Mediokritetski, pa čak i inteligentniji komentatori koji štite vlastito i koristoljublje svojih gazda na koje se oslanjaju zobajući mrvice s njihovih gozbi, jednim od razloga protivljenja socijalizmu (i komunizmu) navode kako taj sistem inherentno mora dovesti do totalitarizma. Pritom predočuju staljinističke žrtve kao krucijalni dokaz svojih tvrdnji, poturajući neukom puku zaključak da su staljinizam i socijalizam jedna te ista stvar. Zauvijek odbačena, kao što je "zauvijek" nastupio "kraj povijesti" nadobudnog Fukuyame. Interesantno da nitko od tih vrlih protivnika i grobara socijalizma ne galami o tome kako je kapitalizmu bilo inherentno izazvati 1.svjetski, pa 2.svjetski rat, talijanski totalitarni fašizam i njemački nacizam, te najnovija iživljavanja "liberalnog" kapitalizma po zemljama Bliskog istoka. Tko raspolaže ma i s mrvicom sposobnosti logičkog razmišljanja, lišenog koristoljublja koje upravlja njime (a onda to i nije razmišljanje, već propaganda), mora uvidjeti kako se različito tretiraju spomenuti slučajevi, a potom neizostavno upitati: Zašto? Kapitalizam već stoljećima dokazuje svoju brutalnu nehumanost, dok je kvazisocijalizmu (staljinizmu) svega tričetvrt vijeka trebalo pokazati da s istinskim, humanističkim socijalizmom nema veze. Stoga je zaista neslavno propao (sem u S.Koreji), dok kapitalizam i dalje krepava pred očima svijeta koji ište promjenu. Kakvu? Kuda usmjerenu? Ka povećanju dobiti! - namah će graknuti oni što vrijednosti računaju Mamonovom valutom istovremeno se moleći Duhu svetome, dobro znajući da od Njega nikakve koristi, niti da bi On dozvolio ma kakvu nagodbu. Duhovnu! - ustrajat će apologeti preminule inkvizitorske branše, uvijek spremne na reinkarnaciju, istovremeno vozeći skupa kola, mramorom obzidavajući crkve, „skromno“ – opčinjeni komunikacijom s nebesima – "zaboravljajući" legalizirati svoja imanja!
Rekli bismo, ni jednu ni drugu – barem ne u obliku predočenom prevejanim liscima eksploatacije ljudskog roda i rezultata njegova rada. Etičku, odnosno humanističku – prvenstveno, ali u praksi a ne u dimenzijama apstraktnog prostora zavođenja duša. Materijalno bogatstvo svijeta moglo bi se podijeliti tako da svaki čovjek - radnik, domaćica (nepriznati radnik!), dijete, penzioner, invalid pa čak i notorna ljenčina – mogu ljudski živjeti. Humanost ljudska nije podložna podjeli - nju pojedinci posjeduju ili im fali. Prvo se u principu može odmah učiniti, u rasponu od nasilnih čina do nenasilnih, administrativnih odluka; drugo je međutim stvar dugotrajne biosocijalne evolucije. Odmah će se usprotiviti oni koji u tom logičkom zaključku (logika je, uz matematiku, kraljica znanosti!) koji ne nudi nikakva rješenja sem teme za razmišljanje, odmah uočavaju uravnilovku od koje strahuju skoro kao od „komunjara“, brinući ne za načelo ili čovječni odnos prema drugima, koliko strahujući za svoju imovinu. Koju su svi odreda stekli "poštenim radom" – podrazumijeva se. No, ne dovodi se u pitanje poštenost rada, nego časnost, pravednost i humanost raspodjele njegova rezultata, od strane kojekakvih gatesa, todorića, lijanovića i bulumente onih koji su, što nepravednom raspodjelom stvorenih vrijednosti a što direktnim lopovlukom za vrijeme ratova (kao u zemljama regije), tek pošteno opelješili čovječanstvo. Plaćenićka policija i vojska, nominalno ustrojene zbog zaštite reda i mira te opasnosti od vanjske agresije, a realno redovno politički iskorištavane u obrani sustava nametnutog elitama, u zavisnosti od probitaka istih koriste se u održanju status quoa. I njima, dobačene kosti prijatnije mirišu no gladovanje ili umiranje od gladi, kao i maloumnicima kojima više od razumijevanja fali samo empatiziranje nevoljnika. Jedan od takvih, obrazac premnogih iz gomile spomenutih, žali što
"čuvena igra 'ustaša, partizana i četnika' ... čovjeku krade dragocjene sate života i stvara iluziju da sudjeluje u nečem važnom. Za vrijeme te igre naš vanjski dug raste, radna mjesta se ne otvaraju, mladi odlaze iz zemlje, umirovljenici skupljaju boce, a uhljebi i kriminalci beru paru."
Čovjek miješa kruške i jabuke, vlastitu nesposobnost svjetonazorske orijentacije sa stvarnošću kojoj je velikim dijelom kriva duhovna konfuzija ovladala takvima, sprečavajući stvari u svim područjima dovesti na pravo mjesto. Karakteristična je to reakcija dvije vrste stvorova: onih koje ustaše (četnici, balije i ini fašisti) i partizani ne zanimaju, pa bi jurili u budućnost ne osvrćući se na prošlost (takvi oduvijek zadovoljni žive sred nacističke Njemačke, fašističke Italije, aparhejdske JAR, frankističke Španjolske, ustaške Hrvatske ili pročetničke Srbije), a potom i onih koji eksplicitno nastoje društvu uvaliti ekstremistički svjetonazor svojih djedova. Prvi, lišeni etičkih normi, zabacujući duboku podijeljenost društva koja ih u usporedbi sa stjecanjem materijalnih probitaka ne zanima, bi kuću gradili bez ili na Midasovim temeljima, a drugi na etički degeneriranim osnovama. Jedni i drugi, što implicitno – praveći se demokratama, jer kao brinu o drušvenoj bijedi – a drugi eksplicitno, zajednički učestvuju u zločinu eksploatacije, polažući temelje fašizacije društava koja se potom neminovno kad-tad moraju urušiti. Nažalost, tek manjina onih trećih shvaća da se ispravni put može odabrati samo priznavanjem i prihvaćanjem osnovnih humanističkih načela. Ne tek kozmetičkom ugradnjom u državne akte, već implementacijom u svakodnevicu, posebno u obrazovni sustav. Uostalom, antifašizam se, za razliku od državotvorstva, može iščitavati i kao etička kategorija. Stvar bi i za neobrazovane bila sasvim jednostavna, da nemaju prečesto zahirene indikatore razlikovanja dobra i zla. Na to se sve u konačnici i svodi. Društvo koje ne uči od prošlosti već se zadovoljava silovanjem magistre života, izgubilo je kompas i baulja između imati i imati još više. Paradoks je, da osuđuje materijalističku filozofiju ni ne sluteći koliko je samo utonulo u najbanalniji potrošački materijalizam - konzumerizam. Jedan od razloga zašto je država takva kakva jeste – nikakva - leži u činjenici da iskonske vrijednosti u koje spada i antifašizam, nisu ugrađene u duh naroda. Ne u ustave i slične papire kojima se u pomanjkanju drugih loži vatra ili briše guza kad zagusti, već u duh građana.
Na primjeru Hrvatske, kao uzora pljačkaške pretvorbe zemalja regije, jasno je vidljivo s kojeg je razloga rušena bivša država, intelektualni profil ljudi koji su time rukovodili, njihov etički habitus, i napokon – poimenični status pljačkaša naroda i države koji su i doveli do stanja kakvo bismo trebali navodno prevazići, ne obazirući se na moralne standarde. A napose na njihove kršitelje, jelte. 'Ko jebe Srbiju ako je četnička, tko fuka Hrvatsku ako je ustaška (sem kad se radi o ekspoziciji uzajamne netrpeljivosti elita i velikog dijela naroda), jurimo li putem rješavanja problema mladih, skupljača boca, penzionera, uhljeba i kriminalaca! Uostalom, zašto bi bilo koga interesirala prekogranična sranja, sem ako nisu (uvijek!) na štetu "naših", superiornih manjina? Premnogi su toliko opsjednuti vlastitom borbom za opstanak da ih ni ne zanimaju iskonska načela pojedinih svjetonazora, a koja se svrhovito demagoški krivotvore od strane elita. Uostalom, upitajmo intelektualno inferiorne junoše hrvatskog ili srpskog roda: zašto su se svojevremeno toliko uzjogunili; prvi nad "cvjetanjem" četništva u Hrvatskoj a drugi nad "bujanjem" ustaštva u Srbiji, ako su to za njih – zauzetih jurišom u bolju budućnost - posve irelevantne stvari? Svojim praktičnim ponašanjem pokazuju da je daleko od toga, ali i da posjeduju etičke standarde pomahnitalog kromanjonca. Očekuje li netko da će borbu s (primjerice) kriminalom dobiti pravosuđa koja će u bajbokanu prije strpati obznanitelja „uglednog“ lopovskog imena, umjesto lopova samog? Nemoral društva više govori o njemu negoli porast BDP-a! A u zemljama regije etika je u totalnom rasulu, samo slijepcima neuočljivo iz svakodnevnih ekspozicija fašistoidnih, nacionalističkih, šovinističkih, kriminogenih stavova i ličnosti, bilo sagledavanjem onih koji ne znaju razriješiti sa moralnim dilemama društva jer su im nevažne u njihovom jurišu za vlastitim plijenom! Ni negdanju nacističku Njemačku nije obračun sa vlastitim fašizmom spriječio da istovremeno postane svjetska ekonomska velesila, što znači da nije bagatelizirala etičku na račun ekonomske komponente razvoja (ostavimo po strani klasne osnove tog uspjeha). Na to bi države koje su se ograđivale žicom ili problem rješavale pukim liferovanjem nesretnika preko svog teritorija, mogla podsjetiti i njihova spremnost prijema bliskoistočnih izbjeglica. Dakako, ne baš iz čisto humanističkih razloga. Jednostavno, tko sprječava spomenute kritičare nesvijesne svojih etičkih nedostataka, da umjesto komentiranja „stupidnih i nevažnih tema“ čije razumijevanje im izmiče, sami ne porade na rješavanju vanjskog duga, nezaposlenosti, iseljavanja i kriminala, ukoliko se za to osjećaju pozvanima? Uostalom, slijedeći svoju logiku zasigurno mogu očekivati od idućih generacija prešućivanje „kojekakvih“ koji su ostvarili svoje „kojekakve“ državice, a napose njihovih zločina o kojima dotični anonimusi također šute, za razliku od autora „stupidnih i nevažnih tema“ koji i o tome neanonimno javno govore.
Zaista, stav o fašizmu usvaja se od roditelja, i to na način sagledavanja cjelokupne povijesti (napose naroda koji se percipira kao vlastiti) preko sudbine svoje rodbine. Bistrijima ne treba tumačiti koliko takav pristup nema veze sa razumom, logikom, objektivnošću i shvaćanjem suštine povijesnih zbivanja. Ljudi se dobro orijentiraju u prostoru – putovanja, kompasi i GPS im u tome mogu pomoći – dok je njihova orijentacija u vremenu, specijalno onom historijskom, katastrofalna. Institut "Ivo Pilar" sudjelovao je u istraživanju nazvanom MyPlace, iniciranom i financiranom od Evropske komisije, o stavovima i vrijednosnom sustavu mladih. Istaživanjem su osim Hrvatske zahvaćene i Danska, Estonija, Finska, Gruzija, Njemačka, Grčka, Mađarska, Latvija, Portugal, Rusija, Slovačaka, Španjolska i Velika Britanija. Uobičajeno, u RH je istraživanje nepotpuno izvedeno, a rezultati su katastrofalni i moguće ih je svesti na zaključak: "mladi Hrvati skloni su čvrstoj ruci, vojnoj diktaturi, NDH i vjeri". Pravi obrazac strave i užasa usred 21. stoljeća. Mladi, koje navodno ne zanima prošlost, intelektualno su usidreni u njen najpokvareniji period (da ne govorimo kako ni stvarnost nije bolja od onih koji je žive na takav način)! Kakve li će tek stavove njihova djeca pokupiti od roditelja? S obzirom da je oko 70% ispitanika pokazalo mali ili nikakav interes za suvremenu povijest (uključujući 2.svjetski rat), a pretežiti izvori informacija su im roditelji, vršnjaci, igrani filmovi i Facebook, jasno je koliko su one objektivne i kvalitetne, a uočljiva je posvemašnja etička degradacija hrvatskog obrazovnog sustava.
"Hrvatska se može ubrojiti među zemlje „podijeljenog sjećanja“, barem kad je riječ o II. svjetskom ratu: postoje različite interpretacije, diskursi i naglasci, posebice u pogledu uloge fašizma i žrtava fašizma u našoj povijesti."
Čudi li stoga kako junošama nije jasno zašto se u javnosti ne stišavaju "polemike" oko tih pitanja, te bi oni - glave nojevski uronjene u pijesak - jurili u bolju budućnost ne shvaćajući da je ona određena prošlošću i sadašnjošću, a ne njihovim slijepilom za njih. Mogu postojati dvojbe oko okolnosti u kojima su se ustaše, četnici, balije i partizani međusobno pobili u nekom konkretnom slučaju, međutim oko karaktera antifašističke borbe, spominjanih pokreta i NDH nema povijesnih dilema koje bi promijenile znanstveni sud o njima. Sad, što su djed Ivo i deda Stevo mladima važniji od povijesne istine, bio bi samo njihov problem da nije prerastao u općedruštveni. Ovakvoj omladini „koja je naša budućnost“, kako je govorio predsjednik bivše zajedničke - previdjevši doduše nadolazeću mrklinu - lako je temeljem podataka o svjetskoj raspodjeli bogatstva uvaliti idiotizme poput ovog:
„Stoga, jedan prosjak koji živi u daščari u Calcutti i na ulici zarađuje 2 dolara dnevno, ali nema dugova, prema ovoj metodologiji (Credit Suisse Research Instituta iz Züricha) je značajno bogatiji od jednog mladog Amerikanca ili Švicarca koji je ove godine završio studij medicine i zaposlio se u nekoj renominiranoj klinici za peteroznamenkastu mjesečnu plaću u dolarima, ali još nije stigao otplatiti sav kredit od studija.“
Ne sumnjam da bi se mnogi komentatori raznoraznih srebroljubivih pedigrea pretrgli zalažući se za valjanost ove gluposti, koja je još k tome dvostruko nehumana. Jer indijskog prosjaka uspoređuje sa stanovnicima najbogatijih zemalja svijeta, istovremeno ne sagledavajući koliko sam sustav već u startu eksploatira i ove poslijednje (neusporedivo doduše sa eksploatacijom svjetske sirotinje).
Zemlje regije samo su dio svijeta, a kako ovaj ide u krivom smjeru, jeli čudno da ga u stopu prate i regionalne elite uz podršku svojih mediokriteta, znamo li koje su puteve birali u dva poslijednja svjetska sukoba. Kako nije kraj povijesti, nigdje ne stoji da je poslijednji globalni rat bio i zadnji, čak i licemjerno zanemarujući svakodnevno gomilajuće leševe na sve četiri strane Globusa. Pogledate li vestern s radnjom iz sredine 19. vijeka, vidjet ćete kako šerif traži da pridošlice razoružani uđu u grad, dok se danas donose zakoni koji dozvoljavaju javno nošenje i pokazivanje oružja! Tek za ilustraciju tendencija o kojima možemo nastaviti razmišljati. Dali su prema mladim junošama, prepunim indolencije, ignorancije i neznanja k'o šipak koštica, stari zaludu spoznali da je "Historia... magistra vitae" (valjda zarad svoje urođene blesavosti?) ostaje na njima da sami otkriju. Jednog lijepog dana, možda ne toliko udaljenog od onog u kojem su im to i roditelji činili, prebrojavajući leševe svoje generacije!
POGOVOR
Historia magistra vitae njet
(narodima, ideologijama, vjerama, vlasti i školstvu)
Pred mnoga, mnogaja ljeta, ulančana u eone, „nepoznat netko“ silovao je učiteljicu. Kako je ona, uhvaćena na prepad, navodno zaboravila vrišati, silovanje se uobičajilo – pred očima javnosti – ritualno ponavljati. Tako nastaju narodni običaji. Dok magistra, jadnica, podjednako zaboravlja – ah – protestirati, zahvaljujući djelotvornoj učinkovitosti vlasti, počinitelj ostaje trajno – nepoznat. Najčudnije u svemu jest da se, namjesto učiteljice, žrtvom osjeća i prijavljuje neki posve bezlični čudak, mističnog imena – Homo Sapiens; psihološki, doduše, shvatljivo kao površinski odraz njegovog duboko potisnutog, podsvijesnog kompleksa žudnje. Za silovanjem. Učiteljica je, sasvim očito, nimfomanka. Konačno, nitko normalnih nagona ne bi nosio tako histerično ime – Historia. A Homo Sapiens? Osoba s osjećajem krivice, izložena vjekovnom nervnom rastrojstvu? Hvala Bogu da to nismo svi mi!
Program, uzgoj, dresura,...
U stupove društva ugrađena mentalna presura.
U beskrajnom, prirodnom potencijalu,
vješti majstori tešu – aktuelnu budalu.
Hoće li torzo naslutiti da se
performans zove „u se, na se, poda se“?
Hoće li kirurzi duha početi hajati?
U podatnom materijalu nadalje bezbrižno vajati?
......................................................................
Negdje u memljivom prostoru hladne, halapljive tame,
tiho podriguju gladne kraške jame.
** Iz zbirke „Pjesme (za iščezle krijesnice)“ **
