Søren Kiekegaard bio je jedan od najvećih istraživača ljudske duše. Naravno, na posebično filozofski način. Što znači, pitanjem duše bavio se propitujući i cjelovitu smislenost života nositelja te duše – čovjeka. Kako pronaći smisao? Može li se do njeg' doprijeti za života? Na koji način? I ima li ga, na koncu, uopće? Sva su ova pitanja očito bila motivom neobičnog kino-istraživanja Thomasa Vinterberga, danskog redatelja čuvena kao suosnivača još glasovitije filmske grupacije Dogme 95.

Uz Larsa von Triera, Vinterberg je bez sumnje najpoznatije filmsko ime poteklo iz ove kino-škole tzv. Zavjeta čistoće. Vinterbergova Proslava (Festen, 1998.) bila je – uz iste godine nastale Trierove Idiote, prvijenac tog osebujnog umjetničkog pravca kojem su ispisali i Manifest. U njemu su se opredijelili contra američkog i komercijalnog filma, a za realizam rudimentarne provenijencije bez profesionalnih glumaca i scenerije.

Dogma 95 više ne postoji… Vinterberg i Trier ostvarili su svoje – u slučaju potonjeg i više negoli komercijalne, navlastite karijere. Prošlogodišnji Vinterbergov film Još jedna runda (Druk, 2020.) bio je sudionikom Cannesa. I to poprilično zapaženim… Storija o četvorici srednjoškolskih profesora, u tzv. krizi srednjih godina, svakako nije tek neko osrednje ostvarenje. Dotični protagonisti, naime, provode vrlo rizičan eksperiment. Prema nekom norveškom psihologu, čovjek se rađa s manjkom od pola promila (-0,5‰) alkohola u krvi. Kako bi postigao svoju ravnotežu, on ga mora svakodnevno nadoknađivati.

Martin (Mads Mikkelsen) profesor je povijesti koji je već odavno postao dosadan svojim učenicima. Jednako, niti supruga Anika (Maria Bonnevie) više ga ne doživljava. Na licu mu se iščitavaju bezvoljnost i ravnodušno, sumorno tupilo. Nekad je kanio biti i znanstvenikom, saznajemo, a sad se utopio u sivilu rutine posla. Tako se i rađa neobična ideja. (I ne toliko neobična ako spomenuto uzmemo u obzir. Alkoholizam je – posebično u krizama – često rabljeni izlaz.) Elem, uz svoje prijatelje, psihologa Nikolaja (Magnus Millang), glazbenika Petera (Lars Ranthe) te nastavnika tjelesnog Tommyja (Thomas Bo Larsen), započinje igra stjecanja samopouzdanja i iznova pronađene energije života. Polako cugajući od samog jutra – te izbjegavajući piće nakon 20 sati navečer, njih četvorica stječu neobično prosvjetljenje, sve u obliku lagane pripitosti.

Rezultati su isprva i više negoli vidljivi. Martin postaje vrlo zabavan predavač, a ostvaruje se i kao suprug i otac te vodi obitelj na kajakašku pustolovinu i šumsko logorovanje. Peterovi sati glazbenog postaju također neobično avanturistički i čini se da mladež spoznaje duhovnu bit glazbe. Tommy uspijeva i dotad frustriranog klinca motivirati na nogometni uspjeh. Nikolaj se, pak, alkoholom izliječi od hektične frustriranosti sa svoje troje klinaca i nametnutim zahtjevima od uvijek zanovijetajuće supruge. Čini se, ovo sa svakodnevnim, kontroliranim unosom alkohola i nije uopće loša ideja. Martin kazuje kako se već dugo nije „bolje osjećao“. Vođenje ljubavi s Anikom, pak, oboma osvješćuje koliko su jedno drugome zapravo nedostajali. Vraćam se na početak napisa. Film nosi u prologu moto spomenutog najvećeg danskog filozofa, Kiekegaarda. „Što je život? San. A što je sadržaj tog sna? Ljubav.“  I to je to! Što preostaje kao mogući smisao svake ljudske egzistencije? Ljubav.

No, do ove spoznaje vodi nas perpetuirajući ritual opijanja protagonista. Film se postavlja žanrovski negdje na granici groteske i psiho-drame. Sve je, pak, isprepleteno mnogim tragikomičnim situacijama koje bude smijeh kod gledatelja. Junaci su ove storije toliko predani svom eksperimentu da to graniči s ludilom, tj. onime kako se obično i naziva – delirium tremens. Jer, svaka ovisnost jest po sebi takva da se ne može kontrolirati. Prije ili kasnije izmiče toj kontroli. (Odmah mi tu pada na pamet upozorenje/preporuka roditelja djeci da mobitel i internet koriste „umjereno“!? Umjereno? Ma dajte me nemojte… Te su paklene sprave i mreža smišljeni da se koriste 24 sata dnevno, 365 dana u godini! Isto je tako i s umjerenim napijanjem ili kontrolom opijata).

Ipak, Vinterberg ne nalazi tragiku kao jedini mogući ishod eksperimenta. Iako Tommy jedini doista prekoračuje granicu i nestaje iz društva pri kraju filma, opće ozračje Još jedne runde nije toliko fatalno i ultimativno razorno. Protagonisti filma – dakle ljudi u svojim srednjim godinama, stalno se druže s mladima, maturantima. Iz tog proishodi ono što bi na ovim prostorima nazvali „međugeneracijska solidarnost“. Atmosfera u filmu katarzu doživljuje u završnoj sekvenci maturalne norijade na danski način. Vinterberg tako, s krajem, zaokružuje svoju odu skupnom ispijanju alkohola prisutnu u prologu. Oda alkoholu? Radi li se baš o tomu? Jedan bi ovdašnji bend u svojim ranim radovima to imenovao – „Što je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću?“ (Prljavo kazalište - Što je to u ljudskom biću)

Ono što je piscu ovih redaka posebično upalo u oči pri gledanju Još jedne runde osebujni je Vinterbergov patriotizam. Na mnogo mjesta u filmu pjeva se u slavu i čast Danske. Od umilnih tonova ženskog zbora do neartikuliranih klinaca koji s rukom na srcu pjevaju domovini, sve odiše gotovo pastoralnim ugođajem. Je li to Vinterbergova ironija, ili…? Prije će biti da je s godinama autor pomalo podjetinjio! Ili je možda sve tek dobra šala? Kao i završna sekvenca Martinova jazz-baleta.

Još jedne runda nije, rekoh već, tek neki osrednji film. Svojim motivom priziva ničeansku opijenost, pa i umjetnički bijeg od istine realiteta. Ali, nije to ni previše uspjelo djelo, te se mogu prepoznati stanovite dramaturške pukotine. Zanimljiva motivika nadomješta donekle predvidljivu izvedbu. Ipak, dobrodošla je to kino-opijenost u ovim sumornim vremenima.

filmovi