Prikaži ga kao pitanje slobode: Za Zapad, “sloboda” je omiljeni ratni povod. Tko bi mogao biti protiv slobode? “Obrana slobodnog svijeta” bila je ključna poruka Sjedinjenih Američkih Država tijekom hladnog rata. Također, takozvani rat protiv terorizma započeo je “Operacijom Trajna sloboda” – invazijom 2001. kojom su započele katastrofalnu dvadesetogodišnju okupaciju Afganistana. Ne vjerujte ratnim huškačima na riječ!
“Ne postoji viša vrijednost od slobode… Demokracije svijeta čuvat će slobodu danas, sutra i zauvijek. Jer to je ono što je ovdje na kocki: sloboda.”
Govor Joea Bidena u Kraljevskom dvorcu u Varšavi godinu dana od početka rata u Ukrajini podsjetio je na nešto što je Noam Chomsky napisao o ratnoj propagandi još 1990-ih:
‘Morate stvoriti slogan protiv kojega neće biti nitko, nego će svi biti za. Nitko ne zna što on zapravo znači, jer ne znači ništa. Njegova ključna vrijednost je u tome što odvraća pažnju od pitanja koje ima smisla: Podržavate li našu politiku? To je pitanje koje ne smijete postaviti.’
Strašni ishodi nedavnih ratova koje je Zapad pokrenuo trebali bi nam svima biti lekcija. Nitko ne bi trebao uzeti ratnohuškačku retoriku zdravo za gotovoZbog toga je za Zapad “sloboda” omiljeni ratni povod. Tko bi mogao biti protiv slobode? “Obrana slobodnog svijeta” bila je ključna poruka Sjedinjenih Američkih Država tijekom hladnog rata. Također, takozvani rat protiv terorizma započeo je “Operacijom Trajna sloboda” – invazijom 2001. kojom su započele katastrofalnu dvadesetogodišnju okupaciju Afganistana.
Iako je broj civilnih žrtava naglo rastao tijekom prvih sedam mjeseci invazije na Irak 2003. pod nazivom ‘Operacija iračka sloboda’ – američki predsjednik George Bush još je uvijek imao obraza tvrditi da se okupacija provodi s ciljem ostvarivanja slobode samih Iračana. ‘Blisko surađujemo s iračkim građanima’, rekao je, ‘dok pripremaju ustav, kreću prema slobodnim izborima i preuzimaju sve veću odgovornost za vlastitu zemlju.’
“Sloboda” je ponovno centralni cilj Zapada u ratu u Ukrajini. Tamošnji rat predstavljen je kao dio kontinuirane globalne borbe između slobode i autokracije. Prema riječima američkog predsjednika Joea Bidena, sloboda pobjeđuje: “Demokracije svijeta su ojačale, a ne oslabile. No, autokrati svijeta su postali slabiji, a ne jači.”
Ratna alijansa
U trenutku kada počnete ozbiljnije propitivati tvrdnju da je ratni napor Zapada u Ukrajini dio ‘vječne’ borbe za slobodu, ona se počinje raspadati. Za početak, NATO je sve samo ne savez zemalja koje vole slobodu. Čak i EU priznaje da Mađarska, članica NATO-a, ‘više nije potpuna demokracija’. Tamošnja vlada Viktora Orbana guši slobodu govora, lažira izbore i maltretira političke protivnike. Dugogodišnja članica NATO-a, Turska, duboko je represivna država koja zatvara kritičare režima, uključujući novinare i oporbene političare, a čak je i Vijeće SAD-a za vanjske odnose smatra ‘kompetitivnim autoritarnim’ režimom.
Militarizam i rat zapravo pogoduju autoritarnoj politici. Eskalirajuća militarizacija i napetosti u istočnoj Europi jačaju postojeće autokratske trendove. Poljska, zemlja u kojoj je Biden održao svoj govor o “slobodi”, već godinama klizi prema nedemokraciji. Sada predsjednik Andrzej Duda koristi anti-ruski sentiment povezan s ratom u Ukrajini kako bi uveo drakonske ovlasti za napad na političke protivnike. Francuski list Le Monde nazvao je te poteze “posljednjim udarcem demokraciji u zemlji”.
Govor o slobodi koristi se kao paravan za neumoljivo provođenje zapadnih vanjskopolitičkih interesaIstina je da za NATO demokracija nikada ni izdaleka nije bila prioritet. Grčka, Portugal i Turska bile su, tijekom hladnog rata, punopravne članice saveza i dok je u njima bila na vlasti vojska. Nedavne NATO-ove intervencije izvan područja saveza u Srbiji, Afganistanu i Libiji naravno da nisu učinile ništa za širenje slobode, već su ubrzale nacionalne krize i produbile reakciju u svim ciljanim zemljama.
Bacite na trenutak pogled izvan Europe i ideja da SAD predvode savez za slobodu protiv autokracije izgleda smiješno. Velike demokracije na globalnom jugu, uključujući Brazil, Indiju i Južnoafričku Republiku, odbijaju podržati zapadno ratno huškanje u Ukrajini, dok SAD među svoje najbliže vojne saveznike ubraja neke od najrepresivnijih režima na svijetu. Zapad je toliko izoliran u svojoj politici prema Ukrajini da se čak i mnoge od ovih zemalja, uključujući Zaljevske države i Izrael, koje su lojalno podržavale nedavne vojne avanture Zapada, ovoga puta ne pridružuju.
Prava istina
Govor o slobodi koristi se kao paravan za neumoljivo provođenje zapadnih vanjskopolitičkih interesa. U diplomatskim dokumentima zapadne sile ne kriju činjenicu da je prioritet broj jedan slabljenje Rusije i uvlačenje sve više istočnoeuropskih zemalja u američku orbitu. “Sporazum o pridruživanju” o kojem je EU započela pregovarati s Ukrajinom 2008. pozivao je na “postupno približavanje vanjskih i sigurnosnih pitanja s ciljem sve dublje uključenosti Ukrajine u europsko sigurnosno područje”.
Godine 2014. NATO je počeo obučavati otprilike deset tisuća ukrajinskih vojnika godišnje, pokrenuvši washingtonski program naoružavanja, obuke i obnove kijevske vojske. Američko-ukrajinska povelja o strateškom partnerstvu iz 2021. koju je objavio State Department otvoreno kaže da su se ti napori uvijek odnosili na “punu integraciju Ukrajine u europske i euroatlantske institucije”. Sve je to naravno popraćeno sve većim angažmanom velikih zapadnih tvrtki u regiji, što je u potpunosti bilo vidljivo na Konferenciji o obnovi Ukrajine, koja je održana u Londonu u lipnju ove godine, gdje su se stotine međunarodnih investitora sastale kako bi razgovarali o poslovnim prilikama u ratom razorenoj zemlji.
Istina je da demokracija za NATO nikada ni izdaleka nije bila prioritetDrugi, povezani prioritet, bio je nasilno prekidanje relativne njemačke vanjskopolitičke neovisnosti o SAD-u te raskidanje njezine sve dublje povezanosti s Rusijom. SAD već godinama vrši pritisak na Njemačku da ruski prirodni plin zamijeni američkim tekućim plinom, izražavajući duboko nezadovoljstvo prema rusko-njemačkom plinovodu NordStream 2. Rat u Ukrajini pružio je priliku da se odlučno i uspješno krene protiv njemačke usmjerenosti na istok. Riječima Wolfganga Streecka:
“Pred našim očima, srednje veliku regionalnu silu, kojom se navodno demokratski upravlja, dijelom guraju a dijelom se i sama aktivno predaje transatlantskoj ovisnosti o Velikom američkom ratnom stroju, krenuvši od NATO-a do Združenog stožera, Pentagona, NSA-a i CIA-e sve do Vijeća za nacionalnu sigurnost SAD-a.”
Čija sloboda?
Protuargument je naravno da kakvi god da su stvarni ciljevi Zapada, njegova ogromna vojna prisutnost u regiji pomogla je zaštititi slobodu same Ukrajine. Motivacija, međutim, oblikuje rezultate. Kao što je argumentirano u prethodnim nastavcima ovog serijala, teško se može reći da je Ukrajina osnažena vojnom operacijom protiv Rusije pod kontrolom Zapada.
Washington je također glavni pokretač kada je u pitanju politička dinamika sukoba. Primjerice, bilo je trenutaka tijekom rata kada je čak i predsjednik Zelenski bio voljan pregovarati o miru. Međutim, zapadne sile su blokirale sve te pregovore. Ukratko, Ukrajina je postala dio najmoćnijeg i najagresivnijeg vojnog saveza na svijetu.
Ne iznenađuje da je to popraćeno napadom na građanske slobode u samoj Ukrajini i daljnjim otvaranjem zemlje stranom kapitalu. Predsjednik Zelenski upotrijebio je izvanredno stanje za suzbijanje slobode govora. Niz napada na slobodu medija doveo je do pritužbi novinarskih sindikata i kampanja za slobodu govora. Nametnute su selektivne zabrane novinarima koji izvještavaju s prve crte bojišnice, a vlada je zaplijenila cijele TV postaje.
Jedan od razloga zašto je potpora nekih na ljevici naoružavanju ukrajinske vlade toliko pogrešna je taj što Zelenski koristi rat za slamanje ljevice i razbijanje nezavisnih ukrajinskih sindikata. Mjesec dana nakon početka rata, 11 stranaka, uključujući najveću parlamentarnu oporbenu stranku i najveće lijeve skupine, zatvoreno je dekretom, a država im je zaplijenila svu imovinu i sredstva. Nekoliko mjeseci kasnije, u kolovozu prošle godine, Zelenski je ratificirao Zakon 5371, kojim su ukinuta radnička prava za radnike u malim i srednjim poduzećima. U praksi to znači da je oko 70% radnika u Ukrajini lišeno zakonske zaštite.
Vlada je tvrdila da je zakon uvela kako bi ublažila teškoće s kojima se suočavaju tvrtke u ratnim uvjetima. Međutim, istina je da su prvi put pokušali uvesti novi zakon još 2021. godine, puno prije početka rata, tvrdeći da je to potrebno zbog “pretjerane regulacije radnih uvjeta”. Drugi zakon stavio je svu imovinu u javnom vlasništvu pod nadzor ukrajinske države i doveo do konfiskacije sindikalne imovine od strane države. Međunarodni radnički pokret, uključujući Međunarodnu konfederaciju sindikata, podržao je prosvjede ukrajinskih sindikalista.
Strašni ishodi nedavnih ratova koje je Zapad pokrenuo trebali bi nam svima biti lekcija. Nitko ne bi trebao uzeti ratnohuškačku retoriku zdravo za gotovo. SAD i njihovi saveznici vode ratove u skladu s vlastitim interesima, a sloboda nije dio tog paket-aranžmana.
Chris Nineham je britanski antiratni aktivist i jedan od pokretača Stop the War Coalition. Članak je izvorno objavljen 
na internetskoj stranici Stop the War Coalition u srpnju 2023.
Prijevod: Ad hoc feministička antiratna koalicija
