Političarka, sveučilišna profesorica, aktivistica i glazbenica Katarina Peović za Tacno.net komentira prosvjede protiv fašizma u Hrvatskoj i njihove odjeke
Katarina Peović političarka je, sveučilišna profesorica, aktivistkinja i rockerica. Predaje na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Koordinatorica je Radničke fronte, stranke čija je saborska zastupnica bila u parlamentarnom mandatu 2020–2024. Na predsjedničkim izborima 2020. kandidirala se za predsjednicu Republike. Nakon što na proteklim parlamentarnim izborima nije uspjela izboriti saborski mandat, posvetila se pisanju, radu na sveučilištu, aktivizmu i rock’n’rollu, pa je, među ostalim, dan uoči nedavnih prosvjeda “Ujedinjeni protiv fašizma” u Hrvatskoj, zajedno s istarskim rockerom Alenom Vitasovićem, na YouTubeu objavila pjesmu “Ljubav i revolucija”. No taj umjetnički angažman ne treba smatrati temeljnom preokupacijom Katarine Peović: ona, prije svega, nastoji biti borkinja protiv nepravdi kapitalizma.
Razgovarao: Boris Pavelić
U srijedu, 3. prosinca, objavljeno je da je policija u Rijeci podnijela optužni prijedlog protiv čovjeka koji je na prosvjedu u nedjelju, 30. studenoga, nosio zastavu s crvenom zvijezdom. Pokazalo se da je riječ o staroj partizanskoj zastavi. Na Facebooku ste iskazali podršku optuženome. Kako komentirate taj optužni prijedlog, ali i javne odjeke skupova protiv fašizma, u kojima i vlast potiče percepciju da je bila riječ o antihrvatskim skupovima?
Dala sam podršku drugu i prijatelju Bošku koji je nosio zastavu koju su nosili borci NOB-a. Dakle, nosio je zastavu koja je simbol antifašizma. Policija je protiv njega podignula optužni prijedlog za uznemiravanje javnog reda i mira, s obrazloženjem da je isticanjem simbola zvijezde “uznemirio slučajne prolaznike”. Nema nikakve osnove u hrvatskim zakonima za ovakvo postupanje. No time se pokušava izjednačiti nacizam i komunizam. Oni pak sudionici antifašističkih skupova koji u javnom prostoru reteriraju, ograđuju se od antifašističke zastave, rade veću štetu nego itko. Oni koji misle da je potrebno paziti na “percepciju javnosti” te koji kalkuliraju što i kako reći, čine to najčešće samo zbog vlastitog probitka. Na taj način normaliziraju “drugu stranu”. Zato Plenković, mudro, “moli” da se ne koristi izraz “fašist”. Ako smo spriječeni da nešto nazovemo fašizmom, onda je sve moguće, postoji sto nijansi sive i sve su prihvatljive. Iza tih manipulacija krije se nasilje nad migrantima, domaćim radnicima, stranim radnicima, srpskom nacionalnom manjinom… Igramo se dijaloga s antihumanističkim, fašističkim stavovima. A lekciju o tome kako takav “dijalog” i normalizacija nenormalnog završi već smo u povijesti dobili. “Nikad više” je ponovo tu. Upravo na primjeru policijskog postupanja zbog isticanja crvene zvijezde možete vidjeti kako se antifašizam ne može odvojiti od komunističke ideje, crvene zvijezde i svih simbola koji s njim idu. Bez obrane komunizma, kao ideje pravednosti, jednakosti i solidarnosti, nećemo obraniti niti antifašizam. Obrana komunizma ne znači opravdavanje staljinističkih zločina. Pod križem su se radili razni zločini, to ne znači da je čitava religija za te zločine odgovorna. Bez obrane ideja pravednosti ponovno ćemo zakoračiti u tamnu epizodu povijesti. To se, nažalost, čini se, upravo događa. Politički mainstream koketira s fašizmom, ponovo. Što se tiče optužbe vladajućih da su skupovi bili “antihrvatski”… Oni koji su se nakrali, uništili domovinu, iselili svu mladost, optužuju antifašiste da su protiv Hrvatske. To dovoljno govori o svemu.
Dan uoči prosvjeda, dvadesetak pripadnika minorne proustaške A-HSP okupilo se pred kućom zastupnice Dalije Orešković i prijetilo joj. Ministar branitelja Tomo Medved to je komentirao tvrdnjom da bi Orešković “trebala smanjiti svoju agresivnu retoriku”, a napala ju je i jedna zastupnica HDZ-a. Kako komentirate stanje u kojemu postaje normalno da vladini ministri podržavaju prijeteće skupove pred kućama žena političarki?
Medved je opasan revizionist i on u biti predstavlja umivenu sliku proustaških “prosvjednika”. U društvu se povećava nasilje. Nikad nisam više prijetnji doživjela, a moje su društvene mreže zatrpane desničarskim botovima. Ljudi se više ne usude ni komentirati. Svi koji komentiraju i sami postaju mete. Ovo ljeto sam i prijavila policiji jednog nasilnika, ali policija ga je samo mogla upozoriti da to ne radi, jer ima BiH državljanstvo.
Jeste li bili zadovoljni skupovima protiv fašizma u nedjelju? Je li vas iznenadio broj sudionika? Kako ste vi shvatili poruke sa skupova?
Dobro je da su organizirani, pokazali smo da nas ima. Uza sve prijetnje, na ulice su izašli deseci tisuća ljudi. Skupovi su dobro organizirani. Savjetovala bih organizatoricama da poruke malo više usmjere na radnička pitanja, no nije to toliko njihova krivnja, koliko u javnom prostoru postoji praznina – veliki sindikati šute, mali nemaju snagu, udruge koje se bave radničkim pravima su slabe, a Radnička fronta nije više u Saboru.
Slažete li se s dojmom da bi došlo još i više ljudi, te da bi se unaprijed onemogućile optužbe za antihrvatstvo, da je u naslovu skupa riječ “fašizam” bila zamijenjena riječju “mržnja”, pa da se skup zvao “Ujedinjeni protiv mržnje”?
Upravo to ne bi bilo dobro, ako izlazimo na ulice, moramo biti precizni oko čega se okupljamo. Mrziti možemo i mržnju. To je jako neodređen, psihologiziran opis razloga pobune. Fašizam ima svoje ciljeve, osim što predstavlja mržnju prema manjinama i slabijima, fašizam služi kapitalizmu. Služi elitama tako da “zavade pa vladaju”. Dok Hrvat ponižava Srbina, a heteroseksualni LGBT manjinca, dotle se oni gore osjećaju sigurno i zaštićeno, nastavljaju zgrtati, a socijalne razlike se iz godine u godinu povećavaju. To možemo dokazati, recimo, koncentracijom štednje, o kojoj jedino RF govori, a u saborskom mandatu smo uspjeli i iskamčiti podatke od HNB-a. Ti podaci govore o manje od 2% najbogatijih koji drže skoro pola ukupnog novca u bankama. Ta nesloga naroda omogućava da poslodavci zlostavljaju domaće radnike prijetnjom otkaza, namećući robovske uvjete rada stranim radnicima i koristeći sve što im je vlada omogućila kako bi dodatno zaradili potpunom deregulacijom rada. Tko u nas ima stalno, dobro plaćeno radno mjesto? Tko radi osam sati? Za dostojanstvenu plaću? Tko štiti prava radnika? Andrija Mikulić i inspektorat rada? U Zagrebu postoji tek 22 inspektora rada. Ta nebriga države je planirana, orkestrirana, dogovorena između vladajućih i domaćih i stranih “poduzetnika”.
Stanje u hrvatskom društvu čini se takvim da vodi izravno u fizičke obračune. Kako to izbjeći?
Tako da ne šutimo, da se ne bojimo, pa i da se izložimo. Stranke lijevog centra i mainstream mediji neprestano popuštaju desnim tendencijama, prostor slobode se sužava. Dat ću vam primjer. Kada su Ante Prkačin i Miro Bulj višestruko pozdravljali s ustaškim pozdravom “Za dom spremni”, a ja od opozicije tražila da svaki put tražimo povredu Poslovnika ili napustimo dvoranu, nitko me nije podržao. Odnosno, dobila sam odgovor da se oni time ne žele baviti. Danas od istih zastupnika i zastupnica čujem upravo taj prijedlog. Politike centra popuštajući nacionalizmu i fašizmu su odgovorne su za negativne pojave u društvu. Naravno da se trebamo svi danas ujediniti, no trebamo tražiti i da se prestane s kalkulacijama i mudrostima koje ne koriste nikome osim probitku pojedine stranke koja želi što više glasova na izborima, pa bira teme.
Imate i aktivističko i političko iskustvo. Kolika je moć političara da šalju poruke, za razliku od aktivista? Osjećate li se zakinutom u mogućnosti da doprete do javnosti kada više ne možete govoriti sa saborske govornice?
Nije mi drago da Radničke fronte više nema u Saboru jer nema tko govoriti u korist radnika. Nominalna ljevica se radnicima i socijalnim pitanjima ne bavi, to im nije tema na kojoj bi dobili glasove. Tako desnica kupi glasove radnika.
Kao političarka, srčano ste branili interese radnika, na terenu, u propalim firmama. Kako tumačite činjenicu da birači to ne nagrađuju, da očito ne vjeruju politici klasne borbe, ma koliko socijalni, odnosno klasni jaz bio sve dublji?
Radnici ne vjeruju ljevici jer se prema radnicima, kada je bila u poziciji moći, maćehinski ponašala. To se mora promijeniti ako želimo pridobiti radničku klasu. Ljevica se mora obraćati radnicima, bez kalkulacije u uspjeh tih politika preko noći. To je dugotrajna borba za radnički glas. Netko ju mora povesti.
Propala je suradnja Radničke fronte s lijevim strankama, Možemo! i SDP-om. Je li RF osuđena na samostalan politički put?
Da je RF ušao u Sabor, HDZ bi dobio barem jedan mandat manje u osmoj izbornoj jedinici. Ne znam kome je koristilo da je RF ostao izvan Sabora. Radnicima sigurno ne. No rad izvan parlamenta je jednako važan.
Želi li RF doći na vlast ili je vaš primarni domet kritička intervencija u politički prostor?
Mi smatramo da su potrebne korjenite promjene sustava koji je temeljno nepravedan. Korupcija nije, kako se to često prikazuje, stvar morala pojedinaca, već je sistemska. Prilike čine lopova, sistem je lopovski. Mi smatramo da nije cilj omogućiti manjini da “dođe na vlast”, da izbori nisu dovoljni, već se svi moramo organizirati i aktivirati.
Dan uoči prosvjeda, s Alenom Vitasovićem objavili ste pjesmu “Ljubav i revolucija”. Kako je prošla?
Pjesma je lansirana prije 5 dana, ovih dana će se početi puštati na radijskim postajama. Na YouTubeu već ima preko 25 tisuća pregleda. Osim glazbene, ima i humanističku poruku, koja je dvostruka — revolucija je ljubav, humanizam, borba za bolje društvo. Revolucija je danas na optuženičkoj klupi jer nam se poručuje da je bolje trpjeti nepravdu nego boriti se za bolje društvo. S druge strane i svaka (privatna) ljubav je (mala) revolucija.
Alen Vitasović je odlučio s Frontom snimiti pjesmu. Na tome smo mu zahvalni jer njegov glas ima ogroman utjecaj na ljude.
