskoj književnosti
Među najdramatičnijima, pa i najautentičnijima, svakako su izvješća o (košmarnim) snovima dnevničkoga Ja te o gotovo proročkim snovima-najavama vlastite smrti. Samo te dvije teme mogu biti ozbiljan istraživački projekt kada su u pitanju Dnevnik i njegov autor. Ovdje ću se zadržati na najosnovnijem.
O snovima u kojima kasni na vlak želeći nekamo stići, a u tome ga priječe mnoge zapreke, sam autor zaključuje: „Očigledno se radi o nekim dubinskim, atavističkim egzistencijalnim zebnjama, koje se vrte oko mogućnosti-nemogućnosti kretanja kao temeljnog iskaza-naloga slobode, životnog preduvjeta. (Proppova struktura bajke!)“. I dodaje: „Jezik sna. Pjesma ga dotiče, ali i njoj on izmiče“ (II-679). Same pak snove određuje ovako: „Onostranost. San je kontrastna dopuna jave. San je znanje neznanja, biće nebića. Antinomija. Neki drugi svijet“ (I-567). A snovi su u pravilu mučni, bezizlazni: „Opet sam imao mučan san. Nešto se sa mnom strašno događa. Neko me opako čudovište uhvatilo za gušu i disati mi ne da. Nije dobro, zlo je. […] Podzemljujem“ (II-222). Objašnjenje takvih snova nije dano čovjeku: „Neka mi nitko ne kaže da je san nepredvidljiva, aleatorijska inačica zbilje. Mi ne umijemo ući u san, a njegova smo kuća. Gdje su mu granice?“ (II-606).
Za Malića su snovi u strukturnome i funkcionalnome smislu najsličniji bajkama i basnama, oni su ona dubinska magma iz koje nastaje ljudski (duševni?) „ohladak“ i „bolja polovica“ umjetnosti: „Svijet sna još je uvijek nespoznatljiv, Djevičanska zemlja. Mislim da je ta zemlja najviše nalik onoj iz bajki i basana. I mislim da je strah, da je zebnja zajedničko podneblje tih dvaju svjetova, svijeta sna i svijeta bajke i basne, svijeta čarobne priče. Mislim da je umjetnost jednom svojom (boljom?) polovicom predajna antena htonijskog svijeta snova. To mislim posve ozbiljno. Ispod nas, u dubinama tvari od koje jesmo, ključa magma snova. Naš pandemonij. Ono što je Li Po nazivao prvotnim tvoračkim kaosom. Talionički kotao tvari. Njegov smo ohladak. Do dana sudnjega. A onda će, ponovno, sve mogućnosti biti moguće“ (II-706). Do takve ontologije sna Malić dolazi potaknut snom u kojem on i njegov omiljeni mačak Murgo bježe od neke „tete-vještice“ koja hoće oteti ljubimca…
Poseban status ima u Malićevim snovima smrt. Više je nego potresno ovo priznanje: „Odilon Redon. Iz francuske Enciklopedije simbolizma. Njegovu predodžbu ljudske glave zakotrljane svemirom ja sam višeput u dječaštvu sanjao i iz tih se mučnih snova budio s krikom na usnama. Kada sam, tamo negdje s početka pedesetih, vidio reprodukciju te Redonove slike, odahnuo sam s olakšanjem: nisam jedini koji sanja takvu varijantu vlastite kozmičke egzistencije! Ali i nadalje sam uvjeren: iz atoma raspršenih kozmosom čovjek nastaje i takav u kozmos ponovno 'nestaje'. […] Moja astrometafizika. Podjednako stvarna i nestvarna“ (II-724).[1] A činjenicu da je Malić u dva-tri navrata sanjao svoje pokojnike (mamu, tatu, starijega brata Hrvoja koji je umro u Sarajevu za vrijeme opsade) valja shvatiti kao proročko pred-viđanje ili najavu vlastite skore smrti.
U danome kontekstu nije nelogično pretpostaviti da je nesanica, od koje je Malić patio sve godine otkad piše dnevnik, možda zapravo strah i bijeg od košmarnih snova. Bijeg u čitanje i besana noćna razmišljanja: „Besanu sam noć kratio čitajući Grčku u doba Perikla R. Flacelièrea u sjajnom prijevodu Vite Klaić“ (I-107); „Noćas sam besanio svu noć“ (I-366); „Do jutra je još beskrajno daleko“ (I-434, 435)…
[1] Malićev stav da „iz atoma raspršenih kozmosom čovjek nastaje i takav u kozmos ponovno 'nestaje'“ začudno korespondira s mojom tvrdnjom kako je određena vrsta arhetipskih snova, koju sam nazvao „posmrtnim letom duše u svemir“, zasnovana s jedne strane na pretpostavci da voda ima sposobnost pamćenja odnosno čuvanja i prenošenja informacija, a s druge da određena količina vode zasigurno dolazi iz svemira u obliku kometa. S treće pak strane valja znati da osnovnu građu ljudskoga mozga čini voda (Josip Užarević, „Posmrtni let duše u svemir. O jednome arhetipskome snu“, u: Živa Benčić i Dunja Fališevac (ur.), Prostori snova. Oniričko kao poetološki i antropološki problem, Zagreb: Disput, 2012, str. 51-70).
