Još je Adam Smith tvrdio kako tržištem upravlja tzv „nevidljiva ruka“, koja u slobodno djelujućim – ničim ograničenim – idealnim uslovima, dovodi do najpravičnije tržišne utakmice i raspodjele bogatstva naroda. Pod time je on smatrao kako postoje samoregulirajući mehanizmi između ponude i potražnje robe na tržištu, koji uvode ravnotežu u tržišnu utakmicu. Naravno, on je smatrao da mora djelovati i tzv „vidljiva ruka“, ruka države koja nameće poreze i ostala fiskalna davanja. Smith je inače bio izrazito religiozan i konzervativni čovjek. „Išao je toliko daleko u svojim izjavama da je govorio da je svrha vlasti da štiti bogate od siromašnih.“ (1)
Danas, tzv „ekonofizika“ na neki način potvrđuje predviđanje A.Smitha. „Danas se podrazumeva da je to proces u kome se rezultati dobijaju na osnovu dejstva agenata prilikom čega oni deluju nezavisno jedan od drugog. Proces se dešava čak i kad agenti ne znaju za njega. Zato se i zove nevidljiv.“ (1)
(1) “Nevidljiva ruka Adama Smita”
„Istraživač sa Purdue Univerziteta koristeći ekonofiziku pokazao je pod idealnim uslovima i tržištem slobodne konkurencije može da se ostvari pravilna raspodela bogatstva (prihodi, renta i profit) i da takav sistem ne podržava bonuse koje top menadžmenti širom sveta sebi obezbeđuju. On je u svom radu prikazao nov pogled na Adama Smita i njegovu „nevidljivu ruku“ koja upravlja tržištem. Taj istraživač je Venkat Venkatasubramanian, profesor hemijskog inženjerstva. On kaže da u stvarnom svetu samoorganizujući mehanizam tržišta nefunkcioniše za top menadžemnt, ali za zaposlene koji čine čak 95% ukupne radne snage odlično funkcioniše.“ (2)
(2) “Adam Smit je ipak upravu”
U praksi, liberalne Smithove zamisli ne funkcioniraju (jedan od razloga je što nisu ostvareni idealni uvjeti). Kako je raspodjela bogatstva naroda takva da ogromna manjina (10% – 20% ili taj red veličine) raspolaže sa ogromnom većinom ljudskog bogatsva (reda veličine 80% – 90%), te kako top menadžment ustvari upravlja tokovima svjetske ekonomije dok zaposleni ovise o njihovim „hirovima“; kako top menadžmentu ni na pamet ne pada da se odrekne kojekakvih „bonusa“ za svoj eksploatatorski rad; i kako sve što je rečeno djeluje u idealnim uvjetima koji nikada nisu ostvareni na tržištu, jasno je da se – čak i uz daljnja istraživanja koja će razjasniti mnoge nepoznanice – ne možemo osloniti na neku „nevidljivu ruku“ bilo ona božja ili naprosto samoregulirajući mehanizam. Jer, samoregulirajući mehanizmi drukčije djeluju među objektima noli među razumnim subjektima koji slijede vlastiti interes, često na račun i štetu drugih subjekata.
Jasno je da pravednije društvo – zvali ga socijalizmom ili kako već hoćemo – ne može niti smije zanemariti znanstvene spoznaje ni na polju ekonomije i sociologije. Ipak, razmislimo li zrelo, čemu može koristiti (eventualno) potpuno objašnjnje djelovanja tržišta (mada neka suvremena istraživanja na tragu teorije kaosa, govore o nepredvidivosti globalnih ekonomskih kriza, recimo)?
Čemu služi znanstveno objašnjnje rada nekog mehanizma – bio on čisto mehaničke prirode ili se radilo o interaktivnim efektima učesnika interakcije?
Svako objašnjenje ima za cilj da se shvati mehanizam pojave, temeljem čega se onda nastoji izvući najveća korist za korisnika. Kako je „korisnik“ u spletu ekonomskih odnosa čovjek pojedinac, ali – globalno gledajući cijelo čovječanstvo – to će se i tako razjašnjeni mehanizam morati upotrebljavati na njihovu korist. No, to više nije znanstveno, već moralno pitanje:
Kome dati prednost? Jedinki ili kolektivu?
Poslužit ću se jednostavnom metaforom čovječanstva u obliku jedne-jedine jedinke – čovjeka. Čovjek je cjelina (organizam) koja se sastoji od mnoštva međusobno kompatibilnih i savršeno funkcionirajućih djelova (organa). Zahvati li gangrena neki njegov ud – nogu, recimo – savršeno je jasno da će se većina radije odreći tog jednog uda negoli dozvoliti širenje bolesti na cijeli organizam, što bi u konačnici uzrokovalo njegovu smrt. Otprilike takav je odnos između cjeline zvane čovječanstvo i njegovih udova – ljudi.
Jasno da je najbolja situacija, kada postoji ravnoteža zadovoljavanja potreba i interesa obje strane. Socijalizam nastoji upravo to postići. A demonstracije na Wall Streetu, a još žešće one u Grčkoj, opasnost koja se nadvila nad zemlje „EUrozone“, prezaduženost Sjedinjenih Država Amerike – kao mjerodavni pokazatelji svjetske ekonomske krize – pokazuju mnogima nevjerojatnu činjenicu – Marx pokazuje znakove života! Njegova pobjeda je samo pitanje „dana“, ma ti dani bili desteljeća ili stoljeća. Koliko će ti dani zaista trajati, vidjet će se tek „relativističkim“ efektom – dotjecanja narodne pameti iz guze u glavu. Spomenuti primjeri pokazuju, kako je narodu Marx (i njegovo učenje) mrzak tek tako dugo dok učinke koje objašnjava njegovo učenje ne osjete na vlastitotj koži. Stoga ni ne čude masovne parole protiv kapitalizma i bankara – eksploatatorskog sistema i jednog od njegovih najeksponiranijih nositelja – vidljive u rukama demonstranata. Još do jučer, u Hrvatskoj i zemljama regije zaklinjalo se – i ne samo zaklinjalo, već i poklalo – u ime sloboda koje nam donosi liberalni kapitalizam, e da bi i svojedobni Predsjednik Josipović izjavljivao kako je „Model bezobzirnog liberalnog kapitalizma… nepravedan“!
Jedno je jasno – kako stanovnicima s periferije (ekonomske i intelektualne) treba mnogo više vremena za spomenuto putovanje pameti, to ćemo se načekati da i ovdje ljudi shvate činjenicu koju ni Josipović nije shvaćao, ili se nije usudio javno iznijeti: Nije „Model bezobzirnog liberalnog kapitalizma… nepravedan“, već je kapitalizam kao sustav koji počiva na osnovnom aksiomu zvanom profit – inherentno nepravedan! To su već prije dvije hiljade godina spoznali kršćani, to su – isto toliko vremena udaljeni od njih – spoznali i komunisti, a to znaju i pametni ljudi svih vremena i prostora koje se ne može ideološki katalogizirati, da bi ih se onda kao takve sataniziralo. I tu ne pomažu nikakve modifikacije u smjeru navodno „humanog kapitalizma“ i slične floskule, koje njegovi zaštitnici rad’ očuvanja vlastitog interesa, podmeću narodu.
Prečesto se zaboravlja pouka povijesti da društveno ekonomski sistemi nisu besmrtni, ali pojedinci svih vremena – bez obzira u kojem sustavu djelovali – koji su dali svoje doprinose čovječanstvu vječno žive. Možete pokopati robovlasništvo i feudalizam, prisustvovat ćete i pogrebu kapitalizma ali, Platona, Bacona, Marxa,…. – ne možete. Učitelji su žilaviji od svojih učenika i njihovih (ne)djela.
Jedno je istina, dugotrajna vladavina kapitala povezana je s elastičnim mogućnostima njegove transforamcije i u tu svrhu vještim korišćenjem egoizma pojedinca i evolucijom još neprevladanom sebičnošću ljudske vrste, što i dovodi do mobilizacije njegovih potpornih stupova – vojske, policije, državne administracije, školstva,… – u borbi za njegovo očuvanje. No, isti taj egoizam – a ne obrazovanost, pamet, ili inteligencija naroda – koštat će ga glave. Naime, egoizam se ne može spustiti ispod svoje baze na kojoj počiva – samoodržanju jedinke! A kad se to dovede u pitanje u većine ljudskog roda, onda će on „dovesti u pitanje“ i sustav koji ga je do toga doveo. I onda će Marx opet postati živ!
Rekao bih „živi bili, pa vidjeli“, kad ne bih bio uvjeren da će, na žalost – biti krvavo.
