Naš svijet je svijet postmoderne, sve što se u njemu događa, pogotovo kada je riječ o stvarnosti koja se želi prikazati kao ona koja se opire postmoderni, samo potvrđuje vlastiti postmoderni status.
Velike istine i velike priče su iza nas, one su, zapravo, uvijek bile iza nas. Čak i u tzv. svetim vremenima velikih priča, kao što je to bilo u srednjovjekovnom razdoblju, velike priče nikada nisu bile ispred čovjeka, nego su uvijek bile iza njega.
Velika priča je ispričana, ona je zgotovljena i stoga nije u stanju osmisliti niti jedan pojedinačni život, ali je pojedinačni život, onaj koji se sada odvija, u stanju osmisliti veliku priču.
Ljudski život je u velikoj mjeri obilježen prividima, jedan od dominantnih privida je da je naša sloboda osmišljena nečim što je izvan nas. Ako je tako, onda čovjek nije slobodan, nego je, neovisno hoće li ili neće ostvariti ciljeve koji su izvan njega, u doslovnom smislu, samoodbačen.
Velike priče, a to su religijske, svjetonazorske i ideološke priče, ako ih se poima kao upute što čovjek treba ostvariti ili hiniti da je ostvario kako bi dosegao mjeru od velikih priča određene ljudskosti, nikada nisu u funkciji čovjeka i njegove slobode, nego, upravo suprotno, zarobljavaju, instrumentaliziraju, osuđuju i žrtvuju čovjeka.
Nije slučajno što je u svetim vremenima kršćanstva čovjek koji se opirao politički degeneriranom kršćanstvu, koje se potpuno otuđilo od vlastite biti kako bi imalo društvenu i političku moć, bio mučen, spaljivan i odijeljen od kritičke misli stavljanjem nepoćudnih naslova na popise zabranjenih knjiga.
Velike priče nisu velike po istini koju nose, nego po laži koja se okomila na egzistencijalnu istinu. Egzistencijalna istina je uvijek pojedinačna istina, to je istina našeg života, ali samo ako je taj život naš život, a naš život postaje naš samo ako, kako je to poznato iz fenomenologije, stavimo u zagrade sva nepropitana znanja i samorazumljive istine o nama. Autentična egzistencija nije ona koja se trudi živjeti po postulatima nepropitanih znanja, takva egzistencija je otuđena i odbačena, takva egzistencija je parodijska egzistencija.
U našem političkom životu branitelje velikih priča je lako prepoznati. Oni imaju samo dvije teme: borbu protiv prava na pobačaj i obranu heteroseksualnog braka, a to, naravski, podrazumijeva borbu protiv homoseksualaca i pravo da se djeca odgajaju po modelu heteroseksualne obitelji koja čuva tzv. velike ili svete priče.
Pristaše velikih priča posebno su osjetljivi na to da se sačuva, i to na pojmovnoj i definicijskoj razini, čistoća braka kao životne zajednice jednog muškarca i jedne žene. Osim toga, oni će se pohvaliti time što je njihov heteroseksualni brak čist, u smislu da je ostao unutar iste etničke ili religijske zajednice.
No stvarnost je takva da tih tzv. čistih brakova ima jako malo. Oni su, upravo zato što se bore za definicijsku dimenziju braka, a ne za bračnu stvarnost koja bi trebala počivati na povlaštenoj i slobodnoj distribuciji ljubavi između dvije odrasle osobe, odbačeni od bračne stvarnosti.
Brak nije skrivanje, nego razotkrivanje, i to, napominjem, povlašteno razotkrivanje intime pred bićem kojemu smo dopustili da upozna našu ranjivost i našu snagu, naše strahove i hrabrost, naše ideale i našu patologiju.
Bračni život je dijalektička stvarnost koja nam pomaže da, u ljudskom smislu, rastemo. Brak nije oružje protiv drugih, jer čovjek koji nekoga ljubi, vlastiti brak i bračnog partnera ne pretvara u oružje protiv drugih.
Pojmovni heteroseksualci u umišljaju da brane ženidbeni vez sebe i bračnog partnera pretvaraju u oružje protiv bračne realnosti koja se ostvaruje u malim pričama autentične egzistencije.
Nesretni ljudi koji su se samoodbacili kako bi udovoljili kriterijima velike priče, žive i nesreću bračne stvarnosti, umišljajući da žive pojmovno ili definicijsko ispunjenje velike priče u društvenom prihvaćanju njihovog zajedničkog života kojega obilježava skrivanje vlastite intime i pretvaranje vlastitog, neautentičnog braka, u neprijateljstvo prema drugim životnim zajednicama, osobito prema homoseksualnim životnim zajednicama. Smisao takvog braka nije da distribuira ljubav, nego da popularizira i brani pojmovnu stvarnost tzv. velikih priča.
U ovom kontekstu je zanimljiva priča jednog našeg katoličkog novinara, potpuno izvitoperenog fundamentalizmom u tolikoj mjeri da je izgubio moć samokritike i autorefleksije pa ne shvaća da izaziva podsmijeh.
Iako je javno govorio o svom bračnom životu, neću, zbog toga što vjerujem u ljudska prava i dostojanstvo osobe, navesti njegovo ime.
On je, dakle, više puta svjedočio kako je sadašnju suprugu upoznao preko internetskih stranica namijenjenih spajanju katolika. Naravno da, budući nije svjestan parodijske situacije u kojoj se nalazi, ne skriva kako je koristio blagodati postmodernog svijeta, koji omogućava da se stvarnost neprestano redefinira, kako bi on pronašao ženu i to prije nego je upozna.
U izvornom kršćanstvu, o braku se razmišlja tek kada nekog upoznaš, zaljubiš se i kada zaljubljenost preraste u ljubav, a ljubav u želju da s nekim dijeliš život.
Ne, naš postmoderni kršćanin stvari izokreće. On želi stupiti u brak, a to je u postmodernom svijetu najlakše napraviti ako potraži partnericu koju ne zna, ali će je upoznati zato što je želi oženiti.
Nije potrebno navoditi sve podatke ni pojedinosti o njihovim susretima na aerodromima i jeziku na kojem su komunicirali, bitno je da on, misleći da svjedoči u prilog kršćanskog braka, zapravo destruira svaki brak, pa tako i kršćanski brak.
Kršćanski brak, baš kao i svaki brak, ne počiva na aplikaciji za upoznavanje i želji da se nekoga oženi kako bi se ispunio zahtjev velike priče, nego na autentičnoj ljubavi iz koje nastaje želja da se s nekim živi.
Neautentični brakovi stvaraju vojnike, a autentični brakovi deintimiziraju supružnike kako bi se mogao odigrati događaj ljubavi i dijalektika predanja drugome.
Naš postmoderni fundamentalist, koji se predstavlja kao katolički novinar, zapravo boga uvjerava da je u braku i da nekoga voli, iako je stvari potpuno izokrenuo.
Uostalom, svi fundamentalisti stvari izokreću s namjerom da boga uvjere da mu pripadaju i da slijede njegovu volju. Zato se bore za tzv. čiste heteroseksualne brakove, a to ne dokazuju time što žive autentične brakove, nego to dokazuju time što preziru homoseksualce.
To čine postmoderni katolički novinari, ali i postmoderni katolički političari. Zato i imaju dvije teme – pravo na pobačaj i heteroseksualni brak, ali zato i žive postmodernim životom bez autentičnog iskustva.
Ako želimo razobličiti naše konzervativne sredine, to nećemo učiniti političkim prevratima i pedagoškim umijećima, dovoljno je da organiziramo Povorku ponosa.
To je događaj koji se u literaturi naziva majkom događajnosti ili simboličkom i stvarnom točkom otvaranja nove perspektive za sve konzervativne sredine.
Ako se mene pita, što treba napraviti da dođe do promjene u konzervativnim sredinama u kojima se čini da promjena nije moguća, odgovor je jasan – treba organizirati Povorku ponosa.
autograf
Velike istine i velike priče su iza nas, one su, zapravo, uvijek bile iza nas. Čak i u tzv. svetim vremenima velikih priča, kao što je to bilo u srednjovjekovnom razdoblju, velike priče nikada nisu bile ispred čovjeka, nego su uvijek bile iza njega.
Velika priča je ispričana, ona je zgotovljena i stoga nije u stanju osmisliti niti jedan pojedinačni život, ali je pojedinačni život, onaj koji se sada odvija, u stanju osmisliti veliku priču.
Ljudski život je u velikoj mjeri obilježen prividima, jedan od dominantnih privida je da je naša sloboda osmišljena nečim što je izvan nas. Ako je tako, onda čovjek nije slobodan, nego je, neovisno hoće li ili neće ostvariti ciljeve koji su izvan njega, u doslovnom smislu, samoodbačen.
Velike priče, a to su religijske, svjetonazorske i ideološke priče, ako ih se poima kao upute što čovjek treba ostvariti ili hiniti da je ostvario kako bi dosegao mjeru od velikih priča određene ljudskosti, nikada nisu u funkciji čovjeka i njegove slobode, nego, upravo suprotno, zarobljavaju, instrumentaliziraju, osuđuju i žrtvuju čovjeka.
Nije slučajno što je u svetim vremenima kršćanstva čovjek koji se opirao politički degeneriranom kršćanstvu, koje se potpuno otuđilo od vlastite biti kako bi imalo društvenu i političku moć, bio mučen, spaljivan i odijeljen od kritičke misli stavljanjem nepoćudnih naslova na popise zabranjenih knjiga.
Ako želimo razobličiti naše konzervativne sredine, to nećemo učiniti političkim prevratima i pedagoškim umijećima, dovoljno je da organiziramo Povorku ponosa
Velike priče nisu velike po istini koju nose, nego po laži koja se okomila na egzistencijalnu istinu. Egzistencijalna istina je uvijek pojedinačna istina, to je istina našeg života, ali samo ako je taj život naš život, a naš život postaje naš samo ako, kako je to poznato iz fenomenologije, stavimo u zagrade sva nepropitana znanja i samorazumljive istine o nama. Autentična egzistencija nije ona koja se trudi živjeti po postulatima nepropitanih znanja, takva egzistencija je otuđena i odbačena, takva egzistencija je parodijska egzistencija.
U našem političkom životu branitelje velikih priča je lako prepoznati. Oni imaju samo dvije teme: borbu protiv prava na pobačaj i obranu heteroseksualnog braka, a to, naravski, podrazumijeva borbu protiv homoseksualaca i pravo da se djeca odgajaju po modelu heteroseksualne obitelji koja čuva tzv. velike ili svete priče.
Pristaše velikih priča posebno su osjetljivi na to da se sačuva, i to na pojmovnoj i definicijskoj razini, čistoća braka kao životne zajednice jednog muškarca i jedne žene. Osim toga, oni će se pohvaliti time što je njihov heteroseksualni brak čist, u smislu da je ostao unutar iste etničke ili religijske zajednice.
No stvarnost je takva da tih tzv. čistih brakova ima jako malo. Oni su, upravo zato što se bore za definicijsku dimenziju braka, a ne za bračnu stvarnost koja bi trebala počivati na povlaštenoj i slobodnoj distribuciji ljubavi između dvije odrasle osobe, odbačeni od bračne stvarnosti.
Brak nije skrivanje, nego razotkrivanje, i to, napominjem, povlašteno razotkrivanje intime pred bićem kojemu smo dopustili da upozna našu ranjivost i našu snagu, naše strahove i hrabrost, naše ideale i našu patologiju.
Bračni život je dijalektička stvarnost koja nam pomaže da, u ljudskom smislu, rastemo. Brak nije oružje protiv drugih, jer čovjek koji nekoga ljubi, vlastiti brak i bračnog partnera ne pretvara u oružje protiv drugih.
Pojmovni heteroseksualci u umišljaju da brane ženidbeni vez sebe i bračnog partnera pretvaraju u oružje protiv bračne realnosti koja se ostvaruje u malim pričama autentične egzistencije.
Nesretni ljudi koji su se samoodbacili kako bi udovoljili kriterijima velike priče, žive i nesreću bračne stvarnosti, umišljajući da žive pojmovno ili definicijsko ispunjenje velike priče u društvenom prihvaćanju njihovog zajedničkog života kojega obilježava skrivanje vlastite intime i pretvaranje vlastitog, neautentičnog braka, u neprijateljstvo prema drugim životnim zajednicama, osobito prema homoseksualnim životnim zajednicama. Smisao takvog braka nije da distribuira ljubav, nego da popularizira i brani pojmovnu stvarnost tzv. velikih priča.
U ovom kontekstu je zanimljiva priča jednog našeg katoličkog novinara, potpuno izvitoperenog fundamentalizmom u tolikoj mjeri da je izgubio moć samokritike i autorefleksije pa ne shvaća da izaziva podsmijeh.
Iako je javno govorio o svom bračnom životu, neću, zbog toga što vjerujem u ljudska prava i dostojanstvo osobe, navesti njegovo ime.
On je, dakle, više puta svjedočio kako je sadašnju suprugu upoznao preko internetskih stranica namijenjenih spajanju katolika. Naravno da, budući nije svjestan parodijske situacije u kojoj se nalazi, ne skriva kako je koristio blagodati postmodernog svijeta, koji omogućava da se stvarnost neprestano redefinira, kako bi on pronašao ženu i to prije nego je upozna.
U izvornom kršćanstvu, o braku se razmišlja tek kada nekog upoznaš, zaljubiš se i kada zaljubljenost preraste u ljubav, a ljubav u želju da s nekim dijeliš život.
Ne, naš postmoderni kršćanin stvari izokreće. On želi stupiti u brak, a to je u postmodernom svijetu najlakše napraviti ako potraži partnericu koju ne zna, ali će je upoznati zato što je želi oženiti.
Velike istine i velike priče su iza nas, one su, zapravo, uvijek bile iza nas. Čak i u tzv. svetim vremenima velikih priča, kao što je to bilo u srednjovjekovnom razdoblju, velike priče nikada nisu bile ispred čovjeka, nego su uvijek bile iza njega
Nije potrebno navoditi sve podatke ni pojedinosti o njihovim susretima na aerodromima i jeziku na kojem su komunicirali, bitno je da on, misleći da svjedoči u prilog kršćanskog braka, zapravo destruira svaki brak, pa tako i kršćanski brak.
Kršćanski brak, baš kao i svaki brak, ne počiva na aplikaciji za upoznavanje i želji da se nekoga oženi kako bi se ispunio zahtjev velike priče, nego na autentičnoj ljubavi iz koje nastaje želja da se s nekim živi.
Neautentični brakovi stvaraju vojnike, a autentični brakovi deintimiziraju supružnike kako bi se mogao odigrati događaj ljubavi i dijalektika predanja drugome.
Naš postmoderni fundamentalist, koji se predstavlja kao katolički novinar, zapravo boga uvjerava da je u braku i da nekoga voli, iako je stvari potpuno izokrenuo.
Uostalom, svi fundamentalisti stvari izokreću s namjerom da boga uvjere da mu pripadaju i da slijede njegovu volju. Zato se bore za tzv. čiste heteroseksualne brakove, a to ne dokazuju time što žive autentične brakove, nego to dokazuju time što preziru homoseksualce.
To čine postmoderni katolički novinari, ali i postmoderni katolički političari. Zato i imaju dvije teme – pravo na pobačaj i heteroseksualni brak, ali zato i žive postmodernim životom bez autentičnog iskustva.
Ako želimo razobličiti naše konzervativne sredine, to nećemo učiniti političkim prevratima i pedagoškim umijećima, dovoljno je da organiziramo Povorku ponosa.
To je događaj koji se u literaturi naziva majkom događajnosti ili simboličkom i stvarnom točkom otvaranja nove perspektive za sve konzervativne sredine.
Ako se mene pita, što treba napraviti da dođe do promjene u konzervativnim sredinama u kojima se čini da promjena nije moguća, odgovor je jasan – treba organizirati Povorku ponosa.
autograf
