Klasa u suvremenoj politici nije operativna ni kao pojam ni kao poluga djelovanja. Organizirana radnička klasa politički ne postoji, a samim tim ni oni na nešto višim klasnim proplancima nemaju potrebu eksplicitno se postaviti u tom navodno arhaičnom sukobu. Naravno, to ne znači da se sukob ne odvija, ali više ide po inerciji, nijemom prisilom, kako bi Marx rekao. Unatoč izostanku vidljivijih dimenzija sukoba, klasa potiho diktira rasprave. I to uglavnom tako da različite predodžbe o radničkoj klasi, pod šifrom naroda ili običnog čovjeka, služe kao moralni orijentir ili kriterij svojevrsne političke istine.
Pozivanje na zamišljeni narod ili prokazivanje onih koji taj narod na bilo koji način varaju ili ugrožavaju, spada u najučestalije formule ulaska u politički prostor ili barem održavanja radne temperature. Obični ljudi, često etnički ili rasno definirani, za razliku od elita, žive svoje živote, smatraju njihovi politički zaštitnici, bez ekstravagantnih hobija i navika koje su isključivo rezultat povlaštenog statusa, viška slobodnog vremena ili dokazivanja kulturne superiornosti. U te ekstravagantne hobije i navike spada svašta i njihovo “lukavo” prokazivačko povezivanje temelj je uspješnosti političkih avantura takozvanih desnih populista, ali i cinika. Pa tako nema nikakve razlike između luksuzne potrošnje, potplaćivanja političara, čitanja Knausgaarda, brige za ekologiju ili pak brige za mentalno zdravlje.
Unatoč tome što briga za mentalno zdravlje sve više gubi status društvenog tabua ona se i dalje primarno smatra dijelom “stila života” viših klasa. U najboljem slučaju se tumači kao privilegija – oni imaju novaca i vremena da se time bave – a u najgorem kao ekstravagantni hobi: izmišljaju gluposti kako bi si dali na važnosti. Razlog iza naizgled paradoksalnog istovremenog procesa gubljenja prijašnjeg statusa i ustrajnosti predrasuda nalazi se upravo u načinu na koji se taj status nastoji opovrgnuti ili eliminirati. A taj je način prije svega određen individualizacijom mentalnog zdravlja: svima se može bolest dogoditi i nitko nije siguran. Tretiranje problema mentalnog zdravlja u socijalnom vakuumu dodatno se naglašava uvođenjem “prave” znanstvene retorike koja govori o kemijskim procesima ili dijelu mozga zaduženom za ovo ili ono.
I nema ništa formalno netočno u tvrdnji da se problemi s mentalnim zdravljem mogu dogoditi svakome. Međutim, razine izloženosti riziku nisu iste za sve. Primjerice, britanska istraživanja pokazuju da su pandemija i lokdauni izrazitije utjecali na mentalno zdravlje siromašnih, kao i da je upotreba antidepresiva najviše porasla u ekonomski i socijalno najdepriviranijim regijama. I to je zapravo intuitivno sasvim razumljivo: ljudi koji se svakodnevno nose sa stresom najosnovnijih egzistencijalnih pitanja izloženiji su riziku slabijeg mentalnog zdravlja. Spomenuti podaci i ova zdravorazumska intuicija nose u sobi vrlo jasnu konzekvencu: problemi mentalnog zdravlja nisu locirani u pojedincu već u društveno-političkom okruženju. I samim tim se rješenja ne iscrpljuju, kako je nedavno pojasnila klinička psihologinja Sanah Ahsan u Guardianu, u individualiziranim psihoterapijama, iako su one i dalje nezaobilazne, već u mijenjanju društvenih uvjeta koji probleme generiraju.
Obični ljudi koji stameno podnose sve probleme nisu jamci ili čuvari političke istine već žrtve političkih i ekonomskih odnosa moći. I samim tim ni mentalno zdravlje nije ekstravagantni hobi bogataša i onih koji nemaju pametnijeg posla već presudno društveno pitanje u kojem nezanemarivu ulogu igraju i klasne podjele. Smatranje brige za mentalno zdravljem hobijem društvenih elita neodoljivo podsjeća na propagiranje stavova o biciklističkim stazama u Zagrebu kao hobiju srednjih klasa dok ti na vratima zvoni Nepalac s biciklom i dostavljenom hranom. Takve izmišljene klasne podjele pokazuju samo da je nemoguća politika bez klasne dimenzije i da zapravo desnica njihovim izmišljanjem ne radi ništa drugo doli parazitira na nemoći ljevice da politizira konkretne klasne podjele.
