Demoniziraj protivnike rata: Oni koji pozivaju na mir u Ukrajini redovito su difamirani i zlostavljani. To nije ništa novo. U vrijeme rata, vlade čine sve što mogu kako bi ušutkale diskusiju i raspravu o uzrocima, djelovanju i posljedicama sukoba.
Ratovi uvijek nose rizik za vladajuću klasu. Vladajući se bore za širenje vlasti u inozemstvu i imaju izvrsnu priliku da mašu zastavama i udaraju u bubnjeve. Ali kad bi se shvaćali pravi motivi ili brutalna stvarnost rata, podrška javnosti za većinu ratova bi se raspala.
Zbog toga vlade drakonski ograničavaju ratno izvještavanje. To je i razlog zašto su kritičari ratova namjerno marginalizirani, ismijavani i osuđivani od političara i medija, a ponekad i proganjani od državnih organa.
Rezultat zapadnog pro-ratnog konsenzusa bez presedana je atmosfera u kojoj se pristaše rata osjećaju dovoljno samouvjereno da pokušaju fizički zatvoriti raspravu
Tijekom užasnog pokolja Prvog svjetskog rata, antiratni aktivisti i prigovarači savjesti bili su prokazivani kao kukavice ili izdajice i često zatvarani ili deportirani. U SAD-u su tisuće ljevičara pohapšene i bačene u zatvor. U Britaniji je, kao što je napisao Adam Hochschild, zajedno s mnogim prigovaračima savjesti, nekoliko uglednih ljudi bilo zatvoreno, uključujući, “vodećeg nacionalnog istraživačkog novinara, budućeg dobitnika Nobelove nagrade, više od pola tuceta budućih članova parlamenta, jednog budućeg ministra u vladi i bivšeg urednika novina koji je izdavao tajni dnevnik za svoje suzatvorenike”.
“Poremećeni pojedinci”
Demonizacija antiratnih glasova nastavila se tijekom dvadesetoga stoljeća. Evo kako novinar Suna opisuje demonstracije u Londonu protiv “prvog Zaljevskog rata”, američke invazije na Irak 1990.:
“Kako je UN-ov rok prolazio, van je ispuzala uobičajena kolekcija ‘studenata’, religijskih moralizatora, čitatelja Guardiana, homoseksualaca, komunista, trockista, muškaraca s bradama u ‘džubretarcima’, muškaraca s konjskim repovima, djevica u muškim cipelama i starih hipija s izraubanim Country Joe and the Fish LP-jima”.
“Ljevičarski” Daily Mirror bio je jednako uvredljiv, tvrdeći u uvodniku: “Ne možemo dopustiti da nas odvrate zavedeni, poremećeni pojedinci uvijek željni utjehe i podrške bilo kojoj zemlji osim vlastitoj”.
Prvi put u povijesti britanske Laburističke stranke sada nema laburističkih zastupnika spremnih javno kritizirati torijevsku ratnu politiku
Pokret protiv tog rata bio je skromnog obima, ali je bio opravdan užasima koji su uslijedili i postavio je temelj za mnogo veći pokret protiv drugog rata u Iraku. Uoči ove još katastrofalnije invazije 2003., glavna linija napada bila je da su protivnici rata bili apologete iračkog predsjednika Saddama Husseina i stoga ih nije bilo briga za irački narod, za razliku od zapadnih čelnika, koji su pokrenuli rat koji bi ih ubio barem milijun.
U SAD-u je zbog propitivanja ratnih ciljeva Zapada otkaze dobilo najmanje tri novinara visokog profila. U Britaniji su antiratni novinari poput Johna Pilgera ocrnjeni kao ‘pro-Saddamovi’. Liberali su se pridružili zboru osuda, optužujući cijeli pokret da je blag prema Sadamu. Evo kako je Peter Tatchell pisao za Guardian nekoliko mjeseci prije invazije na Irak: “Leci i plakati koalicije Stop The War ne spominju Saddamovu represiju nad vlastitim narodom. Nema ni riječi o brutalnosti zatočenja bez suđenja, mučenju, smaknućima i etničkom čišćenju Kurda i šijita.”
Ponovljena laž
Slična linija napada sada se provodi protiv kritičara uplitanja Zapada u rat u Ukrajini. Očigledno, budući da se protivimo ratu koji je već doveo do smrti 150 000 Ukrajinaca i 200 000 ruskih vojnika, automatski smo ‘Putinovi apologeti’, ‘Putinovi pristaše’ i tako dalje.
Ovo je namjerna laž. Potrebno je nekoliko minuta da svatko tko je istinski zainteresiran otkrije da pokret ima rečenice ‘Ne ruskoj invaziji’ ili ‘Ruske trupe van’ u svim svojim člancima i izjavama, transparentima i plakatima. Za razliku od zapadnih pobornika rata, antiratni pokret na Zapadu učinio je sve što je mogao kako bi podržao mirovne prosvjednike u Rusiji. Za razliku od Tonyja Blaira koji je kao premijer poželio dobrodošlicu predsjedniku Putinu u Downing Streetu rekavši “Želim da Rusija i Zapad rade zajedno na promicanju stabilnosti i mira”, na vrhuncu Putinova ubilačkog napada na Čečene 2000., antiratni pokret se uvijek protivio Putinovim stranim intervencijama.
Znači, to nisu ozbiljne tvrdnje niti tvrdnje utemeljene na dokazima. To su primjeri etiketiranja koje se koristi za delegitimizaciju antiratnih glasova i blokiranje svake ozbiljne rasprave o ratnim ciljevima, planovima i ishodima. Koristi se kao opravdanje za isključivanje kritičara iz mainstream medija unatoč činjenici da se 55 posto stanovništva protivi odlasku britanskih trupa u Ukrajinu, a 37 posto je protiv angažmana Ujedinjenog Kraljevstva u koordinaciji zračnih napada na ruske snage u Ukrajini, a oboje se već događa. Razlog više zašto im se nitko s ljevice, bez obzira na stavove, ne bi trebao približiti.
Ljevica se pridružuje
Nažalost, te su klevete postale osnova za stvarnu zabranu antiratnih stavova u Laburistima, glavnoj oporbenoj stranci. Na početku rata, čelnik Laburista Starmer je zahtijevao od jedanaest laburističkih zastupnika da povuku svoja imena iz antiratne izjave, upozoravajući zastupnike: “U ovoj stranci neće biti mjesta za lažno izjednačavanje djelovanja Rusije i djelovanja NATO-a.” Zastrašivanje je upalilo. Prvi put u povijesti stranke sada nema laburističkih zastupnika spremnih javno kritizirati torijevsku ratnu politiku.
Očigledno, budući da se protivimo ratu koji je već doveo do smrti 150 000 Ukrajinaca i 200 000 ruskih vojnika, automatski smo ‘Putinovi apologeti’, ‘Putinovi pristaše’ i tako dalje
Još više zabrinjava činjenica da ih se čak i na široj ljevici i u sindikatima koristi za prikrivanje rasprave. Nedavno je na godišnjem kongresu sindikata nastavnika UCU donesena antiratna rezolucija. To je izazvalo veliku svađu u sindikatu i šire, s organizacijom pod nazivom “Kampanja ukrajinske solidarnosti” koja se ogorčeno žalila na odluku. Postoje planovi da se ta demokratska odluka poništi. Ova bijesna reakcija pokazuje koliko su proratne snage ugrožene pozivima na mir, ali je stvarna opasnost za pokret.
Kada ‘pro-Putin’ etiketa djeluje ružno, počinju se koristiti druge uvrede. Ljude koji pozivaju na mir u Ukrajini ponekad se optužuje za “westsplaining” ili gledanje na sukob sa zapadnog stajališta. To sugerira da ljudi u zemljama NATO-a ne bi trebali imati utjecaja na to hoće li njihove vlade povećati vojne izdatke i pumpati krstareće rakete, tenkove, bespilotne letjelice i osiromašeni uran u ratnu zonu koja svjedoči smrti gotovo pola milijuna ljudi. To implicira da ljudi u imperijalističkim zemljama ne bi trebali voditi kampanju protiv imperijalizma. Da je takva “logika” primijenjena na rat u Iraku, najveći antiratni pokret na zapadu nikada se ne bi dogodio.
Konsenzus koji guši
Unatoč činjenici da se većina zemalja u svijetu protivi ratu, antiratni glasovi na Zapadu moraju se nositi sa situacijom u kojoj vladajuće klase koje vode zapadne ratne akcije imaju potporu gotovo svih političkih stranaka, velike većine liberala te velikog dijela lijevog spektra. Rezultat ovog pro-ratnog konsenzusa bez presedana je atmosfera u kojoj se pristaše rata osjećaju dovoljno samouvjereno da pokušaju fizički zatvoriti raspravu. Niz mjesta, od sastajališta kvekera do stožera sindikata i crkava, vrlo otvoreno i agresivno je pozvano da prekinu mirovne sastanke.
U najozbiljnijem slučaju do sada, sindikalna lokacija koja je prošlog vikenda trebala biti domaćin međunarodne mirovne konferencije u Beču je otkazala rezervacije nekoliko dana prije konferencije pod izravnim pritiskom ukrajinskog veleposlanstva u Austriji. Navedeni razlozi uključuju činjenicu da su dva sudionika, istaknuti američki ekonomist Jeffrey Sachs i bivša dekanica indijskog Sveučilišta Jawarharlal Nehru, Anuradha Chenoy, u prošlosti dali intervjue za TV postaju Russia Today.
Drugi problem je očito je bilo to što “Noam Chomsky, koji će na skupu govoriti putem videa, na primjer, vjeruje da je NATO predugo ‘marginalizirao’ Rusiju”.
Ne samo da su priznali da ispunjavaju želje ukrajinskog veleposlanstva, već je ukrajinski veleposlanik u Austriji tweetao kako su mirovni aktivisti “peta kolona i pristaše ruske vlade”. Kakav god bio vaš stav o sukobu, jednostavno je neprihvatljivo da vlada koja vodi rat može odlučiti tko bi trebao ili ne bi trebao imati pravo raspravljati o tome u drugim zemljama.
Jedna od brojnih ironija ove situacije je da Zapad šalje milijarde funti smrtonosne opreme u Ukrajinu navodno za obranu “zapadnih sloboda”. Treba se suprotstaviti sprečavanju rasprave o najsmrtonosnijem sukobu u Europi nakon Drugog svjetskog rata ne samo kada dolazi iz antiratnog pokreta, već od bilo koga tko cijeni demokratsku raspravu.
