U svom najnovijem članku kojeg je objavio The New York Times je bivši američki potpredsjednik Joe Biden izjavio ”kako su SAD brana demokracije, sloboda i vladavine prava i da moraju štititi svijet od neliberalnih zemalja poput Rusije”. Rekao je ”kako u kako je u više od 45 godina iskustva u području međunarodnih odnosa spoznao jednu jednostavnu istinu – američku sposobnost da vodi svijet, koja ne ovisi samo o njezinoj snazi, nego o snazi njezina primjera”.
U ovom ”kratkom” pregledu ćemo se osvrnuti samo na aktivnosti američke Središnje obavještajne agencije (CIA) od Drugog svjetskog rata do danas, kada je još radila pod imenom Ureda strateških službi (OSS). Teško je da Joe Biden (74) to ne zna, ali svejedno opasnost vidi u neliberalnim autokratskim režimima, Rusiji u prvom redu.
Prije nego navedemo primjere ”američke izuzetnosti”, spomenimo da je i SSSR imao svoj program izvoza socijalističke revolucije i financirao razne ljevičarske i antikolonijalne oslobodilačke pokrete, čak i terorističke supine poput ”Crvenih brigada” ili skupine RAF u Njemačkoj, ali nikada drsko, agresivno i takvim nedostatkom ljudskosti poput ”svjetionika svjetske demokracije”, Sjedinjenih Američkih Država.
Podsjetimo da je ovdje ”samo” popis zločina koje je učinila CIA. To je dug popis izdaja, prljavih trikova, zločina i ubojstava, koje je svojevremeno napravila kolegica V. Premzl. Iako je protokom vremena i pod pritiskom javnosti američka obavještajna zajednica počela otvarati arhive, nikada nije bilo inicijativa da se ta institucija ukine, što je cinično kao i njeno postojanje.
”Operacija spajalica” govori o događajima iz 1945. dok druge obavještajne agencije saveznici ulaze u trag nacističkim ratnim zločincima, uhićuju ih i sude im, CIA ih tajno prebacuje u Ameriku, kako bi nastavili koristiti njihova ”znanstvena dostignuća”.
104 nacistička znanstvenika su u službi američke vojske već 1946. Na primjer, u Teksasu radi Wernher von Braun (1912. – 1977.), njemačko-američki raketni stručnjak, bivši časnik SS-a, a bio je jedan od vodećih stručnjaka za rakete i raketna oružja. Najzaslužniji je za ostvarenje američkog svemirskog programa “Apollo”.
Godine 1947. Harry Truman potpisuje dokument o osnivanju Središnje obavještajne agencije (CIA), zaobilazeći Kongres, a ona postaje odgovorna samo američkom predsjedniku.
Truman se odmah baca na posao i na čelu obavještajne zajednice, s cijelim europskim krdom agenata, odlazi u ratom razorenu Grčku, gdje je podržao krvavi građanski rat protiv komunističke oporbe koji je rezultirao pobjedom monarhista i 158 000 mrtvih.
Godine 1948. “grčki scenarij” je uspješno odrađen u Italiji, gdje CIA razbija demokratske izbore, jer su komunisti imali prevelike šanse. Agenti potkupljuju izborna povjerenstva, a novinari bivaju napadani i pretučeni, kao i ljevičarske vođe.
1949. CIA stvara svoju prvu veliku propagandnu platformu – Radio Slobodna Europa”, poznatiji kao “Radio Liberty”. Ova kuhinja ideoloških izmišljotina je toliko lažna da je u ponekad transkripte radijskog programa bilo zabranjeno objavljivati u Sjedinjenim Američkim Državama.
U isto vrijeme, u sklopu operacije “Ptica rugalica” , CIA počinje zapošljavati američke novinare u The Washington Post, na čelu s izdavačem Philipom Grahamom. Do ranih ’90-ih CIA je u svoju medijsku imovinu uključila televizijske kanale ABC, NBC i CBS, magazine Time i Newsweek, agenciju Associated Press, United Press International, te Reuters.
CIA je na platnom spisku imala najmanje 400 ”uglednih” novinara.
1953. – Iran. CIA svrgava premijera Mohammeda Mossadegha, koji je zaprijetio da će nacionalizirati anglo-američka naftna polja. Vlast preuzima šah Reza Pahlavi, čija se tajna policija SAVAK pokazuje okrutna kao Gestapo.
1954. – Gvatemala. CIA državnim udarom ruši predsjednika Jacoba Arbenza, koji je obećao da će nacionalizirati američke tvrtke. O tome ništa nije znao niti sam CIA-in direktor Allen Dulles. Arbenz je zamijenjen nizom diktatora i to je trajalo desetljećima u kojima je mučeno više od 100 000 Gvatemalaca.
1954. – 1958. Sjeverni Vijetnam. Četiri godine CIA pokušava svrgnuti socijalističku vladu. Kad se na popisu tajnih operacija iscrpljuju sve mogućnosti, CIA preporučuje Bijeloj kući otvorenu vojnu intervenciju.
1956. – Mađarska. ”Radio Slobodna Europa” potiče opoziciju na pobunu i uvjerava ljude da je Amerika spremna pomoći, samo ako Mađari uzmu oružje u ruke. Mađari su uspješno nasjeli na provokaciju, a zemlja postaje arena za invaziju vojske Varšavskog pakta. Operacija je zapravo uspjela, jer se SSSR prikazao kao agresor.
1957. – 1973. Intervencije CIA-e u Laosu. Demokratski izbori nisu dali željeni rezultat i Washington i CIA ne priznaju izborne rezultate. Žele nove izbore. Ovaj put koriste ljevičarsku oporbu u šumama zemlje i CIA stvara “tajnu vojsku” azijskih plaćenika. Kada je sve bilo spremno, vojne akcije prate i američke zračne snage. Na kraju će na Laos biti bačeno više bombi nego u svim godinama američkog angažmana u Drugom svjetskom ratu.
1959. – Haiti. CIA dovodi na vlast Duvaliera, brutalnog diktatora koji prvo stvara vlastitu policiju “Tonton Macoutes”. Njezine žrtve prelaze 100 000 ljudi.
1961. – Kuba. CIA oprema 15 000 militanata kojima je zadatak svrgnuti Fidela Castra. Međutim, “Operacija Mungos” propada zbog lošeg planiranja. To je prvi javni poraz CIA-e.
Iste godine CIA ubija diktatora Dominikanske Republike, kojeg Washington podržava od 1930. Međutim, obitelj diktatora je postupno preuzela 60 posto gospodarstva zemlje i postala prijetnja američkim interesima.
Iste godine u Ekvadoru, CIA uz pomoć lokalne vojske demokratski izabranog predsjednika Jose Velascoa tjera da podnese ostavku. Novu vladu kontroliraju SAD.
Iste godine u Kongu, CIA eliminira nacionalnog lidera Patricea Lumumbu. Ipak, javnost najvećim dijelom podržava Lumumbu i SAD ne može postaviti svog predsjednika i započinje četverogodišnji građanski rat.
1963. – Dominikanska Republika. Uz pomoć lokalne i američke vojske CIA ruši demokratski izabranog predsjednika Juana Boscha i na vlast postavlja fašističku huntu.
Iste godine u Ekvadoru, CIA ne priznaje predsjednika Arosemana koji se usudio objaviti neovisnost o politici Washingtona. Hunta preuzima vlast, poništava izbore i zatvara stotine političkih protivnika.
1964. – Brazil. Vojnim udarom CIA svrgnula demokratski izabranu vladu Joao Goularta.
1965. – Indonezija. Nakon osam godina uzaludnih pokušaja da se ukloni predsjednik Sukarna, jer je proglasio neutralnost u “Hladnom ratu”, CIA napokon postiže uspjeh. Američka marioneta, general Suharto, muči oko milijun stanovnika zemlje koji ”simpatiziraju komunističku ideologiju”.
Iste godine u Dominikanskoj Republici izbija narodni ustanak i na preporuku CIA-e Bijela kuća na otok šalje američke marince.
U istoj godini CIA vodi operaciju “Phoenix”, osmišljenu kako bi lišila podrške komunističke vođe u Južnom Vijetnamu, što dovodi do smrti 20 000 civila.
1967. – Grčka. Vojni udar planiran od strane CIA-e dovodi do vladavine režima “Crnih pukovnika”. Niz desničarskih vlada i vojnih hunta će sljedećih šest godina biti upamćeno po masovnim mučenjima i ubojstvima političkih protivnika.
1968. – “Operacija kaos” CIA špijunira američke građane od 1959, ali tada znatno proširuje nadzor. Agenti na tajnom zadatku su u potrazi su za ”pacifistima i protivnicima rata u Vijetnamu” 300 000 ljudi je ubačeno i datoteke agencije, a posebne datoteke su otvorene za oko 7 200 Amerikanaca i više od 100 domaćih skupina. Operacija završava 1973.
U istoj godini CIA organizira kampanju hvatanja i ubijanja legendarnog gerilca Che Guevare u Boliviji.
1969. – Urugvaj. U politički destabiliziranoj zemlji CIA stvara “odrede smrti”. Washington šalje posebnog emisara Dana Mitrionea, koji propovijeda fašističke metode mučenja. Njegov moto je “precizna bol, na određenom mjestu, u pravoj mjeri za željeni učinak.”
1970. – Kambodža. CIA ruši princa Sihanouka jer negativno gleda na američku agresiju u Vijetnamu, te umjesto njega postavlja marionetu Lon Nol, koji je odmah usmjeruje kambodžanske trupe protiv svojih susjeda.
1971. – Bolivija. CIA ruši ljevičarskog predsjednika Juana Torresa i postavlja Huga Banzera, diktatora koji će u iduće dvije godine uništiti više od 2 000 političkih protivnika.
1972. – 1974. Agenti CIA-e se aktiviraju u slučaju Watergate. Predsjednik Richard Nixon im naređuje da postave uređaje za prisluškivanje u uredima američke Demokratske stranke. Također obavljaju druge prljave poslove, uključujući i pranje novca od ilegalnih donacija mafijaških klanova za Nixonovu kampanju.
1973.– Čile. CIA ruši demokratski izabranog predsjednika Salvadora Allendea. Vlast se daje fašističkoj hunti generala Augusta Pinocheta, koji ubija na desetke tisuća svojih sunarodnjaka.
1975. -Angola. Henry Kissinger je poslao CIA-u u zemlju koji nema stratešku vrijednost u “Hladnom ratu”. Agenti postavljaju na vlast okrutnog vođu frakcije “Unita” Jonasa Savimbia. Ovaj rat će trajati deset godina i odnijet će živote više od 300 000 Angolaca.
1979. – Afganistan. CIA počinje s isporukama oružja za bilo koju lokalnu frakciju koja se bila spremna boriti protiv ograničenog sovjetskog kontingenta. Kratkovidnost ili, pak, namjeru Washingtona potvrđuje činjenica da se nakon povlačenja sovjetskih trupa iz Afganistana rat nastavio voditi cijelo desetljeće i pol, a traje i danas.
U istoj godini CIA podržava skupinu časnika i vojni udar u El Salvadoru. Rezultat će biti represija i masovna smaknuća. Do 1992. je bilo 63 000 ubijenih.
Iste godine, u Nikaragvi pada diktator Somoza, kojega Washington od milja zove “naš gad”. CIA daje veliku potporu ostacima Somozine garde, dok u susjednom Hondurasu stvara kampove za obuku ”Contrasa”.
1980. -1994. U ponor krvoprolića konačno pada i Salvador. Pripremljeni stručnjaci CIA-inih “eskadrona smrti”, doslovno poput Hitlerovih krvnika, lutaju zemljom, čine masovne zločine i ubojstva. Do 1992. je ubijeno 63 000 građana Salvadora.
1989. – Američka vojska napada Panamu i svrgava diktatora vlastite ”proizvodnje”, generala Manuela Noriegu. Sve vrijeme je bio na platnom spisku CIA-e. Međutim, do kraja ’80-ih rastuća Noriegina neovisnost počinje iritirati Washington.
1990. – Haiti. Svećenik Jean-Bertrand Aristide dobiva 68 posto glasova na izborima. Osam mjeseci kasnije CIA pomaže lokalnu vojsku i svrgava ga. Tisuće Haićana bježi s otoka u strahu od odmazde. Javni apeli za povratak Aristide se nastavljaju, ali CIA objavljuje kako je njegovo psihičko stanje nestabilno
Godine 1991. i potom 2003. američki rat protiv Iraka. Washington je odlučio svrgnuti Saddama Husseina, dotadašnjeg prijatelja. Američki diplomati 1980. uvjeravaju Husseina da napadne Iran. Tijekom tog osmogodišnjeg rata CIA koristi svoju vojsku i oružje, daje svoje časnike i financijsku pomoć. Sve je dopušteno, čak i oruža za masovno uništenje.
Zanimljivo, nitko u CIA-i nije uspio predvidjeti najvažniji događaj u drugoj polovici dvadesetog stoljeća – kolaps Sovjetskog Saveza. Vodstvo i američki obavještajci su bili toliko zauzeti subverzijama širom svijeta i zakazali u svom glavnom poslu – prikupljanju i analizi podataka.
Čini se da je pad SSSR-a potkopao razloge za postojanje CIA-e. Ali, nije. CIA se fokusirala na gospodarsku špijunažu, dok napokon sama nije stvorila ”dostojnog protivnika”.
Govorima o proizvodu Made in CIA, “Al-Qaedi”. Nakon toga se stvara mreža tajnih zatvora CIA-e u Europi i uspostavlja puni nadzor građana SAD-a.
Unatoč svim pokušajima u Hollywooda, gdje se još uvijek pokušava uljepšavati CIA-u, organizacija je omrznuta diljem svijeta. CIA je najsmrtonosnija antireklama za SAD, američku vanjsku politiku kao i američku demokraciju, ako takvo što uopće i postoji.
Prema američkim izvorima, do 1987. je zbog operacija CIA-e ubijeno oko šest milijuna ljudi širom svijeta.
Bivši dužnosnik State Departmenta William Blum prilično točno opisuje te strašne rezultate američke obavještajne zajednice i naziva ih “Američki holokaust.”
Za one koji vjeruju u spontane i niotkuda došle ”povijesne silnice”, ”buđenja naroda”, ”kosovske težnje za samoodređenjem”, ”liberalno buđenje Slovenije sredinom ’80-ih”, ”Memorandum SANU”, ”otpor demokratskih snaga na nikada završenom Kongresu SKJ” i svatko u svoju priču ”tko je pokrenuo rat”, podsjetimo da je Jugoslaviju CIA nazivala ”štakorskom rupom” na koju treba paziti.
Odluka da se Jugoslavija uništi kao država i svede na male poslušničke državice je donesena za vrijeme predsjedničkog mandata R. Reagana 1984. godine (Reaganov NSDD 133 (1984) ”Secret and Sensitive”).
Ova odluka Ureda za nacionalnu sigurnost je nazvana ”Američka politika prema Jugoslaviji” (US Policy towards Yugoslavia). Kasnije je deklasificirana.
Njome se pripremio politički okvir za destabilizaciju jugoslavenskog modela socijalizma i Jugoslaviju se postavlja u sferu američkih interesa u Jugoistočnoj Europi. Jugoslavija je po mnogočemu predstavljala uspješnu gospodarsku priču.
U dva desetljeća prije ’80-ih, godišnji rast BDP-a bilježi prosječno 6,1%, medicinska skrb je besplatna, stopa pismenosti je 91%, a prosječni životni vijek građana 72 godine.
Reaganov NSDD 133 je omogućio i stvorio preduvjete za reforme i prijelaz na tržišnu privredu, što je zapravo bio prijelaz u kapitalizam. U dokumentu se formalno spominje ”podrška integritetu i cjelovitosti zemlje, kojoj treba podrška da se u Pokretu nesvrstanih suprotstavi Kubi i utjecaju Sovjetskog Saveza”.
Nakon ove odluke slijedi niz obavještajnih operacija u stvaranju i potpori separatističkih, nacionalističkih, monarhističkih, liberalnih i svih drugih vrsta pokreta i stranaka, a glavni i jedini kriterij je bio da su ove skupine bile oporba ”komunističkom režimu”. Te tajne operacije su vođene usporedo s destabilizacijom jugoslavenske ekonomije.
Primjena tog snažnog gospodarskog pritiska, pod palicom MMF-a i Svjetske banke, konačno dovodi do uništenja jugoslavenske industrijske proizvodne baze i uništava ono što se sada popularno naziva ”radničkim kooperativama”, što je ovdje bilo poznato kao radničko samoupravljanje. Posljedice su bile znatno osiromašenje građana Jugoslavije.
U takvim okolnostima je olakšana manipulacija stanovništva, koje se potom gurnulo u sveopći rat, gotovo svi protiv svih.
Slijede pojačane operacije u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, a na kraju NATO bombardiranje tadašnju SRJ. Gdje smo danas, a kao posljedica odluke Reaganove administracije iz 1984. i nakon svih tih događaja, ne treba posebno pojašnjavati. Priča još uvijek traje…
Od 2000. godine i ulaskom u novi milenij imamo niz ”Obojenih revolucija” i agresije na Afganistan, Irak, Libiju i Siriju. CIA u Ukrajini priprema teren i provodi dva državna udara, od kojih je onaj 2014. bio poguban za zemlju.
”Arapska proljeća” su također proizvod američke Središnje obavještajne agencije.
Projekt Françafrique, smrtonosan za sve bivše francuske kolonije, poligon je za obavještajne i ubojite aktivnosti ”izuzetne zemlje, izuzetnog naroda s izuzetnom obavještajnom službom”, kako tvrdi Biden.
Ovdje se možemo zaustaviti, iako je ovo prilično nepotpun spisak, koji ne uključuje tajne vojne napade, aktivnosti Snaga za specijalne operacije (SOF), izvansudske likvidacije bespilotnim letjelicama ili bombardiranja iz čiste zabave, bez ikakvog učinka, poput Trumpovog ”igranja” krstarećim projektilima i ”majkom svih bombi” u Afganistanu.
Spisak se može dodatno popuniti u komentarima. No, pitanje za kraj je: zar je to zemlja koja treba predvoditi slobodni svijet i koja je jedina brana demokratskim vrijednostima pred sve agresivnijim autoritarnim i neliberalnim režimima?
Biden: SAD moraju štititi svijet od neliberalnih zemalja poput Rusije
logično
U ovom ”kratkom” pregledu ćemo se osvrnuti samo na aktivnosti američke Središnje obavještajne agencije (CIA) od Drugog svjetskog rata do danas, kada je još radila pod imenom Ureda strateških službi (OSS). Teško je da Joe Biden (74) to ne zna, ali svejedno opasnost vidi u neliberalnim autokratskim režimima, Rusiji u prvom redu.
Prije nego navedemo primjere ”američke izuzetnosti”, spomenimo da je i SSSR imao svoj program izvoza socijalističke revolucije i financirao razne ljevičarske i antikolonijalne oslobodilačke pokrete, čak i terorističke supine poput ”Crvenih brigada” ili skupine RAF u Njemačkoj, ali nikada drsko, agresivno i takvim nedostatkom ljudskosti poput ”svjetionika svjetske demokracije”, Sjedinjenih Američkih Država.
Podsjetimo da je ovdje ”samo” popis zločina koje je učinila CIA. To je dug popis izdaja, prljavih trikova, zločina i ubojstava, koje je svojevremeno napravila kolegica V. Premzl. Iako je protokom vremena i pod pritiskom javnosti američka obavještajna zajednica počela otvarati arhive, nikada nije bilo inicijativa da se ta institucija ukine, što je cinično kao i njeno postojanje.
”Operacija spajalica” govori o događajima iz 1945. dok druge obavještajne agencije saveznici ulaze u trag nacističkim ratnim zločincima, uhićuju ih i sude im, CIA ih tajno prebacuje u Ameriku, kako bi nastavili koristiti njihova ”znanstvena dostignuća”.
104 nacistička znanstvenika su u službi američke vojske već 1946. Na primjer, u Teksasu radi Wernher von Braun (1912. – 1977.), njemačko-američki raketni stručnjak, bivši časnik SS-a, a bio je jedan od vodećih stručnjaka za rakete i raketna oružja. Najzaslužniji je za ostvarenje američkog svemirskog programa “Apollo”.
Godine 1947. Harry Truman potpisuje dokument o osnivanju Središnje obavještajne agencije (CIA), zaobilazeći Kongres, a ona postaje odgovorna samo američkom predsjedniku.
Truman se odmah baca na posao i na čelu obavještajne zajednice, s cijelim europskim krdom agenata, odlazi u ratom razorenu Grčku, gdje je podržao krvavi građanski rat protiv komunističke oporbe koji je rezultirao pobjedom monarhista i 158 000 mrtvih.
Godine 1948. “grčki scenarij” je uspješno odrađen u Italiji, gdje CIA razbija demokratske izbore, jer su komunisti imali prevelike šanse. Agenti potkupljuju izborna povjerenstva, a novinari bivaju napadani i pretučeni, kao i ljevičarske vođe.
1949. CIA stvara svoju prvu veliku propagandnu platformu – Radio Slobodna Europa”, poznatiji kao “Radio Liberty”. Ova kuhinja ideoloških izmišljotina je toliko lažna da je u ponekad transkripte radijskog programa bilo zabranjeno objavljivati u Sjedinjenim Američkim Državama.
U isto vrijeme, u sklopu operacije “Ptica rugalica” , CIA počinje zapošljavati američke novinare u The Washington Post, na čelu s izdavačem Philipom Grahamom. Do ranih ’90-ih CIA je u svoju medijsku imovinu uključila televizijske kanale ABC, NBC i CBS, magazine Time i Newsweek, agenciju Associated Press, United Press International, te Reuters.
CIA je na platnom spisku imala najmanje 400 ”uglednih” novinara.
1953. – Iran. CIA svrgava premijera Mohammeda Mossadegha, koji je zaprijetio da će nacionalizirati anglo-američka naftna polja. Vlast preuzima šah Reza Pahlavi, čija se tajna policija SAVAK pokazuje okrutna kao Gestapo.
1954. – Gvatemala. CIA državnim udarom ruši predsjednika Jacoba Arbenza, koji je obećao da će nacionalizirati američke tvrtke. O tome ništa nije znao niti sam CIA-in direktor Allen Dulles. Arbenz je zamijenjen nizom diktatora i to je trajalo desetljećima u kojima je mučeno više od 100 000 Gvatemalaca.
1954. – 1958. Sjeverni Vijetnam. Četiri godine CIA pokušava svrgnuti socijalističku vladu. Kad se na popisu tajnih operacija iscrpljuju sve mogućnosti, CIA preporučuje Bijeloj kući otvorenu vojnu intervenciju.
1956. – Mađarska. ”Radio Slobodna Europa” potiče opoziciju na pobunu i uvjerava ljude da je Amerika spremna pomoći, samo ako Mađari uzmu oružje u ruke. Mađari su uspješno nasjeli na provokaciju, a zemlja postaje arena za invaziju vojske Varšavskog pakta. Operacija je zapravo uspjela, jer se SSSR prikazao kao agresor.
1957. – 1973. Intervencije CIA-e u Laosu. Demokratski izbori nisu dali željeni rezultat i Washington i CIA ne priznaju izborne rezultate. Žele nove izbore. Ovaj put koriste ljevičarsku oporbu u šumama zemlje i CIA stvara “tajnu vojsku” azijskih plaćenika. Kada je sve bilo spremno, vojne akcije prate i američke zračne snage. Na kraju će na Laos biti bačeno više bombi nego u svim godinama američkog angažmana u Drugom svjetskom ratu.
1959. – Haiti. CIA dovodi na vlast Duvaliera, brutalnog diktatora koji prvo stvara vlastitu policiju “Tonton Macoutes”. Njezine žrtve prelaze 100 000 ljudi.
1961. – Kuba. CIA oprema 15 000 militanata kojima je zadatak svrgnuti Fidela Castra. Međutim, “Operacija Mungos” propada zbog lošeg planiranja. To je prvi javni poraz CIA-e.
Iste godine CIA ubija diktatora Dominikanske Republike, kojeg Washington podržava od 1930. Međutim, obitelj diktatora je postupno preuzela 60 posto gospodarstva zemlje i postala prijetnja američkim interesima.
Iste godine u Ekvadoru, CIA uz pomoć lokalne vojske demokratski izabranog predsjednika Jose Velascoa tjera da podnese ostavku. Novu vladu kontroliraju SAD.
Iste godine u Kongu, CIA eliminira nacionalnog lidera Patricea Lumumbu. Ipak, javnost najvećim dijelom podržava Lumumbu i SAD ne može postaviti svog predsjednika i započinje četverogodišnji građanski rat.
1963. – Dominikanska Republika. Uz pomoć lokalne i američke vojske CIA ruši demokratski izabranog predsjednika Juana Boscha i na vlast postavlja fašističku huntu.
Iste godine u Ekvadoru, CIA ne priznaje predsjednika Arosemana koji se usudio objaviti neovisnost o politici Washingtona. Hunta preuzima vlast, poništava izbore i zatvara stotine političkih protivnika.
1964. – Brazil. Vojnim udarom CIA svrgnula demokratski izabranu vladu Joao Goularta.
1965. – Indonezija. Nakon osam godina uzaludnih pokušaja da se ukloni predsjednik Sukarna, jer je proglasio neutralnost u “Hladnom ratu”, CIA napokon postiže uspjeh. Američka marioneta, general Suharto, muči oko milijun stanovnika zemlje koji ”simpatiziraju komunističku ideologiju”.
Iste godine u Dominikanskoj Republici izbija narodni ustanak i na preporuku CIA-e Bijela kuća na otok šalje američke marince.
U istoj godini CIA vodi operaciju “Phoenix”, osmišljenu kako bi lišila podrške komunističke vođe u Južnom Vijetnamu, što dovodi do smrti 20 000 civila.
1967. – Grčka. Vojni udar planiran od strane CIA-e dovodi do vladavine režima “Crnih pukovnika”. Niz desničarskih vlada i vojnih hunta će sljedećih šest godina biti upamćeno po masovnim mučenjima i ubojstvima političkih protivnika.
1968. – “Operacija kaos” CIA špijunira američke građane od 1959, ali tada znatno proširuje nadzor. Agenti na tajnom zadatku su u potrazi su za ”pacifistima i protivnicima rata u Vijetnamu” 300 000 ljudi je ubačeno i datoteke agencije, a posebne datoteke su otvorene za oko 7 200 Amerikanaca i više od 100 domaćih skupina. Operacija završava 1973.
U istoj godini CIA organizira kampanju hvatanja i ubijanja legendarnog gerilca Che Guevare u Boliviji.
1969. – Urugvaj. U politički destabiliziranoj zemlji CIA stvara “odrede smrti”. Washington šalje posebnog emisara Dana Mitrionea, koji propovijeda fašističke metode mučenja. Njegov moto je “precizna bol, na određenom mjestu, u pravoj mjeri za željeni učinak.”
1970. – Kambodža. CIA ruši princa Sihanouka jer negativno gleda na američku agresiju u Vijetnamu, te umjesto njega postavlja marionetu Lon Nol, koji je odmah usmjeruje kambodžanske trupe protiv svojih susjeda.
1971. – Bolivija. CIA ruši ljevičarskog predsjednika Juana Torresa i postavlja Huga Banzera, diktatora koji će u iduće dvije godine uništiti više od 2 000 političkih protivnika.
1972. – 1974. Agenti CIA-e se aktiviraju u slučaju Watergate. Predsjednik Richard Nixon im naređuje da postave uređaje za prisluškivanje u uredima američke Demokratske stranke. Također obavljaju druge prljave poslove, uključujući i pranje novca od ilegalnih donacija mafijaških klanova za Nixonovu kampanju.
1973.– Čile. CIA ruši demokratski izabranog predsjednika Salvadora Allendea. Vlast se daje fašističkoj hunti generala Augusta Pinocheta, koji ubija na desetke tisuća svojih sunarodnjaka.
1975. -Angola. Henry Kissinger je poslao CIA-u u zemlju koji nema stratešku vrijednost u “Hladnom ratu”. Agenti postavljaju na vlast okrutnog vođu frakcije “Unita” Jonasa Savimbia. Ovaj rat će trajati deset godina i odnijet će živote više od 300 000 Angolaca.
1979. – Afganistan. CIA počinje s isporukama oružja za bilo koju lokalnu frakciju koja se bila spremna boriti protiv ograničenog sovjetskog kontingenta. Kratkovidnost ili, pak, namjeru Washingtona potvrđuje činjenica da se nakon povlačenja sovjetskih trupa iz Afganistana rat nastavio voditi cijelo desetljeće i pol, a traje i danas.
U istoj godini CIA podržava skupinu časnika i vojni udar u El Salvadoru. Rezultat će biti represija i masovna smaknuća. Do 1992. je bilo 63 000 ubijenih.
Iste godine, u Nikaragvi pada diktator Somoza, kojega Washington od milja zove “naš gad”. CIA daje veliku potporu ostacima Somozine garde, dok u susjednom Hondurasu stvara kampove za obuku ”Contrasa”.
1980. -1994. U ponor krvoprolića konačno pada i Salvador. Pripremljeni stručnjaci CIA-inih “eskadrona smrti”, doslovno poput Hitlerovih krvnika, lutaju zemljom, čine masovne zločine i ubojstva. Do 1992. je ubijeno 63 000 građana Salvadora.
1989. – Američka vojska napada Panamu i svrgava diktatora vlastite ”proizvodnje”, generala Manuela Noriegu. Sve vrijeme je bio na platnom spisku CIA-e. Međutim, do kraja ’80-ih rastuća Noriegina neovisnost počinje iritirati Washington.
1990. – Haiti. Svećenik Jean-Bertrand Aristide dobiva 68 posto glasova na izborima. Osam mjeseci kasnije CIA pomaže lokalnu vojsku i svrgava ga. Tisuće Haićana bježi s otoka u strahu od odmazde. Javni apeli za povratak Aristide se nastavljaju, ali CIA objavljuje kako je njegovo psihičko stanje nestabilno
Godine 1991. i potom 2003. američki rat protiv Iraka. Washington je odlučio svrgnuti Saddama Husseina, dotadašnjeg prijatelja. Američki diplomati 1980. uvjeravaju Husseina da napadne Iran. Tijekom tog osmogodišnjeg rata CIA koristi svoju vojsku i oružje, daje svoje časnike i financijsku pomoć. Sve je dopušteno, čak i oruža za masovno uništenje.
Zanimljivo, nitko u CIA-i nije uspio predvidjeti najvažniji događaj u drugoj polovici dvadesetog stoljeća – kolaps Sovjetskog Saveza. Vodstvo i američki obavještajci su bili toliko zauzeti subverzijama širom svijeta i zakazali u svom glavnom poslu – prikupljanju i analizi podataka.
Čini se da je pad SSSR-a potkopao razloge za postojanje CIA-e. Ali, nije. CIA se fokusirala na gospodarsku špijunažu, dok napokon sama nije stvorila ”dostojnog protivnika”.
Govorima o proizvodu Made in CIA, “Al-Qaedi”. Nakon toga se stvara mreža tajnih zatvora CIA-e u Europi i uspostavlja puni nadzor građana SAD-a.
Unatoč svim pokušajima u Hollywooda, gdje se još uvijek pokušava uljepšavati CIA-u, organizacija je omrznuta diljem svijeta. CIA je najsmrtonosnija antireklama za SAD, američku vanjsku politiku kao i američku demokraciju, ako takvo što uopće i postoji.
Prema američkim izvorima, do 1987. je zbog operacija CIA-e ubijeno oko šest milijuna ljudi širom svijeta.
Bivši dužnosnik State Departmenta William Blum prilično točno opisuje te strašne rezultate američke obavještajne zajednice i naziva ih “Američki holokaust.”
Jugoslavija
Za one koji vjeruju u spontane i niotkuda došle ”povijesne silnice”, ”buđenja naroda”, ”kosovske težnje za samoodređenjem”, ”liberalno buđenje Slovenije sredinom ’80-ih”, ”Memorandum SANU”, ”otpor demokratskih snaga na nikada završenom Kongresu SKJ” i svatko u svoju priču ”tko je pokrenuo rat”, podsjetimo da je Jugoslaviju CIA nazivala ”štakorskom rupom” na koju treba paziti.
Odluka da se Jugoslavija uništi kao država i svede na male poslušničke državice je donesena za vrijeme predsjedničkog mandata R. Reagana 1984. godine (Reaganov NSDD 133 (1984) ”Secret and Sensitive”).
Ova odluka Ureda za nacionalnu sigurnost je nazvana ”Američka politika prema Jugoslaviji” (US Policy towards Yugoslavia). Kasnije je deklasificirana.
Njome se pripremio politički okvir za destabilizaciju jugoslavenskog modela socijalizma i Jugoslaviju se postavlja u sferu američkih interesa u Jugoistočnoj Europi. Jugoslavija je po mnogočemu predstavljala uspješnu gospodarsku priču.
U dva desetljeća prije ’80-ih, godišnji rast BDP-a bilježi prosječno 6,1%, medicinska skrb je besplatna, stopa pismenosti je 91%, a prosječni životni vijek građana 72 godine.
Reaganov NSDD 133 je omogućio i stvorio preduvjete za reforme i prijelaz na tržišnu privredu, što je zapravo bio prijelaz u kapitalizam. U dokumentu se formalno spominje ”podrška integritetu i cjelovitosti zemlje, kojoj treba podrška da se u Pokretu nesvrstanih suprotstavi Kubi i utjecaju Sovjetskog Saveza”.
Nakon ove odluke slijedi niz obavještajnih operacija u stvaranju i potpori separatističkih, nacionalističkih, monarhističkih, liberalnih i svih drugih vrsta pokreta i stranaka, a glavni i jedini kriterij je bio da su ove skupine bile oporba ”komunističkom režimu”. Te tajne operacije su vođene usporedo s destabilizacijom jugoslavenske ekonomije.
Primjena tog snažnog gospodarskog pritiska, pod palicom MMF-a i Svjetske banke, konačno dovodi do uništenja jugoslavenske industrijske proizvodne baze i uništava ono što se sada popularno naziva ”radničkim kooperativama”, što je ovdje bilo poznato kao radničko samoupravljanje. Posljedice su bile znatno osiromašenje građana Jugoslavije.
U takvim okolnostima je olakšana manipulacija stanovništva, koje se potom gurnulo u sveopći rat, gotovo svi protiv svih.
Slijede pojačane operacije u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, a na kraju NATO bombardiranje tadašnju SRJ. Gdje smo danas, a kao posljedica odluke Reaganove administracije iz 1984. i nakon svih tih događaja, ne treba posebno pojašnjavati. Priča još uvijek traje…
Od 2000. godine i ulaskom u novi milenij imamo niz ”Obojenih revolucija” i agresije na Afganistan, Irak, Libiju i Siriju. CIA u Ukrajini priprema teren i provodi dva državna udara, od kojih je onaj 2014. bio poguban za zemlju.
”Arapska proljeća” su također proizvod američke Središnje obavještajne agencije.
Projekt Françafrique, smrtonosan za sve bivše francuske kolonije, poligon je za obavještajne i ubojite aktivnosti ”izuzetne zemlje, izuzetnog naroda s izuzetnom obavještajnom službom”, kako tvrdi Biden.
Ovdje se možemo zaustaviti, iako je ovo prilično nepotpun spisak, koji ne uključuje tajne vojne napade, aktivnosti Snaga za specijalne operacije (SOF), izvansudske likvidacije bespilotnim letjelicama ili bombardiranja iz čiste zabave, bez ikakvog učinka, poput Trumpovog ”igranja” krstarećim projektilima i ”majkom svih bombi” u Afganistanu.
Spisak se može dodatno popuniti u komentarima. No, pitanje za kraj je: zar je to zemlja koja treba predvoditi slobodni svijet i koja je jedina brana demokratskim vrijednostima pred sve agresivnijim autoritarnim i neliberalnim režimima?
Biden: SAD moraju štititi svijet od neliberalnih zemalja poput Rusije
logično
