Odaziv na svakojake izbore u Hrvatskoj (i ne samo njoj) biva sve manji i manji. Postoji uzrečica da se vlast ne treba bojati kad narod rogobori, već kad šuti. Onih pedesetak i više posto koji bojkotiraju izbore, glasno šuti, a postoje povijesni trenuci kad oni biraju kandidate kojih nema na glasačkim listićima. Tako glasna šutnja većine biračkog tijela svakako je doprla do ušiju uglavnom desnih hrvatskih vlasti u svim izbornim ciklusima, ali je počela vrijeđati uši i moždane ćelije i nekih domoljubno narajcanih ljevičara. Pa čitamo kojekakve prijedloge da bi trebalo ozakoniti glasanje te kažnjavati neizlazak na birališta, napominjući kako bi kazne „motivirale“ građane i ujedno punile budžetska sredstva. Vrlo poticajni motivi, uz „pištolj“ prislonjen na sljepoočnicu; samo se humanistički napaljeni tipovi toga mogu dosjetiti! Zaista, čovjek očito nikad nije siguran što mu „demokrate“ u svojoj zamisli demokracije mogu priuštiti. Možda obavezno pošumljavanje Golog otoka za trajanja godišnjeg odmora. Istina je da su stari Grci imali obavezno glasanje u Ateni:
„ Kako su i u njegovo doba postojale stranačke borbe u koje se mnogi građani nisu uključivali već su naprosto prihvaćali ono što se dešava mimo njihove volje, propisao je Solon obavezu priklanjanja jednoj od međusobno suprotstavljenih opcija – u protivnom se gubilo građanska prava („Tko u građanskoj borbi s nijednima ne zgrabi oružje, neka je nečastan i neka nema građanska prava“). Daklem, izborna apstinencija je bila dopustiva tek uz gubljenje građanskih prava. Ovo, dakako, nije prihvatljivo sa stajališta suvremene demokracije jer se kao protivi slobodnom izboru jedinke da djeluje shodno svom nahođenju, međutim, dublje sagledano ima svoje opravdanje. Tek aktivno uključenje svih građana u političku borbu čini njene rezultate stvarno legitimnima. „Izborni pobjednici“ tek tada zaista smiju tvrditi da iza sebe imaju (relativnu ili apsolutnu) većinu čitavog izbornog tijela.“
Demokracija je odonda napredovala(?) čini se samo u formi, jer se razglaba o budalaštinama, a premalo o ostvarenju jedinstva političke, socijalne i ekonomske demokracije koje bi jedino tvorilo istinsku demokraciju. Barem humanisti su uvjereni da, što se osobnih sloboda tiče, teško da se zajednici može priznati „dublje sagledavanje“ od volje pojedinca da izvrši, ili ne izvrši djela koja se ne kose s dobrobiti zajednice. Umjesto da odsustvo glasača protumače kao jasni znak izborne pobjede apstinirajućih, te da se kvazipobjednici dobrovoljno povuku s vlasti u korist ove prave većine, neki (ili mnogi?) kao da nastoje prisilno privesti članove društva na glasanje u vlastitu korist!
Čovjek koji ide glasati, ne iz uvjerenja već iz straha od kazne, nije čovjek već dresirano pseto. Društvo koje prisiljava građane da to čine, nije suvremeno društvo već šinteraj – bez obzira spominjali li neke od „naprednih“ zemalja svijeta koje prakticiraju takav sustav. No, čini se, nekima je bitno nategnuti postotak izlaznosti kako bi se dičili „demokratskom“ sviješću građana prisiljenih da po „naputku“ šene pred zakonom (glasačkom kutijom). Sjećam se jednog (privremenog) perioda kad su za održavanja zbora radnih ljudi krajem radnog vremena, portiri zatvarali izlaze da bi osigurali prisustvo radnika, prisiljenih na ovakav oblik „socijalističke“ demokracije. I sam sam, kao maturant, izazvao veliku zbrku u gimnaziji s obzirom da su me dva sata posvuda tražili kao zadnjeg sa spiska koji nije izvršio „građansku dužnost“, da bi izborna komisija (sastavljena od diplomiranih profesora!) duboko odahnula zadovoljna mojim formalnim ubacivanjem praznog listića. Možda, bi, da inventivno dopunim prijedlog o kojem pišem, trebalo u vrijeme izbora zatvoriti izlazne granice iz države, kako bi srce „velikim“ demokratima bilo na mjestu? Čini se da bi neki bili zadovoljniji kad bih nacrtao kup govana na glasčkom listiću, negoli ostao kod kuće; jer bi se – uz isti konačni rezultat glasanja – mogli špinčiti velikom izlaznošću.
A, glasao čovjek ili ne, nitko mu ne može zabraniti da kritizira izabranu vlast, jer nije pas – nego čovjek! Popunjavanje budžeta kaznama radi izbjegavanja glasanja, „genijalna“ je ideja ljudi koji ne znaju stvoriti nova radna mjesta, ali novac mogu izžmikati i iz suhe drenovine!
Postoje zaista neke stvari koje su, recimo tako, dužnost građanina prema zajednici, ali veće obaveze od slijeđenja etičkih pravila koja osiguravaju njegovu, i unapređuju društvenu slobodu – nema. Zakon vrijedi za sve samo do izvjesne granice, čega većina ljudi (a napose vladajuće elite) nije svijesna. Odbiti povinovati mu se, može značiti kudikamo više negoli postupiti po njemu. Floskula o „poštivanju zakona dok se ne promijeni“ je budalaština prve klase u ekstremnim slučajevima, a ljudi to čine samo iz straha za vlastitu sigurnost ili živote. Poštujmo daklem rasne zakone, mirno gledajmo odvođenja ljude u logore ili njihova vješanja po trgovima - sve po slovu zakona! – a mi se po parlamentima, dok se na vješalima ljudi trzaju u samrtnom grču, „demokratski“ borimo za njihovo ukidanje! Svašta, za one koji shvaćaju intenciju rečenog. Da birači prepoznaju opciju koja se ne sastoji od šake jada, dvoličnjaka, lopova, plagijatora, nacionalšovinista, ratnih zločinaca i profitera, privatizacijskih manipulatora, revizionista povijesti, pseudodemokrata, klerofašista, zagovaratelja fašističke države…, već od sposobnih, pravednih, moralnih i poštenih ljudi odlučnih da obračunaju sa prvima, ali i da zaista unaprijede društvo na ekonomskom i socijalnom planu, ne bi ih trebalo „revolverima“ siliti na birališta.
Etika strši visoko iznad zakona, a istinski čovjek obvezniji je u mnogo slučajeva slijediti nju negoli zakon. To su shvaćali i partizani, a čini se da su mnogi danas zaboravili. Slobodnom čovjeku, u okolnostima prevelikih pritisaka ponekad jedino ostaje,… Govori se o etičkim pravilima ili kodeksu a ne o etičkim zakonima, samo stoga što nisu podržana, niti je njihovo kršenje sankcionirano silom, a trebala bi predstavljati osnovu pravednih zakona. Sigurno ste bezbroj puta čuli opravdanja mahera za traženje „rupa u zakonu“, kako isti nisu prekršili, a nemoralni čin nije kažnjiv! Slijedeći liniju manjeg otpora – lakše nalaženje zakonskih (svijesnih ili nesvijesnih) nedorečenosti, negoli mijenjanje sebe sama u skladu s božjim ili humanističkim pravilima (kako tko izabere) – veliki dio građana primat daje prvoj opciji. Kao što je sasvim jasno kakva su gamad hrvatski desničari, posebno oni ekstremni, mislim da itekako treba biti oprezan birajući ljevičare. Jer, lijeva ili desna – čovjek ima obje ruke – a u političara baš i nije sigurno koju će kada upotrebljavati. Naročito umjesto mozga! Politika, provoditelj interesa elita koje stoje iza nje, uz asistenciju građana pristajućih na njeno provođenje, uzrok je svih konflikata širom svijeta, koji se prečesto poput bumeranga vraćaju natrag (kao terorizam, primjerice. Kad bi političari razmislili što ljude tjera da se tisućama kilometara od svog doma raznesu na nekom stranom trgu, i kad bi shvatili da mene nitko ne može zaustaviti da se deseterotoncem zabijem u gomilu, bili bi bliži razrješenju problema koji su sami zakuhali.). I umjesto da sagledaju vlastitu ulogu u odnosima koji im se obiju u glavu, interes im ne dozvoljava promijeniti postupanje, pa se navodna rješenja traže u zakonskom ograničavanju ličnih sloboda vlastitog stanovništva, što bi kao trebalo (malo sutra!) riješiti probleme.
Čak i u svijetu formalne, kapitalističke demokracije, koja se uglavnom iscrpljuje izlaskom na birališta svakih nekoliko godina i mirnim uličnim protestima (ukoliko su podobni vladajućima), većina država svijeta nema ozakonjenu obavezu izlaska na izbore (na karti su kolorirane one koje imaju takav zakon):
U moralno posve rastrojenoj državi, gdje se i uklanjanjem ploče s ustaškim pozdravom – točnije, pijetetom prema jasenovačkim žrtvama kojima se ona izruguje - trguje kao s otpadnim materijalom, u sklopu sporazuma smeća sa smećem, svakojake su ideje moguće. Pred neku godinu su Nijemci platili tada već suvišnim gastarbajterima, da se vrate svojim domajama. Ne glede na to da bismo samim time i etiku svrstali u trgovačke artikle, možda bismo mogli platiti elitama da se zauvijek skinu s vlasti. Neka vrsta osuvremenjenog ostrakizma – tzv. časnog izgnanstva – po kojemu je građanin za kojega je većina sugrađana smatrala da predstavlja opasnost po demokraciju, morao na desetogodišnji egzil, bez gubitka imovine i građanskih prava (zakon je dobio ime po crijepiću – ostrakonu, na koji se upisivalo ime onoga za koga se mislilo da je pogibeljan po ustavni poredak). No, ne možemo mi njima toliko platiti koliko oni mogu nakrasti! Naravno, taj ironični prijedlog samo je posljedica tisućgodišnjeg - ne samo u ovom društvu - rascjepa između teorije i prakse, što Milan Kangrga jako lijepo detektira. Etiku, kao „ono što bi trebalo“, većina ljudi - uključivo suvremene „etičare“ – doživljava maltene kao književnu vrstu, pripadajaću literarnom svijetu, nepremostivim ponorom razdijeljenim od svijeta stvarnog života. Stoga je mnogo lakše davati nesuvisle prijedloge, ili graditi onaj pelješki, nego most među bezdanom razdvojenih svjetova. Davno je netko konstatirao: „Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da ga se izmijeni“! Prava etika ne krije se u knjigama već u životu, gdje se svakodnevno mora dokazivati koliko je ima. Vrlo, vrlo malo – reklo bi se.
„ Kako su i u njegovo doba postojale stranačke borbe u koje se mnogi građani nisu uključivali već su naprosto prihvaćali ono što se dešava mimo njihove volje, propisao je Solon obavezu priklanjanja jednoj od međusobno suprotstavljenih opcija – u protivnom se gubilo građanska prava („Tko u građanskoj borbi s nijednima ne zgrabi oružje, neka je nečastan i neka nema građanska prava“). Daklem, izborna apstinencija je bila dopustiva tek uz gubljenje građanskih prava. Ovo, dakako, nije prihvatljivo sa stajališta suvremene demokracije jer se kao protivi slobodnom izboru jedinke da djeluje shodno svom nahođenju, međutim, dublje sagledano ima svoje opravdanje. Tek aktivno uključenje svih građana u političku borbu čini njene rezultate stvarno legitimnima. „Izborni pobjednici“ tek tada zaista smiju tvrditi da iza sebe imaju (relativnu ili apsolutnu) većinu čitavog izbornog tijela.“
Demokracija je odonda napredovala(?) čini se samo u formi, jer se razglaba o budalaštinama, a premalo o ostvarenju jedinstva političke, socijalne i ekonomske demokracije koje bi jedino tvorilo istinsku demokraciju. Barem humanisti su uvjereni da, što se osobnih sloboda tiče, teško da se zajednici može priznati „dublje sagledavanje“ od volje pojedinca da izvrši, ili ne izvrši djela koja se ne kose s dobrobiti zajednice. Umjesto da odsustvo glasača protumače kao jasni znak izborne pobjede apstinirajućih, te da se kvazipobjednici dobrovoljno povuku s vlasti u korist ove prave većine, neki (ili mnogi?) kao da nastoje prisilno privesti članove društva na glasanje u vlastitu korist!
Čovjek koji ide glasati, ne iz uvjerenja već iz straha od kazne, nije čovjek već dresirano pseto. Društvo koje prisiljava građane da to čine, nije suvremeno društvo već šinteraj – bez obzira spominjali li neke od „naprednih“ zemalja svijeta koje prakticiraju takav sustav. No, čini se, nekima je bitno nategnuti postotak izlaznosti kako bi se dičili „demokratskom“ sviješću građana prisiljenih da po „naputku“ šene pred zakonom (glasačkom kutijom). Sjećam se jednog (privremenog) perioda kad su za održavanja zbora radnih ljudi krajem radnog vremena, portiri zatvarali izlaze da bi osigurali prisustvo radnika, prisiljenih na ovakav oblik „socijalističke“ demokracije. I sam sam, kao maturant, izazvao veliku zbrku u gimnaziji s obzirom da su me dva sata posvuda tražili kao zadnjeg sa spiska koji nije izvršio „građansku dužnost“, da bi izborna komisija (sastavljena od diplomiranih profesora!) duboko odahnula zadovoljna mojim formalnim ubacivanjem praznog listića. Možda, bi, da inventivno dopunim prijedlog o kojem pišem, trebalo u vrijeme izbora zatvoriti izlazne granice iz države, kako bi srce „velikim“ demokratima bilo na mjestu? Čini se da bi neki bili zadovoljniji kad bih nacrtao kup govana na glasčkom listiću, negoli ostao kod kuće; jer bi se – uz isti konačni rezultat glasanja – mogli špinčiti velikom izlaznošću.
A, glasao čovjek ili ne, nitko mu ne može zabraniti da kritizira izabranu vlast, jer nije pas – nego čovjek! Popunjavanje budžeta kaznama radi izbjegavanja glasanja, „genijalna“ je ideja ljudi koji ne znaju stvoriti nova radna mjesta, ali novac mogu izžmikati i iz suhe drenovine!
Postoje zaista neke stvari koje su, recimo tako, dužnost građanina prema zajednici, ali veće obaveze od slijeđenja etičkih pravila koja osiguravaju njegovu, i unapređuju društvenu slobodu – nema. Zakon vrijedi za sve samo do izvjesne granice, čega većina ljudi (a napose vladajuće elite) nije svijesna. Odbiti povinovati mu se, može značiti kudikamo više negoli postupiti po njemu. Floskula o „poštivanju zakona dok se ne promijeni“ je budalaština prve klase u ekstremnim slučajevima, a ljudi to čine samo iz straha za vlastitu sigurnost ili živote. Poštujmo daklem rasne zakone, mirno gledajmo odvođenja ljude u logore ili njihova vješanja po trgovima - sve po slovu zakona! – a mi se po parlamentima, dok se na vješalima ljudi trzaju u samrtnom grču, „demokratski“ borimo za njihovo ukidanje! Svašta, za one koji shvaćaju intenciju rečenog. Da birači prepoznaju opciju koja se ne sastoji od šake jada, dvoličnjaka, lopova, plagijatora, nacionalšovinista, ratnih zločinaca i profitera, privatizacijskih manipulatora, revizionista povijesti, pseudodemokrata, klerofašista, zagovaratelja fašističke države…, već od sposobnih, pravednih, moralnih i poštenih ljudi odlučnih da obračunaju sa prvima, ali i da zaista unaprijede društvo na ekonomskom i socijalnom planu, ne bi ih trebalo „revolverima“ siliti na birališta.
Etika strši visoko iznad zakona, a istinski čovjek obvezniji je u mnogo slučajeva slijediti nju negoli zakon. To su shvaćali i partizani, a čini se da su mnogi danas zaboravili. Slobodnom čovjeku, u okolnostima prevelikih pritisaka ponekad jedino ostaje,… Govori se o etičkim pravilima ili kodeksu a ne o etičkim zakonima, samo stoga što nisu podržana, niti je njihovo kršenje sankcionirano silom, a trebala bi predstavljati osnovu pravednih zakona. Sigurno ste bezbroj puta čuli opravdanja mahera za traženje „rupa u zakonu“, kako isti nisu prekršili, a nemoralni čin nije kažnjiv! Slijedeći liniju manjeg otpora – lakše nalaženje zakonskih (svijesnih ili nesvijesnih) nedorečenosti, negoli mijenjanje sebe sama u skladu s božjim ili humanističkim pravilima (kako tko izabere) – veliki dio građana primat daje prvoj opciji. Kao što je sasvim jasno kakva su gamad hrvatski desničari, posebno oni ekstremni, mislim da itekako treba biti oprezan birajući ljevičare. Jer, lijeva ili desna – čovjek ima obje ruke – a u političara baš i nije sigurno koju će kada upotrebljavati. Naročito umjesto mozga! Politika, provoditelj interesa elita koje stoje iza nje, uz asistenciju građana pristajućih na njeno provođenje, uzrok je svih konflikata širom svijeta, koji se prečesto poput bumeranga vraćaju natrag (kao terorizam, primjerice. Kad bi političari razmislili što ljude tjera da se tisućama kilometara od svog doma raznesu na nekom stranom trgu, i kad bi shvatili da mene nitko ne može zaustaviti da se deseterotoncem zabijem u gomilu, bili bi bliži razrješenju problema koji su sami zakuhali.). I umjesto da sagledaju vlastitu ulogu u odnosima koji im se obiju u glavu, interes im ne dozvoljava promijeniti postupanje, pa se navodna rješenja traže u zakonskom ograničavanju ličnih sloboda vlastitog stanovništva, što bi kao trebalo (malo sutra!) riješiti probleme.
Čak i u svijetu formalne, kapitalističke demokracije, koja se uglavnom iscrpljuje izlaskom na birališta svakih nekoliko godina i mirnim uličnim protestima (ukoliko su podobni vladajućima), većina država svijeta nema ozakonjenu obavezu izlaska na izbore (na karti su kolorirane one koje imaju takav zakon):
U moralno posve rastrojenoj državi, gdje se i uklanjanjem ploče s ustaškim pozdravom – točnije, pijetetom prema jasenovačkim žrtvama kojima se ona izruguje - trguje kao s otpadnim materijalom, u sklopu sporazuma smeća sa smećem, svakojake su ideje moguće. Pred neku godinu su Nijemci platili tada već suvišnim gastarbajterima, da se vrate svojim domajama. Ne glede na to da bismo samim time i etiku svrstali u trgovačke artikle, možda bismo mogli platiti elitama da se zauvijek skinu s vlasti. Neka vrsta osuvremenjenog ostrakizma – tzv. časnog izgnanstva – po kojemu je građanin za kojega je većina sugrađana smatrala da predstavlja opasnost po demokraciju, morao na desetogodišnji egzil, bez gubitka imovine i građanskih prava (zakon je dobio ime po crijepiću – ostrakonu, na koji se upisivalo ime onoga za koga se mislilo da je pogibeljan po ustavni poredak). No, ne možemo mi njima toliko platiti koliko oni mogu nakrasti! Naravno, taj ironični prijedlog samo je posljedica tisućgodišnjeg - ne samo u ovom društvu - rascjepa između teorije i prakse, što Milan Kangrga jako lijepo detektira. Etiku, kao „ono što bi trebalo“, većina ljudi - uključivo suvremene „etičare“ – doživljava maltene kao književnu vrstu, pripadajaću literarnom svijetu, nepremostivim ponorom razdijeljenim od svijeta stvarnog života. Stoga je mnogo lakše davati nesuvisle prijedloge, ili graditi onaj pelješki, nego most među bezdanom razdvojenih svjetova. Davno je netko konstatirao: „Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da ga se izmijeni“! Prava etika ne krije se u knjigama već u životu, gdje se svakodnevno mora dokazivati koliko je ima. Vrlo, vrlo malo – reklo bi se.
