Branko Radičević – pjesnik pozitivno raskalašen u jeziku (foto Wikimedia Commons)
Poligloti svih zemalja, ujedinite se!
Baš mi ova parola – i kao parodija i kao persiflaža – pada na pamet kad se sjetim šireg dosega od onoga pjesničkog što ga je bio ucijepio u kulturu u kojoj je trajao i koju je iza sebe ostavio pjesnik Branko Radičević. Asocijativni grozd sabire u sebi još i zrnjevlje Vuka Stefanovića Karadžića i Đure Daničića, pregaoce srpske uljudbene i usmene baštine opismenjene u jezično-literarnim spisima baš posredstvom njihovih kulturološko-aktivističkih angažmana, i koji je grozd jednoć možda dao dažd mošta, a već sutradan bio kiša vina u badnju i barilu štokavskoga narodnog jezika srpske provenijencije.
Jerbo, i Karadžić i Daničić neporecivi su kalem na govornoj lozi što su stvorili bastardnost jezične kulture koja vezuje i Hrvate i Srbe, jer su načinili gibanicu i pletenicu koja ne može opstati ni bez hrvatske ni bez srpske supstance. Daničić je bio rođeni Hrvat djelom injektiran u magmu srpske jezikoslovno-književne branše – i Hrvatosrbin i Srbohrvat koji je pokrenuo najveći i najambiciozniji leksikografski pothvat na ovim prostorima od stoljeća "minus sedmog" – Akademijin rječnik u Zagrebu učinjen posredstvom 23 obimna enciklopedijska sveska! – dok je Karadžić bio formalno narodni jezikoznanac-amater, za čijim su se mnogim postulatima povodili, i dandanas se povode, nebrojeni viđeni hrvatski lingvisti među kojima su mnogi od njih s kočopernom titulom akademika na perju svojega revera.
Spomenimo samo riječ "narječje", koju je Vuk Karadžić uvezao ni manje ni više nego iz ruskog jezika i koja je grozničavom preferencijom zaživjela najviše među terminologijom baš hrvatskih lingvista: naročito onih što se u nacionalističkoj ognjici trse i staru najviše upozoriti na s jedne nepostojeće, a neprirodne razlike u govorima Hrvata i Srba s druge strane. Zato od svih nas što se međusobno sporazumijevamo bez problema i prevoditelja ustvari i čine umjetne "poliglote" koji se tobože sporazumijevaju i komuniciraju na nekoliko jezika... Kao što ribe ne znaju da je voda ili more medij u kojemu bivaju i žive, tako ni mnoštvo naših "uglednih" lingvista ni svjesni nisu koliki su oni zapravo istinski "vukovci" i u kolikoj mjeri šire i pronose jezične prakse kao ideje koje je glavom i brčinama bio detektirao baš Vuk Karadžić... Naravno, slažem se, smjerni štioče, to je zasebna tema o kojoj će biti riječi u drugoj prilici.
Nakon što je Branko Radičević, evoga, taman prije dva stoljeća 27. ožujka 1824. bio rođen u Slavonskom Brodu, gdje mu je otac radio kao carinski činovnik, te pošto je školovanje dijelom bio u se ugradio u Srijemskim Karlovcima i dijelom u Temišvaru, domalo potom nastanio se u Beču, kamo je otišao na studij prava. Ondje je stupio u kontakt s aktivnošću i Karadžića i Daničića, kojima je glavni životni moto bio rad na narodnome jeziku, njegova klasifikacija, leksikologija i stvaranje idiomatskog sustava koji će biti esencijalan za sve Srbe. Opijen tim nastojanjima i ohrabren zaživljenošću tog modela u kurentnoj praksi, mladi Radičević dao se na pisanje pjesama koje je i već prije stvarao na jeziku svojih otaca, a ne na njemačkom koji je bio prisutan i u njegovoj otadžbini.
Doduše, neke je prve stihove i radove bio složio u govornoj germanskoj varijanti, ali ju je ubrzo odbacio i nastavio redati svoje verse – na ćirilici. Slučajno ili ne, upravo će njegova prva stihozbirka "Pesme" biti objelodanjena u Beču 1847., istoga godišta kad Vuk Karadžić tiska svoje zacijelo najznačajnije djelo: prvi prijevod biblijskoga Novog zavjeta u srpskoj historiografiji na narodnom jeziku, čije je fundamente sâm bio nalio i na njima podignuo nosive zidove buduće pisane kule svoje kulture. Dodamo li svemu i činjenicu da je desetak godina potom (1868.) Đuro Daničić stvorio i prvi srpski prijevod Staroga zavjeta, bez imalo krzmanja može se konstatirati kako upravo ta trojka srpskih "bečkih klasika" čini jezičnu osovinu i kobilicu zipke sveukupne srpske baštine.
Radičevićeve "Pesme" polučile su golem uspjeh i izazvale veliku pažnju, nakon čega je kanio upustiti se i u ispjevavanje velikoga epa koji, nažalost, nikada nije napisao. Isprva ga je u tome spriječila revolucija što je nastala baš u vrijeme recepcije njegove poezije, a svaku daljnju ideju kasnije je zaustavila pjesnikova prerana smrt od tuberkuloze, koja ga je u Beču pokosila sad već kao studenta medicine, 30. lipnja 1853., u 30. godini života.
Mladi Branko zarana se bio inficirao umjetnošću, jer je njegov otac Teodor bio dobrano naklonjen književnosti. Prevodio je komade "Wilhelm Tell" i "Razbojnike" Friedricha Schillera, poznavao se osobno s Vukom Karadžićem i sve su to bili impulsi koji su ubrzali prepoznavanje artističke žice u biću juvenilnoga poete. Iako je dosta lutao okolo, njegov je domicil vazda bio omeđen kampanilizmom vojvođanskih Sremskih Karlovaca, koji su u njemu pobudili duh razgaljenoga romantičara. Što bi se reklo: gnijezdo iz kojega je odletio bio je njegov duševni cilj u koji se uvijek iznova želio i kanio vratiti.
Formatiran srijemskom srčanošću i naglašenom liričnošću, Branko Radičević ispjevao je osobni kanconijer u kojem su mnogi čuli ne samo neke davno prohujale vjetrove i sanjanja svojih pradjedova, nego su među njegovim besjedama čuli i – glazbu. Poslušajmo ovo iz kultne njegove pjesme "Kad mlidijah umreti":
Glava klonu, lice potavnilo,
Bolovanje oko mi popilo,
Ruka lomna, telo izmoždeno,
A kleca mi slabačko koleno!
Dođe doba da idem u groba.
Ove stihove uglazbio je Josip Hatze, slavni splitski skladatelj, tvorac operâ "Povratak" i "Adel i Mara", ali i čitave rukoveti kompozicija za glas i glasovir, od kojih je jedna i ova iz Radičevićeve pjesmarice. Versifikaciju je sâm pjesnik položio na zanimljivi prozodijski razboj, jerbo kvintinu, strofu od pet stihova, gradi tako da prva dva, treći i četvrti stih veže paralelnom rimom, dok u petom provodi leoninski srok: rimuje se sredina s koncem versa (Dođe doba da idem u groba). Tu tehniku Radičević često provodi.
A još jasnije u uhu slušačâ odjekuju ovi njegovi stihovi:
Pevam danju, pevam noću,
Pevam, sele, što god hoću,
A što hoću, ono mogu,
Samo jedno još ne mogu:
Da zapevam glasovito,
Glasovito, silovito,
Da te dignem sa zemljice,
Da te metnem međ zvezdice.
Naravno da nam sad ušima ne struje i lubanjom ne odjekuju stihovi što ih znamo iz klasične literature, nego iz primijenjene estradne uporabe ispjevane glasom Zdravka Čolića po kajdama kompozitora Kornelija Kovača. Pjesma inače nosi ime: "Mini Karadžić u spomenicu".
U nizu elegičnih i sentimentalnih pjesama u kojima Radičević bugari o rodnom kraju ili minulom vremenu, ali i onih junačkih, kanda pisanih desnicom vladike Petra II. Petrovića Njegoša, poput dugodahih vijenaca kitica "Hajdukov grob" ili epopeje "Ludi Branko", ističe se i poema "Đački rastanak". To je ubava jeremijada u kojoj zaneseni pjesnik tvrdim deseteračkim, čvrsto rimovanim stihom – sad u maniri junačke pučke usmene poezije, sad u načinu kad se pjesmom igra kolo – sneno nariče nad kolijevkom svojega djetinjstva u Sremu. Deseterac se povremeno reducira, već prema tome kad se hoće ubrzati dinamizam ritma, ali ni u tim poskočnim dionicama čisto sricanje ne izostaje: "Brže, braćo, amo, amo,/ Da se skupa poigramo!/ Srbijanče, ognju živi,/ Ko se tebe još ne divi!/ Hrvaćane, ne od lane,/ Oduvek si ti bez mane!/ Oj Bosanče, stara slavo,/ Tvrdo srce, tvrda glavo (…) Oj sokole, Dalmatinče,/ Divna mora divni sinče!"
Narodni korifej Branko Radičević bio je i pozitivno raskalašen u jeziku, što je rezultiralo brojnim neologizmima kojih nema u Vukovu slavnom Srpskom rječniku, ali je bio i još pozitivnije razuzdan u za to doba prilično smionim libertinskim stihovima s erotskim aluzijama. No uvijek je mogao opravdanje pronaći u starozavjetnoj Pjesmi nad pjesmama. Njegova pjesma "Vragolije" pak najbolje opisuje njegovu mladenački razularenu putenost:
Pa se, mlađan, za njom stisnu,
Dohvati je sade:
"Jao mene!" ona vrisnu,
Pa pod lipu pade.
