Zahvaljujući SDSS-ovoj kampanji svjedočimo društveno korisnom političkom eksperimentu, efektnom početku mukotrpnog procesa normalizacije prisutnosti Srba i ćirilice u javnom i političkom životu. I to normalizacije u smislu ravnopravnosti i integriranosti, umjesto odvojenosti etničke ograđenosti e da bi se ‘remetilački faktor’ mogao imati na oku
Od svega što smo dosad vidjeli u prilično sivoj, sterilnoj i neinventivnoj kampanji za europarlamentarne izbore u Hrvatskoj jedino ozbiljnije osvježenje te pritom vrlo konkretni i smisleni politički sadržaj, uz bicikl-agitaciju Mime Simić iz Zelene ljevice, donijele su predizborne akcije Samostalne demokratske srpske stranke: radi se, inače, o prvoj ‘nacionalnoj’ kampanji SDSS-a, odnosno o prvom izlasku te stranke na izbore izvan manjinskog biračkog bazena, to jest o prvim izborima na kojima za SDSS mogu glasati svi građani, a ne samo oni koji se prethodno izjasne kao Srbi. SDSS se, naravno, i dalje primarno obraća glasačima srpske nacionalnosti, ali je poduzeo hrabar i dugoročno važan iskorak na veliku scenu: bilo bi uistinu golemo iznenađenje kad bi SDSS osvojio jedan mandat u Europskom parlamentu, no bit će zanimljivo vidjeti i to u kojoj će mjeri biti premašeno onih blizu 26 tisuća preferencijalnih glasova, koje je Milorad Pupovac dobio 2014. godine na europarlamentarnoj listi SDP-a i SDP-ovih tadašnjih koalicijskih partnera. Brojevi, naravno, nisu nebitni kad je riječ o izborima, ali u ovoj SDSS-ovoj kampanji, ipak, nisu presudni i najvažniji, jer svjedočimo društveno korisnom političkom eksperimentu, efektnom početku mukotrpnog procesa normalizacije prisutnosti Srba i ćirilice u javnom i političkom životu, normalizacije u smislu ravnopravnosti i integriranosti, umjesto odvojenosti od društva i etničke ograđenosti e da bi se ‘remetilački faktor’ mogao lakše imati na oku i da bi glavna struja ovdašnjeg javnog i političkog života mogla efikasnije uzgajati duboku sumnjičavost spram obilježene nacionalne zajednice.
Još hrabriji iskorak bilo bi stavljanje na SDSS-ovu izbornu listu i kandidata hrvatske nacionalnosti, i Bošnjaka, Romkinje, Židovke, Mađara, i Albanca, da, Albanca. Valja vjerovati da je to sljedeći korak u ovom potpuno drukčijem shvaćanju manjinske politike i položaja manjina u društvu, shvaćanju koje je jedinstveno i u regionalnim i u europskim okvirima. Priča se zasad zaustavlja na javnoj podršci koju će listi SDSS-a u završnici kampanje dati pojedini ugledni ili poznati Hrvati. Takav politički pravac istovremeno ostvaruje probitke na najmanje četiri razine. Prva je učvršćivanje vlastitog biračkog tijela među Srbima koji na parlamentarnim izborima glasaju na manjinskoj listi. Te glasače snažno je mobilizirala mogućnost da njihova stranka ostvari uspjeh u političkoj utakmici u kojoj sudjeluju sve najjače opcije u zemlji, a ohrabrilo ih je to što se poneko ćirilično slovo, čekićima prognano iz Vukovara, posredstvom SDSS-ovih plakata sad proširilo po cijeloj Hrvatskoj, neovisno o mjestimično divljačkim reakcijama na tu ‘provokaciju’ i opravdavanju tih reakcija pravedničkom isprovociranošću, kao kad se silovanje opravdava ženinom ‘izazovnom’ odjećom. Druga razina je osvješćivanje ukorijenjenosti Srba i njihove kulture u Hrvatskoj: Srbi nisu strano tijelo u ovoj zemlji i nisu nikakva opasnost za većinski narod ili za državne interese, jer bi to značilo da su prijetnja sami sebi. Treća je skretanje javne pažnje na manjinsku problematiku, i to ne samo na problematiku nacionalnih manjina, nego i svih građana koji se osjećaju manjinski u nekom od svojih identitetskih slojeva: ćirilični Srbin s plakata ‘Znate li kako je biti Србин u Hrvatskoj?’ može se zamijeniti i homoseksualcem, i ateistom, i izbjeglicom… Četvrta razina je daljnja afirmacija nekolicine vrlo pristojnih i kompetentnih političkih lica, mimo samog Pupovca: uz parlamentarce Draganu Jeckov i Borisa Miloševića, najveći dobitak ove liste jest Dejan Jović, nestranački profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i član savjetničkog tima Ive Josipovića u dijelu njegovog predsjedničkog mandata. Od svih četiristotinjak kandidata za Europski parlament, Jović zasigurno spada među njih desetak s najvećom količinom znanja o funkcioniranju Europske unije i s najjasnijom idejom o tome za što se treba zalagati u Bruxellesu i Strasbourgu.
‘Na mnogim izborima dosad mnogi Srbi i drugi ‘manjinci’ glasali su za kandidate koji su Hrvati, bez ikakvog problema. Očekujemo da bude i obrnuto: da mnogi Hrvati 26. maja glasaju za nas. Da srušimo nevidljivu a snažnu mentalnu prepreku koja onemogućuje integraciju i ravnopravnost’, nada se Jović. ‘Postignemo li cilj, mi ćemo u Europi biti jedan od glasova koji će promovirati jednu od najvećih tekovina zapadnih liberalnih demokracija – da se demokratičnost nekog društva mjeri po tome kako se odnosi prema manjinama. Bilo prema etničkoj, vjerskoj, jezičnoj, rodnoj ili bilo kojoj manjini’, najavljuje Pupovac.
SDSS, zapravo, nastoji u politiku donekle presaditi koncept koji su u području novinarstva u proteklih desetak godina inaugurirale i promovirale Novosti, list i portal čiji je izdavač Srpsko narodno vijeće. Novosti su, u svakom pogledu, iskoračile iz manjinskog geta koji im je bio namijenjen, a taj iskorak – uza sve pozitivno – donio je kontinuirane nasrtaje s gotovo svih pozicija u političkom spektru, ali katkad i skeptično frktanje iz redova srpske zajednice. Kad je riječ o desnici i centru, osnovna linija napada bilo je inzistiranje na antihrvatskom i antidržavnom karakteru projekta koji se dominantno financira javnim novcem, uz popratno spaljivanje lista i tjeranje nazad u striktno ograđeni nacionalni tor, u ćirilični folklor i krsne slave, u obraćanje Srba isključivo Srbima, u zabranu pristupa temama od općeg interesa, u šutnju o hrvatskim samoobmanama, u suzdržavanje od razobličavanja nacionalnih mitova i legendi, u odricanje od novinarstva. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović bila je iznijela stav da su napadi na Novosti i Pupovca logična posljedica provokacija usmjerenih prema većinskom narodu. Što se tiče lijevo-liberalnog krila, otud se udaralo tezama o etnobiznisu, uhljebizmu, ideološkom radikalizmu i služenju Pupovčevim političkim interesima. Iz srpske zajednice, pak, stizali su prigovori o nepotrebnom izazivanju nevolja, o prevelikom broju nesrba u uredništvu i redakciji Novosti, o većoj šteti nego koristi od tjednika koji odbija biti kuš i ne pristaje na bavljenje samo onim temama koje su usko vezane uz Srbe u Hrvatskoj.
Nešto slično događa se i SDSS-ovoj aktualnoj kampanji. Ljuta desnica uništava SDSS-ove plakate, ispisuje po njima ustaško znamenje i poziva na klanje srpske djece, uz izokretanje onog plakatnog pitanja u ‘Znate li kako je biti Hrvat u Srbiji?’ i raspirivanje paranoje na temu srpske zavjere protiv Hrvata. HDZ je više-manje rezerviran prema SDSS-ovoj kampanji i vandalskim reakcijama na nju: ne želi se zamjeriti ni onom dijelu svojih birača koji njeguje antisrpska čuvstva, ni SDSS-u čija tri saborska zastupnika sudjeluju u parlamentarnoj većini. Iz dijela srpske zajednice stižu optužbe da ‘Pupovac želi biti političar nacionalnog nivoa’. SDP, Amsterdamska koalicija i ostatak liberalnih i lijevih opcija teško prevaljuju preko usana osudu poruka mržnje koje nepoznati počinitelji šaraju po SDSS-ovim propagandnim materijalima, ali s lakoćom – poput Kreše Beljaka iz HSS-a – izvode zaključak da je izlazak SDSS-a na ove izbore dogovoren s HDZ-om, e da bi se otelo nešto glasova ljevici. Oni naprosto sebično smatraju da izvanmanjinski srpski glasovi na državnim izborima prirodno pripadaju lijevim partijama, pa od cijele priče nisu u stanju vidjeti ništa osim svojih izgubljenih glasova: i oni bi Srbe najradije vidjeli u etničkom izbornom getu, da se ne miješaju u igru s ‘velikim dečkima’, da se bave isključivo elektrifikacijom zaboravljenih srpskih sela i da ne smetaju. Neki političari i komentatori lijevo-liberalne provenijencije od čitave SDSS-ove kampanje, sa svime što je otkrila o ovome društvu, i od ukupnog političkog djelovanja te stranke nisu voljni vidjeti ništa izuzev činjenice da je SDSS u vladajućoj koaliciji s HDZ-om: zašto ste s HDZ-om, pitaju sugestivno, ako vam je tako loše kao što tvrdite?
Nema dvojbe da je sasvim legitimna i donekle utemeljena kritika SDSS-ovog višekratnog participiranja u HDZ-ovim vladajućim savezima, ali je znakovito da pritom redovito bivaju izostavljena logična potpitanja: a kako bi tek bilo biti Srbin u Hrvatskoj da SDSS nije u koaliciji s HDZ-om; bi li manje plakata bilo ukrašeno slovom U da je SDSS u opoziciji; bi li više sela dobilo struju; bi li se Srbi lakše zapošljavali; bi li bilo više razumijevanja za manjine? Populističko pojednostavljivanje, međutim, isključuje logična potpitanja i racionalno odvagivanje prije izricanja efektne presude.
portalnovosti
Od svega što smo dosad vidjeli u prilično sivoj, sterilnoj i neinventivnoj kampanji za europarlamentarne izbore u Hrvatskoj jedino ozbiljnije osvježenje te pritom vrlo konkretni i smisleni politički sadržaj, uz bicikl-agitaciju Mime Simić iz Zelene ljevice, donijele su predizborne akcije Samostalne demokratske srpske stranke: radi se, inače, o prvoj ‘nacionalnoj’ kampanji SDSS-a, odnosno o prvom izlasku te stranke na izbore izvan manjinskog biračkog bazena, to jest o prvim izborima na kojima za SDSS mogu glasati svi građani, a ne samo oni koji se prethodno izjasne kao Srbi. SDSS se, naravno, i dalje primarno obraća glasačima srpske nacionalnosti, ali je poduzeo hrabar i dugoročno važan iskorak na veliku scenu: bilo bi uistinu golemo iznenađenje kad bi SDSS osvojio jedan mandat u Europskom parlamentu, no bit će zanimljivo vidjeti i to u kojoj će mjeri biti premašeno onih blizu 26 tisuća preferencijalnih glasova, koje je Milorad Pupovac dobio 2014. godine na europarlamentarnoj listi SDP-a i SDP-ovih tadašnjih koalicijskih partnera. Brojevi, naravno, nisu nebitni kad je riječ o izborima, ali u ovoj SDSS-ovoj kampanji, ipak, nisu presudni i najvažniji, jer svjedočimo društveno korisnom političkom eksperimentu, efektnom početku mukotrpnog procesa normalizacije prisutnosti Srba i ćirilice u javnom i političkom životu, normalizacije u smislu ravnopravnosti i integriranosti, umjesto odvojenosti od društva i etničke ograđenosti e da bi se ‘remetilački faktor’ mogao lakše imati na oku i da bi glavna struja ovdašnjeg javnog i političkog života mogla efikasnije uzgajati duboku sumnjičavost spram obilježene nacionalne zajednice.
SDSS je skrenuo javnu pažnju na manjinsku problematiku, i to ne samo na onu nacionalnih manjina, nego i svih građana koji se osjećaju manjinski u nekom od svojih identitetskih slojeva
Još hrabriji iskorak bilo bi stavljanje na SDSS-ovu izbornu listu i kandidata hrvatske nacionalnosti, i Bošnjaka, Romkinje, Židovke, Mađara, i Albanca, da, Albanca. Valja vjerovati da je to sljedeći korak u ovom potpuno drukčijem shvaćanju manjinske politike i položaja manjina u društvu, shvaćanju koje je jedinstveno i u regionalnim i u europskim okvirima. Priča se zasad zaustavlja na javnoj podršci koju će listi SDSS-a u završnici kampanje dati pojedini ugledni ili poznati Hrvati. Takav politički pravac istovremeno ostvaruje probitke na najmanje četiri razine. Prva je učvršćivanje vlastitog biračkog tijela među Srbima koji na parlamentarnim izborima glasaju na manjinskoj listi. Te glasače snažno je mobilizirala mogućnost da njihova stranka ostvari uspjeh u političkoj utakmici u kojoj sudjeluju sve najjače opcije u zemlji, a ohrabrilo ih je to što se poneko ćirilično slovo, čekićima prognano iz Vukovara, posredstvom SDSS-ovih plakata sad proširilo po cijeloj Hrvatskoj, neovisno o mjestimično divljačkim reakcijama na tu ‘provokaciju’ i opravdavanju tih reakcija pravedničkom isprovociranošću, kao kad se silovanje opravdava ženinom ‘izazovnom’ odjećom. Druga razina je osvješćivanje ukorijenjenosti Srba i njihove kulture u Hrvatskoj: Srbi nisu strano tijelo u ovoj zemlji i nisu nikakva opasnost za većinski narod ili za državne interese, jer bi to značilo da su prijetnja sami sebi. Treća je skretanje javne pažnje na manjinsku problematiku, i to ne samo na problematiku nacionalnih manjina, nego i svih građana koji se osjećaju manjinski u nekom od svojih identitetskih slojeva: ćirilični Srbin s plakata ‘Znate li kako je biti Србин u Hrvatskoj?’ može se zamijeniti i homoseksualcem, i ateistom, i izbjeglicom… Četvrta razina je daljnja afirmacija nekolicine vrlo pristojnih i kompetentnih političkih lica, mimo samog Pupovca: uz parlamentarce Draganu Jeckov i Borisa Miloševića, najveći dobitak ove liste jest Dejan Jović, nestranački profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i član savjetničkog tima Ive Josipovića u dijelu njegovog predsjedničkog mandata. Od svih četiristotinjak kandidata za Europski parlament, Jović zasigurno spada među njih desetak s najvećom količinom znanja o funkcioniranju Europske unije i s najjasnijom idejom o tome za što se treba zalagati u Bruxellesu i Strasbourgu.
‘Na mnogim izborima dosad mnogi Srbi i drugi ‘manjinci’ glasali su za kandidate koji su Hrvati, bez ikakvog problema. Očekujemo da bude i obrnuto: da mnogi Hrvati 26. maja glasaju za nas. Da srušimo nevidljivu a snažnu mentalnu prepreku koja onemogućuje integraciju i ravnopravnost’, nada se Jović. ‘Postignemo li cilj, mi ćemo u Europi biti jedan od glasova koji će promovirati jednu od najvećih tekovina zapadnih liberalnih demokracija – da se demokratičnost nekog društva mjeri po tome kako se odnosi prema manjinama. Bilo prema etničkoj, vjerskoj, jezičnoj, rodnoj ili bilo kojoj manjini’, najavljuje Pupovac.
sdss nastoji u politiku donekle presaditi koncept koji su u području novinarstva inaugurirale Novosti, list koji je u svakom pogledu iskoračio iz manjinskog geta
SDSS, zapravo, nastoji u politiku donekle presaditi koncept koji su u području novinarstva u proteklih desetak godina inaugurirale i promovirale Novosti, list i portal čiji je izdavač Srpsko narodno vijeće. Novosti su, u svakom pogledu, iskoračile iz manjinskog geta koji im je bio namijenjen, a taj iskorak – uza sve pozitivno – donio je kontinuirane nasrtaje s gotovo svih pozicija u političkom spektru, ali katkad i skeptično frktanje iz redova srpske zajednice. Kad je riječ o desnici i centru, osnovna linija napada bilo je inzistiranje na antihrvatskom i antidržavnom karakteru projekta koji se dominantno financira javnim novcem, uz popratno spaljivanje lista i tjeranje nazad u striktno ograđeni nacionalni tor, u ćirilični folklor i krsne slave, u obraćanje Srba isključivo Srbima, u zabranu pristupa temama od općeg interesa, u šutnju o hrvatskim samoobmanama, u suzdržavanje od razobličavanja nacionalnih mitova i legendi, u odricanje od novinarstva. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović bila je iznijela stav da su napadi na Novosti i Pupovca logična posljedica provokacija usmjerenih prema većinskom narodu. Što se tiče lijevo-liberalnog krila, otud se udaralo tezama o etnobiznisu, uhljebizmu, ideološkom radikalizmu i služenju Pupovčevim političkim interesima. Iz srpske zajednice, pak, stizali su prigovori o nepotrebnom izazivanju nevolja, o prevelikom broju nesrba u uredništvu i redakciji Novosti, o većoj šteti nego koristi od tjednika koji odbija biti kuš i ne pristaje na bavljenje samo onim temama koje su usko vezane uz Srbe u Hrvatskoj.
Nešto slično događa se i SDSS-ovoj aktualnoj kampanji. Ljuta desnica uništava SDSS-ove plakate, ispisuje po njima ustaško znamenje i poziva na klanje srpske djece, uz izokretanje onog plakatnog pitanja u ‘Znate li kako je biti Hrvat u Srbiji?’ i raspirivanje paranoje na temu srpske zavjere protiv Hrvata. HDZ je više-manje rezerviran prema SDSS-ovoj kampanji i vandalskim reakcijama na nju: ne želi se zamjeriti ni onom dijelu svojih birača koji njeguje antisrpska čuvstva, ni SDSS-u čija tri saborska zastupnika sudjeluju u parlamentarnoj većini. Iz dijela srpske zajednice stižu optužbe da ‘Pupovac želi biti političar nacionalnog nivoa’. SDP, Amsterdamska koalicija i ostatak liberalnih i lijevih opcija teško prevaljuju preko usana osudu poruka mržnje koje nepoznati počinitelji šaraju po SDSS-ovim propagandnim materijalima, ali s lakoćom – poput Kreše Beljaka iz HSS-a – izvode zaključak da je izlazak SDSS-a na ove izbore dogovoren s HDZ-om, e da bi se otelo nešto glasova ljevici. Oni naprosto sebično smatraju da izvanmanjinski srpski glasovi na državnim izborima prirodno pripadaju lijevim partijama, pa od cijele priče nisu u stanju vidjeti ništa osim svojih izgubljenih glasova: i oni bi Srbe najradije vidjeli u etničkom izbornom getu, da se ne miješaju u igru s ‘velikim dečkima’, da se bave isključivo elektrifikacijom zaboravljenih srpskih sela i da ne smetaju. Neki političari i komentatori lijevo-liberalne provenijencije od čitave SDSS-ove kampanje, sa svime što je otkrila o ovome društvu, i od ukupnog političkog djelovanja te stranke nisu voljni vidjeti ništa izuzev činjenice da je SDSS u vladajućoj koaliciji s HDZ-om: zašto ste s HDZ-om, pitaju sugestivno, ako vam je tako loše kao što tvrdite?
Nema dvojbe da je sasvim legitimna i donekle utemeljena kritika SDSS-ovog višekratnog participiranja u HDZ-ovim vladajućim savezima, ali je znakovito da pritom redovito bivaju izostavljena logična potpitanja: a kako bi tek bilo biti Srbin u Hrvatskoj da SDSS nije u koaliciji s HDZ-om; bi li manje plakata bilo ukrašeno slovom U da je SDSS u opoziciji; bi li više sela dobilo struju; bi li se Srbi lakše zapošljavali; bi li bilo više razumijevanja za manjine? Populističko pojednostavljivanje, međutim, isključuje logična potpitanja i racionalno odvagivanje prije izricanja efektne presude.
portalnovosti
