Ispod mutne vode Istina se skriva;
zaroniti treba i k izvoru plovit'...
Znanje, hrabrost i odvažnost živa
krasit' mora rijetke što krenu je lovit'.
Desiti se može da će ti izmaknut',
tragovima lažnim tjerat' te da lutaš;
i teško će biti i htjet ćeš uzmaknut...
...ali nećeš moći. Zbog – ljepote puta!
(„Očaranost“, sinovoj Z.)
Ljudi, okrenuti vlastitoj koristi, nesvijesni povijesnog vremena, ne snalazeći se ni u fizikalnom, u nejednakoj mjeri zahvaćeni evolucijom (naročito socijalnom), istovremeno dobrano izdresirani medijskim “bičevima” (treba li i institucionalnima, pa i stvarnima) vladajućih, previše često umišljaju da znaju istinu za koju su spremni i poginuti, nesvijesni da se ona ne sagledava “vanjskim” već “unutrašnjim” očima, u većine sasvim nerazvijenih ili dobrano zakržljalih. O tome rječito svjedoče sporovi i trvenja oko prihvaćanja tzv. “Istanbulske konvencije” o sprečavanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Njeni protivnici ne žele je prihvatiti, jer ona navodno propagira – po njima – neku “rodnu ideologiju“, štogod im to značilo. Oni izjednačavaju rod sa spolom, i već na prvom koraku čine jasnu grešku vidljivu obrazovanijim ljudima. Nije istina da, biološki gledano, postoje samo ženski i muški spol, postoje i tzv. dvospolci – koje možemo uvrstiti u “treći spol” ako ne povedemo računa o tome kako se oni samo osjećaju. Upravo u tome, ne vodeći računa o tome kako se ljudi osjećaju – bili oni čisto biološki žene, muškarci ili dvospolci, protivnici konvencije pokazuju manjak tolerancije koji u ekstremnim slučajevima vodi k totalitarnim tendencijama. Dakle, oni su demokrate samo u tankom površinskom sloju koji zahvaća njihovu inteligenciju i sposobnost promišljanja, a uglavnom vitlaju svojim “demokratskim” opredjeljenjem na tragu crkvenih i dogmi vladajućih elta (uglavnom iz istih klasnih i intelektualnih redova).
Rod nije biološki (barem ne u banalnom smislu koji preskače evolucijom razvijene emocionalne osobine) već društveni pojam, a odnosi se na osjećanje oba spola (sva tri, u skladu s ranije rečenim) koja su u koliziji sa njihovim vanjskim spolnim obilježjima. Drugim riječima, površni, neobrazovani, dogmatski izdresirani i ne suviše inteligentni građani, žele zakonom zabraniti sopstvenu identifikaciju muškaraca i žena koji se osjećaju zarobljeni u krivom “hardveru”! Daklem, jebeš ti što se žena osjeća kao muškarac umotan u krivo pakiranje (i obrnuto, dakako), ima biti kako kaže slovo zakona koje podprosječna gomila želi naturiti kao standard ponašanja. Gomila intelektualno i psihički zakinutih osoba koje naprosto žele da svijet ne bude kakav jeste, već po njihovom, i – točka! No, nije stvarna suština u tome što one nastoje svojim niskim standardima prilagoditi ljude svijeta, već u tome što ne prepoznaju bit stvari. Nije problem o tome jeli se netko - s “bogom danim” pravom - biološki ili psihološki osjeća kao muško ili žensko (valjda ih “ne bi takvima stvorio” da se protivio, što zatucanim vjerničkim konzervama nikako ne ulazi u piksle), nego je stvar u nasilju! Ne radi se o nikakvoj “ideologiji”, već naprosto o humanističkom stavu kad se progovara protiv nasilja nad ma kojom i ma kakvom osobom ljudskog roda.
To je i jedina moja primjedba na ovu konvenciju „Vijeća Evrope“ koju, dakako, zdušno podržavam kao putokaz k jednoj još općenitijoj i na sve ljude primjenljivoj, od cijelog svijeta usvojenoj konvenciji, deklaraciji ili kako god nazvali pisani dokument koji će svojom suštinom ukinuti potrebu ma kakvih parcijalnih izjašnjavanja. Radi se o dokumentu usmjerenom protiv svekolikog nasilja nad svekoliko raznolikim osobama čovječanstva, počevši od ratnih nasilja (dapače, ukidanja ratova kao, ne nezakonitih – lično uglavnom „mokrim“ po zakonima – već nehumanih djelatnosti ljudskih društava), pa do onih koje zahvaćaju rase, klase, spolove, rodove, i ma koje skupine te pojedince različite po atributima i načinima vanjskog ponašanja. Na tragu toga je “Deklaracija o ljudskim pravima” čiji član 6. govori:
“Svatko ima pravo da ga se svugdje pred zakonom priznaje kao osobu.”
Ključna je riječ “svatko”, shvaćena u najširem mogućem - zakonima, predrasudama i inih ljudskosti lišenih propisa - neograničenom smislu. Ta važna riječ, “svatko” obuhvaća upravo svakoga, bez obzira na spol, rod, rasu, vjerska, nacionalna, politička i ma koja druga individualna opredjeljenja usklađena sa standardima humanističke etike (čak i zločince, prema kojima valja postupati kao s osobama skliznulih s putova ljudskosti, priznajući im ljudsko dostojanstvo ma koliko ga oni nisu priznali svojim žrtvama). Da se ova “Deklaracija” praktično shvati kako je zamišljena (doduše, dali s “figama u džepu” možemo relativno utemeljeno nagađati), ne bi trebala nikakvo drugo parcijalno izjašnjavanje protiv nasilja ma koje vrste. Nasilja kao najveće sramote jedinki i ljudskog roda u cjelini. Dakako, put do sazrijevanja takvog stava - a još više k njegovom općem prihvaćanju - je predugačak za pojedinačne živote, pa čak i za naredne generacije. Tome najbolje svjedoče gomile protivnika “Istanbulske konvencije” koje na premisama svoje ludosti i netolerancije odgajaju potomstvo, nesvijesni vlastite socijalno evolucijske zaostalosti koje će tek razvoj, kako ga je stvorio kad-tad i prevazići. Djeca su pametnija od roditelja, valjda – čemu baš u prilog ne ide svakojaka regresija suvremenih društava.
