Osmog studenog su predsjednički izbori u – za naivce, glupane i ekonomski direktno zainteresirane – paradigmatskoj zemlji demokracije. Tako nam je barem predstavljaju, a način provođenja izbora podastiru nam kao primjernu demokraciju. Jasno, radi se o Sjedinjenim Američkim Državama, zaista paradigmatskoj zemlji, oglednom predlošku za kopiranje društveno ekonomskog sustava u sve većem broju govanceta pod njenim kišobranom.
Dva kapitalistička tajkuna, multimilijunašica i jednako multi ali milijarder, takmiče se tko će od oduševljenja obeznanjenim simpatizerima i svojim glasačima – „urbi et orbi" – ponuditi veću iluziju o sređivanju unutrašnjih i svjetskih ekonomsko političkih odnosa i prilika. Na načelima vladavine prava (ne pravde!) i demokracije po njihovoj zamisli, koju svojom hipnotičkom drekom po predizbornim skupovima nastoje usaditi u glavu što većeg broja sljedbenika, minimalističkih mozgova već ionako pretrpanih prazninom.
Krvlju neokaljana koljačica (jer tu rabotu za nju vrše drugi) i porezni prevarant suprotstavljeni jedno nasuprot drugome - ni sam vrag ne zna kako su došli do toga da se nametnu narodu kao najizglednije opcije (možda tek za sporije ili brže umiranje) - regrutirali su iza sebe ogromnu navijačku bazu. Maltene pola države iza jedne, a pola iza drugog prodavača magle, očaja i smrti, spremnih gotovo da se pokolju samo kad bi im se podijelilo oružje, mare samo hoće li pobijediti "naša" ili "njihov" kandidat – sad kakvih karakternih osobina – skoro da nikome nije ni važno.
Izrođenom navijačkom mentalitetu irelevantno je tko mu biva nasuprot; Crvena zvezda, Hajduk ili politička stranka; bitno je tek nadresiranim mozgovima slijediti vlastite idole ili samoproglašene vođe krda, bolje, neiskvarenije, plemenitije od suparničkih, a zločini što stoje iza bivših, sadašnjih i budućih harambaša koje prate u stopu ionako se ne računaju, ako su izvršeni nad suprotnom stranom. Jel' nad Srbima, Bošnjacima, Libijcima, Jemencima, ili izbornim konkurentima, ta – ionako ta bagra nije dostojna dijeliti istu planetu s pameću pošemerenom obožavateljskom ruljom sportskog, političkog, ili čak maskulturalnog profila.
Smatra se neciviliziranim sasuti sugovorniku u lice, pojedinačnoj osobi s imenom i prezimenom, da je budala, glupan, idiot, neinteligentno biće usporedivo s amebom i slične epitete koji nerijetko sasvim dobro (ne radi li se naprosto o vrijeđanju izazvanom emocionalnom frustracijom) opisuju sugovornika. Niti u četiri oka, kad te može dočekati pesnica u lice, a još manje javno, u medijima – kad pesnicu može zamijeniti sudski poziv zbog duševnih boli ameba. Jer, i ameba je živo biće, zar ne?
No, podjednako se - iako u manjoj mjeri – izbjegava govoriti o ljudskom društvu (u najopćenitijem slučaju, cijelom čovječanstvu) kao skupu evoluciono neravnomjerno razvijenog primatskog materijala. Prosjek, možda upravo iz takve podsvijesne spoznaje, "privatizira" sportske, umjetničke i znanstvene uspjehe najbistrijih članova gomile, proglašavajući ih dikom društva; osjećajući se tako i sam intelektualno znatnijim, što i politike stimuliraju kako bi vlastito društvo što više - po kojekakvim kreativnim kapacitetima - predstavilo primjerljivim s drugim društvima. Nismo mi zadnja rupa na svirali, kontekstualno stoji iza takve poruke – i mi konja za trku imamo!
Jeli stoga čudno da se čak i nestranački, te politikom nezainteresirani građani listom svrstavaju iza kandidata različitih tek po rasporedu govanceta iste konzistencije, boje i mirisa, koje im se podastire na izbor (ofucana je izreka "izbori su pravo i obaveza građanina"), navijajući svim srcem da naše govno porazi njihovo. A ako se to zbudne s ogromnom razlikom, trijumf se pretvara u pravu euforiju praćenu riječima hametice, poniziti i sličnima – s namjerom da se protivnika na tlu do kraja dotuče. Za to iskustvo nije potrebno zvirnuti preko "velike bare", dovoljno je tek blago prisjećanje na minule domaće "navijačke zanose", koji će se – nesumnjivo – nastavljati ponavljati na svim poljima identifikacija s našim barjaktarima.
Lako je zamisliv kolektivni glasački zanos čovječanstva, podijeljenog između izbora Hitlera i Mussolinija za predsjednika ujedinjene planete, jer su im upravo ti kandidati na njima neznani način podastrti na izbor. Ako prosjek već ne može postati Einsteinom, Muhammad Alijem, Teslom, Selimovićem, Krležom ili Van Goghom, a ono barem može svim srcem stati iza genija ili zločinca, identifikacijom pokazujući koliko su "naši" u svakom pogledu ispred "njihovih". Ako je tome već tako, jasno da podrška vlastitim zločincima masovnog kalibra ne uključuje priznanje njihove kriminalne rabote, jer zločin nad „manje vrijednima“ nije negoli tek čupanje korova iz plodnijeg tla naših, no njihovih mediokriteta. Oblik psihološke (prečesto i praktične) društvene eugenike, umišljeno poboljšanje kvalitete vlastitog prosjeka, pukim svrstavanjem iza kreativnih pojedinaca koji su se djelom uspjeli izdići, ili su kao uzor (u raspone od najgoreg do najboljeg) ma koje vrste nametnuti raji da se iza njih postrojava.
Vratimo se izborima za američkog predsjednika, između dva kandidata najnenpopularnija u povijesti jenkijevske demokratske parodije, između kojih oduševljeno-neoduševljeni narod (tja, jel' on kriv što su mu podmetnuli takve karaktere?) bira onog tko će moguće pobiti što više Sirijaca, ili istjerati preko već obznanjenog zida veću gomilu Meksikanaca. Pa, nije im lako odlučiti se, valja prihvatiti. Kao da između dvije porcije izmeta moraju odlučiti koju će pojesti. Ipak, priznati se mora da gomila, pasivna glede promjene sustava koji to omogućuje, biva bespomoćna, te zaista bira između punuđenih "delicija" koje će tek morati kušati. Sasvim neprisiljeno, po principu slobodnog izbora jednog ili dva metka u čelo, vlastito – dakako.
Kad bi se preporučila treća opcija - hitna, bezuslovna eutanazija kandidata ispalih van zdravog razuma (ili zdrav razum iz njih) - nesumnjivo bi to bilo proglašeno govorom mržnje, jer svakog bjelosvjetskog hitlera treba smaknuti tek pošto mu se dozvoli iskušati postupak nad milijunima istovrsnika. Shvaća narod da mu treba demokratski alibi za eliminaciju zločinaca. Pod "narod" svakako se ne misli samo američki. Nitko nije kriv dok mu se ne dokaže, a poznato je da „ubiješ li jednog onda si ubojica, ubij tisuću tad si heroj, pobij milijune - onda si državnik“. Potonje čišćenje „korova“ nekako je stvarno teško dokazivo, jelte. Ionako je „smrt jednog čovjeka... tragedija, smrt milijuna - statistika” (E. M. Remarque), a tko će još odvojiti vremena prebrajanju mrtvih (ako nisu „naši“) uz zauzetost prebrajanjem „žive love“, ili ovaca pri nesanici?
Postoji takozvana nedobrovoljna eutanazija, "u slučaju da pacijent nije osoba koja je sposobna donijeti kompetentnu odluku,... već umjesto njega to učini neka druga osoba (roditelj, supružnik, skrbnik)", što bi moglo poslužiti kao idealno rješenje gore opisanog problema – ukoliko ga netko, poput autora teksta, uopće zapaža. Zamislite kolikih briga bismo se riješili i ljudskih života sačuvali, da smo na vrijeme eutanazirali kojekakve "očeve" (dakako, i "majke") domovine, uporište čega bi trebalo tražiti u tome da smo valjda mi "djeca" tih "očeva". Prvo bi trebalo spomenute proglasiti poslovno i na ine načine nesposobnima vršiti funkciju na koju su ih "djeca" izabrala, a potom bi lako njegovi "potomci" podnijeli kolektivni zahtjev za bezbolnom smrću svojih "očeva", kako bi se sama sačuvala od itekako bolnih smrti ili patnji pod njihovim vodstvom!
O jednoj od mitskih figura američke povijesti, Lincolnu, kolaju uglavnom pozitivne legende, kakve Ameri uspiju ispredati i iz gorih figura vlastite povijesti (primjerice, od mase junaka vestern storija), no jednu mu misao vrijedi zapamtiti: „Možete varati neke ljude sve vrijeme i sve ljude neko vrijeme, ali ne možete varati sve ljude sve vrijeme.“. Većina ljudi, kraj fiziološki zdravog vida i ostalih bioloških osjetila, ali zamućenih „očiju“ uma, još je u fazi ponositog podnošenja varki vlastitih elita. Do beskraja ponavljaju spomenutu misao, prihvaćajući je tek do trenutka kad opaze banknotu na tlu, na svom tekućem računu ili kako im se smiješi u nekoj koristoljubnoj perspektivi kojom ih se potkupljuje. Interes tad prevlada razum, i pristaju raditi sve na što njihovi pastiri računaju. Slijediti ih ma kuda ih vodili i odveli, potencijalno očekujući ličnu korist od „putešestvija“. Ljudski rod, napose njegove vladajuće elite, neprekidno nesposobnima i ustrašenima od pogleda istini u oči, preobrazuje povijest u što probavljivije mitove.
I tako, iščekujući ishod američke barnumske izborne zabave, prisjećajući se antičkih Grka koji su pred dva i više tisućljeća homoseksualne porive smatrali sasvim normalnima, činjenica koja tek stidljivo klija iz vjekovima zametene ljudske pameti, možda nam optimizam uspije održati nada u uskrsnuće još jedne njihove majstorske izmišljotine. Demokracije, usavršene makar toliko da budale širom svijeta ne orgijaju birajući zločince za svoje predstavnike. Dvojbeno je, doduše, bi li ih netko drugi mogao vjerodostojnije predstavljati?
Svakako da ovo izgleda kao parodija stvarnosti, koja, nažalost, kao da upravo i predstavlja stvarnost neke slične parodije. Pa nam ostaje, vjernicima i bezvjercima, nakon rezultata ma kojih izbora širom planete – a napose onih koji mogu utjecati na cijeli svijet – pomoliti se dragom Bogu za spasenje, s obzirom da već tisućljećima ne znamo nadu s dna Pandorine kutije realizirati u obliku ostvarenja. Tko zna jeli se uopće tamo i nalazi?
Dva kapitalistička tajkuna, multimilijunašica i jednako multi ali milijarder, takmiče se tko će od oduševljenja obeznanjenim simpatizerima i svojim glasačima – „urbi et orbi" – ponuditi veću iluziju o sređivanju unutrašnjih i svjetskih ekonomsko političkih odnosa i prilika. Na načelima vladavine prava (ne pravde!) i demokracije po njihovoj zamisli, koju svojom hipnotičkom drekom po predizbornim skupovima nastoje usaditi u glavu što većeg broja sljedbenika, minimalističkih mozgova već ionako pretrpanih prazninom.
Krvlju neokaljana koljačica (jer tu rabotu za nju vrše drugi) i porezni prevarant suprotstavljeni jedno nasuprot drugome - ni sam vrag ne zna kako su došli do toga da se nametnu narodu kao najizglednije opcije (možda tek za sporije ili brže umiranje) - regrutirali su iza sebe ogromnu navijačku bazu. Maltene pola države iza jedne, a pola iza drugog prodavača magle, očaja i smrti, spremnih gotovo da se pokolju samo kad bi im se podijelilo oružje, mare samo hoće li pobijediti "naša" ili "njihov" kandidat – sad kakvih karakternih osobina – skoro da nikome nije ni važno.
Izrođenom navijačkom mentalitetu irelevantno je tko mu biva nasuprot; Crvena zvezda, Hajduk ili politička stranka; bitno je tek nadresiranim mozgovima slijediti vlastite idole ili samoproglašene vođe krda, bolje, neiskvarenije, plemenitije od suparničkih, a zločini što stoje iza bivših, sadašnjih i budućih harambaša koje prate u stopu ionako se ne računaju, ako su izvršeni nad suprotnom stranom. Jel' nad Srbima, Bošnjacima, Libijcima, Jemencima, ili izbornim konkurentima, ta – ionako ta bagra nije dostojna dijeliti istu planetu s pameću pošemerenom obožavateljskom ruljom sportskog, političkog, ili čak maskulturalnog profila.
Smatra se neciviliziranim sasuti sugovorniku u lice, pojedinačnoj osobi s imenom i prezimenom, da je budala, glupan, idiot, neinteligentno biće usporedivo s amebom i slične epitete koji nerijetko sasvim dobro (ne radi li se naprosto o vrijeđanju izazvanom emocionalnom frustracijom) opisuju sugovornika. Niti u četiri oka, kad te može dočekati pesnica u lice, a još manje javno, u medijima – kad pesnicu može zamijeniti sudski poziv zbog duševnih boli ameba. Jer, i ameba je živo biće, zar ne?
No, podjednako se - iako u manjoj mjeri – izbjegava govoriti o ljudskom društvu (u najopćenitijem slučaju, cijelom čovječanstvu) kao skupu evoluciono neravnomjerno razvijenog primatskog materijala. Prosjek, možda upravo iz takve podsvijesne spoznaje, "privatizira" sportske, umjetničke i znanstvene uspjehe najbistrijih članova gomile, proglašavajući ih dikom društva; osjećajući se tako i sam intelektualno znatnijim, što i politike stimuliraju kako bi vlastito društvo što više - po kojekakvim kreativnim kapacitetima - predstavilo primjerljivim s drugim društvima. Nismo mi zadnja rupa na svirali, kontekstualno stoji iza takve poruke – i mi konja za trku imamo!
Jeli stoga čudno da se čak i nestranački, te politikom nezainteresirani građani listom svrstavaju iza kandidata različitih tek po rasporedu govanceta iste konzistencije, boje i mirisa, koje im se podastire na izbor (ofucana je izreka "izbori su pravo i obaveza građanina"), navijajući svim srcem da naše govno porazi njihovo. A ako se to zbudne s ogromnom razlikom, trijumf se pretvara u pravu euforiju praćenu riječima hametice, poniziti i sličnima – s namjerom da se protivnika na tlu do kraja dotuče. Za to iskustvo nije potrebno zvirnuti preko "velike bare", dovoljno je tek blago prisjećanje na minule domaće "navijačke zanose", koji će se – nesumnjivo – nastavljati ponavljati na svim poljima identifikacija s našim barjaktarima.
Lako je zamisliv kolektivni glasački zanos čovječanstva, podijeljenog između izbora Hitlera i Mussolinija za predsjednika ujedinjene planete, jer su im upravo ti kandidati na njima neznani način podastrti na izbor. Ako prosjek već ne može postati Einsteinom, Muhammad Alijem, Teslom, Selimovićem, Krležom ili Van Goghom, a ono barem može svim srcem stati iza genija ili zločinca, identifikacijom pokazujući koliko su "naši" u svakom pogledu ispred "njihovih". Ako je tome već tako, jasno da podrška vlastitim zločincima masovnog kalibra ne uključuje priznanje njihove kriminalne rabote, jer zločin nad „manje vrijednima“ nije negoli tek čupanje korova iz plodnijeg tla naših, no njihovih mediokriteta. Oblik psihološke (prečesto i praktične) društvene eugenike, umišljeno poboljšanje kvalitete vlastitog prosjeka, pukim svrstavanjem iza kreativnih pojedinaca koji su se djelom uspjeli izdići, ili su kao uzor (u raspone od najgoreg do najboljeg) ma koje vrste nametnuti raji da se iza njih postrojava.
Vratimo se izborima za američkog predsjednika, između dva kandidata najnenpopularnija u povijesti jenkijevske demokratske parodije, između kojih oduševljeno-neoduševljeni narod (tja, jel' on kriv što su mu podmetnuli takve karaktere?) bira onog tko će moguće pobiti što više Sirijaca, ili istjerati preko već obznanjenog zida veću gomilu Meksikanaca. Pa, nije im lako odlučiti se, valja prihvatiti. Kao da između dvije porcije izmeta moraju odlučiti koju će pojesti. Ipak, priznati se mora da gomila, pasivna glede promjene sustava koji to omogućuje, biva bespomoćna, te zaista bira između punuđenih "delicija" koje će tek morati kušati. Sasvim neprisiljeno, po principu slobodnog izbora jednog ili dva metka u čelo, vlastito – dakako.
Kad bi se preporučila treća opcija - hitna, bezuslovna eutanazija kandidata ispalih van zdravog razuma (ili zdrav razum iz njih) - nesumnjivo bi to bilo proglašeno govorom mržnje, jer svakog bjelosvjetskog hitlera treba smaknuti tek pošto mu se dozvoli iskušati postupak nad milijunima istovrsnika. Shvaća narod da mu treba demokratski alibi za eliminaciju zločinaca. Pod "narod" svakako se ne misli samo američki. Nitko nije kriv dok mu se ne dokaže, a poznato je da „ubiješ li jednog onda si ubojica, ubij tisuću tad si heroj, pobij milijune - onda si državnik“. Potonje čišćenje „korova“ nekako je stvarno teško dokazivo, jelte. Ionako je „smrt jednog čovjeka... tragedija, smrt milijuna - statistika” (E. M. Remarque), a tko će još odvojiti vremena prebrajanju mrtvih (ako nisu „naši“) uz zauzetost prebrajanjem „žive love“, ili ovaca pri nesanici?
Postoji takozvana nedobrovoljna eutanazija, "u slučaju da pacijent nije osoba koja je sposobna donijeti kompetentnu odluku,... već umjesto njega to učini neka druga osoba (roditelj, supružnik, skrbnik)", što bi moglo poslužiti kao idealno rješenje gore opisanog problema – ukoliko ga netko, poput autora teksta, uopće zapaža. Zamislite kolikih briga bismo se riješili i ljudskih života sačuvali, da smo na vrijeme eutanazirali kojekakve "očeve" (dakako, i "majke") domovine, uporište čega bi trebalo tražiti u tome da smo valjda mi "djeca" tih "očeva". Prvo bi trebalo spomenute proglasiti poslovno i na ine načine nesposobnima vršiti funkciju na koju su ih "djeca" izabrala, a potom bi lako njegovi "potomci" podnijeli kolektivni zahtjev za bezbolnom smrću svojih "očeva", kako bi se sama sačuvala od itekako bolnih smrti ili patnji pod njihovim vodstvom!
O jednoj od mitskih figura američke povijesti, Lincolnu, kolaju uglavnom pozitivne legende, kakve Ameri uspiju ispredati i iz gorih figura vlastite povijesti (primjerice, od mase junaka vestern storija), no jednu mu misao vrijedi zapamtiti: „Možete varati neke ljude sve vrijeme i sve ljude neko vrijeme, ali ne možete varati sve ljude sve vrijeme.“. Većina ljudi, kraj fiziološki zdravog vida i ostalih bioloških osjetila, ali zamućenih „očiju“ uma, još je u fazi ponositog podnošenja varki vlastitih elita. Do beskraja ponavljaju spomenutu misao, prihvaćajući je tek do trenutka kad opaze banknotu na tlu, na svom tekućem računu ili kako im se smiješi u nekoj koristoljubnoj perspektivi kojom ih se potkupljuje. Interes tad prevlada razum, i pristaju raditi sve na što njihovi pastiri računaju. Slijediti ih ma kuda ih vodili i odveli, potencijalno očekujući ličnu korist od „putešestvija“. Ljudski rod, napose njegove vladajuće elite, neprekidno nesposobnima i ustrašenima od pogleda istini u oči, preobrazuje povijest u što probavljivije mitove.
I tako, iščekujući ishod američke barnumske izborne zabave, prisjećajući se antičkih Grka koji su pred dva i više tisućljeća homoseksualne porive smatrali sasvim normalnima, činjenica koja tek stidljivo klija iz vjekovima zametene ljudske pameti, možda nam optimizam uspije održati nada u uskrsnuće još jedne njihove majstorske izmišljotine. Demokracije, usavršene makar toliko da budale širom svijeta ne orgijaju birajući zločince za svoje predstavnike. Dvojbeno je, doduše, bi li ih netko drugi mogao vjerodostojnije predstavljati?
Svakako da ovo izgleda kao parodija stvarnosti, koja, nažalost, kao da upravo i predstavlja stvarnost neke slične parodije. Pa nam ostaje, vjernicima i bezvjercima, nakon rezultata ma kojih izbora širom planete – a napose onih koji mogu utjecati na cijeli svijet – pomoliti se dragom Bogu za spasenje, s obzirom da već tisućljećima ne znamo nadu s dna Pandorine kutije realizirati u obliku ostvarenja. Tko zna jeli se uopće tamo i nalazi?
