Među najzamornije rasprave u našem javnom prostoru spada ona koju bi najefektnije mogli svesti na pitanje: je li prije bolje? Pod “prije” se misli na period jugoslavenskog socijalizma, a takmac mu je hrvatski kapitalizam ili kapitalizam uopće. Zamornost rasprave ne proizlazi iz nekakve inherentne uzaludnosti: komparacije različitih povijesnih razdoblja, pogotovo onih koji slijede jedno za drugim, otvaraju prostor za plodne društvene introspekcije. Međutim, par “metodoloških” zamki treba izbjeći kako se ne bi stalno vrtjeli u zatvorenom krugu.
Prva zamka, učestala u refleksiji o povijesnim razdobljima, jest anakronizam. Pod anakronizmom mislimo na tretman pojedinih razdoblja u povijesnom vakuumu. Socijalizam se tako tretira kao političko-ekonomski eksperiment lišen konteksta u kojem je nastao. Procjenjuje ga se iz perspektive njegova kolapsa koja sama po sebi sugerira povijesnu neminovnost tog kolapsa, a ne iz perspektive društvenih, ekonomskih i političkih problema koje je obećao riješiti. Ta je argumentacijska pozadina, očito, karakteristična za ideološke protivnike socijalizma. No, anakronizma nisu lišeni ni “jugonostalgičari”: oni su uživali u plodovima socijalističkih rješenja tih problema, ali istovremeno ta rješenja često “dezinficiraju” od povijesnih okolnosti i brojna proturječja eliminiraju tako što rješenja integriraju u obiteljsku povijest.
Druga zamka, srodna prvoj, jest ona apstrahiranja. Socijalizam i kapitalizam druge polovice 20. stoljeća u Europi se tretiraju kao sasvim odvojene organske cjeline koje se natječu u izgradnji boljeg svijeta. Kao da se taj bolji svijet gradi od lego kockica i svatko s obzirom na ishodišne idejne postavke mora pokazati da je bolji i učinkovitiji. Socijalizam zbog problema u “tvorničkim postavkama” nije uspio i kapitalizam je trijumfirao. Premda se nedvojbeno radilo o različitim razvojnim modelima, razmatranje njihovih putanja u čisto idejnom smislu skriva brojne sličnosti, određene stupnjeve međusobne integracije i gotovo pa identične probleme s kojima su se susretali. Ili konkretnije: i jedan i drugi sistem su prolazili kroz snažne krize 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Socijalizam krize nije nadišao, kapitalizam jest. Zašto i uz koju cijenu?
Uvjerljive odgovore i novi zamah raspravama bi mogla ponuditi knjiga mladog američkog povjesničara i političkog teoretičara Fritza Bartela. Knjiga izlazi krajem ovog mjeseca u izdanju Harvard University Pressa, a naslov joj glasi “The Triumph of Broken Promises: The End of the Cold War and the Rise of Neoliberalism” (“Trijumf prekršenih obećanja: Kraj Hladnog rata i porast neoliberalizma”). Nismo je, naravno, još pročitali, ali opisi, izložene glavne teze i recenzije obećavaju prekretničku ulogu knjige u razumijevanju kolapsa socijalizma, a samim tim i nezaobilaznog argumentacijskog alata u političkim raspravama. Zato smo je odlučili predstaviti i najaviti i prije samog izlaska. Osnovna pretpostavka Bartelove studije, kao što je vidljivo iz najava i dostupnih recenzija, jest da su se socijalizam i kapitalizam sedamdesetih godina našli u istim problemima. Naftni šok i sve izraženija moć financijskih tržišta zahtijevali su prilagodbe na novu ekonomsku situaciju. Prilagodbe su zapravo eufemizam za nametanje ekonomske discipline koja bi trebala rezultirati u bankrotima, štednji, visokoj nezaposlenosti, rastu nejednakosti i sličnim nepovoljnim političkim efektima. Naime, nakon iskustva fašizma i Drugog svjetskog rata, obje strane, socijalizam i demokratski kapitalizam su svojim “podanicima “ponudili obećanje stalnog rasta životnog standarda, sigurno zaposlenje i sve druge povlastice države blagostanja. Međutim, nakon naftnog šoka i krize 70-ih ta obećanja više nisu bila održiva. Ili barem nisu bila održiva u postavljenim okvirima. U tom je trenutku došlo do paradoksalnog obrata kojeg sugerira i sam naslov knjige – Hladni rat više nije bio natjecanje u ispunjenju obećanja već natjecanje u njihovom kršenju. Tko uspije politički preživjeti kršenje obećanja trijumfirat će.
Pitanje na koje Bartel u knjizi pokušava odgovoriti glasi: zašto je kapitalizam preživio rast nejednakosti, pad životnog standarda i visoku nezaposlenost, a socijalizam nije? Odakle su kapitalistički režimi crpili legitimnost za taj “zadatak”, a zašto su socijalističke države oskudijevale u legitimnosti kad je ekonomsko discipliniranje bilo posrijedi? Zašto je u formalnim demokracijama bilo lakše provesti ekonomsko discipliniranje nego u autoritarnim socijalističkim režimima kojima bi navodno ti mehanizmi trebali biti stalno na raspolaganju? Odgovor, prema Bartelu, leži u tome da su mehanizmi nošenja s krizom na zapadu nudili bijeg od političke odgovornosti. Ili preciznije, odgovornost se prebacivala na “tržište”. Političari na zapadu su imali, ali i stvorili tu privilegiju da svoje poteze opravdavaju “zakonima tržišta”. Time se, naravno, sužavao prostor za demokraciju. Svi zahtjevi odozdo su se naprosto mogli odagnati kao potezi koji bi naškodili “prirodnim” tržišnim procesima.
Komunističke partije na istoku nisu imale tu privilegiju “autsorsanja” odgovornosti “prirodnim” silama. Dok su na zapadu političke elite mogle delegirati rješavanje ekonomskih pitanja stručnjacima koji imaju posebno razvijen sluh za potrebe tržišta, one na istoku su bile izravno odgovorne za upravljanje ekonomijom. I ne samo da su bile odgovorne za ekonomiju, već su, kako tvrdi Alex Hochuli, bile odgovorne za cjelokupnu povijesnu putanju društava. Nisu imali na raspolaganju ni ekonomske ni ideološke mehanizme za preživljavanje krize zbog povijesne misije koju su si nametnuli. Bartel se u knjizi bavi konkretnim povijesnim epizodama, ekonomskim ograničenjima i proturječjima, argumentaciju zasniva na arhivskim materijalima i, kako se navodi u recenzijama, ideologiju tretira kao racionalizaciju materijalnih ograničenja i sredstvo opravdavanja izbora, a ne kao motivacijski faktor u povijesti. Takav bi pristup trebao olakšati i usmjeriti i naše rasprave u plodnijem pravcu. Ako razumijemo socijalističke projekte kao racionalnije eksperimente kapitalističke modernizacije koji su bili uspješniji od kapitalizma u razvoju zaostalih zemalja, ali manje uspješni u nošenju s krizama modernizacije i deindustrijalizacijom, onda možemo zaobići tone ideoloških naslaga i gluparija koje rasprave čine beskrajno zamornima.
Zato jedva čekamo objavljivanje knjige i nadamo se da će biti dostupna u de-komodificiranom obliku.
