Tisak, praktički monopolist u distribuciji novina, sve nakladnike novina 31.10. obavijestio je da od proljeća sljedeće godine neće više distribuirati novine na kioscima, a u postupku je i zatvaranje oko 200 Tiskovih trafika širom zemlje. O razlozima izgledne smrti papirnatog novinarstva i izostanku reakcija na ove vijesti piše Rade Dragojević.
Kad bismo bili paranoici, a nismo, onda bismo mogli pretpostaviti da iza najave Tiska, tog najvećeg distributera novina u Hrvatskoj, da od proljeća sljedeće godine neće više distribuirati novine na kioscima, stoji desna politička agenda. Naime, znano je da je od ljetos većinski vlasnik Fortenove (preko 90 posto) Pavao Vujnovac, a Tisak plus je dio te poslovne aglomeracije. Ako znamo, a znamo, da je Vujnovac blizak Domovinskom pokretu ili barem jednoj njegovoj frakciji, onoj okupljenoj oko Maria Radića, i da su desničari u nas često u sukobu s pisanom riječju, pa onda i onom novinskom, onda bismo mogli zaključiti da su konačno našli načina kakao da stanu na rep tom uvijek nezgodnom svjedoku njihovih marifetluka. Za ilustraciju potkapacitiranih domovinaca kojima su novinari neprijatelji a pisana riječ nepoznanica, najbolje je prisjetiti se nesretnog Ivana Penave, šefa DP-a, koji se na jednoj svojoj presici mučio s izgovorom, pa nikako da odapne “nemojte mi imputirati”, da bi na kraju nekako krivo promucao “nemojte mi amputirati“. Dakle, kako stati na kraj novinarstvu kakvo poznajemo? Pa tako što se novine jednostavno više neće prodavati na trafikama. To bi dovelo do toga da onda i one novine koje još nisu bankrotirale nestanu nekako s proljeća 2025. godine.
Eh, kad bi barem tako bilo! Naime, kad bi barem iz svega stajale mračne sile politike. Onda bi se u najmanju ruku poginulo u pravoj borbi – poraz se ovdje čini dosta izvjesnim jer sve djeluje prilično neravnopravno, ali bi to barem bila junačka smrt print novinarstva. Prije pada bi se pružio otpor, digao bi se glas protiv necivilizacijske odluke, u prvim redovima bili bi ne samo novinari, nego cijela javnost, ili barem ona za koju je, baš kao i za Hegela, čitanje dnevne štampe jutarnja molitva modernog čovjeka. Međutim, stvar je, kako izgleda, puno banalnija. Vjerojatnije je da je umjesto zakulisnih političkih igara odustajanje od distribucije novina rezultat poslovnih rezultata, a oni, ako je vjerovati upravi Tiska, nisu bajni. Dapače, na prijevozu i prodaji tiskovina Tisak svake godine gubi oko četiri milijuna eura, ove će godine uknjižiti gubitak od 4,8 milijuna eura na istom poslu, a 2025. godine minusi bi se mogli popeti na 6,4 milijuna eura. U pismu iz kojeg vadimo ove podatke navodi se još i to da su im troškovi u sektoru distribucije novina u posljednjih pet godina generirale minuse u iznosu od otprilike 20 milijuna eura. Sve se to, dakle, nalazi u okružnici koju je 31.10.2024. uprava Tiska poslala svim novinskim izdavačima u Hrvatskoj. Tamo još stoji i to da u RH postoji evidentan pad prosječne godišnje prodaje tiskovina, koji od 2019. iznosi devet posto. Tisak je nakladnicima novina dao tromjesečni otkazni rok koji ističe 31. siječnja sljedeće godine, s mogućnošću da se on produži maksimalno za još tri mjeseca. Da to nije sve govori i to da se Tisak rješava i svojih trafika. U postupku je zatvaranje oko 200 trafika širom zemlje, a ako se zna da Tisak ima u vlasništvu nekih 800 kioska, to bi značio značajan pad broja prodajnih mjesta. Samo da dodamo da je prije petnaestak godina Tisak baratao s nekih 2.000 prodajnih mjesta širom zemlje.
Hrvatska – zemlja bez novina
Povijest Tiska je, na žalost, dobro poznata. U privatizaciji devedesetih godina ta je maloprodajna mreža poklonjena hadezeovskom pretvorbeno-privatizacijskom hohštapleru Miroslavu Kutli. Nakon 2000. godine u vlasništvo od hadezeovaca opljačkanog Tiska ulazi više subjekata, među njima i nekoliko novinskih izdavača poput Nine Pavića, da bi 2007. godine Ivica Todorić i njegov Agrokor otkupio većinski paket dionica i tako posve zavladao distribucijom novina. Očito mu je taj potez bio potreban za poslovno širenje, jer je u to vrijeme imati kontrolu nad štampanim medijima još uvijek imalo nekog smisla i nešto je značilo. Ovdje samo da dodamo da su u ona davna vremena veliki novinski nakladnici imali vlastite maloprodajne mreže trafika. Tako je u Zagrebu postojao “Vjesnik” sa svojim kioscima, baš kao u Splitu mreža “Slobodne Dalmacije”. Još se nečega takvoga zadržalo u Rijeci i Istri, ali, velimo, danas je sve manje-više pokriveno Tiskom.
Kad je desetak godina kasnije Todorićevo poslovno carstvo palo, neko je vrijeme Tisak bio pod kontrolom države i izvanredne uprave, da bi ljetos, kako rekosmo, konačno prešao u ruke tajkuna Vujnovca. Izgleda da je sad došlo vrijeme da se zavrne vratom i tom najvećem maloprodajnom lancu. Ne bi sve to bio toliki problem da Tisak nije praktički monopolist u distribuciji novina. Njegov pad znači ujedno i pad štampanog novinarstva. Dobro, možda ne treba biti tako katastrofičan, jer, kako kaže šef Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko, još uvijek ima nade. Najprije zabrinuto konstatira da bi ovaj potez Tiska konkretno značio da će “dogodine Hrvatska postati jedina zemlja EU bez novina na kioscima, građani bez pristupa opće informativnim tiskanim izdanjima, a brojni novinari i novinarke bez posla.” Tu valja dodati da i ako se to dogodi ipak nećemo biti najgori, jer jedna je zemlja još gora po tom pitanju. Kosovo, naime, ne da nema distribuciju novina, nego od 2019. nema čak ni tiskanih novina. Ali vratimo se Zovku. On je ipak optimističan. “Želim reći da smo optimisti u pogledu rješavanja ovog problema i da nema mjesta panici. Zadaća je države, nakladnika, ali i HND-a da učini sve kako bi se distribucija neometano nastavila i vjerujem da će se to u konačnici i dogoditi, a samim time i sačuvati radna mjesta. U stalnom smo kontaktu s glavnim urednicima i predstavnicima nakladnika, Udrugom tiskanih nakladnika te Ministarstvom kulture i medija.” Na kraju dodaje da se pregovara s Hrvatskom poštom da preuzme distribuciju novina. To ne obećava, jer riječ je o jednoj od najsporijih kurirskih službi koje poznajemo. Jedna pošiljka koju smo nedavno predali u HP na svoje je odredište u ne baš predaleki Milano stigla za ciglih 28 dana! Osim toga, Poštu muče vlastiti problemi s radnom snagom, niskim plaćama i velikom konkurencijom i teško je očekivati da bi oni mogli preuzeti novu obavezu i novi resor.
Stalna samo mijena jest
Moguće je da je ovo samo zadnji čavao u lijesu novinarstva na papiru, kako kaže ona olinjala izreka. Naime još od devedesetih godina prošlog stoljeća web mreža polako ali sigurno nagriza štampano novinarstvo. Davno su se, dakle, otkrile čari internetskog prenošenja vijesti i staro novinarstvo otada samo bilježi pad prodaje, distribucije i utjecaja. Međutim, ni tu ne cvatu ruže. Američko novinarstvo, kao ono najrazvijenije, prvo je krenulo u avanturu zvano međumrežni mediji i prvo se evakuiralo na računala, ali do danas nije zabilježilo neke značajnije uspjehe. Sve zapinje na naplati sadržaja, tu model nikako da se pronađe. Sadržaj se, naravno, oduvijek naplaćivao, pa se pomislilo da će se tako nastaviti i u eri online medija. Pa su se u početku naplaćivale minute provedene na internetu, zatim su sredinom devedesetih otkriveni banner oglasi koji su donijeli rastuću plimu prihoda, pa se istodobno odustalo od plaćanja za sadržaj. Nakon krize 2000-tih ponovno se krenulo s tzv. mikroplaćanjem, ali tu se može malo koga nagovoriti da za neki magazin ostavi pokoji cent mjesečno. Rezultat je, dakle, bio mršav. Osim toga, sami novinari i novinarstvo kao takvo od svega toga imali su najmanje koristi, uglavnom su zarađivali tražilice, platforme i agregatori, dakle sve sama posrednička industrija koja sadržaj samo plasira, ali ga ne proizvodi. Mnogi su u to vrijeme upozoravali, a i danas se zna koji put o tome govoriti, da nastupa smrt institucionalnog, visokokvalitetnog novinarstva, o tome da je internet samo potaknuo lijenu konzumaciju vijesti i sve u tom stilu, ali se stvari nisu vratile na staro. U nas je još i gore. Novina bi moglo nestati, a da u nas nitko ni glasa da pusti, kamoli da ga povisi. Vidi se to i iz aktualnih reakcija na cijeli problem. Resorno ministarstvo, ono kulture i medija, dosad se nije javilo. Bilo bi tu posla i za nacionalno zabrinutu inteligenciju, jer što razvija jedan nacionalni jezik više od dnevnog tiska, gdje se on širi više nego u novinama? Ni od “slavnog” Matičinog Vijeća za hrvatski jezik koje je iniciralo donošenje još slavnijeg Zakona o hrvatskom jeziku zasad ni riječi, izgleda da još nisu pročitali što se događa.
Na kraju, neće u nas papirnato novinarstvo uništiti ni leks AP, ni internet, ni generalni pad prodaje i oglašavanja u klasičnim medijima. Uništit će ga, izgleda, poslovna odluka jednog slavonskog naftaša kojemu je posao oko prijevoza tiska, komisione prodaje novina, otkupa otpadnog papira i rješavanja remitende postao preopterećujući i neisplativ. To što će ta poslovna odluka, ako se ona dogodi, za sobom povući brojna otpuštanja u novinarskom cehu, pad ionako niskih novinarskih primanja te ukupnu destandardizaciju u novinarstvu, to njega najmanje brine. Uostalom, mogao bi se braniti stihovima Petra Preradovića – “Od svih stvari na tom svijetu, samo stalna mijena jest”. Stari su modeli oduvijek bili zamjenjivani novima. Recimo, ubrzo nakon što se u 15. stoljeću pojavio tiskarski stroj, skriptoriji za prepisivanje rukopisa u samostanima brzo su se počeli zatvarati. Zašto bi sad bilo drukčije?
