Da se onomad, godinu, dvije nakon zadnjeg bratoubilačkog rata tražilo javno mišljenje, da se ispipavalo kao pokušaj anticipacije viđenja jugoslavenske krize trideset godina poslije, onako neprecizno kako se to često čini kada se raju pita o svemu i svačemu, držim da bi odgovori bili više pozitivni nego negativni.
Da se, dakle, od naših naroda i narodnosti, trivijalno ali indikativno, tražilo izjašnjavanje kakvo će biti sjećanje o našemu ratu godine 2024. i kakvo će u toj dalekoj budućnosti biti mišljenje o Srbima u Hrvatskoj, uvjeren sam da bi puk većinski odgovarao – ma kad je to bilo, davnih dana, ‘tko to više pamti, zaboravljeno, trideset godina od rata Srbi neće biti tema, o strahotama i posljedicama rata govorit će se isključivo kroz pozicije stručnih, naučnih analiza i rasprava, Srbi neće biti označeni kao zajednica od koje Hrvatima prijeti opasnost, neće biti doživljavani kao narodni neprijatelji, nelojalni građani čija su odanost i dužnost ipak prema otadžbini, a ne domovini, neće osjećati bilo kakvu nelagodu i neugodu izjašnjavati se i biti Srbi u Hrvatskoj 2024. godine.
Eto kako! Tako će biti! Kakva priča o ratu i Srbima nakon trideset godina…
Sigurno bi se među odgovorima dalo probrati i onih kako je nepristojno govoriti o nacionalnoj opredijeljenosti jer to je malograđanski, da ne kažemo dehumanizirajuće, simptom nedovoljno razvijenog, neciviliziranog, akulturnog svijeta, te da će, s obzirom na jezik, Srbi i Hrvati, poslije toliko vremena biti ono šta su bili i prije, jedno te isto samo sada u više država.
Premda se to znalo i tada, a mirotvorne inicijative na to ukazivale, politike Beograda i Zagreba kao odgovor na jugoslavensko pitanje bile su usmjerene protiv puka, protiv ljudi, protiv raje, protiv naroda, protiv mira, mirotvorstva i mirotvoraca, protiv zavičaja, protiv života, protiv zdravog društva, protiv uspravnog hoda…
Trud koji se koncem osamdesetih i početkom devedesetih prošlog stoljeća ulagao u rat isti je onaj trud koji ne dopušta ugodu biti Srbin u Hrvatskoj 2024., koji se trudi da biti Srbin izaziva nelagodu, da se izbjegava, ili ako baš mora, da se izgovara ispod glasa.
Kako to da nelagoda biti Srbin u Hrvatskoj uspijeva opstati sve ove godine? Kako to da je ta nelagoda izjašnjavanja pripadanja bilo čemu sa srpskim predznakom ukorijenjena u ležernost svakodnevice trideset godina od rata?
Može se to i premjeriti. Žilavost te nelagode, čini mi se, najmjerljiva je u imenima i riječima, što nužno ne otkriva sav sadržaj, ali neugodno upire prstom, jer Jovan, tačka i prezime Srbljan nisu baš poželjni i uhu ugodni.
Nelagoda je prisutna, snažno. Da bi taj osjećaj spram Srba i srpstva bio održavan tolike godine poslije rata, u pozadini moraju biti neke snage, neke metode, nekakva organiziranost, nekakva namjera, nekakva malicioznost, nekakav pokvareni plan, nekakvo saznanje, odnosno nekakvo neznanje da se takvo stanje stvari podržava i njeguje.
Jer, kako u suprotnom, ako su od rata prošla tri desetljeća, nelagoda srpstva još može biti živa i aktualna kao da je rat okončan jučer? Kako može biti poželjno nakon gotovo pola životnog vijeka na cijele etničke skupine prenositi stigmu kolektivne krivnje, održavati živu misao jednog naroda kao agresora, krivca, gubitnika, i to u današnje vrijeme, dakle trideset godina u miru, i to isticati kroz politički angažman?
Ono čemu nas je surova stvarnost navedenog perioda naučila jest da je nacionalističko iživljavanje na vještački stvorenom strahu od drugih, u Hrvatskoj od Srba, unosna rabota. U minulom periodu možda i najisplativija. Osmišljena je i planski vođena.
Srpskoj zajednici u Hrvatskoj od strane nacionalističke desnice zamjera se to što su, eto, Srbi, dok joj se od, uvjetno govoreći, hrvatske ljevice, zamjera to što pristaje na političke dogovore i svrstava se uz taj isti HDZ koji je izmislio suvremenu antisrpsku i srbofobnu politiku i inaugurirao je kao vrijednost.
Nacionalni identitet inače je iznimno podatan kao detonator mobilizacije i usmjeravanja širokih masa. Jednome su to ideali, drugome vrijednosni papiri, dionica u koju se uložilo integritet i dostojanstvo, sebstvo, vjeru, svjetonazor, a nerijetko i vlastite ali nemjerljivo više društvene pare.
Nositelj i izvršitelj tih radova kod nas je dakako državotvorna stranka HDZ. Vrlo uspješno sproveli su taj projekt u djelo. Doduše danas je to malo drugačiji, kozmetički dotjeran HDZ, ali razina njihova utjecaja i dominacije na političke prilike u Hrvatskoj nije se promijenila, to jest, nije oslabila.
Kako drugačije objasniti da narod i dan danas na izborima bira tu istu političku stranku koja je opljačkala državu, a time i sam narod. To valja imati na pameti.
Nije ta državotvorna politika zlokobnih devedesetih sustavno i planski počistila Srbe isključivo s područja SAO Krajine, nastojala je to činiti po cijelom teritoriju Hrvatske, i tamo gdje rata nije bilo. Koga zanima neka usporedi lako dostupne popise stanovništva u tih deset godina 1991 – 2001. Razlika je u nekih 350 000 hiljada ljudi. Procjene su da je s područja koje su kontrolirale srpske snage Olujom protjerano oko 200 000 hiljada ljudi. Onih preostalih 100 000 do 150 000 protjerano je organiziranom antisrpskom četverogodišnjom psihozom s teritorija neshvaćenog ratom.
Sve je poznato. Brojne rasističke i šovinističke ispade rukovodećih pripadnika tadašnjeg državotvornog hadezea ostale su kao svjedočanstvo. Pored individualnih samohvala o namjerama državnog vrha možda najpouzdanije i najslikovitije govore transkripti sjednica VONSA.
Od tada, polazna tačka srpske zajednice u Hrvatskoj uvjetovana je upravo tim nestankom. S obzirom na navedene okolnosti, postavlja se pitanje kakvu politiku voditi imajući u vidu teret Srbina u Hrvatskoj?
Naravno, da se pokuša koliko toliko obnoviti, da pokuša rasti, a ako ne može onda da se barem očuva za neko buduće, povoljnije i sretnije vrijeme. Svakako pri odabiru politika valja imati u vidu tko stoji na drugoj strani? Je li bolje izabrati konfrontaciju ili kompromis? Dakako, Plenković i Karamarko nisu isti. Hoće li se opet pojaviti neki novi Karamarko? Sasvim izvjesno. Ako se hadezeovim snagama kaže ne, kako će se te snage postaviti prema srpskoj zajednici ubuduće?
Od Srba su kroz devedesete istovremeno napravili i agresora i žrtvu, agresora u ratu, žrtvu u miru. Takozvanoj hrvatskoj ljevici danas smeta viktimološka uloga srpske politike i svrstavanje uz one snage koje su kroz devedesete, ali i kasnije, bili srpski krvnici.
A zašto se ti kozmetički ljevičari nisu obračunali s hadezeovom kriminalnom družinom kad su bili na vlasti? Recimo, šta nisu poništili kompletnu pretvorbu i privatizaciju kad su pobijedili na izborima prvi, drugi put?
Vidjeli smo koliko destruktivan i nemilosrdan HDZ može, hoće i zna biti. Ne samo prema srpskoj zajednici nego prema svima na koga usmjere pažnju. Odbiti ih obično znači politički nestanak. Reći HDZ-u ne nije za svakoga isto. U slučaju srpske zajednice ulozi su daleko veći.
