„Ništa ja ne liječim“,

kaže vrijeme.

„Ja samo prolazim…“

Poznata je priča o tome kako je Bog stvarao biće kojim je htio naseliti Zemlju. Već skoro gotov, ali totalno nezadovoljan svojim djelom, u bijesu je zamahnuo mačem prepolovivši ga jednim potezom. Ustrašene polovice rastrčale su se širom svijeta, i od onda do danas lutaju njime tražeći pripadajuću si polovicu, svoju srodnu dušu. Donekle slično priča Platon u djelu „Gozba ili o ljubavi“. Pa kaže:

„Tako je postao Eros: žudeći da od dvoga napravi jedno, da od dva bića nastane spoj u jedno, on sastavlja polovine u prvobitnu celinu i tako uspostavlja staru prirodu.“

Čovjek je u osnovi promiskuitetno biće, na što ga prvenstveno tjera Eros, jednostavnije rečeno, spolni nagon koji žudi zadovoljiti sa što više partnera, ali u pozadini ustrajno na njega (od sada pričam kao muškarac) vreba mit o odbjegloj polovici koja podjednako traži njega, u nadi da će se (obje), kad se nađu – u potpunosti upotpuniti. I seksualno, i emocionalno, i duhovno. Pa mnogi tako prožive cijeli život, zasnuju svoje obitelji, izrode sijaset dječice, u potaji – često i sami nesvijesni toga – čekaju svoju Neznanu koju nikada neće naći. Ne mislim tu na uzajamne prijevare uzrokovane nagnućima prema općenju s inim partnerima, ili željom za dokazivanjem u poznim godinama s „mladim mesom“, već iskonskom težnjom za nalaženjem svoje „prave“ polovice, osjećajući da i ona negdje luta životom tražeći njega, podjednako vjerojatno da ga nikada neće naći. Nešto otprilike, izrečeno pjesmom:

Gle, zvijezde kako čudesno kruže,

tako je zračna atmosfera.

Naprosto moraju da se združe

valovi čežnje s harmonijom sfera.

 

Kako li bridim okrenut svodu,

obasjan nekom božanskom slutnjom.

Vrijeme je načas stalo u hodu,

vječnost kroz mene govori šutnjom.

 

Ponesen u bezdan zvijezdanim tragom,

ovdje sam prisutan još samo tijelom,

jer opijen hrlim nečem dalekom, dragom,

a neznanom još i zastrtim velom.

 

Jesi li i ti, strašno daleko,

upila u se ovu opojnu drogu?

O, kako želim iz leta, meko,

spustit se kraj tvojih nogu!

Sve to može ostati samo na razini čežnje, nikada realizirane žudnje s kojom partneri odlaze s ovoga svijeta, ostavljajući za sobom predstavu o sretnoj obitelji koju su zasnovali, što i ne mora biti laž. Znate onu „uzmi sve što ti život pruža“, a ako ti nije pružio susret sa Neznanom, nećeš valjda stoga u monahe. Sve je u životu statistika (ne)realiziranih mogućnosti i dinamičkih entiteta, koji se sreću u elastičnim ili neelastičnim susretima, raspršivši se potom u novim traženjima, ili zajedničkim nastavljanjem „putem svega živog“. Sretni su oni koji su našli, vječno nezadovoljni oni koji nisu.

        I eto, moj je sin našao svoju Neznanu, bivajući (oboje) u najboljim godinama da to shvate i zahvale providnosti na rijetkom daru koji im je pružila. Kad se ljubavnici sretnu, oni istinski ljudi shvaćaju da svi moraju imati svoju povijest koja je prethodila susretu, ne zamarajući se time kakva je bila, jer novi susret i nije negoli resetiranje prošlosti na novi početak od kojega se sve iznova „računa“. Ono što sin nije znao, je da je susret sa Tinom – tako se zvala – istovremeno bio i susret njegova oca s Neznanom za kojom je cijelog života žudio. Ne treba u tome tražiti nikakve tragove perverzije, jer otac se – već u godinama kada ga sveti Petar nestrpljivo iščekuje – iskreno veselio sreći ovih ljubavnika, Tine i svojega sina, tek u sebi promišljajući (bez i zrnca zavisti) kako se, eto, sinu ipak posrećilo ono za čim je on tragao cijeloga života. Duboko je volio (kao osobu, da ne bude zabune) Tinu, prigrlivši je u svoju obitelj kao novog člana; „našu Tinu“ – prvenstveno sinovu, ali dijelom i njegovu kao zakašnjelu prikazu njegovih zaludnih životnih traženja, s kojima će napustiti ovaj svijet. Bijaše ona predložak, na neki način zakašnjelo utjelovljenje njegovih cjeloživotnih snova.

Ljepotica u svakom pogledu, od čega ga je u času njegove starosti najmanje zanimala ona fizička (a bijaše prekrasna, očuvana žena, unatoč nekoliko već odrasle djece), pridobio ga je njen duh, točnije – duša nježne i nesretne žene, koja ga je opijala. Njen brak bijaše krajnja nesreća s obzirom na muža nasilnika koji ju je napustio pred petnaestak godina – pretpovijest o kojoj mi nije suditi - i sijasetom djece o kojima je brinula do njihova punoljestva, kada su se raspršila svijetom kao rakova djeca u potrazi za osiguranjem svoje egzistencije, dok je ona bez ičega, sem starog automobila, ostavljena od muža da se koprca radeći kako bi preživjela. Utočište joj je pružio moj sin, i sam u prilično nezavidnoj situaciji. Daleko od svakog nacionalizma, jer je bila s područja na kojem je iskusila i srpski i hrvatski, nije u sebi njegovala viruse te bolesti, već jednostavnu, iskrenu ljudskost u odnosu među ljudima. Bijaše suptilna duša, istinska – uslijed životnih nedaća nerealizirana - umjetnica, čemu svjedoče crteži olovkom koji prilažem. Uz apsolutni sluh koji je

posjedovala, svirala je pijanino, što joj je u najtežim trenucima života činilo utjehu. Svi koji su je poznavali mogli su se ponositi njome kao osobom, a djeca kao majkom. Grčevito se borila da se održi bez tuđe pomoći, pa je radila širom države u struci, koja je od ove posve zanemarena i diskriminirana. Bila je borac u svakom pogledu, sem u jednom, što joj je došlo glave. Godinama je kašljucala, ali u golemom strahu nije odlazila na preglede, mada i sama bijaše medicinske struke, vjerojatno sluteći, ali bojeći se suočavanja sa svojom boljkom, što bi je moguće spasilo. S mojim sinom se upoznala kod njegove rodice gdje je radila privatno, kad joj je došao u posjete. Bilo je to otprilike prije dvije godine, najdivnije godine za nju i njega, nažalost, poslijednje godine njezina života. Vrativši se s privremenog posla u gradu kojemu hrle turisti iz cijeloga svijeta, gdje je i sin privremeno radio, za nepuna tri mjeseca sve se srušilo u prah i pepeo. Rak pluća, s metastazama na mozgu, bolest jednaka onoj od koje je otišla sinova baka, moja majka. Zalud zračenja mozga, obećanja kemoterapije na koju nije ni stigla, zalud zaklinjanja pokvarene države kako su onkološki pacijenti na prvom mjestu hitnosti, badave navodna odluka ministarstva o imunološkoj terapiji koju je predugo očekivala; samo tri mjeseci nakon povratka s mora, naša Tina - Tinči – nestala je s ovoga svijeta zauvijek. Sjećam se njene borbe, već nesvijesne, pod kisikom, kako se bori za dah koji život znači, kada sam je zadnji puta vidio poljubivši je u čelo i uplakan uputio zadnje riječi: „Zbogom naša Tina“. Jednako se sjećam kako sam je nekoliko tjedana ranije, kada mi se uplašena obratila riječima „Bit će dobro, zar ne?“, a ja joj – pun iskustava s jednako strašnom bolešću svoje majke – odvratio kako sigurno hoće, i da će mi ona sa mojim sinom još bezbroj puta dolaziti na kavicu, „najbolju na svijetu“, kako je govorila. Oprosti mi Tinči, oprosti ako ikako možež na mojim lažima, kojim sam te zavaravao, a i sebe sama, iako smo sin i ja slutili kraj, ipak iščekujući čudo. Da, čuda postoje, ali ne ona metafizička, religijske prirode, već ona koja su posljedica prirodne otpornosti organizama sposobnih da se sama nose s bolešću. I volje za životom, koja joj je sve više slabila. Rijetka su, no čini se kao da se uvijek dešavaju drugima. Tini, mom sinu i meni nisu. Bolest i bezbroj tableta koje je uzimala potpuno su promijenile njen izgled, ali to do samoga kraja, i sve dok živimo, bijaše naša draga, voljena Tina. Pokopana je daleko od mene, u gradu gdje je odrastala, uz prisustvo voljenoga i svoje djece, bez mene. Pincip pravde ne postoji u svemiru, sem kao ljudska predodžba, relativistička zamisao smišljena čovjekom, i u tom smislu je krajnje nepravedno u najboljim godinama oteti životu naše blago, našu Tinu. Duboko me povrijedilo što „stjecajem okolnosti“ nisam prisustvovao njenom konačnom odlasku, i nikada to neću zaboraviti. Unatoč vremenu koje sina i mene nosi njoj sve bliže i bliže, koje ne liječi već ravnodušno prolazi, ja svakodnevno ispijam kavu sa našom Tinom, baš kako i sa svojom majkom u čijem se društvu sada nalazi. Sa našom Tinom!

Posvećeno ženi aliasa Tina Bago, kako se hjela zvati, moguće da bi i formalno za sobom ostavila tragove bivšeg življenja koje ju nije mazilo, ne stigavši ozakoniti tu promjenu, baš kao što je rješenje za rastavom braka više nije pronašlo živu.