Mnogima premila hrvatska novčana jedinica, antifašistima i ljudima s imalo morala poznata kao hrvatska kUna, odlazi u povijest, zajedno s činjenicom da nikada u povijesti, sem u dva režima, onom ustaškom i ovom neoustaškom – nije bila zakonita valuta – prvo one fašističke kvazidržave, a drugo ove svjetski priznate, koja unatoč lijepim deklaracijama Ustava (kojeg vlasti krše kako im volja) baštini mnoga njena načela, ma kako se zaklinjala da je zasnovana (i) na temeljima antifašističke borbe, oštro se floskularno odričući ikakve veze sa svojim, povijesno ne tako dalekim snom – nekako odmah iza „stoljeća sedmog“. Sem vojnih činova, manipulacijom usvojene valute kao sredstva plaćanja, pozdrava ZDS kojeg prefrigano ne zabranjuje zakonski, već vrda dovoljno da ga se javno ipak može upotrebljavati, prve bijele kockice na učestalo pojavljivanom ustaškom grbu što državni i policijski daltonisti kao ne vide, postrojavanja nekih paravojnih jedinica u crno obučenih i sličnih prizora, dosta toga govori da se ova država nije uspjela riješiti ustaškog naslijeđa.

Pisao sam već na više strana – a nedavno je ponovno aktualizirao i SBPeriskop - kako je Sabor izmanipuliran – iako su glasovi stranaka koje se nazivaju navodno lijevima bili protiv prihvaćanja kune, a nakon što je pod vodstvom ustaškog ministra obrane Gojka Šuška manipulacija uspješno izvedena – svi su „uglas“ zašutjeli. Pobjedu su odnijele neoustaše, revizionisti historije (historija je nauka o povijesti, što se često koristi kao sinonim, a u tekstu možete iz konteksta shvatiti o čemu govorim) koji je skroz naskroz – od ishodišta koje sami odaberu kao odgovarajuće - relativiziraju, nacionalisti kojima je država važnija i od majke i od finala svjetskog nogometnog prvenstva, te radije u desetinama tisuća arlauču na dočeku reprezentacije, te oni koje kao historija navodno ne zanima kada se radi o socijalističkoj Jugoslaviji (o kojoj pojama nemaju), ali skoro u detalje znaju što se zbivalo „stoljeća sedmog“ na ovim prostorima. Mlade su ponovno izmanipulirali star(c)i i njihovi roditelji – jer, odaklem bi mladež znala da se historija ne uči ni od manipulatora ni od roditelja, već da je ona znanost sa odgovarajućim arsenalom naučnih metoda koja ne poučava o prošlosti (povijesti) njihove obitelji, već – kao „termodinamika ljudskog roda“ – uči o globalnim zbivanjima u prošlosti (doduše, i sama, kao društvena znanost jako podložna manipulacijama). O totalnoj dezorjentiranosti mladih glede zbivanja u proteklim ratovima na tlu bivše države može se saznati ovdje, a detaljno na temelju istraživanja „Ratne devedesete iz perspektive mladih u Hrvatskoj“, koje je nedavno provela „Inicijativa mladih za ljudska prava“. Jadna budućnost koju predviđa izreka „na mladima svijet ostaje“, a još jadnija država – shvatimo li cinično onu Titovu: „Sretna je zemlja koja ima takvu omladinu“.

Suvremena, navodno neza….., pardon, neovisna Hrvatska, nema baš puno sreće sa psolikom zvjerkom, koja se – čini se – toliko dojmila nacionalnog bića, da se nalazi i na novoj kovanici koja će zamijeniti kunu (mada sumnjam da baš rad nje građani spadaju među najnesretnije u EU). Ali i do toga se nastojalo doći prokušanom metodom krivotvorenja, već zaživjelom među mnogim građanima:

„Hrvatska je država koja pod svaku cijenu svijetu dokazuje svoju samosvojnost, povijesnu utemeljenost i bolesnu kroatocentričnost, a primjera za to je tuša i tma. Od povijesti do lingvistike, i niza među njima smještenih društvenih sadržaja. U tome joj pomažu institucije, podjednako amaterske (ali itekako profesinalne na području lopovluka) kao i cijela država, koja vrlo vjerojatno ni nije zadovoljavala uvjete primanja u EU, već je prihvaćena iz banalnih političkih razloga. Najnoviji (koji već postaje povjesna anegdota) primjer, oko plagiranja motiva koji bi trebao krasiti novi, „hrvatski euro“, to nanovo potvrđuje, dok prisebniji ljudi ne znaju bi li se smijali, ili plakali oko cijelog skandala – plagiranja slike škotskog fotografa Iaina H Leacha na (buduću) hrvatsku kovanicu od jednog eura.”

No, čini se da ni to nije bilo sve:

“I eto, zanemarimo li kojekakve plagijate magistarskih te doktorskih disertacija najviših hrvatskih funkcionera, kazne za što je „pojela maca“ – da ne pričamo o mažnjavanju tuđih idejnih rješenja na kojekakvim stranačkim plakatima ili logoima - to vrijeme je sada stiglo… u obliku ni krive ni dužne životinjice kojom su hrvatski nacionalisti oduševljeni, kao jednim od krunskih „dokaza“ hrvatske državnosti. Afere u „hrvatskom prostoru“ redaju se kao po tekućoj traci, postajući načinom života ovdašnjeg življa i vladanja nad njim, preuzet još iz davnih rimskih vremena (panem et circenses), samo što se uz igre narodu ne dijeli žito, već brzi zaborav prethodnih afera koje potresaju društvo, prvenstveno vladajuće. Pa, prije no nastavim, da se i ja pridružim svojim doprinosom, prenoseći bez dozvole autora (čije ime je ipak vidljivo) jedan fejsbuški komentar:”

No, da će na kovanici s Teslom netko precrtati Edisona više se ne treba bojati. Gotov je set novčanica i kovanica koje će od prvog dana naredne godine zamijeniti kunu u državi koja, kao dvadeseta po redu, ulazi u tzv. Eurozonu, - monetarnu uniju 19 članica Evropske unije.

“Veliki dio Hrvata fasciniran je do egzaltacije usađene u svijest mu lažnom premisom, da je „oduvijek“ njegova država iz tisućljetnog sna imala novčanu jedinicu imenom kuna. Kako presađivanja mozgova još nisu svakodnevna medicinska praksa, teško da ima drugog načina da promijene svoje mišljenje. Mada bi, u općem oduševljenju životinjicama hrvatskog „predznaka“, moguće bilo najbolje novi dizajn kovanice (da nije već prekasno)… zamijeniti lisicom. Hrvatskom, naravno! Lukavom, kradljivom živuljkom, koja bi Evropi i svijetu ponajbolje prikazala mentalitet zaluđenih dokazivanjem svoje posebnosti. Stvarni, a ne onaj kakav se prezentira javnosti.”

Kako Hrvati vole kozmetičke promjene kojima se samo maskira suština stvari, pogledajmo dizajn osnovne novčane jedinice RH prije i nakon ulaska u eurozonu. Vidimo da se hrvatska kUna, samo pretvorila u evropsku kUnu, pardon – u eUro!

Pametniji bi rekli – isto qurac, drugo pakiranje. Naravno, time ne mislim na monetarnu vrijednost nove valute, niti na njen utjecaj na domaće privredne tokove, niti na gubljenje fiskalne suverenosti države, kao ni na primjedbe mnogih (čak i nobelovaca) da nije najpovoljniji čas za ulazak u Eurozonu, već na nacionalističku ideologiju pažljivim promatračima nevješto skrivenu u novom pakiranju.

Ulazak u evropsku monetarnu uniju poklapa se s ulaskom u Schengenski prostor, i kako vlada tumači, hrvatskim građanima otvara se jedinstvena prilika – putovanje velikim dijelom EU samo s osobnom iskaznicom, uz nestanak petljancija oko zamjene valuta i druge prednosti, ali i mane (što ne razmatram na ovom mjestu). Ja bih to komentirao kao i optimističku najavu vlade građanima da ne moraju strahovati od nestašice energenata, bojati se da će imati hladnu zimu, jer su zalihe plina, dizela i benzina osigurane. Ne strahujem ja da neće biti plina, već hoću li imati para da ga kupim! Otprilike tako gledam i na optimizam vladajućih glede spomenutih monetarnih promjena, prisjećajući se bajke kako ćemo ulaskom u EU postati ravnopravni ostalim Evropljanima, pa kao što će oni moći kupovati gradilišta na Jadranu, tako ćemo i mi na Azurnoj obali! Hrvatska je u svega tridesetak godina svoje nezavisnosti, promijenila čak tri valute: dinar, hrvatski dinar, kunu a sada prelazu na četvrtu – euro (€). Jedino što nije uspjela promijeniti svoju desničarsku, nacionalističku, prikriveno proustašku politiku, da sada ne razglabam o svom nezadovoljstvu cjelokupnim sistemom u koji se uklopila, preuzevši njegove zakonitosti. Upravo stoga, evropska valuta euro će u Hrvatskoj biti tek evropeizirana kUna - eUro. Svijestan da je lakše promijeniti platežno sredstvo negoli ideologije i ljude, bez imalo žala ispraćam hrvatsku kunu, baš kao što bez previše oduševljenja dočekujem uvođenje eura u platni promet.