PRIČALI smo već o patetičnim, jadnim i smiješnim žalbama poslodavaca kako nema dovoljno sezonaca – no umjesto da napokon neki „gazde“ shvate što je tržište rada, čitamo po novinama i portalima sve češće kako rone suze u svome BMW-u, jer eto ne mogu naći patnike koji bi radili za sitne pare.
Zamislite, među nekih 1,5 milijuna radno sposobnih u Hrvatskoj, jedno milijun pripadnika naše dijaspore, pa Hrvata iz BIH koji uredno mogu ovdje raditi, i još dodanom brat-bratu 100.000.000 radnika EU koji imaju pravo raditi u Hrvatskoj bez ikakve dozvole – njima nedostaje radnika!
Više od četvrt stoljeća ova zemlja živi u kapitalizmu, dakle više od pola punog radnog staža je prošao radnik koji je počeo raditi 1990. godine, a ono, neki gazde se čude kao, kako bi narod rekao, pura dreku, jer više ne mogu za sitne pare naći jadnika koji će im dobro i kvalitetno raditi za minimalne pare. A oni jadni, sve već isplanirali – plaće 3000 kuna, smještaj samo 12 osoba u jednoj sobi, i sebi leasing za novi SUV Audi ili BMW, jer valjda vam se ekipa u birtiji smije ako kao „gazda“ dođete u ne znam, Octaviji.
Priča je u biti toliko zabavna, da ovo kmečanje poslodavaca zaslužuje malo širi osvrt. Na neki način, ovo bi mogla biti možda i najbolja vijest gospodarski jadne i tužne 2016. godine.
Tržište rada
Zamislite da se pojavite u nekom zagrebačkom salonu premium automobila i ponudite ne, znam, 100.000 kuna za novi BMW, s obrazloženjem da toliko imate i da ste toliko planirali. A i auto toliko košta, vidjeli ste upravo novi Clio za te novce. Vjerojatno bi vas dvaput čudno pogledali, a treći puta zamolili da napustite salon.
Zamislite i mogućnost da ste za novi auto pripremili 50.000 kuna, naravno na tržištu nema ni nove Lade Nive za te novce, i da onda ljutito zovete novinare i pričate kako eto vi imate novce, a nitko vam ne želi prodati auto. Vjerojatno vam niti jedan portal, osim možda kojeg specijaliziranog iz psihologije, ne bi objavio kuknjavu.
Zašto? Pa ljudi nepogrešivo shvaćaju tržište roba – Audi košta jedne novce, Škoda druge, Dacia treće, novi auto košta jedno, polovnjak drugo, svaki paket opreme se naplaćuje. Štoviše, isti model nabijen opremom zna koštati dvostruko više nego model bez opreme – i nitko se ne buni. Ili kupite jer imate, ili ne kupite jer nemate ili ne želite dati tražene novce. No, isto tako – postoji tržište rada. Postoji novčana granica ispod koje stručnu osobu za posao nećete naći, postoji i minimalna granica (stvarna, ne ona zakonska), a i postoje vrhunski stručnjaci koji koštaju dva ili pet puta u odnosu na prosječnog radnika iste struke.
Radnička tuga duga četvrt stoljeća
Čini se da je u ovoj zemlji, izvan IT-a i par sličnih zanimanja već četvrt stojeća jednaka radnička tuga i priča: „ako nećeš, drugi će“, ponavljaju mnogi loši poslodavci. Mnogi su se i poslovno uzdigli upravo na tome – na činjenici da postoji beskonačan izvor jadnika i patnika spremnih raditi za bilo kakve novce, spremnih progutati bilo kakav neplaćeni prekovremeni i spremnih prešutjeti bilo kakvu nepravdu na poslu.
Broj raspalih firmi, broj propalih obrta, ali i broj onih koji su bježali iz još veće neimaštine BIH bio je toliki da je za veliku većinu poslova postojao gotovo beskonačan izvor jeftine radne snage. Uvijek se našao netko tko će raditi za minimalno, netko tko će raditi ako drugi odustane i netko kome će novac biti tako važan da će pristati na sve. To naravno nije tržište, nije niti kapitalizam – jer on uključuje tržište. To je bilo obično izrabljivanje ljudi u nevolji.
A onda smo ušli u Europsku uniju. Hrvatska je postala dio tržišta od preko pola milijarde ljudi. Prije godinu dana, Savezna Republika Njemačka, zemlja koja po projekcijama treba nove radne snage narednih 20-tak godina, ukinula je ograničenja za kretanje hrvatskih radnika. Samo u Njemačku, evo upravo čitamo njihove statistike, otišlo je nešto preko 50.000 ljudi. Otišli su i u druge zemlje – tržište rada se čini se taman toliko rasteretilo da je – napokon počelo funkcionirati. Ponuda radnika više nije beskonačna. Radnika koji želi raditi i zna raditi – treba i odgovarajuće platiti. Nešto što jedan dio poslodavaca u Hrvatskoj ne želi shvatiti. No, to je sve više – njihov problem.
Imamo nezaposlenih, ali…
Naravno, može se reći – imamo preko 200.000 nezaposlenih. Ogroman je to broj – ali opet, ne govori ništa o njihovoj mogućnosti za rad. Dodatno neki, ima ih, jesu prijavljeni kao nezaposleni, ali koriste sustav socijalne skrbi i ne pada im na pamet stvarno tražiti posao. Jako je puno ljudi koji nemaju nikakva, ali baš nikakva znanja i koji se u današnje vrijeme nemaju gdje zaposliti. Statistički bilten HZZ-a uredno navodi i strukturu nezaposlenih, pa evo zadnjih podataka, kraj svibnja ove godine:
- Bez škole i nezavršena osnovna škola 6.2%
- Osnovna škola 21.5 %
- SŠ za zanimanja do 3 god. i škola za KV i VKV radnike 30.9 %
- SŠ za zanimanja u trajanju od 4 i više godina i gimnazija 28.3 %
- Prvi stupanj fakulteta, stručni studij i viša škola 5.8 %
- Fakultet, akademija, magisterij, doktorat 7.3 %
Ukratko – četvrtina nezaposlenih nema nikakve kvalifikacije, a preko pola ih nema završene četiri godine srednje škole. Kada dodamo gimnazijalce, kojih je nezaposlenih na tisuće, a službeno u biti nemaju nikakvu kvalifikaciju – postaje jasno. Velik broj nezaposlenih ne znači velik broj stvarno dostupnih radnika. Dodatno, imati formalne kvalifikacije ne znači i znati raditi – ako se netko nije „istesao“ na poslu, ako nije prošao praksu i stekao znanja samostalnog rada, vrlo moguće vam uopće neće biti koristan kao radnik.
Dodajmo tome – među onih preko 50.000 koji su otišli u Njemačku, većina ipak spada u ljude koji žele, znaju i imaju spretnosti za rad – drugi se ne bi usudili tako daleko poći, drugi ostaju kući. Sve to je dovelo do situacije da ljudi koji zaista traže posao, ljudi koji mogu obaviti posao i ljudi spremnih na seljenje radi posla – nema više gotovo beskonačno kao prošlih godina. I to je dobro, jako dobro!
Koliko god neki poslodavci kmečali, nedostatak radnika je upravo način koji će omogućiti kvalitetnim poslodavcima napredak, a onima koji su računali na jeftine jadne radnike koji rade za minimalno – nestanak s poduzetničke scene. Što, uopće nije loše, jer će se otvoriti više mjesta za kvalitetne. Oni koji nisu plaćali radnike, ili ih iskorištavali do maksimuma – u biti su predstavljali svih ovih godina nelojalnu konkurenciju onima koji cijene svog radnika.
Stručnjak košta
U Americi – stručnjak košta. U Kanadi – stručnjak košta. U Njemačkoj – stručnjak košta. I pri tome pod „stručnjak“ smatramo i kvalitetnog predavača i dobrog pravnika, ali i dobrog, upućenog konobara koji zna posao i koji će ekipi uz večeru u tri slijeda „uvaliti“ i nekoliko butelji skupog vina na kojemu se izvrsno zarađuje – i sve će to napraviti na način da su gosti zadovoljni, uredno plate večeru, te ostave konobaru pristojnu manču.
Naravno, postoje mjesta za sve – dok će pomalo nespretni student koji glumi pomoćnog konobara na nekom baru na plaži svojom nespretnošću još ispasti i zabavan (i neka je tu i neka zaradi za sebe!), u restoranu s bijelim stolnjacima i srebrninom na stolu, gdje se otvaraju butelje od 100 € za sedam i pol deci – takav nema što raditi.
Isto kao i kuhar – ako želite nekoga tko zna posao i koji će napraviti večeru tako da će Hans ili Pavel odlučiti doći u vašu konobu još par puta do kraja ljetovanja – da taj kuhar košta. Koliko? Pa puno više, možda i nekoliko puta više od onoga koji rutinski obavlja svoj posao kao da je menzi. Trebate čovjeka koji će vam ispuniti nekakvu prijavu za veliki EU-projekt koji vrijedi milijune i to na način da projekt prođe i novci se dobiju? Zašto mislite da će takav raditi za prosječnu plaću? Zato jer sjedi u klimatiziranom uredu i ne znoji se – pa takav se prilično oznojio za svojim knjigama i ima pravo tražiti puno više.
Trebate sezonca – lijepo, ali ako mislite da bi netko trebao za 5000 kuna raditi 12-14 sati dnevno bez pauze, spavati u sobi s još njih pet i biti zadovoljan jeftinim ručkom – onda pogrešno mislite. Ako tražite čovjeka za praktično dupli rad u odnosu na standardni, u sred ljeta, onda treba biti plaćen barem duplo. I standardi smještaja su se promijenili, dajte ljude smjestite u sobe po dvoje. Nemate, jer ste sve dali u apartmane? Vaš problem, jer taj vaš sezonac može ići raditi u gore spomenutog Hansa, koji će mu dati bolju plaću i primjereni smještaj.
O poslu se pregovara
Čitamo kako neki nude posao – ali ne navode i plaću, neki nude posao 30 km od prvog naseljenog mjesta i onda se čude kako eto svi drski i ne javljaju se. Plaća ne mora biti u oglasu – jer kako smo rekli, ljudi na poslu različito vrijede, ali to je stvar koja se dogovara i ugovara prije posla, na razgovoru, kada se podastru reference, znanja i preporuke.
Kao što se za novi BMW zna cijena – tako se treba znati cijena i rada, jer radnik radi za plaću, ne za napredak gazde (ako to želite – dajte mu bonus dionice). Kome je „čudno“ unaprijed dogovarati o plaći – vaš problem, radite sami. Plaća je po učinku? Može, ali i to se dogovara. Imate pogon 30 km od prvo naselja i ne možete naći radnike? Jeste li razmišljali da radnik treba 1000 kuna mjesečno za gorivo za doći do posla, te usput i automobil kojega mora i održavati? Niste? Pa ako ste već uštedjeli na zemljištu radi lokacije pogona, onda radniku platite prijevoz, neoporeziv je.
Niste to financijski planirali? Opet, vaš problem. Možete lobirati kod političara da se kao u nekim drugim zemljama gorivo i barem dio troškova za automobil prizna kao porezna olakšica. Jer – eto, na otvorenom tržištu, nitko nije prisiljen raditi za upravo određenog poslodavca.
Imigracija i radne dozvole
Hrvatska stari i ima sve manje radnika – i Hrvatska će trebati imigrante. Hrvatska će, makar to danas, zbog broja nezaposlenih čudno zvučalo, morati otvoriti granice imigrantima kako bi netko uopće mogao puniti mirovinske i druge fondove u budućnosti. Tema je to koju nacionalno nismo ni načeli, a bit će aktualna za par godina.
A još i prije toga – morat ćemo omogućiti i radne dozvole u područjima u kojima nedostaje radne snage. Vjerojatno neće dugo trebati da ćemo vidjeti u nas i više liječnika iz BIH, Srbije, Makedonije, Kosova… Naši liječnici odlaze, nedostaje ih, a liječnici iz ovih zemalja (još) ne mogu slobodno u EU. Izvan tog kruga uskih profesionalaca – s radnim dozvolama treba biti vrlo oprezan, jer upravo nastalo tržište rada ne treba previše narušavati. Tržište rada se ispravlja radnim dozvolama za strance iz slabije plaćenih država (ne govorimo o članicama EU, za njih je sve slobodno) kada stvarno nedostaje radnika, kada ni uz natprosječne plaće nije moguće naći radnu snagu, a ne kada nedostaje patnika spremnih raditi za bilo kakve novce.
Naučite se platiti radnika
Dakle, poslodavci koji se žalite po novinama – naučite se platiti radnika, pa ne samo da će doći Hrvati, doći će i iz drugih država EU. Visokoškolovani stručnjaci koji su godine proveli pred knjigom – koštaju makar „samo“ lupali po tipkovnici u klimatiziranom uredu. Oni koji „znaju s rukama“: keramičari, kuhari, drvodjelje, ako znaju posao također prilično koštaju – jer takvih nema beskonačno.
Onih bez ikakvih kvalifikacija i sa zastarjelim kvalifikacijama te gimnazijalaca koji nisu upisali faks imate na tisuće – ali pitanje je što će vam. Kvalitetan radnik se plaća, kvalitetnog radnika se cijeni i s kvalitetnim radnikom se pregovara – povišice, prekovremeni, bonusi za dobar rad. Ako želite nekoga baš da vam bude na raspolaganju 24 sata dnevno, da i to se može dogovoriti, ima ljudi, čak i kvalitetnih stručnjaka koji će to uredno pristati za jedno 2000 € mjesečno i službeni automobil. Niste tako planirali? Opet, vaš problem.
I još jedna lekcija – zanimljivo je primijetiti, da obično u firmama gdje su plaće male i odnos prema radniku loš, vlasnici najviše pate od statusnih simbola tipa brandiranog SUV-a. E, pa – imati manju firmu u Njemačkoj i čak Americi znači da živite tek nešto bolje, a ako želite baš BMW X6 ili tako nešto – onda trebate otvorit lanac trgovina, restorana ili tako nešto. Nikada McDonalds ili čak Hilton ne bi postali franšize – da se od jednog restorana ili čak jednog hotela može živjeti kao bogataš.
Radnici – učite se i usavršavajte
Da li će ovim kretanjima socijalna slika Hrvatske postati bolja. Hoće, ali samo dijelom – javni sektor i dalje uzima previše, a i činjenica je da imamo ogroman broj ljudi koji danas nema nikakve kvalifikacije za išta smisleno raditi, s osnovnom školom, 2-3 razreda srednje – takva zanimanja trebaju u današnje vrijeme sve manje. I ti ljudi će vrlo teško naći posla, čak i kada nedostaje radnika.
S druge strane, ako znate i želite raditi, usavršavajte se – usavršavajte se u poslu i dodatno učite jezike, jer nema boljeg za zaštitu vas kao radnika nego kada se u stanju i mogućnosti lošem poslodavcu koji ne cijeni vaš doprinos pokazati srednji prst i otići kod onoga koji vas cijeni i kao radnika i kao osobu. Upravo tako će i loši poslodavci propadati, a dobri napredovati, pa se imamo šanse napokon barem malo približiti kao zemlja našim zapadnim uzorima.
index
Zamislite, među nekih 1,5 milijuna radno sposobnih u Hrvatskoj, jedno milijun pripadnika naše dijaspore, pa Hrvata iz BIH koji uredno mogu ovdje raditi, i još dodanom brat-bratu 100.000.000 radnika EU koji imaju pravo raditi u Hrvatskoj bez ikakve dozvole – njima nedostaje radnika!
Više od četvrt stoljeća ova zemlja živi u kapitalizmu, dakle više od pola punog radnog staža je prošao radnik koji je počeo raditi 1990. godine, a ono, neki gazde se čude kao, kako bi narod rekao, pura dreku, jer više ne mogu za sitne pare naći jadnika koji će im dobro i kvalitetno raditi za minimalne pare. A oni jadni, sve već isplanirali – plaće 3000 kuna, smještaj samo 12 osoba u jednoj sobi, i sebi leasing za novi SUV Audi ili BMW, jer valjda vam se ekipa u birtiji smije ako kao „gazda“ dođete u ne znam, Octaviji.
Priča je u biti toliko zabavna, da ovo kmečanje poslodavaca zaslužuje malo širi osvrt. Na neki način, ovo bi mogla biti možda i najbolja vijest gospodarski jadne i tužne 2016. godine.
Tržište rada
Zamislite da se pojavite u nekom zagrebačkom salonu premium automobila i ponudite ne, znam, 100.000 kuna za novi BMW, s obrazloženjem da toliko imate i da ste toliko planirali. A i auto toliko košta, vidjeli ste upravo novi Clio za te novce. Vjerojatno bi vas dvaput čudno pogledali, a treći puta zamolili da napustite salon.
Zamislite i mogućnost da ste za novi auto pripremili 50.000 kuna, naravno na tržištu nema ni nove Lade Nive za te novce, i da onda ljutito zovete novinare i pričate kako eto vi imate novce, a nitko vam ne želi prodati auto. Vjerojatno vam niti jedan portal, osim možda kojeg specijaliziranog iz psihologije, ne bi objavio kuknjavu.
Zašto? Pa ljudi nepogrešivo shvaćaju tržište roba – Audi košta jedne novce, Škoda druge, Dacia treće, novi auto košta jedno, polovnjak drugo, svaki paket opreme se naplaćuje. Štoviše, isti model nabijen opremom zna koštati dvostruko više nego model bez opreme – i nitko se ne buni. Ili kupite jer imate, ili ne kupite jer nemate ili ne želite dati tražene novce. No, isto tako – postoji tržište rada. Postoji novčana granica ispod koje stručnu osobu za posao nećete naći, postoji i minimalna granica (stvarna, ne ona zakonska), a i postoje vrhunski stručnjaci koji koštaju dva ili pet puta u odnosu na prosječnog radnika iste struke.
Radnička tuga duga četvrt stoljeća
Čini se da je u ovoj zemlji, izvan IT-a i par sličnih zanimanja već četvrt stojeća jednaka radnička tuga i priča: „ako nećeš, drugi će“, ponavljaju mnogi loši poslodavci. Mnogi su se i poslovno uzdigli upravo na tome – na činjenici da postoji beskonačan izvor jadnika i patnika spremnih raditi za bilo kakve novce, spremnih progutati bilo kakav neplaćeni prekovremeni i spremnih prešutjeti bilo kakvu nepravdu na poslu.
Broj raspalih firmi, broj propalih obrta, ali i broj onih koji su bježali iz još veće neimaštine BIH bio je toliki da je za veliku većinu poslova postojao gotovo beskonačan izvor jeftine radne snage. Uvijek se našao netko tko će raditi za minimalno, netko tko će raditi ako drugi odustane i netko kome će novac biti tako važan da će pristati na sve. To naravno nije tržište, nije niti kapitalizam – jer on uključuje tržište. To je bilo obično izrabljivanje ljudi u nevolji.
A onda smo ušli u Europsku uniju. Hrvatska je postala dio tržišta od preko pola milijarde ljudi. Prije godinu dana, Savezna Republika Njemačka, zemlja koja po projekcijama treba nove radne snage narednih 20-tak godina, ukinula je ograničenja za kretanje hrvatskih radnika. Samo u Njemačku, evo upravo čitamo njihove statistike, otišlo je nešto preko 50.000 ljudi. Otišli su i u druge zemlje – tržište rada se čini se taman toliko rasteretilo da je – napokon počelo funkcionirati. Ponuda radnika više nije beskonačna. Radnika koji želi raditi i zna raditi – treba i odgovarajuće platiti. Nešto što jedan dio poslodavaca u Hrvatskoj ne želi shvatiti. No, to je sve više – njihov problem.
Imamo nezaposlenih, ali…
Naravno, može se reći – imamo preko 200.000 nezaposlenih. Ogroman je to broj – ali opet, ne govori ništa o njihovoj mogućnosti za rad. Dodatno neki, ima ih, jesu prijavljeni kao nezaposleni, ali koriste sustav socijalne skrbi i ne pada im na pamet stvarno tražiti posao. Jako je puno ljudi koji nemaju nikakva, ali baš nikakva znanja i koji se u današnje vrijeme nemaju gdje zaposliti. Statistički bilten HZZ-a uredno navodi i strukturu nezaposlenih, pa evo zadnjih podataka, kraj svibnja ove godine:
- Bez škole i nezavršena osnovna škola 6.2%
- Osnovna škola 21.5 %
- SŠ za zanimanja do 3 god. i škola za KV i VKV radnike 30.9 %
- SŠ za zanimanja u trajanju od 4 i više godina i gimnazija 28.3 %
- Prvi stupanj fakulteta, stručni studij i viša škola 5.8 %
- Fakultet, akademija, magisterij, doktorat 7.3 %
Ukratko – četvrtina nezaposlenih nema nikakve kvalifikacije, a preko pola ih nema završene četiri godine srednje škole. Kada dodamo gimnazijalce, kojih je nezaposlenih na tisuće, a službeno u biti nemaju nikakvu kvalifikaciju – postaje jasno. Velik broj nezaposlenih ne znači velik broj stvarno dostupnih radnika. Dodatno, imati formalne kvalifikacije ne znači i znati raditi – ako se netko nije „istesao“ na poslu, ako nije prošao praksu i stekao znanja samostalnog rada, vrlo moguće vam uopće neće biti koristan kao radnik.
Dodajmo tome – među onih preko 50.000 koji su otišli u Njemačku, većina ipak spada u ljude koji žele, znaju i imaju spretnosti za rad – drugi se ne bi usudili tako daleko poći, drugi ostaju kući. Sve to je dovelo do situacije da ljudi koji zaista traže posao, ljudi koji mogu obaviti posao i ljudi spremnih na seljenje radi posla – nema više gotovo beskonačno kao prošlih godina. I to je dobro, jako dobro!
Koliko god neki poslodavci kmečali, nedostatak radnika je upravo način koji će omogućiti kvalitetnim poslodavcima napredak, a onima koji su računali na jeftine jadne radnike koji rade za minimalno – nestanak s poduzetničke scene. Što, uopće nije loše, jer će se otvoriti više mjesta za kvalitetne. Oni koji nisu plaćali radnike, ili ih iskorištavali do maksimuma – u biti su predstavljali svih ovih godina nelojalnu konkurenciju onima koji cijene svog radnika.
Stručnjak košta
U Americi – stručnjak košta. U Kanadi – stručnjak košta. U Njemačkoj – stručnjak košta. I pri tome pod „stručnjak“ smatramo i kvalitetnog predavača i dobrog pravnika, ali i dobrog, upućenog konobara koji zna posao i koji će ekipi uz večeru u tri slijeda „uvaliti“ i nekoliko butelji skupog vina na kojemu se izvrsno zarađuje – i sve će to napraviti na način da su gosti zadovoljni, uredno plate večeru, te ostave konobaru pristojnu manču.
Naravno, postoje mjesta za sve – dok će pomalo nespretni student koji glumi pomoćnog konobara na nekom baru na plaži svojom nespretnošću još ispasti i zabavan (i neka je tu i neka zaradi za sebe!), u restoranu s bijelim stolnjacima i srebrninom na stolu, gdje se otvaraju butelje od 100 € za sedam i pol deci – takav nema što raditi.
Isto kao i kuhar – ako želite nekoga tko zna posao i koji će napraviti večeru tako da će Hans ili Pavel odlučiti doći u vašu konobu još par puta do kraja ljetovanja – da taj kuhar košta. Koliko? Pa puno više, možda i nekoliko puta više od onoga koji rutinski obavlja svoj posao kao da je menzi. Trebate čovjeka koji će vam ispuniti nekakvu prijavu za veliki EU-projekt koji vrijedi milijune i to na način da projekt prođe i novci se dobiju? Zašto mislite da će takav raditi za prosječnu plaću? Zato jer sjedi u klimatiziranom uredu i ne znoji se – pa takav se prilično oznojio za svojim knjigama i ima pravo tražiti puno više.
Trebate sezonca – lijepo, ali ako mislite da bi netko trebao za 5000 kuna raditi 12-14 sati dnevno bez pauze, spavati u sobi s još njih pet i biti zadovoljan jeftinim ručkom – onda pogrešno mislite. Ako tražite čovjeka za praktično dupli rad u odnosu na standardni, u sred ljeta, onda treba biti plaćen barem duplo. I standardi smještaja su se promijenili, dajte ljude smjestite u sobe po dvoje. Nemate, jer ste sve dali u apartmane? Vaš problem, jer taj vaš sezonac može ići raditi u gore spomenutog Hansa, koji će mu dati bolju plaću i primjereni smještaj.
O poslu se pregovara
Čitamo kako neki nude posao – ali ne navode i plaću, neki nude posao 30 km od prvog naseljenog mjesta i onda se čude kako eto svi drski i ne javljaju se. Plaća ne mora biti u oglasu – jer kako smo rekli, ljudi na poslu različito vrijede, ali to je stvar koja se dogovara i ugovara prije posla, na razgovoru, kada se podastru reference, znanja i preporuke.
Kao što se za novi BMW zna cijena – tako se treba znati cijena i rada, jer radnik radi za plaću, ne za napredak gazde (ako to želite – dajte mu bonus dionice). Kome je „čudno“ unaprijed dogovarati o plaći – vaš problem, radite sami. Plaća je po učinku? Može, ali i to se dogovara. Imate pogon 30 km od prvo naselja i ne možete naći radnike? Jeste li razmišljali da radnik treba 1000 kuna mjesečno za gorivo za doći do posla, te usput i automobil kojega mora i održavati? Niste? Pa ako ste već uštedjeli na zemljištu radi lokacije pogona, onda radniku platite prijevoz, neoporeziv je.
Niste to financijski planirali? Opet, vaš problem. Možete lobirati kod političara da se kao u nekim drugim zemljama gorivo i barem dio troškova za automobil prizna kao porezna olakšica. Jer – eto, na otvorenom tržištu, nitko nije prisiljen raditi za upravo određenog poslodavca.
Imigracija i radne dozvole
Hrvatska stari i ima sve manje radnika – i Hrvatska će trebati imigrante. Hrvatska će, makar to danas, zbog broja nezaposlenih čudno zvučalo, morati otvoriti granice imigrantima kako bi netko uopće mogao puniti mirovinske i druge fondove u budućnosti. Tema je to koju nacionalno nismo ni načeli, a bit će aktualna za par godina.
A još i prije toga – morat ćemo omogućiti i radne dozvole u područjima u kojima nedostaje radne snage. Vjerojatno neće dugo trebati da ćemo vidjeti u nas i više liječnika iz BIH, Srbije, Makedonije, Kosova… Naši liječnici odlaze, nedostaje ih, a liječnici iz ovih zemalja (još) ne mogu slobodno u EU. Izvan tog kruga uskih profesionalaca – s radnim dozvolama treba biti vrlo oprezan, jer upravo nastalo tržište rada ne treba previše narušavati. Tržište rada se ispravlja radnim dozvolama za strance iz slabije plaćenih država (ne govorimo o članicama EU, za njih je sve slobodno) kada stvarno nedostaje radnika, kada ni uz natprosječne plaće nije moguće naći radnu snagu, a ne kada nedostaje patnika spremnih raditi za bilo kakve novce.
Naučite se platiti radnika
Dakle, poslodavci koji se žalite po novinama – naučite se platiti radnika, pa ne samo da će doći Hrvati, doći će i iz drugih država EU. Visokoškolovani stručnjaci koji su godine proveli pred knjigom – koštaju makar „samo“ lupali po tipkovnici u klimatiziranom uredu. Oni koji „znaju s rukama“: keramičari, kuhari, drvodjelje, ako znaju posao također prilično koštaju – jer takvih nema beskonačno.
Onih bez ikakvih kvalifikacija i sa zastarjelim kvalifikacijama te gimnazijalaca koji nisu upisali faks imate na tisuće – ali pitanje je što će vam. Kvalitetan radnik se plaća, kvalitetnog radnika se cijeni i s kvalitetnim radnikom se pregovara – povišice, prekovremeni, bonusi za dobar rad. Ako želite nekoga baš da vam bude na raspolaganju 24 sata dnevno, da i to se može dogovoriti, ima ljudi, čak i kvalitetnih stručnjaka koji će to uredno pristati za jedno 2000 € mjesečno i službeni automobil. Niste tako planirali? Opet, vaš problem.
I još jedna lekcija – zanimljivo je primijetiti, da obično u firmama gdje su plaće male i odnos prema radniku loš, vlasnici najviše pate od statusnih simbola tipa brandiranog SUV-a. E, pa – imati manju firmu u Njemačkoj i čak Americi znači da živite tek nešto bolje, a ako želite baš BMW X6 ili tako nešto – onda trebate otvorit lanac trgovina, restorana ili tako nešto. Nikada McDonalds ili čak Hilton ne bi postali franšize – da se od jednog restorana ili čak jednog hotela može živjeti kao bogataš.
Radnici – učite se i usavršavajte
Da li će ovim kretanjima socijalna slika Hrvatske postati bolja. Hoće, ali samo dijelom – javni sektor i dalje uzima previše, a i činjenica je da imamo ogroman broj ljudi koji danas nema nikakve kvalifikacije za išta smisleno raditi, s osnovnom školom, 2-3 razreda srednje – takva zanimanja trebaju u današnje vrijeme sve manje. I ti ljudi će vrlo teško naći posla, čak i kada nedostaje radnika.
S druge strane, ako znate i želite raditi, usavršavajte se – usavršavajte se u poslu i dodatno učite jezike, jer nema boljeg za zaštitu vas kao radnika nego kada se u stanju i mogućnosti lošem poslodavcu koji ne cijeni vaš doprinos pokazati srednji prst i otići kod onoga koji vas cijeni i kao radnika i kao osobu. Upravo tako će i loši poslodavci propadati, a dobri napredovati, pa se imamo šanse napokon barem malo približiti kao zemlja našim zapadnim uzorima.
index
