U nedjelju, 3.lipnja, nešto nakon ponoći završio je Mars moon fest, još jedna poluuspjela umjetnička manifestacija. Od očekivanih 10 000 posjetitelja, kroz polojsko blato se tijekom tri dana provlačilo tek njih nešto više od 4 000. Razlozi slabe posjećenosti su brojni i donekle imaju veze s nezainteresiranošću Brođana za glazbu i umjetnost općenito. Pretpostavljam da su kiša, blato, loš termin i otkazivanje Urbanovog nastupa, koji je trebao biti najatraktivniji od svih, glavni među tim razlozima. No, podbačaj Mars moona me podsjetio na neke druge podbačaje koji su se dogodili u posljednje vrijeme. Naravno, govorim o drugim festivalima glazbe i filma, a ne o potezima naše nove vlasti, od koje se, kao i od Mars moona, puno očekivalo, a dobilo šipak.
Sjetio sam se tako nedavnog festivala dokumentarnog filma, takozvane Filmske republike Slavonski Brod. Otvorenje festivala, obilježeno prikazivanjem uratka koji nam kronološki opisuje 50 godina brodskog rocka, privuklo je solidan broj posjetitelja: moglo se tu vidjeti i starih i mladih, i muškaraca i žena- očito je da postoji nekakva publika u gradu. Međutim, po završetku tog filma (koji je zbog manjka sugovornika-bez obzira što je jedan od njih, Tomislav Goll, hodajuća enciklopedija brodske kulture, ne samo one vezane uz rock glazbu - i određenih tonskih i vizualnih smetnji bio jedan od lošijih dokumentaraca na festivalu), u dvorani je nastao, kako sam u tom trenutku mislio, horor. Većina ljudi je napustila svoja mjesta, ostalo je možda desetak ili dvadeset posjetitelja, a bio je petak navečer, što će reći da sigurno nisu imali pametnijeg posla. Propustili su pogledati sjajan srpski dokumentarac o selu u kojemu nema žena i iz kojeg glavni protagonist odlazi u veće srpske gradove, pa čak i u susjednu Albaniju u potrazi za ženom svog života. Potresno, inspirativno, ali…gdje je publika, što se događa s ovim gradom? Da sam u tom trenutku znao kakvu ću scenu sutra u istoj dvorani zateći, bio bih oduševljen gromoglasnim i na trenutke iritantnim smijehom onih nekoliko preostalih gledatelja. Zaboravih skoro, taj film je, uz tragediju koju je prikazivao, na trenutke bio urnebesno smiješan. No, što to vrijedi kada su novinari i snimatelji svojim odlaskom nakon otvorenja lokalnim snobovima oduzeli smisao bivanja na daljnjim projekcijama?
Svi vi ljubitelji filma koji ovo čitate, trebali bi obavezno sjesti jer ovo što ću opisati podsjeća na najstrašnije scene horora, na netom napušteni Auszcwitz dokumentarnog filma. Tog dana, prvoga travnja, doživio sam šok kakav mi nikada nitko od mojih šali sklonih prijatelja nije priredio niti jednu godinu prije. Ušavši u dvoranu, na drugi blok projekcija ( ne usuđujem se zamisliti kako je dvorana izgledala tijekom prikazivanja prvog bloka, od 10. 30 do 12.30) koji je počinjao oko 14 sati u dvorani sam zatekao 4 (slovima: četiri) čovjeka. Na platnu je prikazivan film o muškarcu koji je zbog svog psihičkog stanja zatvoren u kavezu napravljenom od njegove bivše spavaće sobe. O njemu se brine samo majka koja je na rubu živaca i ne vidi drugo rješenje za njega u situaciji kada liječnici i osoblje psihijatrijskih ustanova ni sami ne nude puno bolja rješenja. Dvoranom odzvanjaju njegovi krici, psovke koje upućuje svakome tko mu se približi, pa čak i rođenoj majci, a ja se osjećam poput njega-zarobljen tamo gdje pripadam, ali gdje ne želim biti, jer vjerujem da postoji bolje rješenje, iako ga trenutno nema na vidiku.
Nakon te projekcije na red je došao prvi film vesele 2CV družine koja se ovaj put zaputila u Transilvaniju svojim Citroen oldtimerima. Tu je popunjenost dvorane, zbog dolaska Silvija Stlilinovića u pratnji nekoliko prijatelja, bila malo bolja, no još uvijek nedostojna grada koji broji 60 000 stanovnika. Idući film sam preskočio, i meni je bilo previše i vratio se na «Generaciju Kunduz», sjajan film o mladim Afganistancima koji, poput svojh vršnjaka sa Zapada, razmišljaju o novim mobitelima, djevojkama, dečkima, umjetničkom izražavanju i poboljšanju društva u kojem žive. Začudno je koliko im uspijeva stvoriti barem privid normalnog života u jednom takvom, ratom pogođenom području. Na toj projekciji je oboren neslužbeni rekord festivala: u dvorani se, uz mene, nalazilo još 2 (slovima: dvoje) ljudi. Zanimljivo će, prema tome, zvučati podatak da je upravo taj film na kraju proglašen pobjednikom festivala. Uslijedio je još jedan film 2CV družine, promatran od strane Silvija Stilinovića, te njegove rodbine i prijatelja.
U posljednjim trenucima filma dvorana se opet počela puniti. Slijedio je film o Vladi Divljanu, bivšem frontmenu grupe Idoli. Zanimljiv uradak, no nakon ovoga o mojim vršnjacima u Afganistanu nije mogao ostaviti poseban utisak na mene. Na kraju filma o Vladi, dvorana je već bila ozbiljno puna ljudi u skupim odijelima i dama u večernjim toaletama. Postalo mi je lagano muka, pa sam napustio dvoranu, svjesno se odrekavši prilike da svjedočim proglašenju pobjednika, znajući koji su filmovi glavni kandidati, barem u mojoj glavi. Toliko je bilo nebitno koji će od ta dva filma pobijediti.
Netko je rekao da su Brođani navikli na jeftinu zabavu i da nemaju sluha za ljude koji se potrude organizirati nešto u ovome gradu, pravdajući time podbačaj Mars moona. Kao da je organizatorima bilo stalo do obogaćivanja kulturne ponude Slavonskog Broda. Ne, neke stvari se nisu poklopile, interesi publike ( da nakon Moto susreta potroše što manje na Mars moon, da uživaju na koncertima pod vedrim nebom, da vide svoje omiljene izvođače) se nisu poklopili s interesom organizatora ( da zaradi) i to je to. Jednostavno da jednostavnije ne može biti.
A nije istina ni to da Brođani vole jeftinu zabavu. Ulaz na festival dokumentarnog filma je bio besplatan, jeftinije od toga, prema mojim saznanjima, ne može. Zašto je onda toliko podbacio s brojem posjetitelja na većini projekcija? Neki kažu da nije bilo dovoljno promidžbe. Takvi su veoma pametni i vjerojatno nikada nisu organizirali ni kućnu zabavu, a kamoli što drugo. Kako drugačije objasniti to da u isto vrijeme očekuju besplatan ulaz i vrhunsku promidžbu kakvu je imao, za većinu očito preskupi, Mars moon? Čini mi se da je istina negdje između. Brođani nisu navikli na bogatu kuturnu ponudu,a oni koji bi i pratili sve što se događa jednostavno nemaju novca i odustaju od informiranja o mogućim događajima, pa se događa da propuste festival dokumentarnog filma i svoje mjesto prepuste, da oprostite na izrazu, seronjama kojima je samo važno vidjeti i biti viđen. Što je onda činiti? To je barem lako, grad se treba uključiti, procijeniti koji su događaji važni, sufinancirati ih i brinuti o njima, pa bismo možda imali odlično posjećen Mars moon u 8. mjesecu i do granice dosađivanja promoviran festival dokumentarnog filma. Kultura, trebali bismo to znati, nije resor koji može biti prepušten samo na milost i nemilost slobodnog tržišta i (ne)ukusa publike.
