Ponekad vidim ljude koji se mažu ljekovitim blatom. Izgledaju poput urođenika Papue Nove Gvineje. Sasvim premazani blatom čekaju da se ono osuši i stvrdne. Leže na suncu, ponekad šeću naokolo i sa sličnima razmjenjuju priče o čudesnom ozdravljenju njihovih poznanika i neznanaca. Nadaju se da će i njima blato pomoći. Pate i vjeruju u korist i ljekovitost tog postupka.
Vidio sam ih u Ninu, na Pagu, kod Zablaća, na Susku, na obali Mrtvog mora. Blato smrdi, no ljudi se nadaju poboljšanju svojih kostobolja. Probao sam to i sam u nekoj uvali Punta Križa, na Cresu; nije bilo loše, a nakon pranja i kupanja osjećao sam se bolje. Valjda sam bio čist.
Nije to mazanje samo ljetni ritual u zabačenim muljevitim uvalama. U Varaždinskim i drugim toplicama, Ivanić Gradu i Naftalanu premazuju vas stručne ruke, strpaju vas i u nekakav kotao, a poslije pažljivo čiste. Tamo sve smrdi, čini mi se na sumpor. Iako okolo šeću ljudi u bijelim kutama, nisam baš uvjeren u ljekovitost tih tretmana. Mislim da se znanost time malo bavi, iako se govori o radioaktivnosti, mineralima i energetskim silama.
Ne bih htio da moja sumnjičavost pokvari rezultate medicinskog turizma ili potakne ljutnju ljudi kojima mazanje blatom pomaže. Subjektivno se nakon tretmana mnogi osjećaju bolje i lijep je osjećaj gledati kako pod mlazom vode nestaje blato, a koža dobije zrak i svjetlo. Dobro, možda se zdravlje i nije popravilo, ali stanje jest.
Možda je ta faza nabacivanja blatom malo neugodna i miris nije najbolji, možda je istina da tome najviše pribjegavaju dokone žene nakon najboljih godina i muškarci kojima škripe zglobovi, ali svatko će razumjeti da za poboljšanje treba i trpjeti, piti gorke lijekove ili se mazati blatom. I sam sam se mazao iako mi nije trebalo.
Ljudi zato često kažu da, u prenesenom smislu, živimo u blatu. Ne misli se na mulj, već na društvo i vrijeme u kojem živimo. Blato i smrad fekalija samo su slika zagađene društvene okoline u trenutku kada se prikrivaju vrline ljudi, a jasno vide njihove mane i osjeća smrad svetog egoizma.
No slika Hrvatske kao čistilišta je lažna. Kuhamo se i ledimo, iskušava nas se i patimo, čekamo da će muke proći same od sebe i da će slovo P nestati s našeg čela (peccato – grijesi, Dante) nekim čudom ili odlukom Ustavnog suda.
Nisu potrebne takve složene slike patnje, iskušenja, spoznaje grijeha, odrješenja i kazne. Stvar je zapravo jednostavna, ali je jednostavno rješenje teško.
Treba oprati blato.
A to trebaš učiniti sam. Ne možeš ostaviti drugima i nasljednicima. Treba izaći na sunce, otići na pregled doktoru, a ne vjerovati u čuda, alternativnu medicinu, uklanjanje uroka, u tarot, dušmane i povijesne silnice, zavjere i zlobu zavidnih neprijatelja, perfidne Albione, imperijalističke zavjere.
Hrvatska je pred čistkama, ali to ne znači da je pred čišćenjem. Usmjereni na sebe stranački će lideri zamijeniti sebi nepoćudne mlađima, ukloniti neposlušne, proskribirati ekstremiste i nepouzdane. Ubrzano se traži oprost grijeha, demonstrira lojalnost. Tvrdit će da ispiru blato.
Izgleda kao da smo u toj fazi. Oko nas naizgled svuda blato, smrdi na tamjan i sumpor. Valjda to nabacivanje truleži i blata, svakodnevno ponižavanje pameti, podcjenjivanje poštenog i dobrog treba da bismo shvatili vrijednost čistoće. No čistke nisu i pročišćenje.
Čeka se uz opravdanje da će sve jednom proći, uz tvrdnju da smo u tranziciji ili u čistilištu.
Nisam siguran da je čistilište kategorija teologije ili pak književnosti koja s više mašte ide u detalje razina i krugova neba. Čistilište je utjeha i oslonac komotnih i ravnodušnih ljudi, neka vrsta ljestvi za dosizanje ideala koji opravdavaju njihovu moralnu bijedu i indolentnost.
Ne, nije to pitanje vjere i propovijedi, prije karaktera i raširene kulture mitova i čuda.
Dosta ovog ezoteričnog i nejasnog jezika. Metafora je dobra, oko nas pomalo zaudara i prljavi skandali povlače se u svakom dijelu društva.
Politika zaudara, političari su intelektualno prosječni i dosadni, a moralno problematični, Crkva se bavi nekretninskim biznisom, posluje s ljudima koji su povremeno u zatvoru, a rijetko u crkvi, sudovi su na lošem glasu, a pravda je bez glasa, Akademija šuti, a sveučilište pruža sliku uspješnih mediokriteta. Stupove društva izjeda crvotočina.
Naizgled se sve može prekriti novom bojom i pozlatom, ali ispod listića zlata caruju termiti i gnjilež.
Medije se prati iz navike i bez oduševljenja, najbolji filmovi su crne komedije. Knjige se ne kupuju, a najbolja je prođa onih o svjetskim zavjerama, čudesnim izlječenjima, kuhanju i samopomoći.
Čeka se stvrdnjavanje blata i olakšanje kad mlazovi vode uklone sve to. Ne čeka se ni revolucija ni propast, čeka se da vremenom blato ispuca, da se naviknemo na smrad i radujemo trenucima kad mislimo da nam je to pomoglo i da smo pročišćeni.
Stvar je jednostavna. Naši su nas namazali blatom, najviše preko očiju. Nitko nas ne tjera da prodajemo svoj plin, tvornice koje su izgradili radnici, polja i šume, rudna blaga države. Nitko nas nije tjerao da se zadužimo i zagušimo kreditima.
To su napravili naši rodoljubi.
Zbog provizije ili samo zato što je tako bilo lakše dobiti sljedeće izbore.
Dionice najboljih kompanija (INA, HT) dijelile su se narodu, narod ih je kupovao i prodavao. Dijelile su se mirovine i plaće, zapošljavale su se pristalice, rođaci i sve vrste uhljeba – do zla Boga gramzljivi, zli i nesposobni, bez škole i s lažnim diplomama.
I sad tražiti da se skine vlastito blato to je kao da sam sebi dereš kožu.
Kako će se stranke osloboditi svojih parazita, pokvarenjaka ili jednostavnih budala?
Najavljuju se čistke, ali će možda (treba li? i to možda?) osim idiota čišćenju podleći oni opasni i nelojalni? Uz prijetnju toga da oni odlučuju o listama i izborima stranački baroni i pretorijanci dovest će tek bezobraznije i mlađe.
Blago onima koji vjeruju da je njihovo pročišćenje lakše, da se u korizmi treba odreći alkohola, slatkiša ili kivija. To otrpe, pa im je savjest očišćena.
Još lakše je onima koji se iza zastora ili mrežice riječima odreknu grijeha i sotone, dobiju kaštigu u obliku recitacija molitvi.
Ništa se ne treba mijenjati, ali sve izgleda bolje, kao kad se najprije namažemo, pa isperemo blato.
Gledam i učim, pa mislim: nije li ipak bolje otići doktoru. Preporučam kirurga.
autograf
Vidio sam ih u Ninu, na Pagu, kod Zablaća, na Susku, na obali Mrtvog mora. Blato smrdi, no ljudi se nadaju poboljšanju svojih kostobolja. Probao sam to i sam u nekoj uvali Punta Križa, na Cresu; nije bilo loše, a nakon pranja i kupanja osjećao sam se bolje. Valjda sam bio čist.
Nije to mazanje samo ljetni ritual u zabačenim muljevitim uvalama. U Varaždinskim i drugim toplicama, Ivanić Gradu i Naftalanu premazuju vas stručne ruke, strpaju vas i u nekakav kotao, a poslije pažljivo čiste. Tamo sve smrdi, čini mi se na sumpor. Iako okolo šeću ljudi u bijelim kutama, nisam baš uvjeren u ljekovitost tih tretmana. Mislim da se znanost time malo bavi, iako se govori o radioaktivnosti, mineralima i energetskim silama.
Ne bih htio da moja sumnjičavost pokvari rezultate medicinskog turizma ili potakne ljutnju ljudi kojima mazanje blatom pomaže. Subjektivno se nakon tretmana mnogi osjećaju bolje i lijep je osjećaj gledati kako pod mlazom vode nestaje blato, a koža dobije zrak i svjetlo. Dobro, možda se zdravlje i nije popravilo, ali stanje jest
Ne bih htio da moja sumnjičavost pokvari rezultate medicinskog turizma ili potakne ljutnju ljudi kojima mazanje blatom pomaže. Subjektivno se nakon tretmana mnogi osjećaju bolje i lijep je osjećaj gledati kako pod mlazom vode nestaje blato, a koža dobije zrak i svjetlo. Dobro, možda se zdravlje i nije popravilo, ali stanje jest.
Možda je ta faza nabacivanja blatom malo neugodna i miris nije najbolji, možda je istina da tome najviše pribjegavaju dokone žene nakon najboljih godina i muškarci kojima škripe zglobovi, ali svatko će razumjeti da za poboljšanje treba i trpjeti, piti gorke lijekove ili se mazati blatom. I sam sam se mazao iako mi nije trebalo.
Ljudi zato često kažu da, u prenesenom smislu, živimo u blatu. Ne misli se na mulj, već na društvo i vrijeme u kojem živimo. Blato i smrad fekalija samo su slika zagađene društvene okoline u trenutku kada se prikrivaju vrline ljudi, a jasno vide njihove mane i osjeća smrad svetog egoizma.
No slika Hrvatske kao čistilišta je lažna. Kuhamo se i ledimo, iskušava nas se i patimo, čekamo da će muke proći same od sebe i da će slovo P nestati s našeg čela (peccato – grijesi, Dante) nekim čudom ili odlukom Ustavnog suda.
Nisu potrebne takve složene slike patnje, iskušenja, spoznaje grijeha, odrješenja i kazne. Stvar je zapravo jednostavna, ali je jednostavno rješenje teško.
Treba oprati blato.
Ponekad vidim ljude koji se mažu ljekovitim blatom. Izgledaju poput urođenika Papue Nove Gvineje. Sasvim premazani blatom čekaju da se ono osuši i stvrdne. Leže na suncu, ponekad šeću naokolo i sa sličnima razmjenjuju priče o čudesnom ozdravljenju njihovih poznanika i neznanaca. Nadaju se da će i njima blato pomoći. Pate i vjeruju u korist i ljekovitost tog postupka
A to trebaš učiniti sam. Ne možeš ostaviti drugima i nasljednicima. Treba izaći na sunce, otići na pregled doktoru, a ne vjerovati u čuda, alternativnu medicinu, uklanjanje uroka, u tarot, dušmane i povijesne silnice, zavjere i zlobu zavidnih neprijatelja, perfidne Albione, imperijalističke zavjere.
Hrvatska je pred čistkama, ali to ne znači da je pred čišćenjem. Usmjereni na sebe stranački će lideri zamijeniti sebi nepoćudne mlađima, ukloniti neposlušne, proskribirati ekstremiste i nepouzdane. Ubrzano se traži oprost grijeha, demonstrira lojalnost. Tvrdit će da ispiru blato.
Izgleda kao da smo u toj fazi. Oko nas naizgled svuda blato, smrdi na tamjan i sumpor. Valjda to nabacivanje truleži i blata, svakodnevno ponižavanje pameti, podcjenjivanje poštenog i dobrog treba da bismo shvatili vrijednost čistoće. No čistke nisu i pročišćenje.
Čeka se uz opravdanje da će sve jednom proći, uz tvrdnju da smo u tranziciji ili u čistilištu.
Nisam siguran da je čistilište kategorija teologije ili pak književnosti koja s više mašte ide u detalje razina i krugova neba. Čistilište je utjeha i oslonac komotnih i ravnodušnih ljudi, neka vrsta ljestvi za dosizanje ideala koji opravdavaju njihovu moralnu bijedu i indolentnost.
Ne, nije to pitanje vjere i propovijedi, prije karaktera i raširene kulture mitova i čuda.
Dosta ovog ezoteričnog i nejasnog jezika. Metafora je dobra, oko nas pomalo zaudara i prljavi skandali povlače se u svakom dijelu društva.
Ljudi zato često kažu da, u prenesenom smislu, živimo u blatu. Ne misli se na mulj, već na društvo i vrijeme u kojem živimo. Blato i smrad fekalija samo su slika zagađene društvene okoline u trenutku kada se prikrivaju vrline ljudi, a jasno vide njihove mane i osjeća smrad svetog egoizma
Politika zaudara, političari su intelektualno prosječni i dosadni, a moralno problematični, Crkva se bavi nekretninskim biznisom, posluje s ljudima koji su povremeno u zatvoru, a rijetko u crkvi, sudovi su na lošem glasu, a pravda je bez glasa, Akademija šuti, a sveučilište pruža sliku uspješnih mediokriteta. Stupove društva izjeda crvotočina.
Naizgled se sve može prekriti novom bojom i pozlatom, ali ispod listića zlata caruju termiti i gnjilež.
Medije se prati iz navike i bez oduševljenja, najbolji filmovi su crne komedije. Knjige se ne kupuju, a najbolja je prođa onih o svjetskim zavjerama, čudesnim izlječenjima, kuhanju i samopomoći.
Čeka se stvrdnjavanje blata i olakšanje kad mlazovi vode uklone sve to. Ne čeka se ni revolucija ni propast, čeka se da vremenom blato ispuca, da se naviknemo na smrad i radujemo trenucima kad mislimo da nam je to pomoglo i da smo pročišćeni.
Stvar je jednostavna. Naši su nas namazali blatom, najviše preko očiju. Nitko nas ne tjera da prodajemo svoj plin, tvornice koje su izgradili radnici, polja i šume, rudna blaga države. Nitko nas nije tjerao da se zadužimo i zagušimo kreditima.
To su napravili naši rodoljubi.
Zbog provizije ili samo zato što je tako bilo lakše dobiti sljedeće izbore.
Dionice najboljih kompanija (INA, HT) dijelile su se narodu, narod ih je kupovao i prodavao. Dijelile su se mirovine i plaće, zapošljavale su se pristalice, rođaci i sve vrste uhljeba – do zla Boga gramzljivi, zli i nesposobni, bez škole i s lažnim diplomama.
Hrvatska je pred čistkama, ali to ne znači da je pred čišćenjem. Usmjereni na sebe stranački će lideri zamijeniti sebi nepoćudne mlađima, ukloniti neposlušne, proskribirati ekstremiste i nepouzdane. Ubrzano se traži oprost grijeha, demonstrira lojalnost. Tvrdit će da ispiru blato
I sad tražiti da se skine vlastito blato to je kao da sam sebi dereš kožu.
Kako će se stranke osloboditi svojih parazita, pokvarenjaka ili jednostavnih budala?
Najavljuju se čistke, ali će možda (treba li? i to možda?) osim idiota čišćenju podleći oni opasni i nelojalni? Uz prijetnju toga da oni odlučuju o listama i izborima stranački baroni i pretorijanci dovest će tek bezobraznije i mlađe.
Blago onima koji vjeruju da je njihovo pročišćenje lakše, da se u korizmi treba odreći alkohola, slatkiša ili kivija. To otrpe, pa im je savjest očišćena.
Još lakše je onima koji se iza zastora ili mrežice riječima odreknu grijeha i sotone, dobiju kaštigu u obliku recitacija molitvi.
Ništa se ne treba mijenjati, ali sve izgleda bolje, kao kad se najprije namažemo, pa isperemo blato.
Gledam i učim, pa mislim: nije li ipak bolje otići doktoru. Preporučam kirurga.
autograf
