Hrvatska je ipak europska zemlja, kapitalističko, zapadno društvo u kojem Vlada poziva bankare da i oni malo, samo malo ponesu teret krize, godinu dana za početak, pa ćemo vidjeti... Oni, pak, odgovaraju da može, ali baš malo, na koji mjesec ili će se naljutiti, pa će se s državom ganjati po sudovima
Bio je četvrti svibnja – nemojte se praviti da ne znate zašto je datum simboličan – 2007., hrvatske novine objavile su šturu vijest iz Venezuele: predsjednik Hugo Chavez najavio je da će nacionalizirati bankovni sustav u zemlji kako bi građani dobivali "novac uz povoljnije kamate, a ne uz dosadašnje koje su bile izrazito visoke i lihvarske".
Pet godina kasnije, Chavez je poručio: "Banke Venezuele, privatne i državne, ili ćete financirati poljoprivrednu proizvodnju ili ćemo mi preduzeti mjere. Nema alternative."
Negdje između pojavila se priča za koju ne znam je li istinita, ali jako dobro zvuči. Dakle, neka je banka u Venezueli odlučila podići kamate na već dodijeljene kredite – ne znam zbog čega, ali osim valutne klauzule, drugog razloga ne vidim – i predsjednika uprave, najgeneralnijeg direktora svemira, koga li, nazvao je nitko drugi do Hugo Chavez. Objasnio mu je kako će spomenuta odluka ugroziti zadužene građane (i seljake, da se KGK ne buni) Venezuele i da bi bilo dobro, ljudski, odustati od takve odluke dok je vrijeme.
- Mi smo privatna banka, odgovorio je, navodno, taj neki bankar.
- Ja bih na vašem mjestu još malo razmislio, uzvratio je Chavez.
Prijedlog nije prihvaćen i za neko, kratko vrijeme visoki je časnik venezuelanske vojske predsjedniku javio da proces nacionalizacije može početi. Predsjednik uprave, najgeneralniji direktor svemira, netko već, zamolio je još malo razgovora s Chavezom. Kazao mu je da se nisu najbolje razumjeli. Kamate nisu povećane.
Nemam, da se ponovi, dokaza da je priča istinita, ali nije takvo što uopće nemoguće. Venezuela je, uz ostalo, nacionalizirala lanac supermarketa u francuskom vlasništvu, zbog neopravdanog povećavanja cijena i neistinitih sadržaja reklama!
Zagovaram li ja to, da upitam sebe prije nego što se drugi sjete, nacionalizaciju bankovnog sustava u Hrvatskoj? Normalno! Mislim da je moguće? E, ako sam lud, budala nisam, kao što to pjesnik reče.
Mi, kojima je bog dao da se zlopatimo u ovim vremenima i budemo prva generacija u posljednjih šezdesetak godina najmanje, koja živi lošije od svojih roditelja, svojoj djeci nećemo pričati one priče koje su nama očevi i majke pričali o isplatama kredita. Zaduženi, naročito oni u francima – ispričavam se zbog brutalne iskrenosti – teško da će i doživjeti da isplate kredit.
Uglavnom, da se malo premotamo unatrag: dizali su se i onih sedamdesetih godina prošlog stoljeća krediti za gradnju kuća, vikendica, kupovinu kragujevačkih automobila i proizvoda slovenskoga Gorenja. Potpisao bi, dakle, neki radni čovjek, seljak, napredni intelektualac ugovor s bankom, na njemu bi bio dinarski iznos i svakog je mjeseca radni čovjek, seljak, napredni intelektualac ugovorenu ratu plaćao. Dinar je, međutim, bio u slobodnom padu, pa bi dugoročni krediti završavali tako što bi se obaveze prema banci ispunjavale nakon kupnje Opatije ili Milde sortea, Drine ili Morave – od kusura, u prijevodu.
Jugoslavija, kako piše Lazar Džamić u knjizi Cvjećarnica u kući cveća, nije bila normalna država, ali jest bila najbliže onome na što se misli kada se kaže za neku državu da je normalna. Ipak, ponašala se s vremena na vrijeme izuzetno nenormalno. Eto, recimo, čudo je neviđeno da je opstao bankovni sustav u kojem su se, nakon dvadesetak godina od zaduženja, obroci za kuće na obali otplaćivali iznosom dovoljnim za šibice i Bazooka-žvakaće gume.
Ima tu, ipak, nešto što bi stručnjaci mogli objasniti: kako li, majku mu, opstaše sve one banke što se danas zovu Intesa, Erste, Raiffeisen, Societe Generale, OTP, ovako, onako, a dijelile su kredite u valuti čija je vrijednost svakoga dana u svakom pogledu, pa tako sve do ukazanja Ante Markovića, bila sve manja i manja?
Je li možda – pitanje je, vjerujem, ozbiljnim bankarima glupo kao noć – tajna u tome što su se banke zvale Zagrebačka ili Splitska, što su ne samo imenom, nego i vlasničkom strukturom bile naše?
Dobrica Ćosić Gedža, tata srpskog nacionalizma u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, za Srbe je rekao da su narod koji u miru gubi dobijeno u ratu. Nema sada vremena, prostora i razloga da se činjenično demantira ta čuvena sentenca, ali ima potrebe i razloga da se prevede i prilagodi ovom nadasve ugodnom trenutku u kojem tečaj švicarskog franka raste kao iz vode, a dužnici čiji su krediti, najčešće stambeni, vezani uz njega, bankama i nakon deset godina urednog ispunjavanja obaveza duguju više nego što su posudili u trenutku u kojem su zaboravili da nijedna bankarska usluga u povijesti, a u čarobnom svijetu privatnog biznisa pogotovo, nije smišljena za dobro korisnika. Da jest, završile bi one banke talijanskih i njemačkih imena kao jedan čuveni, u međuvremenu zatvoreni sarajevski kafić kojeg, pokazalo se, vlasnik nije uredio i otvorio da se ljudi okupljaju, nego da mu bude fino i da ima gdje popunjavati križaljke glumeći da je na poslu.
Hrvatska je – vidimo ovih dana u kojima premijer praktički moli bankare da budu humani – pobijedila u Domovinskom ratu da bi izgubila u domovinskom miru. Silan je to suverenitet i neviđena samostalnost u kojoj, ako ne goli život, onda elementarno pravo na stanovanje stotinama tisuća građana, mahom Hrvata, ovisi o samilosti predsjednika uprave, najgeneralnijih direktora svemira i njima sličnih, a slamkom spasa smatra se kratkoročno fiksiranje tečaja neke strane valute na iznos za skoro dvije kune veći nego 2008. Na početku teksta je, inače, jedan franak koštao više od sedam i pol kuna, do kraja možda bude i deset na tečajnoj listi. Za dužnike će – što je, kao, super vijest – idućih godinu dana taj tečaj biti fiksiran na šest kuna i trideset i devet lipa.
Oni što se u novac i sve te silne zajebancije oko obračuna razumiju, kažu da je Vladina mjera fiksiranja tečaja franka tek odgađanje neizbježne agonije. Formalno-pravno, sve je tu čisto: banka ponudila, mentalno zdravi građani prihvatili ponuđeno, preplatili stanove mahom napravljene od zajedničkog novca – ili investiranjem privilegiranih kompanija za koje se nerijetko, ne i uvijek, izuzetaka ima, javno zemljište prenamijenjivalo u građevinsko – Švicarska držala vrijednost svoje valute...do jednom. Od tada se, sa zakašnjenjem od puno, jako puno godina, svi kao šokirano pitaju zašto je uopće neka država koja ima svoju valutu i devizne rezerve u eurima dopustila operaciju sa 'švicarcem'?
Neki bi mudroser sada mogao dati možda nedovoljno precizan, ali suštinski točan odgovor: zato što su banke privatne i posluju tržišno, a to je sveto "dvojstvo". Pa nije ovo Venezuela ili neka slična nakaradna zajednica u kojoj predsjedniku može pasti na pamet da nogom nabije vlasnika lanca dućana koji je, prohtjelo mu se, povećao cijene proizvoda i lagao u reklamama. Hrvatska je ipak europska, civilizirana zemlja, kapitalističko, zapadno društvo u kojem Vlada poziva bankare da i oni malo, samo malo ponesu teret krize, godinu dana za početak, pa ćemo vidjeti... Oni, pak, odgovaraju da može, ali baš malo, na koji mjesec ili će se naljutiti, pa će se s državom ganjati po sudovima.
Kapital tako i opet ima problem za svako rješenje u korist građana koji su izborili slobodu da ih se može u njoj zarobiti kemijskom olovkom i potpisom ugovora sačinjenim u tri primjerka.
To je, eto, taj domovinski mir u Hrvatskoj i za "političke Hrvate" koji su u austrijskoj banci podigli kredit u švicarskim francima, a da nisu morali ni iz kvarta izaći...
