Hrvatsku sve više steže zagrljaj obnavljanja ustaštva i po mišljenju ovog autora iz toga se neće moći izbaviti demokratskim putem, sem ako se ne desi neka vanjska intervencija u vidu packi koje će zaboljeti, i političkih prijetnji čiji prvi korak u realizaciji mora povampirenim revizionističkim elitama (i građanima!) pokazati da se zaista misle provesti ukoliko se politika ne preustroji u hodu. Prema antifašizmu, dakako. Tehnička vlada u svom sramotnom odlasku nakon šest mjeseci bauljanja svojih ministara „bespućima povijesne zbiljnosti“ na uštrb tekuće svjetske (doduše, ne preblistave) aktualnosti, ni mjesec dana prije vanrednih parlamentarnih izbora vuče propagandne poteze u korist stranke koja je doprinjela njenom rušenju. U utorak, 23.8.2016. u Saboru je sazvana svečana sjednica na inicijativu njegova predsjednika Reinera, zbog obilježavanja - prvi put od postojanja samostalne države! – kako se krivo govori: Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritativnih režima; naziv falsificiran u revizionističke svrhe. Na njoj, kao izaslanik mucajućeg premijera Oreškovića sudjeluje proustaški ministar kulture Hasanbegović. Možda premijera baš i ne krasi znanje srpskohrvatskog jezika, ali je negdje u uglu mozga sačuvao dovoljno inteligencije da se ne pojavi na skupu, koje li parodije, sazvanom od ustašonostalgičarskog predsjednika Sabora (htio mu vratiti ime iz NDH), uz prisustvo medijima bezbroj puta prokazane i dokazane proustaške ministarske kreature (zadnji mu je „gaf“ prisustvo otkrivanju spomenika teroristu Barešiću). Proustaški kadrovi iniciraju obilježavanje dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima – ima li većeg cinizma? U podnevnom Devniku HRT-a, ovaj se događaj povezuje sa potpisivanjem pakta Ribbentrop – Molotov sklopljenog 1939. godine, nastojeći izjednačiti nacionalsocijalistički totalitarizam sa humanističkom socijalističkom ideologijom, umjesto sa staljinizmom. Moskva je imala itekakve razloge sklopiti taj sporazum (kojim se usput podijelilo interesne sfere) nakon propasti dogovaranja sa Zapadom, što je lako pronaći na niz tekstova širom interneta. S obzirom na način donošenja rezolucije u Evropskom parlamentu koji dobro rezonira sa stremljenjima ustašonostalgičarske političke elite, nije čudno da se i njen naziv krivotvori u revizionističke svrhe. Detaljnije je vidljivo iz teksta objavljenog na portalu tacno.net koji slijedi iza kratkog uvoda. Objektivni čitatelji će obratiti pažnju da je godinu dana prije sporazuma Molotova i Ribbentropa koji se dodatno (uz patvorenje naziva deklaracije) koristi za dresuru većinom neuke javnosti, sklopljen tzv. Münchenski sporazum između Hitlera i Mussolinija te britanske i francuske vlade (u ime kojih su potpisnici bili premijeri Chamberlain i Daladier) kojim je Njemačkoj priznato pravo na čehoslovačke Sudete. Nakon povratka iz Münchena, britanski premijer je progovorio svojoj javnosti:
„Dobri moji prijatelji! To je po drugi put u našoj povijesti, da je iz Njemačke došao u Downing Street časni mir. Držim, da je to mir za našu epohu. Zahvaljujemo Vam iz dubine srca...“
Kakav je to mir bio, tko je pobijedio u ratu i tko je s kim bio u savezništvu, poznato je istinoljubivoj javnosti. Hrvatski revizionisti ne samo da prekrajaju povijesne fakte služeći se pritom najgnjusnijim metodama, već svojim djelovanjem dovode u pitanje tadašnju pobjedu, sijući sjeme iz kojeg nitko ne zna što se može izroditi. Aposteriori pak su svi vrlo pametni.
Postumna Hrvatska
Značenje neke riječi sadržano je u interpretaciji ugniježđenoj u njoj, što se za istu riječ može od zajednice do zajednice razlikovati. Usidreno značenje ne određuju lingvisti, već frekvencija njene upotrebe koja ukazuje na prihvaćenost u narodu tokom dugog vremenskog razdoblja. Kad znanost o jeziku nastoji arbitrirajući nametnuti vlastite interpretacije, pozivajući se na etimološke i povijesne razloge, često se dešavaju smiješne, no u osnovi izuzetno žalosne stvari. Dok se u naroda svijeta uobičajila ceremonija odavanja posthumne počasti svojim pokojnim velikanima, Hrvati primjerice odaju postumnu počast Stepincu, sasvim u skladu sa značenjem koje nam prvo pada na pamet – nečim što je poslije uma, daklem iznad uma iliti izvan (raz)uma, odnosno bezumno. Svakako u skladu sa prevladalim viđenjima kardinalove uloge u povijesti. Pustimo onoga koji je prouzrokovao živima jad a njihovim potomcima brojne kontroverze, da počiva u miru (hvala bogu, rekli bismo), i pogledajmo otkuda je nešto posthumno – daklem, postmortem, posmrtno, nakon ukopa ili nakon boravka pokojnika na zemljici (humusu), iznenada postalo postumno – van svake pameti. Obrazloženje, nađeno na mnogo mjesta, hrvatskih kroatista je ovo:
U davnoj prošlosti, latinski pridjev postumus značio je „koji je posljednji rođen”, a potom „koji je rođen nakon očeve smrti”. Narodnom etimologijom, vremenom se riječi pridalo značenje povezano sa zemljom u koju se odlagao pokojnik (post humus, to jest post humationem), i to značenje se može pratiti čak i prije 6. Stoljeća.
Kao jezikoslovnom laiku, čini mi se vrlo klimavim. Prihvaćajući da riječi tijekom povijesti mogu mijenjati svoja značenja, vrlo je nejasno zašto bi narod mijenjao smisao riječi povezane sa rođenjem, tako da odgovara prilikama vezanim uz napuštanje ovog svijeta. Osim, ako je ona naprosto izvorna, u već spomenutom značenju – post humus ili post humationem – daklem „poslije ukopa, odnosno sahrane“. Evropski jezici uglavnom tu riječ pišu sa „h“ – daklem – posthumno, jezičnom praksom odajući priznanje govornicima usvojenog, stoljetnog jedinstva ortografije i značenja riječi. Tako je to u zemljama gdje se lingvistika smatra opisnom a ne preskriptivnom znanošću – kao u Hrvatskoj – koja nameće značenje riječi živim govornicima umjesto da od njih uči, naučenim obogaćujući svoju riznicu pojmova. Držeći se navodno stručnog objašnjenja, desila se u nas daklem dvostruka revizija značenja – od ishodišnog koje je puk izmijenio, do ponovnog povratka „temeljima“! Ne samo karakteristika društva koje se stubokom vraća stoljeću sedmom, predziđima kršćanstva i ostalim „biserima“ 21. stoljeća, već i devijantne znanosti koja umjesto tragova istine budno slijedi stope slijepih voditelja društva. Nakon skoro tisućljeća i pol posvuda usvojenog pisanja riječi koje odgovara njenom stvarnom značenju, hrvatska lingvistika radije robuje tradiciji upotrebljavajući neprikladnu riječ, imajući usput na raspolaganju posve odgovarajući pojam!
Ovo je tek kratki uvod tvrdnji da je Hrvatska uveliko postala revizionistička država. Revidiraju se značenja riječi, pravopisna pravila, bliža i daljnja povijest, ratne pobjede pretvaraju u poraze i obrnuto, ekonomija, društveni sistem, ideologija,..., ali što je najopasnije - sadašnjost i zbivanja u njoj interpretiraju se s proizvoljnim pomakom ishodišta događaja, što uveliko utječe na vrijednosni sud mladih generacija. Svakako među hrpom kvazistručnjaka svih znastvenih profila uvijek ima i nepotkupljivih (novcem, počastima, ideologijom ili prevladavajućom političkom sviješću), poštenih naučnika kojima je istina „conditio sine qua non“ bavljenja profesijom. U ogromnomj gomili laika (svi smo to u većini stručnih područja) kojima se masovni mediji obraćaju dilajući vladajućima poželjne stavove, njihov glas je često tek vapaj u pustinji. Koliko nas je, čuvši neku informaciju na TV, krenulo provjeravati njenu valjanost u (objektivnim) stručnim priručnicima, ili je komparirati sa prilozima drugih medija? Naivna laička lakovjernost tjera nas da im bezrezervno vjerujemo - „svatko više voli vjerovati nego prosuđivati“, znali su i stari Latini. Tijekom života valja steći istančan osjećaj za gdje, kada, kako i zašto se nešto zbilo, kojim medijima vjerovati, te posjedovati um nezagađen nacionalnim predrasudama o „našim“ i „njihovim“ istinama. Istina je, naime – samo jedna. Njena viđenja su moguće višestruka, sve do slučaja da ne korespondiraju ni sa djelićem činjenica. Mada je, u propagandne svrhe, dobro ubaciti trunčicu zbilje, s jedinim ciljem da pokrije prevladavajući dio laži i tako olakša serviranje (dez)informacija javnosti. Uvjerimo se na nekoliko primjera.
- dezavuiranje realnog socijalizma, odnosno staljinizma – s ciljem da se ono proširi i na Jugoslaviju koja je bila staljinistička tek 4-5 godina nakon drugog svjetskog rata, često se započinje nipodoštavanjem uloge SSSR-a u drugom svjetskom ratu. Kao, od samih početaka to je bio tako pokvaren sustav da nije prezao sklopiti sporazum sa Hitlerom o nenapadanju! Točno, radi nacionalnih interesa (ili očuvanja vlasti?) Stalin je 1939. godine sklopio, kupujući vrijeme, pakt o nenapadanju sa Trećim Reichom (pakt Ribbentrop–Molotov). „Sporazum sa šejtanom“ sklopio je đavolski boljševizam – barem u tumačenjima ekstremnih antikomunista, na žalost prisutnim i u medijima. Vrlo se rijetko spominje Churchillov odgovor na kritiku svojih protivnika, zbog sklapanja saveza sa SSSR-om protiv nacističke zvijeri:
»Kad bi gospodin Sotona danas ratovao protiv Hitlera, otišao bih u pakao sklopiti pakt s gospodinom Sotonom«
Čini se da je jednima dozvoljeno, a drugima zapriječeno sklapanje saveza sa „gospodinom Sotonom“, posebno ako prvima taj savez interesno ne odgovara. Dakako da se treba nabacivati sa što više govana na socijalizam, ne samo onaj staljinističkog tipa; treba ga aposteriorno što više ocrniti, čemu itekako pomaže pomak ishodišta povijesnih zbivanja. Naime, prešutno je ono pomaknuto sa Münchenskog sporazuma koji su godinu dana ranije V.Britanija i Francuska sklopile sa istim „gospodinom Sotonom“ i time mu, jasno pokazujući vlastitu slabost, pojačale apetit daljnjim posezanjima za tuđim teritorijima! Hoće li hrvatske nacionalne elite time trljati nos svojim današnjim saveznicima, imajući u vidu svoju neprestanu stigmatizaciju naroda koji su se slučajno zadesili istočno od njih? Takav pogled na stvari sasvim lijepo impregnira laike za prihvaćanje svih daljnjih „istina“ i političkih poteza koje one moraju pokriti.
- ubrzo nakon svršetka 2.svjetskog rata naraslo je nepovjerenje i povećala se postojeća, tek odložena razilaženja između zapadnih saveznika i SSSR-a. Kako su u strahu velike oči, nakon što je Churchill spustio „željeznu zavjesu“ između Zapada i Istoka, već 1949. osnovan je NATO pakt u golemoj bojazni od sovjetske opasnosti. Još u drugoj polovici 40-ih godina prošlog stoljeća, širom SAD je vladala velika antikomunistička histerija, kasnije poznata po senatoru McCarthyju koji ju je intenzivirao početkom 50-tih, kao makartizam. Žrtve su bile i mnogi istaknuti intelektualci, pod prijetnjama prisiljeni da iseljavaju ili denunciraju jedni druge. Unatoč klasične vojne premoći Sovjetskog Saveza, Amerikanci su u to vrijeme već raspolagali nuklearnim oružjem, no rekosmo – strah ne zna za razumno razmišljanje. Tek šest godina kasnije, kao odgovor na inicijativu Zapada osnovan je Varšavski pakt – valjda su se i „Rusima“ raširile zjenice. Padom realsocijalizma on je ukinut, a preostao je mimo bilo kojeg rezona - sem kao instrument ostvarivanja zapadnog utjecaja i provođenja njegova interesa širom svijeta - NATO pakt. Te su činjenice većini u cjelini poznate utoliko ukoliko se one uzročno posljedično prezentiraju u medijima, a to je uglavnom nikako. Kao što je znano, u Hrvatskoj je izostalo referendumsko izjašnjavanje o pristupanju – elite su nas bez pitanja uvele, kao svojevremeno u Trojni pakt.
- da je Rusija trn u oku Zapadu – a što li je Hrvatska negoli njegov dio, doduše onaj podguzni, što ne valja pretjerano isticati – govore i ukrajinska zbivanja praćena prikladnim interpretacijama. I ovdje je ishodište događanja pomaknuto na točku s koje kreću sva pametovanja narodu, koji ili nije upoznat ili je već zaboravio početak. Od usmenog obećanja Gorbačovu da se NATO neće širiti na istok, prema ruskim granicama, nije ostalo ništa. Zapad ismijava njegovu naivnost „zapisivanja“ obećanja na vodi; reklo bi se „Verba volant, scripta manent“ – riječi lete, dok zapisano ostaje. Neovisno o aneksiji Krima i pomoći ruskim separatistima, osuđujući Rusiju sasvim se preskače događanje na Majdanu koje ga je pokrenulo – državni udar iniciran od strane CIA-e, u kojem su sudjelovali fašistički elementi. Evo što u intervjuu „Večernjem listu“ (15.11.2014.) kaže F.William Engdahl, američko-njemački novinar:
„Većina Ukrajinaca demokratski je 2010. Izabrala Janukoviča. Koalicija gangstera, neonacista iz stranaka Pravij sektor i Svoboda izvela je državni udar uz pomoć američkog State Departmenta koji je vodila bivša neokonzervativna Cheneyeva pomoćnica Victoria F***K THE EU Nuland (u telefonskom razgovoru Victorije Nuland s američkim veleposlanikom u Kijevu, koji je procurio u javnost, ona odbija rješenje EU o tome koga bi željeli u novoj ukrajinskoj koalicijskoj vladi s komentarom „jebeš EU“, op.a.). Da je SAD ostao suzdržan 21. veljače kad su se EU, Janukovič i vođe triju opozicijskih stranak složili (bez sudjelovanja Sjedinjenih Država) da će se izbori održati u prosincu, uvjeren sam da danas ne bi bilo građanskog rata u Ukrajini.“
I dok su hrvatske novine pune naslova tipa „Ruski imperijalizam ugrožava cijeli svijet, ne samo Ukrajinu“, država ima najbolje prijateljske odnose sa dokazano najimperijalističkom silom današnjice, učvršćene preko članstva u produženoj ruci iste – NATO paktu. Ne radi se u ovim navodima o autorovom izabiru strane, već se samo ilustrira kako pomicanje ishodišta zbivanja pogoduje nekritičkom svrstavanju pratitelja prikladno serviranih vijesti.
- rušenje Berlinskog zida prikazuje se kao spontana reakcija (istočno)njemačkog naroda koja je dovela do pada (real)komunizma. Stvar je međutim ponešto drukčija. Gorbačovljeva politika „perestrojke“ – prestrojavanja – inicirana teškom krizom SSSR-a i njegovih prirepaka – značila je u osnovi postepeni prijelaz Sovjetskog Saveza na tržišnu ekonomiju – kapitalizaciju realsocijalističkog sistema. To je tražilo i labavljenje međunarodnih napetosti „hladnog rata“, s obzirom da su dozvoljena strana ulaganja u zemlju, a protok novca i roba prije ili kasnije uvijek prati i kretanje ljudi. Lično vjerujem da su događaji uzrokovani ovom privrednom reformom u osnovi toliko prevazišli Gorbačovljeve prvotne namjere, da ih on više nije bio sposoban zaustaviti. Godine 1989. hiljade građana DDR-a napuštalo je zemlju preko Mađarske, pa je vlast bila prisiljena najaviti zakon o slobodi kretanja, što je uživo televizijski prenošeno s konferencije za strane novinare. Zabunom shvativši da isti stupa na snagu odmah, tisuće građana je požurilo prema graničnim prijelazima, na što su ih zbunjeni granični policajci propustili u zapadni dio grada. Rezonancija između zapadnoberlinskih i istočnoberlinskih građana praćena ogromnim veseljem, kao i otvaranje prihvatnih centara u Zapadnom Berlinu te odluka da se svakom građaninu Istočne Njemačke dodijeli 100 DEM tzv. „pozdravnog novca“, dovela je do nezaustavljivih kasnijih događanja – rušenja zida i ujedinjenja Njemačke. Daklem, uzroci su ipak kompleksniji negoli puko spontano narodno nezadovoljstvo koje je „srušilo komunizam“, čega je rušenje zida postalo simbolom.
- godine 2006. Vijeća Europe je donijelo Rezoluciju 1481, o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima. Iako je donijeta s izrazitom manjinom glasova, uz odsustvo predstavnika lijevih stranaka (99 zastupnika je glasalo u korist rezolucije, 42 protiv, 12 zastupnika se suzdržalo a 164 nisu pristupila izjašnjavanju), to se u Hrvatskoj po pravilu ne naglašava. Razlog je taj što se Rezolucija nastoji instrumentalizirati u obračunu sa socijalističkim sistemom bivše države i „jugo-srbo-komunističkim ostacima“ tadašnje ideologije. Međutim, točka 4 spomenute rezolucije kaže kako:
„Skupština priznaje da su, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, neke Europske komunističke partije pridonijele postignuću demokracije.“
Ako li se to ne odnosi na tadašnju SFRJ onda se valjda ne odnosi na nikoga. Koliko je građana uopće vidjelo, a kamoli pročitalo Rezoluciju te obratilo pažnju na ovaj članak, svakako si možemo predočiti, a sasvim su to dobro učinili oni koji je javno – prešućujući način izglasavanja i točku 4 – beziznimno koriste u zavođenju naroda. Dobro se podsjetiti da jugoslavenski totalitarizam ni blizu gležanja nije bio onom NDH, čiji se duh revizionistički nastoji oživjeti u RH.
- Evropski parlament je 2008. godine proglasio 23. august Evropskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, što se jasno vidi iz originalne deklaracije. I internetski portal Titomanija korektno navodi ime deklaracije, za razliku od hrvatske Wikipedie koja ga „prevodi“ kao „Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima“ – sasvim usklađeni naziv s tendencijama izjednačavanja jugoslavenske varijante socijalizma sa staljinizmom. Što drugo očekivati od hrvatske inačice koju uređuju nacionalšivinistički i fašizmu skloni urednici (o čemu se vode i rasprave na internetu), ali jednaki prijevod šepiri se i u dokumentima Hrvatskog Sabora! Najblaži komentar, koji će pametniji već shvatiti, je da Sabor i hrvatska Wikipedija koriste iste prevoditelje!
- ratovi koje širom svijeta direktno ili indirektno vodi Zapad, predvođen sa SAD često skrivenim iza NATO pakta, uvlačeći u njih i sve nemoćniji UN kao pokriće za njihovu nelegalnost i nelegitmnost, uvijek se tumače kao borba za demokraciju, ljudska prava, obranu tzv. „slobodnog svijeta“, rušenje totalitarističkih režima, zaštitu manjina, sprečavanje genocida i sličnim nebuloznim opravdanjima u poređenju sa stvarnim razlozima – ekonomskim interesima u ime kojih se zaista vode. Radi očuvanja status quoa odgovarajućeg međusobno povezanim svjetskim moćnicima, ništa se ne poduzima – dapače, blokira se – s reformom Svjetske organizacije, kako bi ona prerasla u jedinog legitimnog, demokratskog i efikasnog čuvara svjetskog mira, sa zaista ravnopravnim članicama. Istine radi, ne odgovara samo Zapadu postojeće stanje, no on najčešće i najefikasnije izigrava preambulu Povelje UN licemjerno se gotovo uvijek pozivajući na nju. Da ne spominjemo kako vječni prisežnici u pravo i pravnu državu konstantno prešućuju da u međunarodnim odnosima jedino Ujedinjene Nacije imaju legalitet i legitimitet provoditi akcije kakve od njih uzurpira Zapad. Prelazi se preko javne političke osude ponajveće terorističke države na planeti, skrećući pažnju na individualne oblike terorizma pripadnika pojedinih naroda pod zapadnom presijom, koji često u nemoćnom očajanju posežu za njim. I dok njen vlastiti državljanin (svakako da nije jedini), jedan od vodećih svjetskih intelektualaca, biva marginaliziran u svojoj domovini zbog objektivnog sagledavanja američke vanjske politike i njenih ciljeva, u domaćim i svjetskim medijima je itekako prisutan, što se nimalo ne odražava na vanjsku politiku hrvatskih vlada. Na taj način NATO, taj instrument neoimperijalizma, preveliki dio javnosti percipira kao jedinog istinskog čuvara demokracije. Čuvara sistema u kojem elite plivaju poput riba u vodi, svakako!
Nije naveden poveliki niz očitijih postumnih gluposti koje se dešavaju u Hrvatskoj, već bi predočeni primjeri trebali ilustrirati perfidnu tehnologiju modeliranja narodne svijesti prema kalupu iz „laboratorija“ elita. Oni prikazuju (kako kome) načine na koji se postiže zavađanje javnosti. Pomakom ishodišta od kojeg treba usvojiti tumačenje događaja - bilo pomakom težišta tumačenja u vremenskom ili značenjskom smislu, bilo direktnom promjenom njegova značenja. Kao što se značenje riječi nastoji preskriptivno nametnuti govornicima intenzivno inzistirajući na njenoj upotrebi, tako se i shvaćanje događaja i njihova značenja nastoji udresirati u psihologiju masa, priznati treba - sa mnogo uspjeha. To nije drugo doli primjena Goebbelsove propagandističke izjave da "Hiljadu puta ponovljena laž postaje istina", što je Edward Bernays kasnije do savršenstva razradio shvaćajući da je "Svjesna i inteligentna manipulacija organiziranih navika i razmišljanja masa važan... element demokratskih društava. Oni koji manipuliraju ovim nevidljivim mehanizmima društva predstavljaju nevidljivu vlast koja je istinska vlada u našoj zemlji" („Propaganda“, str.9). Dakako, izbjegao je posvetiti se sumnji smijemo li društva koja usvajaju takve principe uopće nazivati demokratskima. Pa, žele li se i njihovi stanovnici ponosno samozavaravati uvjerenjima da žive u demokraciji, što drugo no ostaviti im da sami iskušaju čvrstoću svoje vjere. Revidiranje prošlosti za kojom se posiže radi ostvarenja vlastitih klasnih, ekonomskih ili političkih interesa a ne uslijed novostečenih znanstvenih spoznaja, bit će utoliko djelotvornije ukoliko se aktualne generacije uspiju indoktrinirati preoblikovanom sadašnjošću u njihovoj svijesti. Prvi znak uspjelog poduhvata mijenjanja psihologije masa je relativizacija događaja, što se tim lakše postiže što je manje znanje o njegovim uzrocima; relativizacijia podjednakih postupaka „njih“ i „nas“, jer se ne ocjenjuju logičkim i etičkim već posve irelevantnim, najčešće nacionalističkim kriterijima. Sam Bernays besramno i otvoreno govori o manipulaciji masama, a s koliko se to uspjeha provodi u praksi svjedoči činjenica kako očiglednostima usprkos, javnost biva uvjerena da živi u demokraciji. A što je to, kad ih upitate - vladavina naroda, odgovorit će. Pa kad uživaš u svojoj vlasti, gdje si još jedva vlasnik sebe sama i vlastite intime a kamoli ičeg drugog – bilo ti u slast!
Koja je uopće poveznica sa lingvističkom zavrzlamom s početka teksta, osim postumnosti - ludosti? Vrlo jednostavna, oba profila ljudi – puristički lingvisti kroatisti i političari - koriste preskriptivne manipulacije u svrhu očuvanja kontrole nad ljudima. Kontrole njihovog jezičnog izričaja (lingvisti) i njegovog sadržaja (političari) koji nam nastoje usaditi mimo naših vlastitih intelektualnih sposobnosti razmišljanja. Čini se, s dobrim uspjehom s obzirom da je ono u velikoj mjeri zakržljalo, poput društva u kojem obitavamo. Bi li u protivnom ono bilo kakvo jest?
tacno
„Dobri moji prijatelji! To je po drugi put u našoj povijesti, da je iz Njemačke došao u Downing Street časni mir. Držim, da je to mir za našu epohu. Zahvaljujemo Vam iz dubine srca...“
Kakav je to mir bio, tko je pobijedio u ratu i tko je s kim bio u savezništvu, poznato je istinoljubivoj javnosti. Hrvatski revizionisti ne samo da prekrajaju povijesne fakte služeći se pritom najgnjusnijim metodama, već svojim djelovanjem dovode u pitanje tadašnju pobjedu, sijući sjeme iz kojeg nitko ne zna što se može izroditi. Aposteriori pak su svi vrlo pametni.
Postumna Hrvatska
Značenje neke riječi sadržano je u interpretaciji ugniježđenoj u njoj, što se za istu riječ može od zajednice do zajednice razlikovati. Usidreno značenje ne određuju lingvisti, već frekvencija njene upotrebe koja ukazuje na prihvaćenost u narodu tokom dugog vremenskog razdoblja. Kad znanost o jeziku nastoji arbitrirajući nametnuti vlastite interpretacije, pozivajući se na etimološke i povijesne razloge, često se dešavaju smiješne, no u osnovi izuzetno žalosne stvari. Dok se u naroda svijeta uobičajila ceremonija odavanja posthumne počasti svojim pokojnim velikanima, Hrvati primjerice odaju postumnu počast Stepincu, sasvim u skladu sa značenjem koje nam prvo pada na pamet – nečim što je poslije uma, daklem iznad uma iliti izvan (raz)uma, odnosno bezumno. Svakako u skladu sa prevladalim viđenjima kardinalove uloge u povijesti. Pustimo onoga koji je prouzrokovao živima jad a njihovim potomcima brojne kontroverze, da počiva u miru (hvala bogu, rekli bismo), i pogledajmo otkuda je nešto posthumno – daklem, postmortem, posmrtno, nakon ukopa ili nakon boravka pokojnika na zemljici (humusu), iznenada postalo postumno – van svake pameti. Obrazloženje, nađeno na mnogo mjesta, hrvatskih kroatista je ovo:
U davnoj prošlosti, latinski pridjev postumus značio je „koji je posljednji rođen”, a potom „koji je rođen nakon očeve smrti”. Narodnom etimologijom, vremenom se riječi pridalo značenje povezano sa zemljom u koju se odlagao pokojnik (post humus, to jest post humationem), i to značenje se može pratiti čak i prije 6. Stoljeća.
Kao jezikoslovnom laiku, čini mi se vrlo klimavim. Prihvaćajući da riječi tijekom povijesti mogu mijenjati svoja značenja, vrlo je nejasno zašto bi narod mijenjao smisao riječi povezane sa rođenjem, tako da odgovara prilikama vezanim uz napuštanje ovog svijeta. Osim, ako je ona naprosto izvorna, u već spomenutom značenju – post humus ili post humationem – daklem „poslije ukopa, odnosno sahrane“. Evropski jezici uglavnom tu riječ pišu sa „h“ – daklem – posthumno, jezičnom praksom odajući priznanje govornicima usvojenog, stoljetnog jedinstva ortografije i značenja riječi. Tako je to u zemljama gdje se lingvistika smatra opisnom a ne preskriptivnom znanošću – kao u Hrvatskoj – koja nameće značenje riječi živim govornicima umjesto da od njih uči, naučenim obogaćujući svoju riznicu pojmova. Držeći se navodno stručnog objašnjenja, desila se u nas daklem dvostruka revizija značenja – od ishodišnog koje je puk izmijenio, do ponovnog povratka „temeljima“! Ne samo karakteristika društva koje se stubokom vraća stoljeću sedmom, predziđima kršćanstva i ostalim „biserima“ 21. stoljeća, već i devijantne znanosti koja umjesto tragova istine budno slijedi stope slijepih voditelja društva. Nakon skoro tisućljeća i pol posvuda usvojenog pisanja riječi koje odgovara njenom stvarnom značenju, hrvatska lingvistika radije robuje tradiciji upotrebljavajući neprikladnu riječ, imajući usput na raspolaganju posve odgovarajući pojam!
Ovo je tek kratki uvod tvrdnji da je Hrvatska uveliko postala revizionistička država. Revidiraju se značenja riječi, pravopisna pravila, bliža i daljnja povijest, ratne pobjede pretvaraju u poraze i obrnuto, ekonomija, društveni sistem, ideologija,..., ali što je najopasnije - sadašnjost i zbivanja u njoj interpretiraju se s proizvoljnim pomakom ishodišta događaja, što uveliko utječe na vrijednosni sud mladih generacija. Svakako među hrpom kvazistručnjaka svih znastvenih profila uvijek ima i nepotkupljivih (novcem, počastima, ideologijom ili prevladavajućom političkom sviješću), poštenih naučnika kojima je istina „conditio sine qua non“ bavljenja profesijom. U ogromnomj gomili laika (svi smo to u većini stručnih područja) kojima se masovni mediji obraćaju dilajući vladajućima poželjne stavove, njihov glas je često tek vapaj u pustinji. Koliko nas je, čuvši neku informaciju na TV, krenulo provjeravati njenu valjanost u (objektivnim) stručnim priručnicima, ili je komparirati sa prilozima drugih medija? Naivna laička lakovjernost tjera nas da im bezrezervno vjerujemo - „svatko više voli vjerovati nego prosuđivati“, znali su i stari Latini. Tijekom života valja steći istančan osjećaj za gdje, kada, kako i zašto se nešto zbilo, kojim medijima vjerovati, te posjedovati um nezagađen nacionalnim predrasudama o „našim“ i „njihovim“ istinama. Istina je, naime – samo jedna. Njena viđenja su moguće višestruka, sve do slučaja da ne korespondiraju ni sa djelićem činjenica. Mada je, u propagandne svrhe, dobro ubaciti trunčicu zbilje, s jedinim ciljem da pokrije prevladavajući dio laži i tako olakša serviranje (dez)informacija javnosti. Uvjerimo se na nekoliko primjera.
- dezavuiranje realnog socijalizma, odnosno staljinizma – s ciljem da se ono proširi i na Jugoslaviju koja je bila staljinistička tek 4-5 godina nakon drugog svjetskog rata, često se započinje nipodoštavanjem uloge SSSR-a u drugom svjetskom ratu. Kao, od samih početaka to je bio tako pokvaren sustav da nije prezao sklopiti sporazum sa Hitlerom o nenapadanju! Točno, radi nacionalnih interesa (ili očuvanja vlasti?) Stalin je 1939. godine sklopio, kupujući vrijeme, pakt o nenapadanju sa Trećim Reichom (pakt Ribbentrop–Molotov). „Sporazum sa šejtanom“ sklopio je đavolski boljševizam – barem u tumačenjima ekstremnih antikomunista, na žalost prisutnim i u medijima. Vrlo se rijetko spominje Churchillov odgovor na kritiku svojih protivnika, zbog sklapanja saveza sa SSSR-om protiv nacističke zvijeri:
»Kad bi gospodin Sotona danas ratovao protiv Hitlera, otišao bih u pakao sklopiti pakt s gospodinom Sotonom«
Čini se da je jednima dozvoljeno, a drugima zapriječeno sklapanje saveza sa „gospodinom Sotonom“, posebno ako prvima taj savez interesno ne odgovara. Dakako da se treba nabacivati sa što više govana na socijalizam, ne samo onaj staljinističkog tipa; treba ga aposteriorno što više ocrniti, čemu itekako pomaže pomak ishodišta povijesnih zbivanja. Naime, prešutno je ono pomaknuto sa Münchenskog sporazuma koji su godinu dana ranije V.Britanija i Francuska sklopile sa istim „gospodinom Sotonom“ i time mu, jasno pokazujući vlastitu slabost, pojačale apetit daljnjim posezanjima za tuđim teritorijima! Hoće li hrvatske nacionalne elite time trljati nos svojim današnjim saveznicima, imajući u vidu svoju neprestanu stigmatizaciju naroda koji su se slučajno zadesili istočno od njih? Takav pogled na stvari sasvim lijepo impregnira laike za prihvaćanje svih daljnjih „istina“ i političkih poteza koje one moraju pokriti.
- ubrzo nakon svršetka 2.svjetskog rata naraslo je nepovjerenje i povećala se postojeća, tek odložena razilaženja između zapadnih saveznika i SSSR-a. Kako su u strahu velike oči, nakon što je Churchill spustio „željeznu zavjesu“ između Zapada i Istoka, već 1949. osnovan je NATO pakt u golemoj bojazni od sovjetske opasnosti. Još u drugoj polovici 40-ih godina prošlog stoljeća, širom SAD je vladala velika antikomunistička histerija, kasnije poznata po senatoru McCarthyju koji ju je intenzivirao početkom 50-tih, kao makartizam. Žrtve su bile i mnogi istaknuti intelektualci, pod prijetnjama prisiljeni da iseljavaju ili denunciraju jedni druge. Unatoč klasične vojne premoći Sovjetskog Saveza, Amerikanci su u to vrijeme već raspolagali nuklearnim oružjem, no rekosmo – strah ne zna za razumno razmišljanje. Tek šest godina kasnije, kao odgovor na inicijativu Zapada osnovan je Varšavski pakt – valjda su se i „Rusima“ raširile zjenice. Padom realsocijalizma on je ukinut, a preostao je mimo bilo kojeg rezona - sem kao instrument ostvarivanja zapadnog utjecaja i provođenja njegova interesa širom svijeta - NATO pakt. Te su činjenice većini u cjelini poznate utoliko ukoliko se one uzročno posljedično prezentiraju u medijima, a to je uglavnom nikako. Kao što je znano, u Hrvatskoj je izostalo referendumsko izjašnjavanje o pristupanju – elite su nas bez pitanja uvele, kao svojevremeno u Trojni pakt.
- da je Rusija trn u oku Zapadu – a što li je Hrvatska negoli njegov dio, doduše onaj podguzni, što ne valja pretjerano isticati – govore i ukrajinska zbivanja praćena prikladnim interpretacijama. I ovdje je ishodište događanja pomaknuto na točku s koje kreću sva pametovanja narodu, koji ili nije upoznat ili je već zaboravio početak. Od usmenog obećanja Gorbačovu da se NATO neće širiti na istok, prema ruskim granicama, nije ostalo ništa. Zapad ismijava njegovu naivnost „zapisivanja“ obećanja na vodi; reklo bi se „Verba volant, scripta manent“ – riječi lete, dok zapisano ostaje. Neovisno o aneksiji Krima i pomoći ruskim separatistima, osuđujući Rusiju sasvim se preskače događanje na Majdanu koje ga je pokrenulo – državni udar iniciran od strane CIA-e, u kojem su sudjelovali fašistički elementi. Evo što u intervjuu „Večernjem listu“ (15.11.2014.) kaže F.William Engdahl, američko-njemački novinar:
„Većina Ukrajinaca demokratski je 2010. Izabrala Janukoviča. Koalicija gangstera, neonacista iz stranaka Pravij sektor i Svoboda izvela je državni udar uz pomoć američkog State Departmenta koji je vodila bivša neokonzervativna Cheneyeva pomoćnica Victoria F***K THE EU Nuland (u telefonskom razgovoru Victorije Nuland s američkim veleposlanikom u Kijevu, koji je procurio u javnost, ona odbija rješenje EU o tome koga bi željeli u novoj ukrajinskoj koalicijskoj vladi s komentarom „jebeš EU“, op.a.). Da je SAD ostao suzdržan 21. veljače kad su se EU, Janukovič i vođe triju opozicijskih stranak složili (bez sudjelovanja Sjedinjenih Država) da će se izbori održati u prosincu, uvjeren sam da danas ne bi bilo građanskog rata u Ukrajini.“
I dok su hrvatske novine pune naslova tipa „Ruski imperijalizam ugrožava cijeli svijet, ne samo Ukrajinu“, država ima najbolje prijateljske odnose sa dokazano najimperijalističkom silom današnjice, učvršćene preko članstva u produženoj ruci iste – NATO paktu. Ne radi se u ovim navodima o autorovom izabiru strane, već se samo ilustrira kako pomicanje ishodišta zbivanja pogoduje nekritičkom svrstavanju pratitelja prikladno serviranih vijesti.
- rušenje Berlinskog zida prikazuje se kao spontana reakcija (istočno)njemačkog naroda koja je dovela do pada (real)komunizma. Stvar je međutim ponešto drukčija. Gorbačovljeva politika „perestrojke“ – prestrojavanja – inicirana teškom krizom SSSR-a i njegovih prirepaka – značila je u osnovi postepeni prijelaz Sovjetskog Saveza na tržišnu ekonomiju – kapitalizaciju realsocijalističkog sistema. To je tražilo i labavljenje međunarodnih napetosti „hladnog rata“, s obzirom da su dozvoljena strana ulaganja u zemlju, a protok novca i roba prije ili kasnije uvijek prati i kretanje ljudi. Lično vjerujem da su događaji uzrokovani ovom privrednom reformom u osnovi toliko prevazišli Gorbačovljeve prvotne namjere, da ih on više nije bio sposoban zaustaviti. Godine 1989. hiljade građana DDR-a napuštalo je zemlju preko Mađarske, pa je vlast bila prisiljena najaviti zakon o slobodi kretanja, što je uživo televizijski prenošeno s konferencije za strane novinare. Zabunom shvativši da isti stupa na snagu odmah, tisuće građana je požurilo prema graničnim prijelazima, na što su ih zbunjeni granični policajci propustili u zapadni dio grada. Rezonancija između zapadnoberlinskih i istočnoberlinskih građana praćena ogromnim veseljem, kao i otvaranje prihvatnih centara u Zapadnom Berlinu te odluka da se svakom građaninu Istočne Njemačke dodijeli 100 DEM tzv. „pozdravnog novca“, dovela je do nezaustavljivih kasnijih događanja – rušenja zida i ujedinjenja Njemačke. Daklem, uzroci su ipak kompleksniji negoli puko spontano narodno nezadovoljstvo koje je „srušilo komunizam“, čega je rušenje zida postalo simbolom.
- godine 2006. Vijeća Europe je donijelo Rezoluciju 1481, o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima. Iako je donijeta s izrazitom manjinom glasova, uz odsustvo predstavnika lijevih stranaka (99 zastupnika je glasalo u korist rezolucije, 42 protiv, 12 zastupnika se suzdržalo a 164 nisu pristupila izjašnjavanju), to se u Hrvatskoj po pravilu ne naglašava. Razlog je taj što se Rezolucija nastoji instrumentalizirati u obračunu sa socijalističkim sistemom bivše države i „jugo-srbo-komunističkim ostacima“ tadašnje ideologije. Međutim, točka 4 spomenute rezolucije kaže kako:
„Skupština priznaje da su, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, neke Europske komunističke partije pridonijele postignuću demokracije.“
Ako li se to ne odnosi na tadašnju SFRJ onda se valjda ne odnosi na nikoga. Koliko je građana uopće vidjelo, a kamoli pročitalo Rezoluciju te obratilo pažnju na ovaj članak, svakako si možemo predočiti, a sasvim su to dobro učinili oni koji je javno – prešućujući način izglasavanja i točku 4 – beziznimno koriste u zavođenju naroda. Dobro se podsjetiti da jugoslavenski totalitarizam ni blizu gležanja nije bio onom NDH, čiji se duh revizionistički nastoji oživjeti u RH.
- Evropski parlament je 2008. godine proglasio 23. august Evropskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, što se jasno vidi iz originalne deklaracije. I internetski portal Titomanija korektno navodi ime deklaracije, za razliku od hrvatske Wikipedie koja ga „prevodi“ kao „Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima“ – sasvim usklađeni naziv s tendencijama izjednačavanja jugoslavenske varijante socijalizma sa staljinizmom. Što drugo očekivati od hrvatske inačice koju uređuju nacionalšivinistički i fašizmu skloni urednici (o čemu se vode i rasprave na internetu), ali jednaki prijevod šepiri se i u dokumentima Hrvatskog Sabora! Najblaži komentar, koji će pametniji već shvatiti, je da Sabor i hrvatska Wikipedija koriste iste prevoditelje!
- ratovi koje širom svijeta direktno ili indirektno vodi Zapad, predvođen sa SAD često skrivenim iza NATO pakta, uvlačeći u njih i sve nemoćniji UN kao pokriće za njihovu nelegalnost i nelegitmnost, uvijek se tumače kao borba za demokraciju, ljudska prava, obranu tzv. „slobodnog svijeta“, rušenje totalitarističkih režima, zaštitu manjina, sprečavanje genocida i sličnim nebuloznim opravdanjima u poređenju sa stvarnim razlozima – ekonomskim interesima u ime kojih se zaista vode. Radi očuvanja status quoa odgovarajućeg međusobno povezanim svjetskim moćnicima, ništa se ne poduzima – dapače, blokira se – s reformom Svjetske organizacije, kako bi ona prerasla u jedinog legitimnog, demokratskog i efikasnog čuvara svjetskog mira, sa zaista ravnopravnim članicama. Istine radi, ne odgovara samo Zapadu postojeće stanje, no on najčešće i najefikasnije izigrava preambulu Povelje UN licemjerno se gotovo uvijek pozivajući na nju. Da ne spominjemo kako vječni prisežnici u pravo i pravnu državu konstantno prešućuju da u međunarodnim odnosima jedino Ujedinjene Nacije imaju legalitet i legitimitet provoditi akcije kakve od njih uzurpira Zapad. Prelazi se preko javne političke osude ponajveće terorističke države na planeti, skrećući pažnju na individualne oblike terorizma pripadnika pojedinih naroda pod zapadnom presijom, koji često u nemoćnom očajanju posežu za njim. I dok njen vlastiti državljanin (svakako da nije jedini), jedan od vodećih svjetskih intelektualaca, biva marginaliziran u svojoj domovini zbog objektivnog sagledavanja američke vanjske politike i njenih ciljeva, u domaćim i svjetskim medijima je itekako prisutan, što se nimalo ne odražava na vanjsku politiku hrvatskih vlada. Na taj način NATO, taj instrument neoimperijalizma, preveliki dio javnosti percipira kao jedinog istinskog čuvara demokracije. Čuvara sistema u kojem elite plivaju poput riba u vodi, svakako!
Nije naveden poveliki niz očitijih postumnih gluposti koje se dešavaju u Hrvatskoj, već bi predočeni primjeri trebali ilustrirati perfidnu tehnologiju modeliranja narodne svijesti prema kalupu iz „laboratorija“ elita. Oni prikazuju (kako kome) načine na koji se postiže zavađanje javnosti. Pomakom ishodišta od kojeg treba usvojiti tumačenje događaja - bilo pomakom težišta tumačenja u vremenskom ili značenjskom smislu, bilo direktnom promjenom njegova značenja. Kao što se značenje riječi nastoji preskriptivno nametnuti govornicima intenzivno inzistirajući na njenoj upotrebi, tako se i shvaćanje događaja i njihova značenja nastoji udresirati u psihologiju masa, priznati treba - sa mnogo uspjeha. To nije drugo doli primjena Goebbelsove propagandističke izjave da "Hiljadu puta ponovljena laž postaje istina", što je Edward Bernays kasnije do savršenstva razradio shvaćajući da je "Svjesna i inteligentna manipulacija organiziranih navika i razmišljanja masa važan... element demokratskih društava. Oni koji manipuliraju ovim nevidljivim mehanizmima društva predstavljaju nevidljivu vlast koja je istinska vlada u našoj zemlji" („Propaganda“, str.9). Dakako, izbjegao je posvetiti se sumnji smijemo li društva koja usvajaju takve principe uopće nazivati demokratskima. Pa, žele li se i njihovi stanovnici ponosno samozavaravati uvjerenjima da žive u demokraciji, što drugo no ostaviti im da sami iskušaju čvrstoću svoje vjere. Revidiranje prošlosti za kojom se posiže radi ostvarenja vlastitih klasnih, ekonomskih ili političkih interesa a ne uslijed novostečenih znanstvenih spoznaja, bit će utoliko djelotvornije ukoliko se aktualne generacije uspiju indoktrinirati preoblikovanom sadašnjošću u njihovoj svijesti. Prvi znak uspjelog poduhvata mijenjanja psihologije masa je relativizacija događaja, što se tim lakše postiže što je manje znanje o njegovim uzrocima; relativizacijia podjednakih postupaka „njih“ i „nas“, jer se ne ocjenjuju logičkim i etičkim već posve irelevantnim, najčešće nacionalističkim kriterijima. Sam Bernays besramno i otvoreno govori o manipulaciji masama, a s koliko se to uspjeha provodi u praksi svjedoči činjenica kako očiglednostima usprkos, javnost biva uvjerena da živi u demokraciji. A što je to, kad ih upitate - vladavina naroda, odgovorit će. Pa kad uživaš u svojoj vlasti, gdje si još jedva vlasnik sebe sama i vlastite intime a kamoli ičeg drugog – bilo ti u slast!
Koja je uopće poveznica sa lingvističkom zavrzlamom s početka teksta, osim postumnosti - ludosti? Vrlo jednostavna, oba profila ljudi – puristički lingvisti kroatisti i političari - koriste preskriptivne manipulacije u svrhu očuvanja kontrole nad ljudima. Kontrole njihovog jezičnog izričaja (lingvisti) i njegovog sadržaja (političari) koji nam nastoje usaditi mimo naših vlastitih intelektualnih sposobnosti razmišljanja. Čini se, s dobrim uspjehom s obzirom da je ono u velikoj mjeri zakržljalo, poput društva u kojem obitavamo. Bi li u protivnom ono bilo kakvo jest?
tacno
