Kao što je bilo i najavljeno, hrvatska je Vlada ovog tjedna predstavila drugi paket mjera za spas ekonomije uslijed krize izazvane pandemijom koronavirusa. Taj je paket mjera u široj i stručnoj javnosti dočekan prilično pozitivno, a kritike su uputili jedino sindikalni čelnici koji su se opravdano žalili što, za razliku od predstavnika poslodavaca, nisu bili uključeni u pregovore i dogovore o prirodi samih mjera. Osim izravne pomoći ekonomiji, ovaj je paket malo provjetrio i medijski prostor i bar neko vrijeme više ne moramo čitati i slušati histerične libertarijanske žalopojke.
Osnovni dio paketa je sasvim logičan i racionalan: ako je država kompanijama zabranila poslovanje zbog pandemije onda im mora otpisati i potraživanja za taj period. Naprosto nema prometa i prihoda. Ta mjera zapravo nadilazi uvriježene rasprave različitih ekonomskih pristupa i ideologija. Isto kao i ona državnom pokrivanju plaća radnika u ugroženim sektorima do određene cifre. Tu se, dakako, moglo raspravljati o načinima i gradaciji uvjetovanja državne pomoći pojedinim tvrtkama i sektorima s obzirom na čitav niz razloga, ali ti se detalji u ovom slučaju mogu svrstati pod “tehničke”, iako nisu baš tako zanemarivi. Pogotovo u kalkulacijama o “solidarnom” podnošenju tereta krize.
Ta mantra o solidarnosti u krizi i o tome da smo svi na istom brodu u priličnoj će mjeri odrediti rasprave i politike nakon jenjavanja pandemije. Naime, tada će se morati odlučiti kako platiti paket mjera koje je Vlada donijela. Taj će paket zasigurno stvoriti priličan proračunski deficit koji će se morati na neki način krpati. Bez obzira na to što je Europska unija krajnje fleksibilizirala fiskalna pravila i što je dogma uravnoteženog proračuna prilično olabavila posljednjih tjedana. Iako su se, kao što smo napomenuli, libertarijanski tribuni malo primirili nakon predstavljanja mjera, i dalje čvrsto inzistiraju na tome da bi glavni teret krize trebao podnijeti javni sektor. I da je ovo savršena prilika da se riješimo “uhljeba” i “parazita”.
Stav o nužnosti smanjivanja plaća u javnom sektoru dijele i premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović. Plan za rezanje još nije pripremljen, ali za očekivati je da će uskoro biti predstavljen javnosti. Međutim, pitanje je koliko je ta mjera čisto ekonomski efikasna. Čak i da zasad ne ulazimo u “moralnu” kalkulaciju solidarnosti. Ona svoju apelativnu snagu vuče iz narativa koji se uvriježio u posljednje vrijeme: hrvatska je vlada u prošloj krizi spašavala javni sektor, a u narednoj je vrijeme da se spašava privatni sektor. Međutim, taj se pristup zasniva na vrlo upitnim pretpostavkama. Još prije tri godine je guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić utvrdio da smo odradili internu devalvaciju, da smo cijenom rada postali konkurentni – ali više nema radnika.
Kalkulacije solidarnosti
Radnici su otišli raditi u inozemstvo jer su se otvorile granice. Međutim, vlast je raznim metodama, posebice mijenjanjem Zakona o radu, poduzetnicima olakšala poslovanje tako da je radnička prava srezala. No, oni se žale da isto nije učinjeno u javnom sektoru. Međutim, kao što to često biva, pojedinačni kapitalisti zanemaruju širi kapitalistički interes. Snižavanje plaća u javnom sektoru bi ugrozilo i njihovo poslovanje jer bi opala potražnja. Pogotovo u Hrvatskoj u kojoj u BDP-u prevladava potrošnja. Ekonomisti su već radili i izračune o tome koliko bi određeno smanjivanje plaća u javnom sektoru uzrokovalo otkaza u privatnom uslijed pada potražnje.
O toj ulozi javnog sektora pomalo sve više govore i ekonomisti koji nisu tako “skloni” javnoj potrošnji i koji su česti gosti Indexa i sličnih medija s jasnom ideološkom misijom. Na primjer, Vuk Vuković je nedavno u emisiji Nedjeljom u 2 naznačio ekonomsku ulogu javnog sektora i problematičnost jednostranog pristupa. Na još eksplicitnijem su tragu i ekonomisti Instituta za javne financije za koji ne možemo reći da ga krasi heterodoksni pristup. Oni su napravili istraživanje, tj. simulacije efekta smanjivanja plaća u javnom sektoru na ekonomiju u periodu korona krize. Osnovni su zaključci sljedeći: i u slučaju drakonskih rezanja posrijedi je gotovo pa zanemariv iznos u odnosu na ukupan trošak paketa mjera; pad potražnje bi doveo do pada BDP-a i pada proračunskih prihoda; ušteda bi iznosila 1,22% BDP-a što je kontekstu labavljenja fiskalnih pravila zanemarivo.
Dakle, ekonomska struka koja nije nimalo ideološki obojena upućuje na krajnju problematičnost mjera koje bi se zasnivale na smanjivanju plaća u javnom sektoru. Međutim, to ne znači da javni sektor nije nužno reformirati. Prema podacima Eurostata, hrvatski rashodi za javni sektor u odnosu na BDP ne odudaraju od europskog prosjeka. No, raspodjela tog novca unutar javnog sektora zahtijeva hitnu reformu. Naime, više od prosjeka EU trošimo na političku birokraciju, a manje od prosjeka na socijalnu zaštitu i zdravstvo. Tu je, dakle, nužna intervencija koja bi javni sektor učinila efikasnijim. Ali ostaje pitanje: kako financirati ovaj paket mjera? Kako pravedno “kalkulirati” solidarnost?
Pa postoji nekoliko opcija koje barem treba razmotriti. Za početak, ne bi bila loša ideja renacionalizirati drugi mirovinski stup. Odvajanjem četvrtine mirovinskih doprinosa u privatne fondove stvara se velika proračunska rupa koja se često krpa posuđivanjem novaca upravo kod banaka koje su vlasnice tih fondove. S obzirom na poslovanje tih fondova, a pogotovo na trenutnu situaciju, neće nam se zbog tog postupka mirovne smanjiti. A i renacionalizacija i ukidanje drugog stupa nije tolike neviđen potez: mnoge istočnoeuropske države su ga davno odradile. Također, postoji opcija povećanja poreza na najbogatije, na primjer, poreza na najviše dohotke i dividende. Kao i “aktivacija” njihove štednje u bankama što predlaže ekonomist Toni Prug u obliku financiranja korona obveznica tom štednjom koja bi se naknadno vratila. U međunarodnim raspravama spominje se i izdašnije oporezivanje kompanija s “ekscesivnim” profitima u periodu krize. Dakle, onih kompanija kojima ne samo da kriza nije ugrozila poslovanje nego im ga je pospješila. Na globalnoj razini to su kompanije poput Zooma, Netflixa ili Googlea.
Postoji, dakle, cijeli niz opcija i poteza koji bi rasprava mogli odmaknuti od individualnog odnosa: radnik u javnom vs. radnik u privatnom sektoru. On je dosta problematičan i na striktno ekonomskoj osnovi, a i na onoj pravedne “kalkulacije” solidarnosti. Trebalo bi, naravno, napraviti konkretnije izračune i simulacije koji bi uključivali cijenu zaduživanja, politike EU i druge faktore, ali ne smijemo zaboraviti i da je taj famozni brod na kojem se svi nalazimo duboko obilježen nejednakostima na čijoj se eliminaciji gradi solidarnost.
bilten
