Krv, seks i suze?

Kaže se da nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa. Samo što se na sveopće zgražanje modernog novinarstva to nikako ne događa. To, naime, da bi neki „pomahnitali starac (51)“ – citiram stil suvremene crne kronike, s njezinim duhovitim tumačenjem životne dobi - kojega su do jučer znali kao tzv. „mirnog susjeda“, nasrnuo na rotvajlera i zario mu u grlo niz crnih amalgamskih plombi plaćenih od socijalnog. Možeš misliti.

Istina je, doduše, da bi se ovdje u Hrvatskoj takav nesvakidašnji događaj očekivao više no drugdje; naime, ako želite do tipa koji vam je u procesu privatizacije zdipio sve što ste desetljećima stjecali, morat ćete se prvo razračunati s čuvarom koji režeći kruži oko vile na tuškanačkoj adresi. No kako niste nešto naročito naoružani, tek gebisom koji po kalibru zaostaje za čuvarevim, vjerojatno ćete odustati. Propala još jedna lijepa i etički opravdana prilika da čovjek ugrize psa; opet ćete iznevjeriti moderni žurnalizam.

A to današnji novinski urednik ne može oprostiti čovjeku. Kadar mu je progledati kroz prste sve, doslovce sve, osim racionalnosti. Zamjerao bi mu i više da je načitaniji pa da zna kako nepredvidivom ljudsku prirodu vide književni klasici poput Shakespearea ili Dostojevskog: tamo, u visokoj literaturi, čovjek luduje te luduje; ovdje pak, u svakodnevnom životu, vuče se kroz egzistenciju monotono rezonski i žvače prekjučerašnji parizer umjesto grkljana nekog džukca. I ne daje novinskom uredniku da zaradi za kruh.

Pa kad već čovjek ne grize psa, i to po mogućnosti na dnevnoj bazi, preostaje samo jedno: izmisliti da to radi.

Odnosno sugerirati. Tu dolazimo do ingenioznog izuma koji novinarstvo dvadeset prvog stoljeća izdvaja od novinarstva koje mu je prethodilo. Zove se upitnik.

Desetljećima i desetljećima novinski naslovi nisu završavali pravopisnim znakovima; logički se na svršetku podrazumijevalo nešto kao točka, interpretacijski i intonacijski neutralno. Dakle, s današnje točke gledišta pretpotopno, totalno penzionerski. Onda se negdje devedesetih došlo do zaključka da je na kraju naslova najefektnije zviznuti uskličnik: on bi bio nešto kao štemer novinskoga sloga, nasilan no zato privlačan... Ali jebi ga, konkurencija je odgovorila prefrigano i počela svoje naslove završavati dvama uskličnicima. Onda si ti, razumije se, uveo i treći, i tako bi to vjerojatno išlo unedogled, dotle da bi čitatelj počupanim uskličnicima iz navodno ozbiljnog tiska mogao okolčati grunt u Vukomeričkim goricama, kupljen davnih sedamdesetih. U doba mrskog socijalizma i naslova kod kojih se još nisu zapažali simptomi manije.

Ali nije išlo unedogled, jer na stranicama nije dostajalo prostora. Valjalo je dakle smisliti nešto novo.

I smišljeno je: spomenuti upitnik. Neznatan simbol, palčić od znaka, načelno nimalo agresivan u svojoj funkcionalnoj prirodi. Ali s kakvim posljedicama po novinstvo! Hajde da se poslužimo izmišljenim primjerom, ne bismo li dočarali kako se novinski naslov razvijao na svom putu od papira do internetskih portala. Nekoć ste imali ovo - „TEŠKA PROMETNA NESREĆA KOD OMIŠA“. Onda je u kraćem razdoblju uslijedio krešendo - „TEŠKA PROMETNA NESREĆA KOD OMIŠA!“, „TEŠKA PROMETNA NESREĆA KOD OMIŠA!!“, „TEŠKA PROMETNA NESREĆA KOD OMIŠA!!!“. Da bi se danas sve napokon zabetoniralo u Sfinginoj maniri: „TEŠKA PROMETNA NESREĆA KOD OMIŠA?“ Pa ti vidi. Možda se dogodila, možda nije.

Velika slova uvijek su bila tu, naravno, ona su u naslovima od iskona sine qua non – ili u prijevodu na 21. stoljeće must -  ali evoluirali su njihovi prirepci. Uskličnik bijaše jurišnik novinske opreme, fizikalac ograničena dometa. Upitnik je pak perfidni zavodnik, ženidbeni varalica koji čitalačku publiku hvata na vječito „možda“. Onomad je Churchill obećao Britancima krv, znoj i suze, sigurno. Danas internetski portali, pa i oni tobože serioznih novina – usput govoreći, čast iznimkama poput ovoga - štiocima obećavaju krv, seks i suze. Ali ne sigurno. Jer kad uslijedi žuđeni klik, moglo bi se pokazati da nigje nema ni „u“ od umorstva starca (53) u Zagrebu , ni „n“ od novoga Severininog pornića, ni „a“ od agonije splitske obitelji nakon deložacije. Sve je to stajalo u naslovu, doduše, ali ispred upitnika.

Novinska vijest – bilo koji njezin dio - i upitnik: pobogu, pa to je nespojivo! Da stara garda nije uglavnom otišla prirodnim putem, od srca, ciroze i sl., danas bi pokrepala od smijeha.

No nismo gotovi. Jer prostor za totalnu muljažu otvara se tek nešto niže od naslova s figom u džepu, u tzv. podnaslovu. A taj će novinarstvo istine pretvoriti u novinarstvo obmane, žurnalizam informacije u žurnalizam dezinformacije. Mogla bi se odmah podići optužnica za pokušaj ubojstva, zvali mi žrtvu novinarstvo ili žurnalizam.

Evo šprance po kojoj to hoda. Naslov: „STRAVA KOD OPATIJE?“ Podnaslov: „Kit ubojica u Jadranu“. Takozvani tekst, nakon što se klikne na opremu – „...nije viđen nikad, a i neće, pa kvarnerski turisti i lokalno stanovništvo mogu bez straha uživati u dražima najljepšeg mora na svijetu.“ Ne bih nešto idealizirao te takozvane tekstove, posvađani su sa stilom, gramatikom, pa i pravopisom, vrve engleskim rečeničnim konstrukcijama itd. Ali su barem koliko-toliko istiniti kad kažu da se negdje nije zbilo ništa. Za razliku od onoga što je podmetala oprema.

Mogao bi mi netko prigovoriti da je senzacionalizam star koliko i novinarstvo. Točno, ali nikad nije bio ovako karikaturalan.

Kad je snimao „Papirnati mjesec“, Peter Bogdanovich je navodno upitao velikog Hitchcocka kakav je po njegovu mišljenju naslov. Ovaj je, opet navodno, odgovorio lapidarno: „Tako dobar da ti film i ne treba.“

Tu smo negdje s nemalim dijelom novinarstva u Hrvatskoj. Oprema je toliko fantastična da je tekst uglavnom suvišan.

Štoviše, samo smeta.

forum.tm