Ljudi se u međusobnoj komunikaciji služe riječima (mnogo rjeđe slikama, glazbom ili pokretom), a riječi su vrlo podatne za krivo shvaćanje ili manipulaciju njima. Valja pažljivo slušati sugovornika ili čitati neki tekst, da ne bismo naprečac krivo shvatili što nam saopštavaju. Riječi svoje pravo značenje dobijaju tek u izrečenom kontekstu, a kontekst rečenoga se čak i u jednom tekstu može mijenjati. Zato, koliko je važno shvatiti rječničko značenje riječi, jednako je važno razumjeti i kontekst u kojem su izrečene, tim prije što riječi i tijekom povijesti mijenjanju svoje primarno značenje. Pogledamo li u rječnik značenje riječi kapital, čitamo:
Za kapitalizam rječnik govori:
ekon. sociol. društveno-ekonomski sustav koji se zasniva na privatnom vlasništvu i slobodnom poduzetništvu, tržišnoj konkurenciji kapitala i radne snage; kapitalistički sustav, usp. glavničarstvo
Već odavde je vidljivo da metonimijska upotreba riječi kapital u danom kontekstu ne mora označavati ni materijalno bogatstvo, ni vrijednost poduzeća, niti novac, već može biti sinonim za društveno-ekonomski sustav. Zato pažljivo, prije sa shvaćanjem cjeline negoli sa samim izrazom.
Savršeno je jasno da je za ostvarenje ne samo društvenih već mnogih ličnih projekata potreban kapital - dakle novac u osnovi – i to nezavisno od društveno-ekonomskog sistema. Prema tome, kad se piše protiv kapitala, onda se ne govori protiv materijalnog bogatstva ili novčanog ulaganja, već protiv načina ulaganja u projekte i izvlačenja koristi od njih. Govori se ustvari protiv kapitalizma – društveno-ekonomskog sistema - funkcionirajućeg na sasvim krivi način, koji prvenstveno znači korist za ulagatelja, a tek sekundarno za cijelu zajednicu. Dapače, može značiti itekakvu štetu po nju. Za iole veći projekt, koji se tiče cijele zajednice, mijenja uvjete njezina života, zdravstvene i ekološke parametre okoliša, ili utječe na arheološke artefakte i spomenike kulture, nakon detaljnog proučavanja problema sa svih strana i objektivnog predočenja činjenica zajednici – potreban je njen pristanak. Dapače, već i samo pokretanje projekta, njegova financijska valorizacija i ona očekivane koristi te iskošištenja u prid svih, ište isto. Drugim riječima, kapital mora biti pod kontrolom zajednice (sad će žustro reagirati oni koji misle kako govorim o njihovoj uštedi za stan, auto ili godišnji odmor!), i bez njenog pristanka ne smije se odvijati ni jedan projekt koji se tiče nje. A to su svi veliki ekonomski projekti. Mnogo se puta naglašavalo da ekonomija mora služiti svima, a ne samo nekima, odnosno prvenstveno njima. Takav je upravo kapitalizam, dehumanizirani sustav koji tržišne zakonitosti (pitanje u kolikoj mjeri to jesu, jer čovjek sam može oblikovati tržište) nastoji primijeniti na cijelo društvo. Još određenije, sasvim neopravdano metonimijski nastoji pojam društva zamijeniti mnogo užim – tržištem – te ga na takav način podrediti „zakonima“ tržišta.
U Velikoj Britaniji „u 2009. godini u periodu između aprila i juna bankrot je proglasilo rekordnih 19.000 ljudi“, a noviji podaci govore i o preko sto hiljada bankrotiranih na godišnjoj razini (radi se o tzv. osobnom bankrotu), dok je
„stečaj u Ujedinjenom Kraljevstvu porastao na 4547 tvrtke u drugom tromjesečju 2017. od 3967 tvrtki u prvom tromjesečju 2017. godine. Stečaj u Ujedinjenom Kraljevstvu u prosjeku je iznosio 3612,12 tvrtke od 1975. do 2017. godine, dosegnuvši 6509 tvrtki u trećem tromjesečju od 1992. godine i rekordno niska od 924 tvrtke u drugom tromjesečju 1979.“
Sjedinjenih Država što se tiče,
„prema pisanju The Wall Street Journala, broj američkih poduzeća koja su podnijela zahtjev za stečaj u prva tri mjeseca ove godine bio je za čak 50 posto već u odnosu na isto razdoblje 2008. godine. Veći dio od 20.000 posustalih tvrtki zatražio je stečaj po članku 11. Zakona o bankrotu, koji predviđa pokušaj restrukturiranja, dok su neki primorani i na stečaj po članku sedmom, odnosno na rasprodaju imovine, namirenje vjerovnika po listi prioriteta i likvidaciju tvrtke.“,
što je sukladno podacima s linka koji prikazuje kako u svijetu godišnje propada na tisuće firmi po pojedinim najrazvijenijim kapitalističkim državama. To je posljedica borbe za opstanak, socijaldarvinistički preslikane iz životinjskog svijeta na ljudsko društvo, kad u vladajućim životnim uslovima opstaju najsposobniji, najprilagođeniji. Manimo li se sad humaniziranja i moraliziranja, životinje ne mogu mijenjati svoju okolinu te joj se na svoj animalni način (borba za opstanak) prilagođavaju, dok je kod ljudi sasvim drukčije. Oni mogu mijenjati društvene (dakle, uključujući i ekonomske) okvire u kojima se odvija njihov život. Samo što životinje to ne mogu, a čovjek to ne želi, odnosno - želju većine elite kontroliraju i prigušuju, te se ona ostvaruje tek na povijesnoj vremenskoj skali. Da čovjek mijenja društvene uvjete govori cijela njegova povijest, što je sasvim očito.
Svakako da normalni čovjek žudi za boljim životom, ali se u konačnici iskazuje da su kriteriji za njegovu definiciju različiti, mada to od samog početka ne mora biti evidentno. Uglavnom se pojednostavljeno svode na materijalno bogaćenje, da bi se onda pokazalo kako nezagađeno tlo, vode, zrak i hrana, svijet bez klimatskih promjena, bez pomanjkanja sirovina, lišen ratova, pristupačnost zdravstvenom i mirovinskom sustavu, a u konačnici i neravnomjerne – po državama ali i osobno – raspodjele društvenog bogatstva, odnose prevagu. Pokazuje se da su pobrojani faktori upravo etičke prirode, dočim puka težnja za materijalnim obogaćenjem po svaku cijenu (bez obaziranja na širu zajednicu i na spomenute čimbenike - koji nas na kraju naših zabluda lupe kao „grom iz vedra neba“) to nije! Karakteristika je kapitalizma i svih sekundarnih faktora koji podržavaju taj sustav (recimo, čisto formalna demokracija) odsustvo primarne humanosti, koja se javlja tek kao sekundarna i iznuđena posljedica razvoja, odnosno protesta širokih masa. Humani kapitalizam je kontradikcija eo ipso, i on baš nigdje ne postoji. Tko to shvaća, shvatio zašto sve više pripadnika mnogomilijardske svjetske populacije to uviđa, tražeći promjenu sustava u ljudskiji, humaniji.
Nema što najveće kapitalističke firme, te ikone kapitalizma, nisu radile da na nepošteni način ne povećaju svoj profit, varajući pritom kupce, nerijetko uzrokujući smrtne žrtve a naposlijetku - kad se raskrinkaju – bivaju dovedene do formalnog bankrota, ali uz istovremenu regeneraciju novcem onih koje su varali. Nema potrebe nabrajati pojedinačne slučajeve, jer time branitelji sustava nikad nisu zadovoljni. Nabrojiš li ih stotinu, oni uvijek žele još jedan, pa kad im ga predočiš, još jedan i tako ad infinitum – ne zna se jeli stoga što nisu sposobni ništa zaključiti, ili naprosto zavitlavaju kritičare. Čovjek koji ima nepristran pogled i dovoljan odmak da mu procjenu ne mute vlastiti interesi, neće tražiti dokaze da je „šuma“ bolesna, idući od stabla do stabla. „Satelitska“ snimka jasno ukazuje bolest cjeline, bez potrebe za beskonačnim prebrajanjem pojedinih „stabala“. Svi etički, bioetički, humanistički, razlozi, poduprti onima klimatskih promjena, zagađenja okoliša, neracionalnog iscrpljivanja sirovina, masovnog izumiranja vrsta, uz istovremeno pretjerano bogaćenje pojedinaca na račun potplaćenosti radne snage, sve to praćeno populacijskom eksplozijom i automatizacijom koja će dovesti do povećanja nezaposlenosti, samo potvrđuju rečeno. Tko to ne uviđa, ili toga nije sposoban, ili ima itekakvih ličnih interesa žmiriti, ne brinuću ni za sudbinu svojih potomaka a kamoli svijeta u cjelini.
Izvrsno za završnicu dolazi nadavni članak Marka Kostanića - „Poštena naknada za pošten rad?“. Ključ njegova shvaćanja je odlomak:
„Individualno nezadovoljstvo društvenom i ekonomskom situacijom često se ogleda u negodovanju nad političkim ili kulturnim preprekama koje onemogućuju prikladno vrednovanje rada. Premda te individualne zamjerke znaju imati pokriće u neposrednom iskustvu, zanemaruju obrasce vrednovanja rada svojstvene kapitalizmu.“
Tko shvaća te obrasce, ne mora dalje ni čitati. Od cijelog članka možda mu je dovoljan još jedan, mada u osnovi krivi navod:
„Drugim riječima, ako u “pravom” kapitalizmu postoji ili je moguća meritokracija, zašto onda više stope nezaposlenosti u pravilu prate niže plaće, a niže stope nezaposlenosti više plaće? I to u svakom kapitalizmu. Zašto se naprosto ne vrednuju rad i znanje? Da ne bude zabune, tome nije tako zbog toga što poslodavci nisu moralno kapacitirani da obave tu ulogu već naprosto koriste situaciju veće potražnje za radnim mjestima. A koriste ju jer ju koristi i konkurencija.“
Upravo suprotno, to je zbog toga jer poslodavci nisu moralno kapacitirani!, a održanje te potkapacitiranosti potiče sam sustav. Naime, moral i „moralna kapacitiranost“ ne ovise o „korišćenju situacije“ ili o „konkurenciji“ – ona ili postoji i kao takva se realizira u stvarnosti, ili je naprosto nema. U kapitalizmu je nema, jer je to intrinsično nemoralan sustav baziran temeljem borbe za opstanak, analogno onoj u životinjskom svijetu, ponešto sofisticarano „oplemenjenom“ uvođenjem mizerne socijalne skrbi (ni jednu iole humanu značajku, od osmosatnog radnog dana do maločas spomenute, nije kapitalizam dao bez desetljetnih i stoljetnih pritisaka radništva).
Neki od prigovora autoru spomenutog članka karakteristični su kapitalistima koji izvrsno koriste negativnosti sistema u svoju korist. Kritička zamjedba zašto javni sektor, država, ne zaposli sve nezaposlene radnike, na tragu je vladanja kapitala kad zapadne u teškoće. Pa će tako oni otpuštati radnike kad to kriza ili konkurencija zaištu, a država neka se pobrine za njih! Dok „mašina“ dobro radi od države se traži da bude nevidljiva, da smanji svoju administraciju, a čim zaškripi začas se ište državna intervencija novcima poreznih obveznika, radnika, seljaka i umirovljenika u osnovi. Dok je dobro, država je nužno zlo koje se jedva podnosi, u protivnom (stečajevi, ekonomske krize) kuku lele i pomagaj! Zar nije „Agrokor“ dobar primjer, da se ne bavimo s bezbroj njih širom svijeta. Pitanje administracije u osnovi nije pitanje upropaštavanja države (nije Hrvatsku upropastila administracija, već lopovi i probisvjeti koji nam – obogativši se – „prodaju“ sistem koji im je to omogućio kao vrhunac društvene evolucije; svakako se sustav može u ograničenoj mjeri popravljati, što ništa ne mijenja u njegovoj biti), već samo pitanje efikasnosti sustava, a tu efikasnost sistem određuje po vlastitim mjerilima koja se uklapaju u svekoliku ideološku bazu na kojoj počiva. Nedavno sam pisao kako se sasvim rijetki mogu izdići iznad svog položaja u sistemu materijalne reprodukcije, i tek njihov glas (mjerilo!) se može smatrati objektivnim, moralnim i humanim. Ostali samo brane vlastitu kožu, ma i različito procjenjujući njenu vrijednost. Kao što, konkurentnosti radi, sustav potplaćuje radnika (neopravdano), tako želi rezati i troškove administracije (što je opravdano u ma kojem sustavu).
Kad bi kapitalizam zaista želio doslijedno funkcionirati, temeljem aksioma preuzetih iz animalnog svijeta, onda kad propadneš – radnicima isplati dugove, a ti „krepaj“! Međutim, on koristi društvo prvenstveno zbog vlastitog ćara, i ono mu je potrebno uglavnom radi toga, a kad zabrazdi potom od iskorištavanih traži pomoć. Jasno je u svemu da i radnik sam, u svakodnevici ide linijom manjeg otpora – pod diktatom samoodržanja – pa ne traži prilagodbu sustava etici i moralu, već svoj moral prilagođava sustavu, što ga onda postepeno izjeda i degradira, dok konformistički ne postane sastavni dio nemoralnog sistema. Pritom nikako ne valja miješati radnika i poslodavca, jer principi njihova samoodržanja su sasvim različitog tipa. Ne samo da su ljudi preglupi izabrati pravog vođu, već i sagledati dugoročni interes svoj i vlastitog potomstva, odnosno čovječanstva u cjelini.
Zaključimo. Kapital je vječna potreba čovječanstva u ma kojem povijesnom periodu i vladajućem sustavu, radi se ovdje samo o tome tko će imati kontrolu nad upravljanjem njime, rezultatima njegova korišćenja i pravednom raspodjelom (svakako, ne po kapitalističkim kriterijima!) dobiti koja iz toga proističe. Tek kad je to u domeni društva kao cjeline, onda je moralno da cijelo društvo uživa korist, ali i podjednako snosi zle posljedice projekta na koji je samo pristalo. U kapitalizmu nije tako! Kapital je rezultat rada (u osnovi, ne razmatram onaj stečen manipulacijama na tržištu, jer je i taj bio stečen nečijim radom ali je kriminalnim postupcima prisvojen), pa je ispravno da radnici njime i upravljaju. Može to (kome može!) objasniti kratka alegorija. Svi plemenski lovci učestvovali su u ubijanju mamuta, sasvim svejedno što mu je neki „Conan barbarin“ zadao završni, smrtonosni udarac – to nimalo ne opravdava da dobije najbolji dio mesa, a kamoli da si prisvoji većinu ulova. I cijelo pleme je na posredan način učestvovalo u lovu; odgajajući malog barbarina, učeći ga lovnim vještinama, kuhajući ulovljeni plijen, štaveći kožu ulovljene životinje,… - pa nema iole moralnog razloga zašto bi bilo zakinuto zbog interesa malog barbarina, koji će povijesno izrasti u velikog kapitalistu. No, u dubini duše on se nimalo nije promijenio, i nadalje ostajući samo – barbarinom!
- ekon. materijalno bogatstvo u obliku novca i imovine koje služi u poslovanju za stvaranje novog bogatstva
- a. neto vrijednost nekog poduća b. novac koji u poduzeće ulažu vlasnik ili vlasnici dionica; glavnica
- meton. kapitalisti kao društvena grupa [krupni kapital je preuzeo cjelokupan posao]
- pren. nematerijalne vrijednosti koje pojedinac ili društvo posjeduje i kojima mogu stvarati nova bogatstva [znati strane jezike, to je kapital koji se kad-tad isplaćuje]
- (Kapital) trosveščano djelo K. Marxa o gospodarstvu i političkoj ekonomiji (1867 – 1895) u kojem se govori o eksploataciji radništva i daje koncept besklasnog društva s ravnopravnom podjelom društvenog bogatstva, što je bio teorijski temelj marksističkog komunizma
Za kapitalizam rječnik govori:
ekon. sociol. društveno-ekonomski sustav koji se zasniva na privatnom vlasništvu i slobodnom poduzetništvu, tržišnoj konkurenciji kapitala i radne snage; kapitalistički sustav, usp. glavničarstvo
Već odavde je vidljivo da metonimijska upotreba riječi kapital u danom kontekstu ne mora označavati ni materijalno bogatstvo, ni vrijednost poduzeća, niti novac, već može biti sinonim za društveno-ekonomski sustav. Zato pažljivo, prije sa shvaćanjem cjeline negoli sa samim izrazom.
Savršeno je jasno da je za ostvarenje ne samo društvenih već mnogih ličnih projekata potreban kapital - dakle novac u osnovi – i to nezavisno od društveno-ekonomskog sistema. Prema tome, kad se piše protiv kapitala, onda se ne govori protiv materijalnog bogatstva ili novčanog ulaganja, već protiv načina ulaganja u projekte i izvlačenja koristi od njih. Govori se ustvari protiv kapitalizma – društveno-ekonomskog sistema - funkcionirajućeg na sasvim krivi način, koji prvenstveno znači korist za ulagatelja, a tek sekundarno za cijelu zajednicu. Dapače, može značiti itekakvu štetu po nju. Za iole veći projekt, koji se tiče cijele zajednice, mijenja uvjete njezina života, zdravstvene i ekološke parametre okoliša, ili utječe na arheološke artefakte i spomenike kulture, nakon detaljnog proučavanja problema sa svih strana i objektivnog predočenja činjenica zajednici – potreban je njen pristanak. Dapače, već i samo pokretanje projekta, njegova financijska valorizacija i ona očekivane koristi te iskošištenja u prid svih, ište isto. Drugim riječima, kapital mora biti pod kontrolom zajednice (sad će žustro reagirati oni koji misle kako govorim o njihovoj uštedi za stan, auto ili godišnji odmor!), i bez njenog pristanka ne smije se odvijati ni jedan projekt koji se tiče nje. A to su svi veliki ekonomski projekti. Mnogo se puta naglašavalo da ekonomija mora služiti svima, a ne samo nekima, odnosno prvenstveno njima. Takav je upravo kapitalizam, dehumanizirani sustav koji tržišne zakonitosti (pitanje u kolikoj mjeri to jesu, jer čovjek sam može oblikovati tržište) nastoji primijeniti na cijelo društvo. Još određenije, sasvim neopravdano metonimijski nastoji pojam društva zamijeniti mnogo užim – tržištem – te ga na takav način podrediti „zakonima“ tržišta.
U Velikoj Britaniji „u 2009. godini u periodu između aprila i juna bankrot je proglasilo rekordnih 19.000 ljudi“, a noviji podaci govore i o preko sto hiljada bankrotiranih na godišnjoj razini (radi se o tzv. osobnom bankrotu), dok je
„stečaj u Ujedinjenom Kraljevstvu porastao na 4547 tvrtke u drugom tromjesečju 2017. od 3967 tvrtki u prvom tromjesečju 2017. godine. Stečaj u Ujedinjenom Kraljevstvu u prosjeku je iznosio 3612,12 tvrtke od 1975. do 2017. godine, dosegnuvši 6509 tvrtki u trećem tromjesečju od 1992. godine i rekordno niska od 924 tvrtke u drugom tromjesečju 1979.“
Sjedinjenih Država što se tiče,
„prema pisanju The Wall Street Journala, broj američkih poduzeća koja su podnijela zahtjev za stečaj u prva tri mjeseca ove godine bio je za čak 50 posto već u odnosu na isto razdoblje 2008. godine. Veći dio od 20.000 posustalih tvrtki zatražio je stečaj po članku 11. Zakona o bankrotu, koji predviđa pokušaj restrukturiranja, dok su neki primorani i na stečaj po članku sedmom, odnosno na rasprodaju imovine, namirenje vjerovnika po listi prioriteta i likvidaciju tvrtke.“,
što je sukladno podacima s linka koji prikazuje kako u svijetu godišnje propada na tisuće firmi po pojedinim najrazvijenijim kapitalističkim državama. To je posljedica borbe za opstanak, socijaldarvinistički preslikane iz životinjskog svijeta na ljudsko društvo, kad u vladajućim životnim uslovima opstaju najsposobniji, najprilagođeniji. Manimo li se sad humaniziranja i moraliziranja, životinje ne mogu mijenjati svoju okolinu te joj se na svoj animalni način (borba za opstanak) prilagođavaju, dok je kod ljudi sasvim drukčije. Oni mogu mijenjati društvene (dakle, uključujući i ekonomske) okvire u kojima se odvija njihov život. Samo što životinje to ne mogu, a čovjek to ne želi, odnosno - želju većine elite kontroliraju i prigušuju, te se ona ostvaruje tek na povijesnoj vremenskoj skali. Da čovjek mijenja društvene uvjete govori cijela njegova povijest, što je sasvim očito.
Svakako da normalni čovjek žudi za boljim životom, ali se u konačnici iskazuje da su kriteriji za njegovu definiciju različiti, mada to od samog početka ne mora biti evidentno. Uglavnom se pojednostavljeno svode na materijalno bogaćenje, da bi se onda pokazalo kako nezagađeno tlo, vode, zrak i hrana, svijet bez klimatskih promjena, bez pomanjkanja sirovina, lišen ratova, pristupačnost zdravstvenom i mirovinskom sustavu, a u konačnici i neravnomjerne – po državama ali i osobno – raspodjele društvenog bogatstva, odnose prevagu. Pokazuje se da su pobrojani faktori upravo etičke prirode, dočim puka težnja za materijalnim obogaćenjem po svaku cijenu (bez obaziranja na širu zajednicu i na spomenute čimbenike - koji nas na kraju naših zabluda lupe kao „grom iz vedra neba“) to nije! Karakteristika je kapitalizma i svih sekundarnih faktora koji podržavaju taj sustav (recimo, čisto formalna demokracija) odsustvo primarne humanosti, koja se javlja tek kao sekundarna i iznuđena posljedica razvoja, odnosno protesta širokih masa. Humani kapitalizam je kontradikcija eo ipso, i on baš nigdje ne postoji. Tko to shvaća, shvatio zašto sve više pripadnika mnogomilijardske svjetske populacije to uviđa, tražeći promjenu sustava u ljudskiji, humaniji.
Nema što najveće kapitalističke firme, te ikone kapitalizma, nisu radile da na nepošteni način ne povećaju svoj profit, varajući pritom kupce, nerijetko uzrokujući smrtne žrtve a naposlijetku - kad se raskrinkaju – bivaju dovedene do formalnog bankrota, ali uz istovremenu regeneraciju novcem onih koje su varali. Nema potrebe nabrajati pojedinačne slučajeve, jer time branitelji sustava nikad nisu zadovoljni. Nabrojiš li ih stotinu, oni uvijek žele još jedan, pa kad im ga predočiš, još jedan i tako ad infinitum – ne zna se jeli stoga što nisu sposobni ništa zaključiti, ili naprosto zavitlavaju kritičare. Čovjek koji ima nepristran pogled i dovoljan odmak da mu procjenu ne mute vlastiti interesi, neće tražiti dokaze da je „šuma“ bolesna, idući od stabla do stabla. „Satelitska“ snimka jasno ukazuje bolest cjeline, bez potrebe za beskonačnim prebrajanjem pojedinih „stabala“. Svi etički, bioetički, humanistički, razlozi, poduprti onima klimatskih promjena, zagađenja okoliša, neracionalnog iscrpljivanja sirovina, masovnog izumiranja vrsta, uz istovremeno pretjerano bogaćenje pojedinaca na račun potplaćenosti radne snage, sve to praćeno populacijskom eksplozijom i automatizacijom koja će dovesti do povećanja nezaposlenosti, samo potvrđuju rečeno. Tko to ne uviđa, ili toga nije sposoban, ili ima itekakvih ličnih interesa žmiriti, ne brinuću ni za sudbinu svojih potomaka a kamoli svijeta u cjelini.
Izvrsno za završnicu dolazi nadavni članak Marka Kostanića - „Poštena naknada za pošten rad?“. Ključ njegova shvaćanja je odlomak:
„Individualno nezadovoljstvo društvenom i ekonomskom situacijom često se ogleda u negodovanju nad političkim ili kulturnim preprekama koje onemogućuju prikladno vrednovanje rada. Premda te individualne zamjerke znaju imati pokriće u neposrednom iskustvu, zanemaruju obrasce vrednovanja rada svojstvene kapitalizmu.“
Tko shvaća te obrasce, ne mora dalje ni čitati. Od cijelog članka možda mu je dovoljan još jedan, mada u osnovi krivi navod:
„Drugim riječima, ako u “pravom” kapitalizmu postoji ili je moguća meritokracija, zašto onda više stope nezaposlenosti u pravilu prate niže plaće, a niže stope nezaposlenosti više plaće? I to u svakom kapitalizmu. Zašto se naprosto ne vrednuju rad i znanje? Da ne bude zabune, tome nije tako zbog toga što poslodavci nisu moralno kapacitirani da obave tu ulogu već naprosto koriste situaciju veće potražnje za radnim mjestima. A koriste ju jer ju koristi i konkurencija.“
Upravo suprotno, to je zbog toga jer poslodavci nisu moralno kapacitirani!, a održanje te potkapacitiranosti potiče sam sustav. Naime, moral i „moralna kapacitiranost“ ne ovise o „korišćenju situacije“ ili o „konkurenciji“ – ona ili postoji i kao takva se realizira u stvarnosti, ili je naprosto nema. U kapitalizmu je nema, jer je to intrinsično nemoralan sustav baziran temeljem borbe za opstanak, analogno onoj u životinjskom svijetu, ponešto sofisticarano „oplemenjenom“ uvođenjem mizerne socijalne skrbi (ni jednu iole humanu značajku, od osmosatnog radnog dana do maločas spomenute, nije kapitalizam dao bez desetljetnih i stoljetnih pritisaka radništva).
Neki od prigovora autoru spomenutog članka karakteristični su kapitalistima koji izvrsno koriste negativnosti sistema u svoju korist. Kritička zamjedba zašto javni sektor, država, ne zaposli sve nezaposlene radnike, na tragu je vladanja kapitala kad zapadne u teškoće. Pa će tako oni otpuštati radnike kad to kriza ili konkurencija zaištu, a država neka se pobrine za njih! Dok „mašina“ dobro radi od države se traži da bude nevidljiva, da smanji svoju administraciju, a čim zaškripi začas se ište državna intervencija novcima poreznih obveznika, radnika, seljaka i umirovljenika u osnovi. Dok je dobro, država je nužno zlo koje se jedva podnosi, u protivnom (stečajevi, ekonomske krize) kuku lele i pomagaj! Zar nije „Agrokor“ dobar primjer, da se ne bavimo s bezbroj njih širom svijeta. Pitanje administracije u osnovi nije pitanje upropaštavanja države (nije Hrvatsku upropastila administracija, već lopovi i probisvjeti koji nam – obogativši se – „prodaju“ sistem koji im je to omogućio kao vrhunac društvene evolucije; svakako se sustav može u ograničenoj mjeri popravljati, što ništa ne mijenja u njegovoj biti), već samo pitanje efikasnosti sustava, a tu efikasnost sistem određuje po vlastitim mjerilima koja se uklapaju u svekoliku ideološku bazu na kojoj počiva. Nedavno sam pisao kako se sasvim rijetki mogu izdići iznad svog položaja u sistemu materijalne reprodukcije, i tek njihov glas (mjerilo!) se može smatrati objektivnim, moralnim i humanim. Ostali samo brane vlastitu kožu, ma i različito procjenjujući njenu vrijednost. Kao što, konkurentnosti radi, sustav potplaćuje radnika (neopravdano), tako želi rezati i troškove administracije (što je opravdano u ma kojem sustavu).
Kad bi kapitalizam zaista želio doslijedno funkcionirati, temeljem aksioma preuzetih iz animalnog svijeta, onda kad propadneš – radnicima isplati dugove, a ti „krepaj“! Međutim, on koristi društvo prvenstveno zbog vlastitog ćara, i ono mu je potrebno uglavnom radi toga, a kad zabrazdi potom od iskorištavanih traži pomoć. Jasno je u svemu da i radnik sam, u svakodnevici ide linijom manjeg otpora – pod diktatom samoodržanja – pa ne traži prilagodbu sustava etici i moralu, već svoj moral prilagođava sustavu, što ga onda postepeno izjeda i degradira, dok konformistički ne postane sastavni dio nemoralnog sistema. Pritom nikako ne valja miješati radnika i poslodavca, jer principi njihova samoodržanja su sasvim različitog tipa. Ne samo da su ljudi preglupi izabrati pravog vođu, već i sagledati dugoročni interes svoj i vlastitog potomstva, odnosno čovječanstva u cjelini.
Zaključimo. Kapital je vječna potreba čovječanstva u ma kojem povijesnom periodu i vladajućem sustavu, radi se ovdje samo o tome tko će imati kontrolu nad upravljanjem njime, rezultatima njegova korišćenja i pravednom raspodjelom (svakako, ne po kapitalističkim kriterijima!) dobiti koja iz toga proističe. Tek kad je to u domeni društva kao cjeline, onda je moralno da cijelo društvo uživa korist, ali i podjednako snosi zle posljedice projekta na koji je samo pristalo. U kapitalizmu nije tako! Kapital je rezultat rada (u osnovi, ne razmatram onaj stečen manipulacijama na tržištu, jer je i taj bio stečen nečijim radom ali je kriminalnim postupcima prisvojen), pa je ispravno da radnici njime i upravljaju. Može to (kome može!) objasniti kratka alegorija. Svi plemenski lovci učestvovali su u ubijanju mamuta, sasvim svejedno što mu je neki „Conan barbarin“ zadao završni, smrtonosni udarac – to nimalo ne opravdava da dobije najbolji dio mesa, a kamoli da si prisvoji većinu ulova. I cijelo pleme je na posredan način učestvovalo u lovu; odgajajući malog barbarina, učeći ga lovnim vještinama, kuhajući ulovljeni plijen, štaveći kožu ulovljene životinje,… - pa nema iole moralnog razloga zašto bi bilo zakinuto zbog interesa malog barbarina, koji će povijesno izrasti u velikog kapitalistu. No, u dubini duše on se nimalo nije promijenio, i nadalje ostajući samo – barbarinom!
