Što je pravednost (pravda), ljudima je već odavno poznato – no dobro, manjini onih najbistrijih od ljudske vrste, koji su „na dušu prihvatili“ i potomcima uspjeli prenijeti evolucijom formirane najbolje osobine vrste. Također im je znano što je pravo, barem od vremena početaka osnivanja država, kada su se pokušali kodificirati neki odnosi među ljudima u vidu pravnih normi i zakona. Vrlo rano su uvidjeli – opet, barem oni najbistriji - da između ta dva koncepta postoji često nepremostiva razlika. Danas vrlo dobro znamo, dok je pravednost u sferi morala i njome se bavi etika, dotle je koncept pravde u domeni pravnih nauka. Međutim, jeli svima poznata razlika između tih dviju kategorija? Iz niza razloga, nisam baš siguran. Između pravednosti i prava postavio se sudija, koji je preuzeo na se da pokuša uvjeriti većinu kako je pravo uvijek ujedno i pravedno. Stoga se i dan-danas ljudi, a prvenstveno političari kao zagovaratelji te neformalne (ali bitno značajnije po sudbinu ljudi od formalnih) sudačke funkcije, zaklinju ne u pravednu, već u – pravnu državu! Prvi iz neznanja, drugi iz lukavog licemjerja, pokušavajući - štiteći tog sudiju - uvjeriti mase da je tome upravo tako.
Dobro, pitat ćete, a tko je taj samozvani sudija koji ih nastoji po svaku cijenu značenjski objediniti? Tko je taj koji se postavio nad vjekovima sticane moralne i etičke spoznaje čovječanstva, u namjeri da ih podvrgne diktatu njegova mađeg brata? Svi ga mi poznajemo, njegovo ime je – interes!
Cijela ekonomska povijest (mogli bismo reći i cijela povijest s obzirom da je ekonomija bitak cjelokupnog razvoja, kako materijalne tako i duhovne kulture) civiliziranog čovječanstva odvija se u međuigri ova tri faktora: pravde, prava i interesa. Ako se shvati da se između država (ma bile one i najnaprednije, najciviliziranije) i zločinačkih organizacija poput mafije ili camore, može postaviti ograničena ali učinkovita analogija, sve postaje jasnije. Kao što je mafija osnovana s namjerom da se na izvjestan (zločinački) način podmire potrebe zločinačke elite (uz pomoć, dakako, sitnih miševa koji se zadovoljavaju mrvicama sa stola – jer malobrojna elita mora imati pomagače u svom naumu) – tako su i države zasnovane s prvenstvenim naumom da podmire potrebe vladajuće elite, te im osiguraju podmirenje njihova interesa i stabilnost vladavine – prvo bez drugoga ne ide. Dakako, teoretičari države nikako neće pristati na tu analogiju, proturječeći kako su države zasnovane na korist svih svojih građana, što u teoriji može proći, ali u praksi – elite vladaju! Uz pomoć ljudske infrastrukture dakako (baš kao i mafija); vojske, policije, školstva, državnih službi,… sviju upregnutih u provođenje državne politike (u osnovi, dresure stanovništva u uvjerenju da - stvari moraju biti upravo takve kakve jesu) koju diktiraju elite. Građani koji pak ovo rezolutno odbijaju, ne pristajući ni da ih se u analogijama tretira kao sitne lopove, neka pažlivije prouče sastav ministarkog kabineta Vlade bilo koje države, da vide tko zastupa njihove interese. Neka pokušaju uvidjeti (ograničene) sličnosti između poreznika i mafijaških utjerivača dugova, organa represije i mafijaških „tabadžija“, vojske i plaćenih ubojica, socijalnih službi i brige klanova za svoje članove, predsjednika i premijera država te mafijaških kumova, itd… Država u velikoj mjeri naslijeđuje mafijašku unutrašnju strukturu a ne obrnuto, s obzirom da su interesno povezane bande i klanovi postojali i davno prije formiranja prvih država. Uostalom, države su od kriminalnih organizacija preuzimale i neke konkretne „privredne“ djelatnosti - sjetite se uvijek toga kad uplaćujete Loto, ili kad ulazite u tzv. „javne kuće“ pod nadzorom države, ili se kladite na pobjedu vašeg omiljenog konja. Zauzvrat, mafija – perući svoj novac - sve više ulaže u tzv. legalne poslove, na taj način se isprepličući s elitama koje preko njih ostvaruju svoj interes.
Dakako, tijekom povijesti, slijedom razvoja znanosti, tehnike i kulture (elite dobro znaju što im može pomoći u očuvanju vlasti i povećanju koristi koja proizlazi iz njihova interesa), struktura i brojnost elita se mijenjala – od robovlasnika, preko feudalaca, buržuja iz prvobitne akumulacije kapitala, sve do suvremenih menadžera, direktora i velikih dioničara multinacionalki.
Što svime time „pjesnik želi reći“? Pa, sasvim jednostavnu stvar – da onaj tko drži batinu u ruci, određuje kada je pravo isto što i pravednost! I dok su sitni lopovi (u analogiji – građani) zadovoljni i uspijevaju preživjeti s mrvicama koje im se bacaju, slijedeći svaki pojedinačno svoje sitne, vlastite interese, oni ni ne razmišljaju o razlici među tim pojmovima. Zato se i zaklinju u pravnu, a ne u pravednu državu (u podsvijesti nekako sluteći da je ovo drugo samo iluzija o kojoj – dok im ide kako ide – nije vrijedno niti sanjati). Tek kad su lično, svaki pojedinačno, pogođeni nepravdama sustava pod kontrolom svojih elita, oni počinju – ispočetka stidljivo, pa sve glasnije i glasnije – naricati o pravdi. Dok jednog dana taj vapaj ne postane glas većine i uobliči se u Robespierreovu „pravdu naroda“. Tada su moguće promjene sustava i asimptotsko, ali nikada dostignuto, približavanje značenja ovih kategorija - prava i pravde. Ali… Na žalost, ništa na svijetu ne ide bez nekog ali.
Ove promjene, kako nas povijest uči, doprinose inauguraciji novih elita sa prividno novim setom interesa (u svojoj osnovi materijalnih), koje od samog početka znaju točno što žele i kao takve u konačnici – bilo lukavim političkim manipulacijama, bilo grubom silom - izigravaju očekivanja masa. Slijedom povijesnog razvoja, brojnost elita se povećala (pitanje dali i procentualno, jer broj stanovništva gotovo eksponencijalno raste), a i masama se nešto popravio egzistencijalni položaj (ponajčešće i na račun masa iz drugih “klanova“ – država, o kojima trenutačno zadovoljeno pučanstvo baš i ne vodi mnogo računa. Nekako je u psihologiji čovjeka da uviđa kad je eksploatiran, ali ne želi vidjeti kad on to radi drugima) te pomalo povratilo povjerenje u to da i pravo ponekad može biti pravda. Dok ne shvate da zaslužuju više a dobivaju manje, od onih koji zaslužuju manje a dobivaju više. Dok ne shvate da su eksploatirani, samo se eksploatator nazivno promijenio. Dok ne shvate da nije pravedno (iako je legalno – daklem, u sklopu od elite nametnutog prava) da jedan ima imovinu vrijednu 50 ili 100 milijardi dolara, dok milijuni gladuju i umiru od gladi, ili spavaju pod mostovima ako već nisu „sretni“ pa rade za dnevnicu od jednog dolara.
Tada opet, slijedom pojedinačnih susreta sa nepravdama i posljedicama eksploatacije, započinje začarani krug koji je potrebno probiti kako bi se život učinio bar malo dostojnijim čovjeka. Gdje poslijednju riječ treba simbolički dvojako shvatiti – i kao pojedinca i kao čovječanstvo. Krug koji uobičajeno zovemo povijest. U kojoj se iskristalizirala jedna lijepa uspavanka za naivne: „Um caruje – snaga klade valja!“
A sve ukazuje na to da se - um bez snage (najobičnije fizičke prisile, prikrivene u obliku latentne prijetnje struktura pod dominacijom elita i maskirane „civiliziranim“ pravničkim nazivljima) - vrlo teško može uspeti do trona sa kojeg bi carevao. Naravno, možda griješim – ako vrijedi i ona druga uspavanka: „Rob koji je shvatio suštinu (čega?), je slobodniji od svoga gospodara“. 'Ajte molim vas, „hote spat!“. Barem ja idem.
tacno
Dobro, pitat ćete, a tko je taj samozvani sudija koji ih nastoji po svaku cijenu značenjski objediniti? Tko je taj koji se postavio nad vjekovima sticane moralne i etičke spoznaje čovječanstva, u namjeri da ih podvrgne diktatu njegova mađeg brata? Svi ga mi poznajemo, njegovo ime je – interes!
Cijela ekonomska povijest (mogli bismo reći i cijela povijest s obzirom da je ekonomija bitak cjelokupnog razvoja, kako materijalne tako i duhovne kulture) civiliziranog čovječanstva odvija se u međuigri ova tri faktora: pravde, prava i interesa. Ako se shvati da se između država (ma bile one i najnaprednije, najciviliziranije) i zločinačkih organizacija poput mafije ili camore, može postaviti ograničena ali učinkovita analogija, sve postaje jasnije. Kao što je mafija osnovana s namjerom da se na izvjestan (zločinački) način podmire potrebe zločinačke elite (uz pomoć, dakako, sitnih miševa koji se zadovoljavaju mrvicama sa stola – jer malobrojna elita mora imati pomagače u svom naumu) – tako su i države zasnovane s prvenstvenim naumom da podmire potrebe vladajuće elite, te im osiguraju podmirenje njihova interesa i stabilnost vladavine – prvo bez drugoga ne ide. Dakako, teoretičari države nikako neće pristati na tu analogiju, proturječeći kako su države zasnovane na korist svih svojih građana, što u teoriji može proći, ali u praksi – elite vladaju! Uz pomoć ljudske infrastrukture dakako (baš kao i mafija); vojske, policije, školstva, državnih službi,… sviju upregnutih u provođenje državne politike (u osnovi, dresure stanovništva u uvjerenju da - stvari moraju biti upravo takve kakve jesu) koju diktiraju elite. Građani koji pak ovo rezolutno odbijaju, ne pristajući ni da ih se u analogijama tretira kao sitne lopove, neka pažlivije prouče sastav ministarkog kabineta Vlade bilo koje države, da vide tko zastupa njihove interese. Neka pokušaju uvidjeti (ograničene) sličnosti između poreznika i mafijaških utjerivača dugova, organa represije i mafijaških „tabadžija“, vojske i plaćenih ubojica, socijalnih službi i brige klanova za svoje članove, predsjednika i premijera država te mafijaških kumova, itd… Država u velikoj mjeri naslijeđuje mafijašku unutrašnju strukturu a ne obrnuto, s obzirom da su interesno povezane bande i klanovi postojali i davno prije formiranja prvih država. Uostalom, države su od kriminalnih organizacija preuzimale i neke konkretne „privredne“ djelatnosti - sjetite se uvijek toga kad uplaćujete Loto, ili kad ulazite u tzv. „javne kuće“ pod nadzorom države, ili se kladite na pobjedu vašeg omiljenog konja. Zauzvrat, mafija – perući svoj novac - sve više ulaže u tzv. legalne poslove, na taj način se isprepličući s elitama koje preko njih ostvaruju svoj interes.
Dakako, tijekom povijesti, slijedom razvoja znanosti, tehnike i kulture (elite dobro znaju što im može pomoći u očuvanju vlasti i povećanju koristi koja proizlazi iz njihova interesa), struktura i brojnost elita se mijenjala – od robovlasnika, preko feudalaca, buržuja iz prvobitne akumulacije kapitala, sve do suvremenih menadžera, direktora i velikih dioničara multinacionalki.
Što svime time „pjesnik želi reći“? Pa, sasvim jednostavnu stvar – da onaj tko drži batinu u ruci, određuje kada je pravo isto što i pravednost! I dok su sitni lopovi (u analogiji – građani) zadovoljni i uspijevaju preživjeti s mrvicama koje im se bacaju, slijedeći svaki pojedinačno svoje sitne, vlastite interese, oni ni ne razmišljaju o razlici među tim pojmovima. Zato se i zaklinju u pravnu, a ne u pravednu državu (u podsvijesti nekako sluteći da je ovo drugo samo iluzija o kojoj – dok im ide kako ide – nije vrijedno niti sanjati). Tek kad su lično, svaki pojedinačno, pogođeni nepravdama sustava pod kontrolom svojih elita, oni počinju – ispočetka stidljivo, pa sve glasnije i glasnije – naricati o pravdi. Dok jednog dana taj vapaj ne postane glas većine i uobliči se u Robespierreovu „pravdu naroda“. Tada su moguće promjene sustava i asimptotsko, ali nikada dostignuto, približavanje značenja ovih kategorija - prava i pravde. Ali… Na žalost, ništa na svijetu ne ide bez nekog ali.
Ove promjene, kako nas povijest uči, doprinose inauguraciji novih elita sa prividno novim setom interesa (u svojoj osnovi materijalnih), koje od samog početka znaju točno što žele i kao takve u konačnici – bilo lukavim političkim manipulacijama, bilo grubom silom - izigravaju očekivanja masa. Slijedom povijesnog razvoja, brojnost elita se povećala (pitanje dali i procentualno, jer broj stanovništva gotovo eksponencijalno raste), a i masama se nešto popravio egzistencijalni položaj (ponajčešće i na račun masa iz drugih “klanova“ – država, o kojima trenutačno zadovoljeno pučanstvo baš i ne vodi mnogo računa. Nekako je u psihologiji čovjeka da uviđa kad je eksploatiran, ali ne želi vidjeti kad on to radi drugima) te pomalo povratilo povjerenje u to da i pravo ponekad može biti pravda. Dok ne shvate da zaslužuju više a dobivaju manje, od onih koji zaslužuju manje a dobivaju više. Dok ne shvate da su eksploatirani, samo se eksploatator nazivno promijenio. Dok ne shvate da nije pravedno (iako je legalno – daklem, u sklopu od elite nametnutog prava) da jedan ima imovinu vrijednu 50 ili 100 milijardi dolara, dok milijuni gladuju i umiru od gladi, ili spavaju pod mostovima ako već nisu „sretni“ pa rade za dnevnicu od jednog dolara.
Tada opet, slijedom pojedinačnih susreta sa nepravdama i posljedicama eksploatacije, započinje začarani krug koji je potrebno probiti kako bi se život učinio bar malo dostojnijim čovjeka. Gdje poslijednju riječ treba simbolički dvojako shvatiti – i kao pojedinca i kao čovječanstvo. Krug koji uobičajeno zovemo povijest. U kojoj se iskristalizirala jedna lijepa uspavanka za naivne: „Um caruje – snaga klade valja!“
A sve ukazuje na to da se - um bez snage (najobičnije fizičke prisile, prikrivene u obliku latentne prijetnje struktura pod dominacijom elita i maskirane „civiliziranim“ pravničkim nazivljima) - vrlo teško može uspeti do trona sa kojeg bi carevao. Naravno, možda griješim – ako vrijedi i ona druga uspavanka: „Rob koji je shvatio suštinu (čega?), je slobodniji od svoga gospodara“. 'Ajte molim vas, „hote spat!“. Barem ja idem.
tacno
