Poznata je metoda kako mladog mačića učiti da se ne uneredi po stanu. Kad to prvi put napravi, utrljaš mu njušku u izmet uz par odmjerenih udaraca po guzici. Vrlo efikasna metoda; šteta što je neprimjenjljiva na tipove koji svoje miomirisne klikere ostavljaju širom interneta. Uostalom, oni ih nadalje podjednako uporno smještaju po istim mjestima, jer im fali mačiću urođena sposobnost učenja. Do zadnjeg metka ili zadnjeg „bleiburga“ oni se ne predaju, nesvijesni da brane ništa drugo doli vlastitog instinkta umišljenih sveznadara, što nikakva „umakanja“ ni očite činjenice ne mogu promijeniti. Učitelj prvo mora educirati učenika, tek ga postepeno, dugotrajnim procesom dovodeći do eventualnog dijaloga (a i taj klinčić ima hrabrosti vaspitača gledati u oči!), ali njima se taj postupak čini odveć dosadnim i suvišnim. No svejedno, pokušajmo – bezuspješno dakako, ali instruktivno – uroniti im „njuškice“ u jedan od brojnih „kolačića“ kojima markiraju svoj trag.
Kaže jedan od njih, kako su zemlje trećeg svijeta „navodno eksploatirane od strane Zapada“, ne potrudivši se ni guzu obrisati nakon višestruko i na više mjesta ponovljenih „dubokih uvida stvarnosti“. Duhovnim slijepilom, urođenim mentalnim defektom ili vlastitim učešćem u eksploataciji (sasvim svejedno na kojoj razini) moguće bi bilo objasniti uporno pobijanje postojanja eksploatacije radnika od kapitala, kao i nerazvijenih zemalja od strane razvijenog Zapada. Oholost, bahatost, nadmenost, umišljenost ili uobraženost – ničim opravdana no gustom maglom tehnološkog razvoja koji zastire horizonte humanizma – jedna je od karakteristika suvremene “zapadne civilizacije”, pa što onda ne bi bila i njenih ne odveć obrazovanih, ali dovoljno interesno upletenih nekritičkih branitelja? Oholost ili gordost, jedan je od takozvanih “sedam smrtnih grijehova” kršćanske teologije, inače u teoriji – za razliku od svoje prakse – prepune moralizatorskog učenja. U zapadnjačkim školskim sustavima uobičajeno je posve jednostrano isticanje kulture antičke Grčke, kao temelja “zapadne civilizacije”, bez posebnog osvrta na doprinose drugih svjetskih kultura (spomenimo se samo Babilonaca, Indijaca, Kineza ili Arapa) sveopćem napretku čovječanstva, i bez problematiziranja načina na koji su ta znanja uopće ostala sačuvana, kao i puta kojim su dospjela do Zapada. Naime, da je njega samoga, ona bi zauvijek ostala zagubljena u mraku prošlosti, čime bi se, ako ne onemogućio a ono svakako usporio njegov razvoj do sadašnjeg stupnja. Još u devetom vijeku,
„U tim slavnim danima uređenog blistavila Bagdada, London i Pariz su još bili blatni i kaotični gradići sazdani od labirinta vijugavih ulica i uličica nakrcanih drvenim straćarama ili kućicama od pletera omazanog ilovačom. Većina nastambi bila je bijedna i krcata žiteljima koji su živjeli i umirali na ulicama. Nije bilo nikakva poploćenja, a za odvod je služila tek jama nasred puta. Ta je jama obično bila začepljena smećem – uključujući otpad iz klaonica kao i onaj ljudski. U vlažno vrijeme ulice su bile gotovo močvare, pod dubokim blatom. Puteljci duž glavnih ulica bili su označeni stupićima i lancima. Bilo je, naravno, i trgovina, ali prava trgovina obavljala se većinom na trgovačkim postajama (poput čuvene Six Dials u Southamptonu, u Engleskoj), gdje se kupovala ili razmjenjivala stoka i rukotvorine. U Parizu, sve što je ostalo od razvoja trgovine za vrijeme Rimljana bile su goleme katakombe ispod Montparnassea.“
Zabljesnuti ogromnim bogatstvom “arapske civilizacije” koja se prostirala od Indije na istoku do Španjolske na zapadu, kršćani su poduzeli niz “križarskih ratova” pod izlikom oslobođenja Kristova groba, a u stvari radi bezočne pljačke. Od tih vremena, na temeljima znanja preuzetih od Arapa, znanstvene revolucije, potonjih geografskih otkrića i pljačke domorodačkog stanovništva praćenog genocidom nad njime, uništavanjem kulture, prisilne kristijanizacije i nametanja kolonizatorskog jezika, počinje „uspon Zapada“, pravdan takozvanim „bremenom bijelog čovjeka“ – navodno njegovom ogromnom odgovornošću da, mačem i križem, proširi civilizaciju među „divljake“. Robovlasničke odnose i rasističke teorije kojima su oni pravdani, izlišno je spominjati. Počinje stvaranje ishodišta njegovog budućeg bogatstva i temelja beskrupulozne eksploatacije kolonijalnih naroda, naročito usavršavane nakon industrijske revolucije u doba kolonijalizma, imperijalizma i neokolonijalizma, sve do danas – mijenjajuću samo formu ali ne i suštinu. Od smrada svojih „intelektualnih klikera“ vezeri su nesposobni „namirisati“ bit povijesnih procesa. O tim počecima lijepo govori Nicolao Merker u predavanju „Kolonijalna Europa i mit zapadne civilizacije“. Relativno opširan prikaz kolonijalizma, kolonijalnih sila i njihovih posjeda, moguće je naći na engleskoj, odnosno (sažetije) hrvatskoj Wikipediji. Nakon 2.svjetskog rata, a posebno poslije osnivanja „Pokreta nesvrstanih“, ubrazno je oslobađanje kolonija vlastitim snagama, što je bilo praćeno velikim krvoprolićima i uništavanjem njihove materijalne infrastrukture. Kao što piše afrički autor, Mawuna Remarque Koutonin:
„Kada je Seku Ture iz Gvineje odlučio 1958. godine da izađe iz francuskog kolonijalnog carstva, i kada je izabrao nezavisnost za svoju zemlju, francuska kolonijalna elita u Parizu se toliko razbesnela da je u istorijskom činu gneva francuska administracija u Gvineji uništila sve što je u zemlji predstavljalo, kako su oni smatrali, dobrobitima francuske kolonijalizacije. Tri hiljade Francuza je napustilo zemlju, uzimajući sa sobom svu svoju imovinu i uništavajući sve što se nije moglo preneti: škole, porodilišta, javne administrativne zgrade, automobile, knjige, lekove, opremu istraživačkih instituta. Traktori su bili uništeni ili sabotirani, konji i krave na farmama su ubijani, hrana koja se nalazila u stovarištima je bila zapaljena ili otrovana. Svrha ovakvog nečuvenog ponašanja bila je da se pošalje jasna poruka svim drugim kolonijama da će posledice odbacivanja francuske kolonijalne vlasti biti veoma ozbiljne. Strah se polako proširio afričkom elitom, i niko posle događaja iz Gvineje nije našao hrabrosti da prati primer Seku Turea, čiji je slogan bio „Mi stavljamo slobodu u siromaštvu ispred bogatstva u ropstvu“.
Kako neki imaju izrazito „originalni“ stav prema suvremnim i naprednim idejima (a prema humanizmu napose), pa bi moguće i „ne ubij“ – kad bih im prislonili revolver uz glavu – smatrali izuzetno nazadnom idejom od prije dva i više tisućljeća, te nam dobrovoljno prepustili pritisnuti oroz, nastavimo s prikazom ovog interesantnog teksta: odnosa današnje, suvremene Farancuske spram svojih bivših kolonija. Što bi vezeri najvjerojatnije tretirali „navodnom eksploatacijom“! Jedanaest je „glavnih komponenti kolonijalnih ugovora koje su afričke države morale da potpisuju sa Francuskom od 1950- ih.“:
- Kolonijalni dug za dobrobiti koje je francuska kolonijalizacija donela državi
- Automatska konfiskacija nacionalnih novčanih rezervi
- Pravo prvenstva Francuske na kupovinu novootkrivenih sirovina neke države
- Prioritet francuskih kompanija kod svih javnih konkursa koji se tiču infrastrukturnog razvoja
- Ekskluzivno pravo Francuske da snabdeva vojnom opremom i da obučava oficire neke zemlje
- Pravo Francuske da vojno interveniše u nekoj zemlji kako bi zaštitila svoje interese
- Obaveza da se francuski jezik učini zvaničnim jezikom zemlje i da se školsko obrazovanje odvija na francuskom jezikom
- Obaveza da se koristi francuska kolonijalna moneta
- Obaveza da se Francuskoj šalju izveštaji o balansu budžeta i izveštaji o deviznim resursima
- Obaveza da se ne ulazi u vojni pakt sa nekom drugom zemljom ukoliko se pre toga ne dobije dozvola Francuske
- Obaveza da se uđe u vojni savez sa Francuskom ukoliko dođe do rata ili globalne krize
Točka po točka, svaka od nametnutih komponenti eksploatacije bivših francuskih kolonija, kao i posljedice koje ih prate ako na njih ne pristanu (logistikom po probisvjetima poznate vojne formacije, svojevremenog utočišta „dičnog“ hrvatskog muža pred zakonom, više no diskutabilno oslobođenog drugostupanjskom presudom ICTY-ja), detaljno je opisana i objašnjena u spomenutom tekstu, pa nema razloga ponavljanju, te spomenimo samo kako:
„…četrnaest afričkih zemalja obavezane su od strane Francuske, kroz kolonijalne ugovore, da stave 85% svojih stranih rezervi u Francusku centralnu banku, koju kontroliše ministar finansija Francuske… Afričke zemlje nemaju pristup sopstvenom novcu. Francuska im dozvoljava da pristupe samo do 15% njihovog novca tokom jedne kalendarske godine. Ako im je potrebno više od toga, moraju da pozajme dodatne količine sopstvenog novca iz Trezora Francuske po komercijalnim kamatama. Da bi situacija bila još tragičnija, Francuska nameće maksimum na količinu novca koji neka država može da pozajmi iz zajedničkih rezervi. Taj maksimum je fiksiran na 20% budžetskih prihoda u prethodnoj godini. Ako neka država želi da pozajmi više od tog maksimuma, Francuska može da uloži veto na takvu transakciju.“
I dok bivši francuski premijer Jacques Chirac bez krzmanja priznaje: „Treba da budemo iskreni i da kažemo da veliki deo tog novca, koji se nalazi u našim bankama, dolazi upravo putem eksploatacije afričkog kontinenta“, ovisnici o velikoj nuždi uporno kakaju brabonjke kako su zemlje trećeg svijeta tek „navodno eksploatirane od strane Zapada“! Tih pak ima toliko da bi čovjek cijelog života morao hodati s metlicom iza onih (pa postaje prenaporno navoditi bezbroj suvremenih primjera bezočnog iskorištavanja zemalja trećeg svijeta od kapitalističkog Zapada), koji toliko više uživaju u intelektualnoj litavici koliko malo uživaju u stjecanju znanja. Umišljenima da umakanje svoje njuškice u vlastita govanca zapažaju kao navodni dijalog koji vode, pridajući si važnost tumačeći navođenje argumenata kao osobni napad na njih, ova njima primjerena edukacija ne pomaže odveć (od bezbroj neznanaca širom svijeta, autor se kao okomio upravo na ovog, koji bježi od svoje identifikacije kao vrag od tamjana!). Neki ljudi mišljenje mogu promijeniti samo na jedan jedini način, a onda to biva zauvijek.
Za kraj, samo još kraći osvrt na jednu ustrajno ponavljanu kakicu. Radi se o navodnoj bežaniji stanovništva iz „socijalističkih“ u kapitalističke zemlje, što se potom smatra vrhunskim dokazom prednosti kapitalizma nad socijalizmom (nonsens, s obzirom da ovoga do sada nigdje nije bilo!). Evo što kaže Mate Kapović:
„Da sve to nema nikakve veze s kapitalizmom/socijalizmom, vidi se po sljedećem. Naime, svuda oko Kube se nalaze kapitalističke zemlje. Ali, zanimljivo, Kubanci kada bježe, bježe uvijek u SAD. Ne bježe nikad u isto tako kapitalističke (ali nerazvijene, siromašne i slabe) Meksiko, Belize, Honduras, Kostariku, Jamajku, Haiti, Dominikansku Republiku (u kojima običan narod u pravilu živi daleko gore nego na Kubi, što je pogotovo očito u slučaju distopijskog Haitija). Istodobno, u Ameriku se emigrira i iz svih tih kapitalističkih zemalja. Ako se iz svih tih kapitalističkih zemalja (npr. Meksika) također bježi trbuhom za kruhom u Ameriku, očito nije stvar u kapitalizmu/socijalizmu nego u ekonomskoj snazi zemlje (koja se, među ostalim, temelji i na međunarodnom imperijalizmu). Ista je stvar s Jugoslavijom i Njemačkom. U Njemačku se u 20. stoljeću nije išlo samo iz realsocijalističke Jugoslavije nego i iz kapitalističke Italije i Turske, kao što se i danas u Njemačku migrira iz kapitalističke Hrvatske, s kapitalističkog Kosova ili iz krizne kapitalističke Španjolske. Također, iz Jugoslavije se, zanimljivo, išlo raditi samo u neke kapitalističke zemlje (Njemačku, Austriju), ali u većinu drugih ne (npr. tada siromašne Irsku, Španjolsku, Portugal, Grčku). Što nam to onda, dakle, može uopće reći o kapitalizmu općenito? Apsolutno ništa . Riječ nije o samom ekonomskom sustavu nego o razvijenosti/snazi zemlje.“
Ne bira čovjek između društveno-ekonomskih sistema, već između boljeg i lošijeg radnog mjesta, između boljeg i lošijeg života. A vrlo dobro Kapović argumentira da bolje nije apriorno intrinsična, a još manje univerzalna karakteristika kapitalizma. Samo, očekujemo li da vezeri shvate urođenu ljudsku potrebu traženja boljeg (pa migriraju i unutar samih kapitalističkih zemalja tražeći povoljnije radno mjesto), da ona ničim ne implicira svojstvenu prednost kapitalizma kao sustava, pred socijalizmom? Teško je od ovisnika o mirisu svojih kakica tako što očekivati.
I još nešto; nedostatak automatizacije nije uzrok postojanju, pa niti njeno uvođenje neće biti rješenje eksploatacije čovjeka po čovjeku, naroda po narodu. Uzrok je čovjek sam, pa je on onda i jedino rješenje. Prerastanjem njegovog animalnog predatorstva u istinski humanizam spram svojevrsnicima, što je krivudav, dugotrajan i krvav put. Ne želi gro ljudskog roda da im sustav osigura „nešto“! Oni ne žele mislostinju, već žele sve što im pripada, a u stvaranju čega su učestvovali. Osim vezerske pameti koju dobrovoljno prepuštaju vlasnicima!
Kaže jedan od njih, kako su zemlje trećeg svijeta „navodno eksploatirane od strane Zapada“, ne potrudivši se ni guzu obrisati nakon višestruko i na više mjesta ponovljenih „dubokih uvida stvarnosti“. Duhovnim slijepilom, urođenim mentalnim defektom ili vlastitim učešćem u eksploataciji (sasvim svejedno na kojoj razini) moguće bi bilo objasniti uporno pobijanje postojanja eksploatacije radnika od kapitala, kao i nerazvijenih zemalja od strane razvijenog Zapada. Oholost, bahatost, nadmenost, umišljenost ili uobraženost – ničim opravdana no gustom maglom tehnološkog razvoja koji zastire horizonte humanizma – jedna je od karakteristika suvremene “zapadne civilizacije”, pa što onda ne bi bila i njenih ne odveć obrazovanih, ali dovoljno interesno upletenih nekritičkih branitelja? Oholost ili gordost, jedan je od takozvanih “sedam smrtnih grijehova” kršćanske teologije, inače u teoriji – za razliku od svoje prakse – prepune moralizatorskog učenja. U zapadnjačkim školskim sustavima uobičajeno je posve jednostrano isticanje kulture antičke Grčke, kao temelja “zapadne civilizacije”, bez posebnog osvrta na doprinose drugih svjetskih kultura (spomenimo se samo Babilonaca, Indijaca, Kineza ili Arapa) sveopćem napretku čovječanstva, i bez problematiziranja načina na koji su ta znanja uopće ostala sačuvana, kao i puta kojim su dospjela do Zapada. Naime, da je njega samoga, ona bi zauvijek ostala zagubljena u mraku prošlosti, čime bi se, ako ne onemogućio a ono svakako usporio njegov razvoj do sadašnjeg stupnja. Još u devetom vijeku,
„U tim slavnim danima uređenog blistavila Bagdada, London i Pariz su još bili blatni i kaotični gradići sazdani od labirinta vijugavih ulica i uličica nakrcanih drvenim straćarama ili kućicama od pletera omazanog ilovačom. Većina nastambi bila je bijedna i krcata žiteljima koji su živjeli i umirali na ulicama. Nije bilo nikakva poploćenja, a za odvod je služila tek jama nasred puta. Ta je jama obično bila začepljena smećem – uključujući otpad iz klaonica kao i onaj ljudski. U vlažno vrijeme ulice su bile gotovo močvare, pod dubokim blatom. Puteljci duž glavnih ulica bili su označeni stupićima i lancima. Bilo je, naravno, i trgovina, ali prava trgovina obavljala se većinom na trgovačkim postajama (poput čuvene Six Dials u Southamptonu, u Engleskoj), gdje se kupovala ili razmjenjivala stoka i rukotvorine. U Parizu, sve što je ostalo od razvoja trgovine za vrijeme Rimljana bile su goleme katakombe ispod Montparnassea.“
Zabljesnuti ogromnim bogatstvom “arapske civilizacije” koja se prostirala od Indije na istoku do Španjolske na zapadu, kršćani su poduzeli niz “križarskih ratova” pod izlikom oslobođenja Kristova groba, a u stvari radi bezočne pljačke. Od tih vremena, na temeljima znanja preuzetih od Arapa, znanstvene revolucije, potonjih geografskih otkrića i pljačke domorodačkog stanovništva praćenog genocidom nad njime, uništavanjem kulture, prisilne kristijanizacije i nametanja kolonizatorskog jezika, počinje „uspon Zapada“, pravdan takozvanim „bremenom bijelog čovjeka“ – navodno njegovom ogromnom odgovornošću da, mačem i križem, proširi civilizaciju među „divljake“. Robovlasničke odnose i rasističke teorije kojima su oni pravdani, izlišno je spominjati. Počinje stvaranje ishodišta njegovog budućeg bogatstva i temelja beskrupulozne eksploatacije kolonijalnih naroda, naročito usavršavane nakon industrijske revolucije u doba kolonijalizma, imperijalizma i neokolonijalizma, sve do danas – mijenjajuću samo formu ali ne i suštinu. Od smrada svojih „intelektualnih klikera“ vezeri su nesposobni „namirisati“ bit povijesnih procesa. O tim počecima lijepo govori Nicolao Merker u predavanju „Kolonijalna Europa i mit zapadne civilizacije“. Relativno opširan prikaz kolonijalizma, kolonijalnih sila i njihovih posjeda, moguće je naći na engleskoj, odnosno (sažetije) hrvatskoj Wikipediji. Nakon 2.svjetskog rata, a posebno poslije osnivanja „Pokreta nesvrstanih“, ubrazno je oslobađanje kolonija vlastitim snagama, što je bilo praćeno velikim krvoprolićima i uništavanjem njihove materijalne infrastrukture. Kao što piše afrički autor, Mawuna Remarque Koutonin:
„Kada je Seku Ture iz Gvineje odlučio 1958. godine da izađe iz francuskog kolonijalnog carstva, i kada je izabrao nezavisnost za svoju zemlju, francuska kolonijalna elita u Parizu se toliko razbesnela da je u istorijskom činu gneva francuska administracija u Gvineji uništila sve što je u zemlji predstavljalo, kako su oni smatrali, dobrobitima francuske kolonijalizacije. Tri hiljade Francuza je napustilo zemlju, uzimajući sa sobom svu svoju imovinu i uništavajući sve što se nije moglo preneti: škole, porodilišta, javne administrativne zgrade, automobile, knjige, lekove, opremu istraživačkih instituta. Traktori su bili uništeni ili sabotirani, konji i krave na farmama su ubijani, hrana koja se nalazila u stovarištima je bila zapaljena ili otrovana. Svrha ovakvog nečuvenog ponašanja bila je da se pošalje jasna poruka svim drugim kolonijama da će posledice odbacivanja francuske kolonijalne vlasti biti veoma ozbiljne. Strah se polako proširio afričkom elitom, i niko posle događaja iz Gvineje nije našao hrabrosti da prati primer Seku Turea, čiji je slogan bio „Mi stavljamo slobodu u siromaštvu ispred bogatstva u ropstvu“.
Kako neki imaju izrazito „originalni“ stav prema suvremnim i naprednim idejima (a prema humanizmu napose), pa bi moguće i „ne ubij“ – kad bih im prislonili revolver uz glavu – smatrali izuzetno nazadnom idejom od prije dva i više tisućljeća, te nam dobrovoljno prepustili pritisnuti oroz, nastavimo s prikazom ovog interesantnog teksta: odnosa današnje, suvremene Farancuske spram svojih bivših kolonija. Što bi vezeri najvjerojatnije tretirali „navodnom eksploatacijom“! Jedanaest je „glavnih komponenti kolonijalnih ugovora koje su afričke države morale da potpisuju sa Francuskom od 1950- ih.“:
- Kolonijalni dug za dobrobiti koje je francuska kolonijalizacija donela državi
- Automatska konfiskacija nacionalnih novčanih rezervi
- Pravo prvenstva Francuske na kupovinu novootkrivenih sirovina neke države
- Prioritet francuskih kompanija kod svih javnih konkursa koji se tiču infrastrukturnog razvoja
- Ekskluzivno pravo Francuske da snabdeva vojnom opremom i da obučava oficire neke zemlje
- Pravo Francuske da vojno interveniše u nekoj zemlji kako bi zaštitila svoje interese
- Obaveza da se francuski jezik učini zvaničnim jezikom zemlje i da se školsko obrazovanje odvija na francuskom jezikom
- Obaveza da se koristi francuska kolonijalna moneta
- Obaveza da se Francuskoj šalju izveštaji o balansu budžeta i izveštaji o deviznim resursima
- Obaveza da se ne ulazi u vojni pakt sa nekom drugom zemljom ukoliko se pre toga ne dobije dozvola Francuske
- Obaveza da se uđe u vojni savez sa Francuskom ukoliko dođe do rata ili globalne krize
Točka po točka, svaka od nametnutih komponenti eksploatacije bivših francuskih kolonija, kao i posljedice koje ih prate ako na njih ne pristanu (logistikom po probisvjetima poznate vojne formacije, svojevremenog utočišta „dičnog“ hrvatskog muža pred zakonom, više no diskutabilno oslobođenog drugostupanjskom presudom ICTY-ja), detaljno je opisana i objašnjena u spomenutom tekstu, pa nema razloga ponavljanju, te spomenimo samo kako:
„…četrnaest afričkih zemalja obavezane su od strane Francuske, kroz kolonijalne ugovore, da stave 85% svojih stranih rezervi u Francusku centralnu banku, koju kontroliše ministar finansija Francuske… Afričke zemlje nemaju pristup sopstvenom novcu. Francuska im dozvoljava da pristupe samo do 15% njihovog novca tokom jedne kalendarske godine. Ako im je potrebno više od toga, moraju da pozajme dodatne količine sopstvenog novca iz Trezora Francuske po komercijalnim kamatama. Da bi situacija bila još tragičnija, Francuska nameće maksimum na količinu novca koji neka država može da pozajmi iz zajedničkih rezervi. Taj maksimum je fiksiran na 20% budžetskih prihoda u prethodnoj godini. Ako neka država želi da pozajmi više od tog maksimuma, Francuska može da uloži veto na takvu transakciju.“
I dok bivši francuski premijer Jacques Chirac bez krzmanja priznaje: „Treba da budemo iskreni i da kažemo da veliki deo tog novca, koji se nalazi u našim bankama, dolazi upravo putem eksploatacije afričkog kontinenta“, ovisnici o velikoj nuždi uporno kakaju brabonjke kako su zemlje trećeg svijeta tek „navodno eksploatirane od strane Zapada“! Tih pak ima toliko da bi čovjek cijelog života morao hodati s metlicom iza onih (pa postaje prenaporno navoditi bezbroj suvremenih primjera bezočnog iskorištavanja zemalja trećeg svijeta od kapitalističkog Zapada), koji toliko više uživaju u intelektualnoj litavici koliko malo uživaju u stjecanju znanja. Umišljenima da umakanje svoje njuškice u vlastita govanca zapažaju kao navodni dijalog koji vode, pridajući si važnost tumačeći navođenje argumenata kao osobni napad na njih, ova njima primjerena edukacija ne pomaže odveć (od bezbroj neznanaca širom svijeta, autor se kao okomio upravo na ovog, koji bježi od svoje identifikacije kao vrag od tamjana!). Neki ljudi mišljenje mogu promijeniti samo na jedan jedini način, a onda to biva zauvijek.
Za kraj, samo još kraći osvrt na jednu ustrajno ponavljanu kakicu. Radi se o navodnoj bežaniji stanovništva iz „socijalističkih“ u kapitalističke zemlje, što se potom smatra vrhunskim dokazom prednosti kapitalizma nad socijalizmom (nonsens, s obzirom da ovoga do sada nigdje nije bilo!). Evo što kaže Mate Kapović:
„Da sve to nema nikakve veze s kapitalizmom/socijalizmom, vidi se po sljedećem. Naime, svuda oko Kube se nalaze kapitalističke zemlje. Ali, zanimljivo, Kubanci kada bježe, bježe uvijek u SAD. Ne bježe nikad u isto tako kapitalističke (ali nerazvijene, siromašne i slabe) Meksiko, Belize, Honduras, Kostariku, Jamajku, Haiti, Dominikansku Republiku (u kojima običan narod u pravilu živi daleko gore nego na Kubi, što je pogotovo očito u slučaju distopijskog Haitija). Istodobno, u Ameriku se emigrira i iz svih tih kapitalističkih zemalja. Ako se iz svih tih kapitalističkih zemalja (npr. Meksika) također bježi trbuhom za kruhom u Ameriku, očito nije stvar u kapitalizmu/socijalizmu nego u ekonomskoj snazi zemlje (koja se, među ostalim, temelji i na međunarodnom imperijalizmu). Ista je stvar s Jugoslavijom i Njemačkom. U Njemačku se u 20. stoljeću nije išlo samo iz realsocijalističke Jugoslavije nego i iz kapitalističke Italije i Turske, kao što se i danas u Njemačku migrira iz kapitalističke Hrvatske, s kapitalističkog Kosova ili iz krizne kapitalističke Španjolske. Također, iz Jugoslavije se, zanimljivo, išlo raditi samo u neke kapitalističke zemlje (Njemačku, Austriju), ali u većinu drugih ne (npr. tada siromašne Irsku, Španjolsku, Portugal, Grčku). Što nam to onda, dakle, može uopće reći o kapitalizmu općenito? Apsolutno ništa . Riječ nije o samom ekonomskom sustavu nego o razvijenosti/snazi zemlje.“
Ne bira čovjek između društveno-ekonomskih sistema, već između boljeg i lošijeg radnog mjesta, između boljeg i lošijeg života. A vrlo dobro Kapović argumentira da bolje nije apriorno intrinsična, a još manje univerzalna karakteristika kapitalizma. Samo, očekujemo li da vezeri shvate urođenu ljudsku potrebu traženja boljeg (pa migriraju i unutar samih kapitalističkih zemalja tražeći povoljnije radno mjesto), da ona ničim ne implicira svojstvenu prednost kapitalizma kao sustava, pred socijalizmom? Teško je od ovisnika o mirisu svojih kakica tako što očekivati.
I još nešto; nedostatak automatizacije nije uzrok postojanju, pa niti njeno uvođenje neće biti rješenje eksploatacije čovjeka po čovjeku, naroda po narodu. Uzrok je čovjek sam, pa je on onda i jedino rješenje. Prerastanjem njegovog animalnog predatorstva u istinski humanizam spram svojevrsnicima, što je krivudav, dugotrajan i krvav put. Ne želi gro ljudskog roda da im sustav osigura „nešto“! Oni ne žele mislostinju, već žele sve što im pripada, a u stvaranju čega su učestvovali. Osim vezerske pameti koju dobrovoljno prepuštaju vlasnicima!
